Vnukblog

Da razbijemo monotoniju i bolesnu fikasciju stanovitog pojedinca da treba ići i na druga skijališta u Sloveniji osim na Krvavec – posjetili smo Vogel.

Smješten iznad Bohinjskog jezera, moram priznati da je Vogel jedno vrlo vrlo simpatično skijalište. Prometno nije baš najbolje povezan jer morate proći kroz Bled i hrpu lokalnih cestica, a i autoput poslije Kranja nije baš gotov do kraja pa možete očekivati gužve. Od Zagreba, trebati će vam nekih 2:45 ako ne nabasate na kolone. Ako ostanete do fajrunta, računajte da ćete zbog gužvi do Zagreba stići za više od tri sata.

Zamjerke se odnose na parking koji je rasut na sto malih parkingića, tako da trebate dobro zapamtiti gdje ste ostavili auto, i na postojanje samo jedne(!!!) blagajne za kupovinu ski pass-a.

Kad ste to sve riješili, kupili kartu, dočekali red na gondolu i napokon došli na stazu (što vikendom traje do 2 sata), imate lijep pogled i preko nekoliko staza na odabir. Vrhunac ponude, i razlog zašto morate barem jednom otići na Vogel je Žagarjev graben – 6.8 kilometara kojih možete spojiti sa stazom iznad i tako dobiti stazu od skoro 11 kilometara neprekinutog užitka koja spaja vrh i polaznu stanicu kabinske žičare. Iako ima jedan dio gdje ćete ipak prošetati (nerealno bi bilo očekivati da će tolika staza biti baš cijela savršena) staza je millina. Na jednom dijelu imate prekrasan pogled na Bohinjsko jezero, i baš na tom dijelu vam prolazi misao kroz glavu kako za ovo vrijedi i umrijeti.

Ostale staze su ok sa tendencijom prema ništa posebno. Sve je blago do umjereno, tako da se za početnike Vogel nameće kao dobar izbor. Pogled, ono što je najvažnija sporedna stvar na skijalištu je vrlo dobar, dapače, podsjeća me na Risoul, vjerojatno zbog nostalgije pošto ga ove godine nije bilo.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Otkako se bavim bordanjem, što je sad valjda peta sezona, čini mi se kao da postoje dvije struje u slično orijentiranih hrvata – oni koji idu na Roglu i oni koji idu na Krvavec. Prije nekih tjedan dana sam po prvi put hodočastio na Roglu, pa mi se učinilo prikladnim da napišem usporedbu.

Krvavec, u odnosu na Roglu, ima veći izbor staza, duže staze i pogled za koji vrijedi umrijeti. Minus mu je česta vjetrovitost i nerijetko pretvrde staze, no to ovisi o količini snijega. U trenutku pisanja ovog posta na Krvavcu je preko tri metra snijega tako da su staze više nego savršene. Možda nije idealan za početnike, zbog nedostatka blagih staza, ali zato nadoknađuje onima koji znaju i umiju.

Da bi ste došli na Roglu iz Zagreba, trebate platiti 84 kn cestarine, što nije malo, ali vam zato ne treba vinjeta. Da bi ste došli na Krvavec, treba vam vinjeta. Ako upotrijebite matematiku, nakon tri odlaska (po sezoni) na Krvavec ste u plusu jer ste otplatili polugodišnju vinjetu (u odnosu na odlaske na Roglu). Cijena ski-pass-a je vrlo slična, što nije u redu jer Rogla nudi manje od Krvavca. Vremenski, do oba skijališta vam treba dva sata vožnje, sa razlikom što do Krvavca skoro cijelim putem imate autoput, dok do Rogle imate samo naš autoput.

