Vnukblog

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Massive Attack dolazi u Zagreb!!! Meni jedan od dražih bendova, usudio bih se reći i kultni, u rangu sa Faithless-om koji mi je all-time-favorite. Ako niste znali, Dom sportova, 6.11.2009, cijena prava sitnica, 220 kn.

Netko će reći da je to puno, netko će reći da je ok. Ja ću reći da je vrlo ok jer ne moram putovati do Ljubljane ili Beča da bi ih vidio. A za Faithless bih putovao i dalje.

Tako sam, naravno naivno, odlučio kupiti e-karte preko www.ticketpro.hr. Organizator koncerta je (naravno) Lupapromotion – kao i svih ostalih koncerata u nas koji nešto vrijede. I tako se ja naivno i ništa ne sluteći registriram na Ticketpro da kupim karte. Odaberem dvije karte, stavim u košaricu, idem na checkout i kad ja tamo a ono međutim.

Provizija za e-ticket iznosi 15 kn. Da, dobro ste pročitali. 15 kn. Ne, ne znam da li je to provizija po ulaznici ili za obje ulaznice. Da pokušam pojasniti. Ticketpro je ekskluzivni distributer karata. Nitko ne prodaje te karte osim njih, što znači da tih 220 kn za kartu kupljenu na webu ide njima. Ne moraju davati proviziju prodajnom mjestu kao obično. Iako mi sve smrdi da tih 15 kn ide genijima koji su im napravili webshop. Zašto genijima? Zato što im je web za kurac, što su zorno dokazali kad je bila navala za u2 ulaznice. U redu, prihvaćam da vam se sustav raspao kad je bila prva runda ulaznica, to se može svakome dogoditi, ali za drugu rundu N dana kasnije nema opravdanja.

Daklem, vratimo se nazad na tih 15 kn. Ne dam. Znate koliko jako ne dam tih 15 kn? Toliko jako da bih rađe sjeo u auto, vozio po najjačoj zagrebačkoj gužvi u prometu do prvog prodajnog mjesta, platio parking, kupio kartu na prodajnom mjestu i onda opet po najjačoj gužvi vozio nazad. Ne dam 15kn za PDF koji se printa sa weba. Ne dam. Rađe ću potrošiti više od tih 15 kn da dođem do karata nego da njima ide tih 15 kn. Stvar principa, ništa drugo. Ako ti netko već izlazi u susret i želi kupiti kartu na tvom web shopu, ti tako štediš na proviziji prodajnom mjestu, pa onda se nemoj ponašati kao najgora prokletinja i cijediti još par kuna od kupca.

Tko je proklet ostane bez svega.
Stara Vnukova poslovica.

Već dugo mi se to nije dogodilo – da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata – stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko – ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest – bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao – oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora – kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS – obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine – u kojem pljujem po Samsung printerima. Čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) – kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik – država, a tko drugi?

Ili drukčije:

Ja dajem mito u bijeloj koverti – to nije korupcija

Moram priznati da sam se šokirao kad sam vidio novu kampanju naše vlade za suzbijanje korupcije: Korupcija – to nisam ja. Imaju čak i službeni web.

Ova akcija je više nego smiješna. Jedino što je tužno su ozbiljna i ljutita lica Kosorice, Karamarka i drugih. Kao da je korupcija nešto što postoji od jučer i treba je satrti u korijenu prije nego što se kao najgori korov proširi svim porama našeg društva.

Zamislimo da SVI počnu prijavljivati korupciju. Ali SVI. Ova država bi stala. I propala deset minuta kasnije. Ništa se ne bi moglo napraviti. I ništa se više nikad ne bi napravilo. A, ako država i ne bi propala, došlo bi do drugog problema – tko bi radio na silnim šalterima, gradskim uredima, ministarstvima i inim javnim ustanovama koje su odgovorne za koješta? Nemojte se zavaravati – nakon što bi naš revni USKOK i državno odvjetništvo strpali korumpirane službenike u zatvor, nove ljude bi iste te javne ustanove zaposlile preko poznanstava i rodbinskih veza. I što je postignuto? Nekoliko bombastičnih naslova u novinama, par pobjedonosnih floskula političara, izvješća o antikoruptivnim akcijama za EU itd. Dakle, opet sve po starom.

