Vnukblog

Želite pokrenuti savršen vlastiti posao. Savršen? Onaj zbog kojeg ćete biti sretni kao prase u blatu? Zaraditi milijardu novaca? Ja sam vrlo oprezan po pitanju etiketiranja stvari i pojmova kao savršeni i idealni. Ali opet, kada me entuzijazam ponese tu je teško zadržati kontrolu nad samim sobom. Ako još i pokušavate obuzdati sami sebe to je odlično, jer već radite više na svom ponašanju nego većina ljudi.

Nikad neću zaboraviti kad sam sa jednim klijentom nešto dogovarao oko načina plaćanja, i onda me direktorica firme pitala: “Jel to zauvijek?”. Umm… Zauvijek je strašno teška riječ, a samo radi zabavnog faktora ću napomenuti da je nakon cca osam mjeseci ta suradnja prekinuta. Eto koliko “zauvijek” može trajati. No, vratimo se nazad na savršen posao.

O pokretanju posla sam već pisao, i ovaj post se odnosi na onaj dio populacije iz maloprije linkanog posta koji kreće u vlastiti posao iz entuzijazma i želje za bolje sutra.

Faktori koji trebaju biti zadovoljeni za pokretanje vlastitog posla (i savršenog i uspješnog) su:

Uočite mali kružić u sredini. To je vaš savršen posao. Jedan mali podskup tri navedena čimbenika koji čine svaki poduzetnički poduhvat.

Da ilustriram graf sa primjerom. Ja obožavam bordanje i to mi je najdraža aktivnost kojom se mogu baviti. Čist zrak, priroda, snijeg, brzina, sloboda – ukratko užitak. Dakle to su “stvari koje volim”. Trebamo zadovoljiti još dva segmenta. I tu već ulazim u probleme. Stvari u kojima se vidim – što bih ja mogao raditi vezano uz bordanje? Aummm. Ugh. Hmm. Ništa? Recimo otvaranje turističke agencije koja će voditi ljude na bordanje, pa ću posredno i ja se više baviti bordanjem. Iako je ovo vjerojatnije više zavaravanje samog sebe nego neko realno očekivanje. Sav posao koji ide uz pokretanje turističke agencije – prve asocijacije su fuj bljak papirologija natezanje sa ljudima.

Ali recimo da smo pokrili “stvari u kojima se vidim”. Treće je “stvari za koje su ljudi voljni platiti” ili drugim riječima prihodi vaše nove firme. Kako će moja agencija ponuditi aranžmane ljudima koji će biti privlačni sa dovoljnim prostorom za zaradu? Da li ću samo preprodavati tuđe aranžmane ili ću organizirati i vlastite?

I sad se vratimo korak nazad. Agencija mi nije baš dobra implementacija “stvari koje volim”. To je više birokracija nego “stvari koje volim”. Da bih bolje ispunio svoje želje, trebao bih biti bliže snijegu. Kao npr škola bordanja. Da li se od toga može živjeti? Sad je trenutak da odradite jednu cost-benefit analizu, kao i SWAT da realno sagledate stvari.

Graf kojim sam gore opisao proces odlučivanja je samo jedan pogled na tu analizu da li se trebate upustiti u pokretanje vlastitog posla. Kao i kod svake analize bitno je imati otvoren um i ne gledati sve ružičasto. Jer u stvarnom svijetu su sve boje prisutne, osim ružičaste. Flamingos not included.

Kada sam pokretao tvrtku, odnosno u vremenu između otkaza sa zadnjeg radnog mjesta i otvaranja tvrtke, imao sam i planove i ciljeve i načine kako ću ostvariti te ciljeve itd. Ono što bi braća ameri rekli – the whole works.

Danas, kada gledam unazad ne mogu da se ne čudim i ne smijem sam sebi. Svi planovi su propali a sve ideje koje sam imao su doživjele crash&burn ogromnih razmjera. Sve ono što sam mislio da je bitno, zapravo uopće nije bitno, ali ni najmanje. I da stvari budu još gore, da sam nastavio gurati te planove sad bih vrlo vjerojatno bio u ogromnim dugovima i bio bih prisiljen uzeti GOOD (Get Out Of Debt) job.

Pošto je 01.06.2008. bio moj prvi breaking point koji je sada zaista i prošao, mogu reći da sam došao do jednog vrlo bitnog zaključka.