Najbolji opis Rogle bi bio – obiteljsko skijalište. Sukladno tome, ako tražite staze za iole brži spust, i to u nekoj normalnoj dužini, Rogla nije mjesto za vas. Veličinom i dužinom staza je kao da ste pored Sljemena stavili još jedno Sljeme i povezali ih sidrom. Za bordere ovo je loša vijest, jer ako niste usavršili vještinu vožnje na sidru veći dio Rogle će vam biti nedostupan. Sa druge strane, ima odličan ograđen box za edukaciju početnika, kao i ultra blagu prvu stazu koja počinje kao jedva zelena i završava kao plava. Jedina poštena staza na Rogli je plavo-crvena-crno/crvena. Da, dobro ste pročitali. Hibrid kakvog još nigdje nisam vidio. Počinje kao plava, pa nakon jedva 500m ima tablu uspori, postaje crvena, i na kraju, ovisno o tome da li ste skrenuli lijevo ili desno, postaje crna, odnosno ostaje crvena. Ukratko – monstrum. Jedan minus koji pišem Rogli jest nedostatak pogleda. čak i Sljeme, koliko god to jadno zvučalo, ima bolji pogled.

Zaključak – ako vodite početnike sa sobom, ili vršite edukaciju – Rogla je odličan izbor. Ako tražite duže staze i lijepu vožnju, onda bolje ne.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Jeste li se ikada vozili avionom? Jeste? Smatrate da ste zaista letjeli? Niste. Let avionom prije bi se mogao opisati kao ispaljivanje iz topa ili jahanje na raketi poput onoga u genijalnom filmu Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb.

Let balonom je nešto dijametralno suprotno od leta avionom. Polagano, elegantno, tiho i smireno. Bez naglih kretnji. čak ni prilikom uzlijetanja ne osjećaš neku promjenu. Osim što tlo ispod postaje sve manje i manje. Ovako npr:

Što još reći osim da je cijelo iskustvo nešto prelijepo? Ekipa iz Balon kluba Zagreb je presimpatična i preljubazna. čisto ti dođe da na kraju druženja ih sve spakiraš u vrećicu i poneseš doma sa sobom. I da, slijetanje je najzabavniji dio, ali o tome neću tu, već ću to prepustiti na otkrivanje svakome ponaosob tko se odvaži na let balonom.

Mjesto poljetanja je bila livada pokraj autoceste A2 kod Zaprešića a sletili smo u brda iza Kupljenova. Zašto? Zato što su bogovi zaduženi za vjetar tako rekli. Brzina leta je bila oko 3 km/h što bi bila brzina laganog hoda čovjeka. Super mi je kako ekipa istrčava na balkone i slika balon. Nekoliko auta se zaustavilo dok su pripremali balon za poliljetanje, djeca razgledavala itd. Što jest jest, balon je prava atrakcija. Malo je smiješno – dok slikaš mrak kuću sa predobrim bazenom u Zagorju, a onda izađe vlasnik dotične na terasu pa slika balon

Pogled odozgo se zaista ne može riječima dočarati, and pictures don’t do justice either.

Jesam li spomenuo da vas po slijetanju čeka šampanjac

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ove godine sezona je zaista kvalitetno otvorena – prvo Sljeme, zatim Obertauern i Krvavec. Tim redosljedom. Da, i meni je nevjerojatno da je Sljeme imalo otvorenje prije Krvavca. Otvorenje sezone na Krvavcu je bilo 29.11., praćeno vremenom kakvo se samo poželjeti može, nažalost sa malo snijega. Na dosta mjesta je virila travica i pokoji kamenčić a okolna brda su skoro kompletno bez snijega. Sukladno tome, staza prekrivena umjetnim snijegom može biti ništa drugo doli tvrda. Sreća da leda nije bilo previše, ali unatoč tome W je uspio pronaći jedan kvalitetan komad te na njemu unesrećiti koljeno.

Ljudi i nije bilo, parkirali smo na najgornjoj lokaciji, negdje oko 9 sati.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Eto mene opet, i to o čemu drugom nego o bordanju. Danas smo W i ja posjetili Krvavec – skijalište koje Hrvati poprilično svojataju, te zbog toga treba pomno paziti prilikom odabira psovki na stazi.

Na svu sreću, danas to nije bilo potrebno. Vrijeme je bilo savršeno, ljudi taman toliko da se ne može opisati kao gužva – i najbolje od svega, zadnja vožnja nije bila ukleta.