Kad vidim ovakve akcije, pitam se da li oni koji ih pokreću (iniciraju) uopće žive u ovoj državi?

Od prvog dana ove naše nezavisne države, korupcija je integrirana u društvo na najdubljoj razini. Sjetimo se Tuđmana i njegovog plana 500 bogatih obitelji koje će upravljati ovom državom. Da ste tad pitali Kosoricu što misli o korupciji i da li je taj plan dovoljno kvalitetna implementacija korupcije – vjerojatno ne bi ste ni dočekali odgovor jer bi vas pojeo mrak. Bolji dokaz da je ova država, začeta na, osim Domovinskom ratu, i na korupciji – nemam. I sad to odjednom više nije u redu i tako više ne može. Što se promijenilo? Pristupni put Europskoj uniji? Ne. Svi su navukli svježu masku licemjerja i sad se prave da prije se 18 godina ništa nije dogodilo. A Jadranka Kosor pogotovo. Dok se mi Hrvati ne riješimo tog licemjerja, neće nikad biti ni pomaka po pitanju korupcije.

Prije neke dvije-tri godine, dok još ni ja ni on nismo imali svoju firmu, frend mi se žalio kako bez pravih veza i poznanstava ne možeš dobiti pošten posao (za firmu, ne zaposlenje). Pod pošten naravno čitajte ministarstva i državne firme, ukratko – one koje imaju puno para. Tad sam mu rekao, i stojim iza toga dan danas:

Ako igraš igru, nemaš pravo prigovarati na pravila igre jer ih svojim sudjelovanjem – prihvaćaš

Naravno, odstupanje od izjave, odnosno – prigovaranje – je jednostavno rečeno: licemjerje. Ukratko, plati onog kojeg treba platiti, uzmi pare onom kojem možeš i tako dalje.

Ako pogledate na službenoj stranici antikorupcijske kampanje definiciju što je korupcija, vidjet ćete da nema precizne definicije. Osobno, najbolja mi je – Korupcija je zlouporaba javnih ovlasti za privatnu korist. Pitao bih sad što znači javna ovlast, ali dobro, neću cjepidlačiti.

Ta korupcija javnih službenika mi je najzabavnija od svih. Ipak, oni rade za državu. Ja to vidim kao djecu koja rade pizdarije a roditelji im neće ništa reći (iz tko zna kojeg razloga), i onda se roditelji puno djece okupe u kampanju “Javite ako vidite da naša djeca rade pizdarije”, ili “Pizdarija – to nisam ja, ali znam čije dijete jest”. Da li vam to ima ikakvog smisla?

Sa druge strane, prijavljivanje korupcije u Hrvatskoj može se bez problema tumačiti kao ekstremni sport. Život vam je dosadan i jednoličan? Zarađujete dovoljno i zadovoljni ste sa radnim mjestom? Želite probati nešto novo? Heroin i ostali narkotici vas ne uništavaju dovoljno brzo? Jebete kurve bez kondoma i nikako da se zarazite nečime? Od sad postoji novi i najučinkovitiji način da si sjebete život – PRIJAVITE KORUPCIJU. Vaš dosadni i monotoni život će postati pravo bojno polje za preživljavanje. Šikanirati će vas sa svih strana, ostat ćete bez posla, plaćanje režija će postati umjetnost a vi pravi virtuoz. Ali to još nije sve, završiti ćete u zatvoru na barem mjesec dana pošto državu boli za vašu predanu borbu protiv korupcije jer se time griješite o N zakona, a Hrvatska je barem država u kojoj se zakoni poštuju. I to još nije sve – jer ako požurite i još danas prijavite korupciju u tvrtki gdje trenutno radite (preferably državnoj i po mogućnosti što većoj) dobiti ćete otkaz brže nego da nabavite kozu i silujete je na sastanku nadzornog odbora, te onda nudite redom sve članove istog tog odbora tko želi jedan krug.

