Još jedan post kao nastavak serijala započetog prošle godine. Nije baš neki serijal pošto ide jedan post godišnje u njemu ali nema veze. Možda ova godina bude drukčija. Ne znam uopće čemu ovo očekivano pošto svi znamo kojeg je okusa domaće more, pa je stoga i očekivano. Pretpostavljam zato što se svaki put iznenadim u kojim to sve područjima te domaće more može razočarati.
Nakon ovogodišnjih sedam dana provedenih na domaćem moru moram priznati da zaista razumijem našu braću čehe kojima se toliko sprdamo i izrugujemo. Oni sa sobom donesu sve što im je potrebno, sve do zadnjeg paradajza i konzerve paštete (mala digresija – sudeći po onome što sam vidio u lokalnom Konzumu ovakvih čeha ima malo, prije bih rekao da je to zaostali stereotip) a kod nas kupuju elemente – zrak, sunce, more (odnosno vodu).
Razumijem ih utoliko što sad i ja osjećam snažan poriv da na more ponesem sve do zadnje konzerve paštete. Zapravo, sad vam mogu i poantu otkriti – ovaj post se odnosi na ugostiteljsku ponudu domaćeg mora.
Rabac, Istra. Vrlo simpatično mjestašce sa ogromnim plažama. Ali o tome u nekom drugom postu. Iz prvog restorana su nas praktički izbacili jer smo došli u pet minuta do tri a u tri se restoran zatvara i opet otvara u šest popodne. Ne znam da li je moj (moralni ili neki drugi) kompas u kvaru, ali takvo ponašanje u šipici sezone mi je apsolutno nelogično i neprihvatljivo. Nakon konzultacija u lokalnoj trgovini sa ljubaznom prodavačicom kojoj je više nego dosadno došli smo u restoran Miramare.
Usluga više nego ljubazna, dapače ljubaznija nego što je potrebno. Pogled sa terase fantastičan. Ambijent više nego ugodan. Supruga je jela vrhunsku deliciju – njoke sa škampima. Sve je upućivalo na to da smo nabasali na kvalitetan restoran gdje se isplati vratiti. Dva dana kasnije smo napravili tu pogrešku.
Znate li onu staru staru narodnu poslovicu?
Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće.
Dva dana poslije, usluga više nije tako ljubazna, što nije ni bitno, ali ni njoke sa škampima nisu što su bile. Od škampa ni š a umak je nešto totalno drugo. Naravno jedino što je isto je cijena, koja nije mala – 59 kn.
Koji je zaključak? Da bi dobro jeo na domaćem moru moraš imati sreće. Ali ono što ne smijete raditi jest tražiti od sreće da bude konzistentna.
Fascinira me kako je ista količina sreće potrebna za dobitak na lotu i za to da se dva puta za redom na domaćem moru dobro najedete u istom restoranu.
U drugom “incidentu”, nije bilo tako strašno. Pizzerija u Mošćenićkoj Dragi, prekoputa velikog Konzuma. Da, pogodili ste, Konzuma ima u svakoj šupi. Pizza nije loša, iako tipično “morska”. Ako ste pizza fan onda znate o čemu pričam. Još uvijek mi je misterij što joj rade da dobije taj “morski” šmek. Počinjem sumnjati da stavljaju prašak za pecivo/sodu bikarbonu umjesto ili da uštede na kvascu, ali to je zasad samo slutnja. Za vas koji pričate samo novohrvatski – predmnijevam – i sad pročitajte sve iza “počinjem sumnjati”.
Dakle pizza nije bila problem, što je onda? Razvodnjena Coca-Cola. Fascinira me (da, ponekad se osjećam kao petogodišnje derle kad vidim što me sve može fascinirati) da je, kao prvo,u Coca-Colinom interesu da se njihov proizvod prodaje sa manjom kvalitetom nego što zaista jest. Drugo, jasno mi je da taj aparat radi na principu da razrjeđuje koncentrat sa vodom ali da mogu toliko pretjerati to ne mogu vjerovati.
Pošto je pizza bila ok evo par fotki dotične.
Nastavite čitati na Vnukblogu:
