Vnukblog

Isprva, bio sam pomalo razočaran kad su dodatni koncert (zbog interesa publike) stavili (kalendarski) prije prvog. Sad, nakon što je prvi koncert održan znam da nije bilo razloga da mi bude krivo. Jer publika je ono što čini koncertni spektakl – spektaklom. A prava publika je bila u prvim redovima za karte, cupkala na hladnoći satima i prava publika je bila sinoć na koncertu. Od ljudi na ulici smo čuli da je koncert bio bolji nego onaj sinoć, što se može jedino publikom objasniti. Jer ne može biti koncertni spektakl ako je deset posto stadiona prazno.

Jutro poslije, još uvijek mi je sve u maglici i ne vjerujem baš da se dogodilo to što se dogodilo. Zapravo sam skeptičan: U2 u mom gradu pred mojim očima. Koncertni spektakl kakav još nije viđen na ovim prostorima, a pitanje je kad će biti opet viđen. Audio vizualni doživljaj kakav će biti teško nadmašiti još godinama, a sigurno je da ga nitko od domaćih izvođača koji će nastupati na Maksimiru neće nadmašiti. Zvuk je blago rečeno bio savršen. Video dojam, i tu ne mislim samo na ekran iznad pozornice nego i na svjetlosne efekte – je fenomenalan. Kada stadion poput Maksimira izgleda kao diskoteka, onda vam je sve jasno o kakvim svjetlosnim efektima se radi.

Na slici iznad je The Hours – nama relativno nepoznati bend sa ok svirkom. Taman da zabavi ekipu i drži atmosferu. Ali je zato Snow Patrol prava poslastica. Ako pratite domaće radio postaje (koje preferiraju stranu glazbu, dakle ne Narodni Radio) vrlo vjerojatno znate njihove hitiće, a ni ostalo što imaju za odsvirati nije za baciti. Ipak, nakon deset godina svirke se skupi preko nekoliko dobrih stvari koje se svima sviđaju.

Kad je koncert završio prvo što se čulo iz razglasa je bio stih od Elton-ovog Rocket Man: And I think it’s gonna be a long long time…. Da, bojim se da će biti long long time do trenutka kad ćemo opet vidjeti ovakav spektakl.

A sad nešto dosad neviđeno na vnukblogu. Nadam se da će vam se svidjeti

Snow Patrol – Mix

U2 – In the name of love

U2 – Magnificent

U2 – Beautiful day

U2 – City of blinding lights

Pljusak neki dan u Zagrebu nije prošao bez posljedica u našem malom djeliću raja. Moram priznati da je ovo moje prvo iskustvo sa poplavom u stanu i da kakve su bile okolnosti – sve je moglo biti i puno gore.

Tih četrdesetak litara po kvadratnom metru koji se spustilo za kojih dvadesetak minuta je bilo too much to handle za kanalizacijski sustav na koji je zgrada spojena, te se voda počela dizati do nivoa da je počela izlaziti kroz sifon u kupaoni van.

Sam početak poplave je bio skoro ko u filmovima. Zvoni mi prva susjeda na vrata i pita jel i kod mene poplava. Ja kažem da nije, jer zaista nije. U to se okrenem i shvatim da je tepih u hodinku na kojem stojim do pola već mokar, otvorim vrata od kupaone, a ono gejzir u rodu sa onima na Islandu veselo bljućka vodu van.

Prvi pokušaji bacanja vode van nisu se pokazali efikasnima, pa sam krenuo u akciju minimiziranje štete. Pogasio sve osigurače koji nisu zaduženi za rasvjetu. Dizanje na stol/krevet svega što je na podu. Procjena do kuda voda može doći ovim tempom. Kada sam to sve obavio, postavio mini barikade za vodu od tepiha koje su tu više da uspore nadiranje vode u ostatak stana, vratio sam se na ručno izbacivanje vode iz kupaone van.

Negdje u to vrijeme, susjedi je došla mama od svojih 70tak godina da joj pomogne (!!!) i na stubištu se poskliznula i pala. Naravno, bio sam okružen nejakom ženskom čeljadi starije dobne skupine pa možete slobodno pogoditi tko ju je unio u stan. Zato i dva dana poslije plaćam danak u vidu jebene križobolje koja je tek pod lijekovima podnošljiva. Ajde, bar joj ništa nije bilo, samo se natukla.

Nakon što je voda prestala nadirati i supruga je stigla sa posla pa smo se bacili na brisanje parketa, deložiranje vodom natopljenih tepiha van na cijeđenje itd. Nekih tri sata nakon što je sve to počelo smo stan vratili u normalu.

Da stvar bude još gora, to jutro u teretani sam odlučio potegnuti malo dužu dionicu na traci za trčanje, oko sat vremena na finom usponu. Jer ionako neću vidjeti teretanu to ponedjeljka, pa ajde. Nakon što je sve to bilo gotovo koljena su mi gorila, leđa su vrištala za nekim položajem osim stajaćeg jer ovako više nije moglo.

Da rezimiram sebi, a i drugima za zlu ne trebalo u budućnosti:

• onaj koji je dobar i pomaže drugima – najebe
• tepisi na parketu možda jesu zlo, ali da ih nije bilo, morao bih spašavati cijeli stan a ne samo dio od vode
• ako živite u podrumskom/suterenskom stanu, obavezno razmislite o trajnom/polutrajnom zatvaranju sifona da vam se ovo ne može dogoditi

Sigurno ste, ako živite u Zagrebu, barem jednom čuli da netko kaže kako je Zagreb zapravo Beč u malom. Zapravo, to ste mogli čuti i ako ne živite u Zagrebu. Ergo, uvodna rečenica i nema nekog smisla.

Spomenuo sam to zato što sljedeći put kad čujete da to netko kaže, slobodno mu pljunite u lice/nagazite na nogu svom snagom/lupite šamarom/ozljedite na bilo koji način. Dotična izjava ne može biti dalje od stvarnog stanja stvari. Da pojasnim, vizualizirajte Donji grad u Zagrebu. Onaj dio omeđen Trgom, Željezničkim kolodvorom, Frankopanskom na zapadu i Draškovićevom na istoku. Sad taj komadić umnožite sto puta, utrostručite slobodan prostor između zgrada, kao i prometnice, svaki komadić zelene površine povećajte bar deset puta i dobili ste centar Beča. A kada vidite to sve uživo – tek onda shvatite kako bilo kakva usporedba Beča i Zagreba jednostavno ne stoji. Neki će reći da sve zgrade isto izgledaju. Da, umanjene i puno jadnije. Broj oronulih i zapuštenih fasada koje sam u tri dana vidio u Beču mogu nabrojati na prste jedne ruke, dok u Donjem gradu jedino što postoji jesu zapuštene fasade sa castingom za Night of the living dead koji nikako da odabere glumce.

No, pustimo domaći jad i fokusirajmo se na jedinu pravu metropolu u ovom dijelu Europe. Autom, normalne vožnje i normalnog vremena prelaska slovenske granice treba vam četiri sata. U Beču zaista imate što za vidjeti i posjetiti, a u ovom postu ću se fokusirati na advent u Beču.

Advent je vrlo vjerojatno najbolje vrijeme za posjetiti Beč. Cijeli grad je okićen i to je nešto prelijepo. Svaki malo veći trg ima svoj božićni sajam. Na dotičnim, osim što možete pojesti zilijun vrsta kobasica, raznih peciva, gigantskih krafni itd, možete i kupiti razne proizvode. I gle čuda, nema kineskog junk-a. Možda je Bandić napokon nešto dobro prekopirao od Beča? Moguće. Ono što me najviše fasciniralo jest sloga – na svih tih 12 sajmova, sva topla pića se toče u identične šalice. Plave su boje i simboliziraju Advent u Beču 2008. Prilikom kupovine napitka plaćate kauciju od 2,5€ koju, ukoliko ne želite zadržati šalicu za uspomenu, dobivate nazad na bilo kojem štandu.

Znam da vam to sigurno zvuči kao sci-fi, ali pokušajte tako nešto zamisliti u Zagrebu. Prvi dio nije težak za zamisliti – božićni sajam sa drvenim kućicama na Trgu, Cvjetnom trgu, kod HNK, na kolodvoru, i tako na još par lokacija širom grada. Dva mjeseca prije nego što advent počne, Bandić na tiskovnoj konferenciji ponosno objavljuje kako će ove godine, Zagreb ponuditi nešto tradicionalno, novo i originalno po uzoru na Beč! Da, nema plastičnih jefitlen čaša već prave šalice sa motivom Zagreba koje će svatko moći ponijeti kući za uspomenu na divno vrijeme provedeno u Zagrebu, najljepšoj metropoli jugoistočne europe, da baš ne kaže Balkana.

Sljedeći dan, Index.hr objavljuje ekskluzivnu vijest – natječaj za nabavu 50,000 šalica na javnom natječaju dobio je kum od Bandićevog smetlara koji je oženjen sestrom od Bandićevog poštara. Skandal! Korupcija! I to po cijeni koja je tri puta veća od prvog sljedećeg ponuđača. Za dva dana se javljaju obrtnici koji su uzeli štandove u zakup – gradski ured za žnja i blja koji to sve organizira ih reketari jer moraju platiti šalicu deset kuna, isto koliko je i propisana kaucija za svaku na štandu. Tako da osim što moraju izvaliti pare unaprijed, moraju paziti na njih i na njima neće zaraditi ni kune. Nakon što je kamera neke od televizija napokon uhvatila brzonogog Bandića, dotični je rekao da tu nema ništa sporno, da je sve transparentno i po zakonu i da neka pustimo institucije rade svoj posao.

Šalu na stranu, šanse da se gore opisani scenario dogodi su velike, i vjerojatno nije smiješan – upravo zbog toga. Advent u Beču je nešto što jednostavno morate doživjeti, barem jednom. A što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv da to postane redoviti godišnji doživljaj. U nastavku par slika koje ne mogu dočarati doživljaj Adventa u Beču.

Sad kad smo riješili ulične ukrase i razne dekoracije, red je za par slika sa božićnog sajma.