Sad zamislimo, u ovo krizno vrijeme kad je proračun pun rupa poput madraca na kojem spava dikobraz, kako zakrpati proračun pomoću korupcije. Da, dobro ste pročitali. Ako je već došlo do priljeva sredstava u privatnu korist – to može značiti samo jedno: da ta sredstva treba oporezovati.

Kako bi to izgledalo u praksi? Javne službenike bi stavio na minimalac, tek toliko da imaju plaćeno zdravstveno i mirovinsko. Za sve što uspiju naplatiti od građana bi plaćali (barem) 22% poreza. Sposobniji službenici će obaviti više posla, više zaraditi i platiti više poreza. Što je država time postigla? Prvo, smanjila je izdavanja za plaće javnih službenika. Drugo, učinkovitost svih javnih službenika će se povećati višestruko, išao bih tako daleko i da kažem eksponencijalno. Treće, država će zaraditi na porezu od sredstava uplaćenih direktno službeniku za potrebe korupcije.

Možda sam pretjerao, ali uvođenje dinamičnih pravila slobodnog tržišta u igru koju inače igraju mrki medvjedi u hibernaciji mi zvuči kao utopija. Zamislite javnog službenika koji će dati sve od sebe i polomiti se od posla da vam napravi ono što vam treba, što prije i što kvalitetnije jer će za to biti plaćen. Oni sposobniji (čitaj spretniji) će imati veću cijenu, što je u redu, jer su to osobine slobodnog tržišta.

Mogu na ovu temu još dugo i široko, ali nema smisla. Nadam se da ste se barem malo uživili u mojoj utopiji. Za kraj najprikladnija moguća pjesma na ovu temu:

Neki dan me frend pitao što to znači “blentav” nakon što sam mu to natipkao putem ICQ-a, mog omiljenog mesenđera. Nakon kraćeg razmišljanja zaključio sam da zaista ne znam koje je značenje pojma “bletav” ali sam ga protumačio kao “glupav light”, ili drukčije “malo glupav i na simpatičan način, nešto kao naivan ali ipak jače”. Izvukao sam se, ovaj put.

Sad pogledajte ova dva screenshota koje sam danas skinuo sa jedne domaće dalekovidnice:

Možda su vam debilne facice toliko privukle pažnju da niti ne vidite izjavu u donjem dijelu ekrana koja ponosno tvrdi da je piletina Cekin već 16 godina na stolovima EU.

Ja nisam marketinški stručnjak, dapače daleko sam od toga. Ali tu su mi dvije stvari upale u oko. Prva je ta brojka – 16. Tko se hvali sa 16 godina nečega u reklamnoj kampanji na televiziji? Niti je značajan broj niti je lijepa brojka niti je okrugla. Dakle, nije ništa. Naspram broja 15 (koji u kontekstu 15 godina nečega negdje ostavlja dojam moći i kvalitete toga što se reklamira), broj 16 ispada kao krivi rezultat u nekoj matematičkoj operaciji. Ili još gore – ostavlja dojam tipfelera.

Vratimo se nazad na prvu i drugu sliku. Šta joj je? Da li ju je herc strefil? Ili moždana kap? Da li ima gumeni dildač zabijen u šupak pomoću kojeg redatelj kontrolira njezine facijalne grčeve? Ili je samo crazy person. Ali nije ni bitno, idemo dalje.

Druga stvar koja mi jednostavno nije zvučala kako treba – 16 godina na stolovima EU. Ja nisam bio neki odličan učenik i povijest mi nije bila među dražim predmetima, ali neke stvari mi ipak zvuče krivo kad ih čujem. Prema povijesti kakvu sam ja učio u školi, Europska Unija kakvu znamo, volimo i prema kojoj težimo je službeno nastala 07.02.1993. godine Mastrichtskim sporazumom. Ako malo primjenimo našu prijateljicu matematiku, vidjeti ćemo da EU još ne postoji 16 godina, iako nas Cekin želi u to uvjeriti sa svojim blentavim facicama. Ako ne vjerujete meni, vjerujte wikipediji

Sad opet dolazi zla matematika koja komplicira stvari i to bez računice – zapravo, sve je u točki gledišta. Na internetu, od wikipedije pa nadalje, imate preko nekoliko stranica koje pričaju priču o nuli. Kako ništa može biti nešto itd. Ja o matematici nemam pojma, ali naravno imam svoje mišljenje o nuli.

Da sam manje zaboravan sad bih se točno sjećao vica kojeg je prepričavao prof. matematike iz srednje škole, ali ovako ću morati samo poantu prenijeti. Matematičar je putovao vlakom i kondukter mu je htio naplatiti skuplju kartu zbog šest torbi, našto se ovaj usprotivio da ih ima samo pet, i pred kondukterom ih je prebrojao: nula, jedan, dva, …

Ako nastavim u tom tonu, EU postoji 15 godina i nešto sitno, ali ako brojimo i nultu godinu postojanja onda je EU u 16-toj godini postojanja. Sad ja vas pitam, da li ćete nakon prve godine reći da nešto postoji već nula godina, ili jednu godinu? Ono što je u programerskim krugovima uvijek aktualna tema, da li je nešto 0-based ili 1-based.

Evidentno je (da ne upotrebljavam teže novohrvatske riječi poput razvidno) da onaj koji je radio reklamni spot za Cekin mogao komotno napisati 15 godina i bi bio u pravu. Nitko ne bi išao (osim mene naravno) provjeravati da li EU postoji taj broj godina. Poruka reklame bi bila daleko moćnija i sa većim učinkom na krajnjeg potrošača.

Ali kad smo već kod Vindije i njihovog marketinga – jeste li posjetili njihove službene stranice? Relikvij iz prošlosti. Godina na stranici ponosno ističe 2003. godinu i tako izgledaju. U današnje vrijeme to je više nego sramotno. Pet godina u informatičkom vremenu je strašno puno, ali opet, pogledajmo to sa druge strane – kakav reklamni spot takva i stranica. Katastrofalna.

Zašto prijevara? Zato što u Hrvatskoj last minute turistička ponuda ne postoji. Ako pogledate domaće last minute sajtove kao što su lastminute.hr, lastminute.com.hr vidjet ćete da je ponuda ogromna. Naravno da je, inače ne bi imali ništa za pokazati. Oba navedena last minute site-a ne ažuriraju ponude te tako stvaraju iluziju da izbor postoji. Naravno, pa to je “the” hrvatski način. Reklamiraš ono što nemaš da bi naivci ipak došli pa im onda možda uvališ nešto drugo.

Konkretnije, nekako smo se supruga i ja odlučili za Rodos. Od svih ponuda koje možete vidjeti na gore navedenim last minute siteovima, koliko ima stvarno raspoloživih ponuda? Jedna. Ta jedna iznosi nekih 660€ plus aerodromske takse po osobi. Koliko ta ponuda košta u redovnoj, dakle ne last minute ponudi? Pogodili ste, isto toliko.

Drugo govno koje morate progutati jest let iz Ljubljane. Pošto agencije žele što veći profit, objedinjuju Hrvatsko i Slovensko tržište u jedno, jer i kad se zbrojimo, još uvijek smo malo tržište. Osobno, ne želimo se truckati dva sata do Ljubljane jer i Zagreb ima aerodrom. Stvar principa. Da ponude let iz Ljubljane kao jeftiniju varijantu (i onda još doplata za transfer do Ljubljane) još bi bilo nekog prostora za razmišljanje, ali ovako – to ne dolazi u obzir.