Da pojasnim – dosadašnje iskustvo je pokazalo da kad se vožnja (iliti đir) proglasi zadnjom, onda se tu događaju razne pizdarije. Tipa padovi, gadni padovi, i još gadniji padovi, zatim bliski susreti treće vrste sa skijašima itd. A faktor ukletosti zadnje vožnje raste na N-tu potenciju ako se nakon već proglašene zadnje vožnje ide u još jednu. Koja je naravno opet proglašena zadnjom. Dijelom tu ukletost stvara i tjelesni umor koji je već na vrhuncu, ali isto tako i stanje staze, koja je također već izmučena i zahtijeva snažnu ruku našeg prijatelja ratraka da ju dovede u red.

Ovaj put to nije bio slučaj, i ono bitno – zadnje dvije vožnje su bile daleko najbolje od svih odvoženih. Led koji je izbio na površinu zbog oguljenog (umjetnog) snijega je omekšao taman toliko da kvalitetno naoštreni rubovi borda ga mogu savladati sa lakoćom. Borba sa hupserima koji se sve više pojavljuju kako dan odmiče je bila više nego naporna, ali i to smo nekako savladali.

I otud naslov – tako njihov službeni web opisuje stanje na skijalištu. Pa što ne bi i ja.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

ili opisnije – kako se najočekivaniji događaj godine pretvori u jebenu katastrofu. bejzikli, sve je krenulo ok. u 5:00 sam pokupio W i po jebenom pljusku krenuli put slovenije. na granici smo vidjeli što eu donosi carinicima – internet. a to tad će se bar naspavati. par km u sloveniju počinje kaos. na cesti oko deset centimetara zaleđenog snijega plus kiša koja pada. po dotičnom se ne može voziti, što sam naravno saznao pokušavajući obići šleper. prvi put – mislio sam da smo gotovi. nakon toga, počinje padati snijeg u obilnim količinama. na cesti preko deset centimetara neraskvašenog snijega. ako je naša zimska služba iznenađena snijegom svake zime – njihova je još na bahamima. prosječna brzina vožnje je bila oko 50, sa tendencijom ispod. i super je svako malo vidjeti upozorenje zašto trebaš paziti kao po jajima – te se zabio u ogradu, te je netko izletio, šleper su odustali i sparkali se po zaustavnoj traci. silazak sa autoputa i dalje lokalnom cestom. ovdje je situacija još gora, oko trideset centimetara neugaženog snijega. jedva se probijam, auto radi pizdarije sve u šesnajst. dolazimo na zadnji uspon na krvavec … ako me ovdje herc nije ostavio neće nikad. nekako smo se popeli, izašao sam iz auta u grču, iscpljen ko pseto. vožnja koja inače traje jedva dva sata, ovaj put je trajala tri i pol. obukli smo se i krenuli gore. gore smo stigli oko 9h, snijeg savršen, tridesetak cm svježe napadanog, sa pola metra kompaktne podloge. vidljivost nikakva, vjetar brije za popizdit, snijeg pada vodoravno. zapravo ne pada, više kao da ide nekud. iako sam bio ubundaniji od ličkog medvjeda, smrznuo sam se ko pićka. i sedam malih pićića. nažalost, nakon 12h sam morao call it a day, jer jendostavno nisam više imao snage… jebena vožnja po jajima je uzela svoj danak i to je bilo to. krenuli smo nazad nešto iza 12h, stali na topli napitak kojemu je životna ambicija da ga netko prepozna kao kavu i dalje po jajima nazad. tako zaglupljujuća vožnja da je to nešto prestrašno. nije uspavljujuća, već zaglupljujuća. uspio sam očistiti uši, odgristi sve nokte, sve zanoktice (i one kojih još nema), raskopati nos do krvi i tako. autoput malo očišćeniji, ali i dalje koma na kvadrat. i nakon što smo se dokopali autoputa koji nije pod snijegom, već samo mokar, vozio sam 110, što je po slovenskim ograničenjima plafon brzine. i to mi je bilo jeeeebeno brzo nakon cijelog dana taljiganja. nabijem ja alpsku zemlju na kurac sa takvom zimskom službom. stigli smo na kvatrić nešto prije 16h… užas živi, nisam mogao spavati koliko su mi živci radili, vjerovatno brojali koliko puta smo mogli podletiti pod nešto… W će reći da sam bio smiren i kewl… da sam bio onakav kakav sam se osjećao u sebi, ne bi stigli živi nazad …

Nastavite čitati na Vnukblogu: