Vnukblog

Ovaj put i od sada na dalje, kroz objektiv moćnog Canona EOS 450D. Nakon par dana pjevušenja “bit će moj, bit će moj” je i postao moj. Apsolutno svaki review koji sam pročitao je bio više nego pun hvalospjeva pa odluka i nije bila tako teška.

Što reći, a da znači nešto? Većinu ljudi same brojke neće impresionirati, pa je zato bolje pokazati nešto od slika. Ako neka slika i ne valja, nije zbog njega nego mene koji još nije sposoban fotkati kako spada. Slike su sa subotnje pješačke ekspedicije na Sljeme, tijekom koje smo čak i Bandića glavom i bradom sreli.

Zahvala na poziranju ide jednom stanovitom psu koji zbog svoje magnetske privlačnosti i potencijalne horde obožavatelj/ica želi ostati anoniman.

Tako se najlakše može opisati današnji posjet Bandićevom glečeru. A ovo “glečeru” shvatite doslovno. Crvena staza na Sljemenu postoji pri ovoj ultravisokoj temperaturi za ovo doba godine samo zato što je ekipa za potrebe utrke doslovno napravila glečer. Glečer čini led koji negdje tek pri kraju staze prelazi u neku čudnu juhicu. Osim jednog penzionera i mene, bilo je pun kurac klinaca koji treniraju za “Zlatnu Vjevericu”, te vrlo efektivno kopaju rupe u maloprije spomenutom ledu.

Da mi je netko pričao o ledenoj stazi na kojoj se čak može i upravljati rekao bih mu da me zajebava. Ovako kad sam to sam iskusio, mogu reći da više nikad u životu neću prigovarati za led na stazi. Apsolutno nikad. Svoju vještinu upravljanja snowboard-om na ledu sam danas doveo do vrhunca.

Tako da ovo u naslovu više rezignirano nego zadovoljno konstatiram. Ipak, ako uzmemo obzir “gdje je” (u Hrvatskoj) moglo bi biti i puno lošije.

Čestitke Ivici na 2. mjestu. Sigurno je da nije mala stvar popeti se na postolje pred svojom publikom, i taj osjećaj mi obični smrtnici možemo samo zamišljati.

Površno prateći cijelu stvar na televiziji i medijima, ne mogu da ne ostanem zapanjen. Pogotovo kad to gledate na televiziji u živo, kako to sve izgleda svjetski. Teško mi je povjerovati da to naše Sljeme, jedva kilometar loše staze može zasjati takvim sjajem. Sigurno je da je to ogromna reklama za Hrvatsku, pogotovo Zagreb. Možemo jedino žaliti što Sljeme nije na većoj nadmorskoj visini.

Sa druge strane, razumijem i ljude koji kritiziraju cijeli projekt, kao osobni ego trip gradonačelnika Bandića. U cijeli projekt su investirane strašne pare, a konkretna dobit nije mjerljiva. Besplatnoj reklami u svim državama koje prate skijanje ne može se staviti cijena.

Te pare su se mogle pametno uložiti drugdje, recimo u sramotan projekt Petrova Trudionica. Oni iznose zastrašujuću činjenicu da bolnica u Petrovoj nije obnovljena od svoje izgradnje 1921. godine, te da zbog nebrige države i grada trebaju skupiti 3,5 milijuna kuna da obnove ono najnužnije.

Treba li uopće napomenuti da je tih 3,5 milijuna kuna tek nešto više od iznosa nagradnog fonda utrke na Sljemenu?

Van Hrvatske nitko ne zna za Petrovu trudionicu, samo za sjaj i glamur Vip Snow Queen Trophy utrke.

Sramotno.

Malo sam u zaostatku sa bloganjem pa sa malim zakašnjenjem objavljujem da je sezona snježnih radosti i bordanja otvorena

U četvrtak 22.11. sam bio na Sljemenu našem svagdašnjem povodom otvorenja crvenog spusta. Ljudi su se mogli brojati na prste jedne ruke a snijeg je bio više nego upotrebljiv. Nevjerojatno ali istinito – sezona na Sljemenu je otvorena prije sezone na Krvavcu, našem tradicionalnom svetištu.

Evo par slika sa Sljemena da vidite kako to izgleda.

To je bilo recimo mini otvorenje sezone. A ono pravo otvorenje sezone je bilo u subotu, 24.11. na već tradicionalnom, drugom po redu, otvaranju sezone u Obertauern-u, Austrija. Osim vremena, koje je bilo relativno loše – red oblaka, red kiše, red sunca – bilo je predobro. Moj suborder i supatnik na dugim vožnjama autobusom W i ja smo uživali u svim blagodatima koje ogromna količina snijega pruža. A da dobijete dojam o količini snijega tamo – slika je dolje. W nije baš sitan. Slika baš nešto i nema jer sam nosio “stari” digitalac koji je već na umoru i kad mu se ne slika onda ne slika. To me podsjeća da moram napisati post o novom digitalcu.

Par slika koje je digitalac pred penziju ipak odlučio slikati (i spremiti na karticu).

Za još (ljepših) slika sa Obertauern-a pogledajte post od prošle godine.

palo jedno noćno sinoć.. a bogamu i bilo dobro. ispravak, jebeno jebeno dobro … gužve ni od korova … vrijeme, blago rečeno ko u čarobnjaku iz oza. gore na vrhu, na strani koja gleda prema gradu oblak prolazi i kiša jede govna. a malo se spustiš na stazu i voila, vedro nebo sa pogledom sve do slovenije. i tako nas je kiša jebala poprilično, al uvijek na gornjem dijelu, dolje gdje je ulaz na žicu ni kapi kiše… ver interesting… na povratku dolje pucao je najjebeniji pogled na zagreb ikada – ni trunčice oblačka, vidi se od sesveta do jankomira… strava na kvadrat… moram se i pohvaliti da sam stigao gore za 15 minuta … uopće nije loše vrijeme kad se uzme u obzir poluslinava cesta i šugave zimske gume… na stazi, vidjeli smo nešto što se ne vidi tako često – da skijaš pokupi skijaša … hihi, meni je najbolji dio kad se skije raziđu svaka na svoju stranu… snijeg zakon mekan, pao sam jednom gadno, hupser me katapultirao, napravio sam dva koluta i onda klizio jedno 100-150 metara, teško je reći… ustao se i nastavi dalje… zakon… i moram priznati da mi je totalno čudan filing otići sa bordanja bez ozljeda, bez da išta boli i ne totalno krepan … ma zakon… jebeni najjebeniji zakon…

joj bili sinoć na sljemenu, w sa svojom boljom polovicom a ja sa svojom… i moja bolja polovica stala na snowboard prvi put u životu… i super je savladala osnove… još par dana na snijegu da se oslobodi straha i bordat će ko prava … vrijeme na sljemenu prva liga, vidjeli smo skoro sva godišnja doba u jednom danu… snijeg, sunce, magluština i tako i krug… nije bilo hladno, temperatura oko majnus dva, što je ok… snijeg ok, ali pun kurac leda… kad se sa sjedežnice gleda, staza izgleda kao da je netko posuo malo snijega po ledini… sljeme.hr se hvali sa sedamdesetak cm snijega na crvenom spustu, a realnije je desetak centimetara na ledenoj plohi…