Vrijeme. Vrijeme je vaš najbolji prijatelj. Vrijeme će riješiti sve probleme ili će ih učiniti nebitnima.
Time is on your side.

Sjetite se što vas je mučilo prije recimo deset godina. Koji su bili vaši problemi tada? I jesu li još uvijek?

Vrijeme će vam pokazati da li je vaš plan dobar. Vrijeme će vam donijeti nove kupce i riješiti vaš starih koji nisu više bitni. Što vi trebate napraviti da bi ovo ispalo idilično kako i izgleda? Osigurati prihode kroz vrijeme.

Kada to napišem ovako, zvuči šuplje. Uvjeravam vas da je u mojoj glavi to puno bolje zvučalo. Nemojte mi vjerovati na riječ. Svi savjeti koje ćete pročitati u vezi posla i financija, što vlastitih što poslovnih – su iznimno jednostavni. Ono što vi trebate – proizvesti svoju interpretaciju dotičnih savjeta. Savjet koji niste dobro promislili ne smijete nikako primijeniti.

Već sam ovo sigurno napisao u nekom od prethodnih postova u kategoriji Poduzeništvo – ali promislite još jednom. Nije li to najsavršeniji poslovni plan? Ako vam je zaista svejedno da li će vaš plan uspjeti ili ne (jer će vrijeme pokazati jeste li slučajno pogodili dobar plan) jer prihodi koje imate neovisno od vašeg plana će vam omogućiti da progurate kroz – što? Vrijeme.

Odgovor je uvijek vrijeme.

Vaša je samo odluka da li će vrijeme raditi za vas ili protiv vas.

Priznajem da nisam planirao pisati drugi dio posta o Exit strategy-u, ali komentar koji sam pročitao na tom postu je pokazao da sam ostavio prostora nedoumici, pa onda bolje da pojasnim. Isprva sam krenuo pisati odgovor na komentar ali kad sam vidio da je taj odgovor veličine omanjeg posta, zašto ga ne napisati. Hvala nebesima što postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom (neki zlobnici koji me poznaju će sada pomisliti da to uopće nije teško) jer tako nastaje zdrava diskusija. I postovi na vnukblogu.

Komentar kojeg je Zoran ostavio jest:

Ne bi se složio sa ovom teorijom jer za posao treba velika upornost najlakše je odustati.

Slažem se da je potrebna velika upornost, ali netko nije pažljivo čitao. Odustajanje je teška riječ, ali da li to znači da ju ne smijemo uopće koristiti jer zaziremo od nje same? Ljudi, zapamtite:

Sticks and stone may break my bones, but words can never hurt me.

Jasno je da bez velike upornosti nećemo nigdje stići, u poslu pogotovo, ali dokle? Gurati 20 godina, životariti i preživljavati te onda jedno nedjeljno kišno popodne zaključiti da ipak ne ide? Upropastiti si pola života i onda odustati? Poanta postavljanja breaking point-a jest točka u kojoj odustajemo, ali u pozitivnom smislu, da nas spasi od nas samih. Jasno da je nekim ljudima jednostavnije zabiti rogove u nešto i gurati svom snagom. To je dobra metoda, koju mnogi primjenjuju ali tu nastaju dva problema. Prvi je da dok snaga gura glava ne može intervenirati. Drugi je nastajanje comfort zone, koja će nas prije ili kasnije umrtviti i kroz vrijeme nam još više umanjiti šanse za uspjeh.

Gledano sa druge strane, ako nemamo postavljena mjerila za (ne)uspjeh, kako ćemo prepoznati u kojem smjeru naš posao ide. Napreduje ili nazaduje? Uspoređivati ćemo GFI od danas i prije pet godina? I vidjeti da smo dvije godine napredovali, dvije nazadovali i zadnju smo stagnirali. Efektivno, kuda smo stigli? Na isto mjesto odakle smo krenuli, samo sa pet godina života manje. Pet godina koje nam nitko ne može vratiti i nadomjestiti.

Zato treba imati exit stragtegy, breaking points i puno strpljenja za uspjeti u poslu. Upornost je ono kako će drugi to nazvati kad pričaju o vama. Vi ne smijete to tako zvati, zbog sebe samih.

U životu (a poslu pogotovo, pošto je posao samo mali podskup života) treba bit spreman na sve, pa tako i na odustajanje, ma koliko god nam to ružno zvučalo.

Za kraj, u mom omiljenom crtiću Hoodwinked ima super pjesmica o tome kako uvijek treba biti spreman na sve. Ako niste svakako pogledajte.

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) – nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite – što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje – nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy – unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim – silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.

Biti ću dobar i učiniti ću vam najveću uslugu u životu – reći ću vam nemojte.

Zašto ljudi kreću u otvaranje tvrtke? Zašto itko skače bungee jump (myself included, i to dva puta sa Šibenskog mosta)? Zbog avanture. U Hrvatskoj je to pogotovo avantura, i to avantura života. Neki psihopati otputuju u prašume Bolivije i šta ti ja znam kuda da bi doživjeli svoju avanturu života, a mi ostali odaberemo lakši način za to – otvorimo tvrtku u Hrvatskoj. Ili kako naša država to zove – trgovačko društvo.

Postoje dvije vrste ljudi koji otvaraju tvrtku, odnosno dva seta motiva. Prvi, onaj lošiji set jest frustracija trenutnim radnim mjestom, vjera u vlastito znanje/sposobnosti, vjera u bolje sutra i visoko samopoštovanje (ja to znam, ja to mogu, ja se to usudim). Pogodili ste, u prvi set spadaju naivci, optimisti i ja. Drugi, onaj bolji set jest želja (i sposobnost) za zaradu. U narodu se to zove “imati nos”.

Vrlo je lako provjeriti u koju skupinu spadate. Ako uz svoj posao uspijevate nešto zaraditi i sa strane te sanjate o tome kako ćete jednog dana živjeti od tog posla sa strane, onda ste definitivno u prvom setu. Ako živite sa filozofijom “jebe se meni prodavao ja čavle ili software” onda ste definitivno u drugom setu, i na tome vam odmah sad od sveg srca čestitam.

Također, ako spadate u drugi set, onda nemate potrebe čitati ovaj post. Ovaj tekst je namijenjen onima iz prvog seta, jer njih (i mene skupa s njima) tek čeka prava borba.

Za ovaj tekst impliciram neke faktore, a to su:

• da nemate bogatog tatu/mamu/ujaka/tkogod koji će vam financirati tvrtku
• da vam tata/mama/ujak/tkogod nemaju prijatelje koji će vam financirati tvrtku tako što će vam donositi posla
• da imate stvarne troškove života (kredit za stan/stanarina)

Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda nastavite čitati. Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda imate dobar razlog koji vas gura dalje i koji će vam davati motiv za dalje.

Recimo da radite neki posao sa strane i došli ste do nekog platoa preko kojeg ne možete uz trenutni posao. Logičan slijed jest napuštanje trenutnog posla i otvaranje vlastite tvrtke. Prva i najvažnija stvar je toliko važna da to ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna – morate si osigurati prihode van firme koji će vam pokriti troškove života. To ne bi trebao biti problem – ako ste radili sa strane uz stalni posao onda to podrazumijeva da već imate prihode van firme. Najgluplju stvar koju možete napraviti jest da prihode svojih klijenata odmah prebacite na firmu. Država će vam pojesti zaradu sa doprinosima i raznim glupostima dok ste rekli keks.

Ako ste dvoumite da li otvoriti tvrtku ili obrt – odgovor je jednostavan: tvrtku!

Ljudi preferiraju obrt jer je lakše izvlačiti novac iz njega i knjige su samim time jednostavnije. Moje mišljenje jest da je to zadnja stvar koja vam treba. Mi u prvom setu živimo svoj posao, liježemo uz njega i budimo se sa iznova napunjenim baterijama za nove radne pobjede – jer svaka radna pobjeda godi egu. “Lakše” izvlačenje novca iz vlastitog posla je ne samo potkopavanje vlastitog posla, nego i varanje samog sebe. Ako je teže trošiti na pizdarije utoliko će vaš stav prema vlastitom poslu biti ozbiljniji – a to vam je više nego očajno potrebno.

U sustavu pdv-a želite biti ovako i onako, a i manje će vas mrziti na poreznoj kao tvrtku. I mislim da ne moram spominjati kako imate daleko ozbiljniji nastup kao tvrtka nego kao obrt.

Ono što sam ja primijetio jest da kad krenete tražiti klijente za svoju tvrtku – vaš rad odjednom vrijedi više. Možete dogovoriti veću cijenu jer ste tvrtka. Vaš rad više vrijedi jer ste tvrtka. Nevjerojatno. Jest da će vam država pojesti dobar dio tog povećanja vrijednosti, ali nema veze. Godi duši i tijelu.

Umjesto toga, prihode “starih” klijenata iskoristite da si financirate život dok se bavite traženjem novih klijenata. Razlog za to je vrlo jednostavan – ako imate sigurno pokriće za troškove života imati ćete opušteniji nastup i pristup novim klijentima, a oni to osjete. Kao što divlje zvijeri mogu nanjušiti strah. Isplaćujte si minimalnu plaću za svoju stručnu spremu dok ste još na temeljnom kapitalu. Dok vam prihodi tvrtke ne počnu pokrivati mjesečne troškove nemojte trošiti neto plaću već ju vratite nazad u tvrtku kao pozajmicu. Vjerujte mi, poslije će vam biti drago.

Mi u prvom setu smo čudna bića. Ali zaista. Cijelo vrijeme dok sam “sanjao” o vlastitoj tvrtki sam imao viziju kako ću se baviti poslom kojeg znam i volim više nego sad dok mi netko stalno dahće za vratom. Ajme koja zabluda. Valjda najveća od svih. Kada otvorite svoju tvrtku, vrijeme koje ćete imati za maloprije spomenuti posao će pasti na pola, ako ne i na manje. Porezna, knjigovođa, i FINA će vam pojesti nekih 10%-15% vremena a najveći danak će vam uzeti traženje novih klijenata kao i održavanje veza sa postojećima.

Nemojte zanemarivati postojeće klijente – ovo je strašno bitno. Apsolutno nije bitno koliko dobro obavljate svoj posao ako zanemarujete kontakt sa klijentom. Napravite si raspored i držite ga se. Ako nemate vremena za otići, nazovite i pitajte kako su i je li sve u redu. Za to vam treba telefon i pet minuta vremena. Navratite nenajavljeni, recite da ste bili u prolazu, popijte kavu i popričajte sa svim (bitnim) ljudima o vremenu. Nebitno. Prema mojem iskustvu, osobni kontakt je više od 50% dobro obavljenog posla. U mojoj branši, apsolutno nije bitno koliko ste dobri kao programer ili kao sistem inženjer ako ne njegujete odnos sa klijentom.

Prvi veći problem koji sam morao riješiti sam sa sobom (koji ćete i vi morati riješiti) jest rad odvojen od radnog kolektiva. Dok radite u tvrtki sa drugim ljudima niste ni svjesni koliko ste ovisni o kontaktu sa kolegama, pa čak i onima koji vam idu na živce. Radio pomaže. Nađite radio stanicu koja pušta muziku po vašem ukusu te sa što manje govorancije i reklama. Ja sam otkrio da me čak i vlastita MP3 kolekcija živcira jer se stalno vrte iste (one koje ja želim) stvari, i to mi je išlo na živce.

Ako ćete raditi od doma, što toplo preporučam jer nema nikakvog smisla uzimati poslovni prostor u najam dok ste sami (što iz financijskih što iz logističkih razloga), morati ćete se naviknuti na to da ste cijeli dan na istoj lokaciji. To mi je najteže palo i trebala su mi cca tri mjeseca (a možda i više) dok sam se naviknuo. Jer nema više “idem doma poslije posla” i “idem ujutro na posao”. Posao je tu, stalno i uvijek. Morate povući čvrste crte kad se radi a kad ne jer će vam inače privatni život otići u krasan k.

Ima dana kad očajnički želim biti u drugom setu ljudi – onom koji može odvojiti posao od privatnog života. Ima dana kad sam čak i ljubomoran. A ima dana kad mi svaki, pa i najmanji uspjeh/postignuće toliko godi da mi je jebeno drago što sam u prvom setu.

Kako god odlučili, sretno vam bilo.

Inače se ne oduševljavam citatima ali ovaj me toliko pogodio da to moram podijeliti sa čitateljima vnukblog-a:

Delay is the deadliest form of denial

Cyril Northcote Parkinson (wikipedia)

Sjetite se ovog kad vas netko bude zavlačio. Meni osobno, ovo je dalo odgovore na jako puno pitanja koja mi se vrte po glavi.