Prva premisa last minute koncepta jest da je to kockanje. Dakle, vi se kockate sa vremenom (do polaska) jer vam je manje/više svejedno kuda putujete a kao dobitak na lutriji je jeftiniji aranžman. Ali kao i u svim ostalim igrama na sreću, i ovdje je kuća uvijek na dobitku.

Zapravo, mene tu najviše ljuti ovčarstvo, ili ovčarenje. Treba lažnom ponudom privući što više ovaca pa ćemo zahvaljujući teoriji velikih brojeva nekome i uvaliti nešto skupo. I još više me ljuti što ja to ne mogu raditi, zbog nekih tamo “principa” koje imam. Recimo reklamirati digitalce po stotinjak kuna i onda kad naivac dođe mu uvaliti model od deset tisuća kuna. To je posao, a ne ovo što radim. Ponekad me najviše ljuti to što se od poštenja nitko nije obogatio.

Poanta, odaberite aranžman i uplatite mjesec dana ranije.

Časopis o, kako oni tvrde – telekomunikacijama i multimediji, odgovorno tvrdim je smeće sa najgorim tekstovima u nas. Silom prilika bio sam prisiljen kupiti nešto da ubijem vrijeme, a u hrpi smeća tipa Men’s Health, Cosmo, itd ovo mi se činilo kao najbezazlenije. Itekako sam se prevario. Nekako sam mislio da su časopisi ovog tipa izumrli negdje krajem 90tih, ali opet – itekako sam se prevario.

Još me privuklo na naslovnici “auto radiji s bluetoothom”. Ajde, pa da i ja saznam o čemu se tu radi. Ako mislite da sam saznao, varate se. Trebalo mi je oko četrdeset minuta da pročitam cijeli časopis nakon čega sam se tresao poput malog cigančeta koje ima traume od djetinjstva.

Prije nekoliko godina su mi ponudili da pišem za jedan domaći časopis, što sam odbio jer smatram da ne znam pisati na tom nivou. Za tekstove koji izlaze u papirnatim publikacijama imam neka mjerila te smatram da ih nisam u stanju dosegnuti.

Nakon jednog pročitanog broja časopisa MobilMedia, imam osjećaj da bih mogao pisati nedjeljnu kolumnu u Vjesniku preko cijele stranice. Onom starom Vjesniku, sa stranicom veličine jumbo plakata.

Nemojte me krivo shvatiti, nije sve tako očajno. Dapače, neki tekstovi su manje očajni od ostalih pa se tako i može nešto saznati. Ali i to što nije tako očajno je u sjeni ostatka. Nije očajan review dva modela kineza, vijesti su isto ok. Ono što je još očajnije od glavnog teksta jest “zgode s mobitelima” i “vico-mobitel” koji su copy-pasetani sa njihovog (valjda) foruma koji časopis spuštaju na razinu OK!-a, Teen-a i Modre laste. Zašto im je to trebalo, nemam pojma. Broj bi bio puno ozbiljniji da nema tih šest stranica smeća.

Najveću traumu imam od glavnog testa – “auto radiji s bluetoothom”, autor Darko Brlečić. Osim toga što od svakog predstavljenog modela ne znam ništa više od toga da li se “brzo” ili “sporo” povezuje sa mobitelom, imam traumu od kvaziduhovitosti i pokušaja da se bude IN i KUL na načine kako “mladi” pričaju. Tako autor koristi izraz “kerefeka” kao i “stjegonoša”. Pa tako mladi pričaju, zar ne?

Uredniku, odnosno onaj tko je odgovoran za puštanje tekstova u tisak, treba dati otkaz. Nije autor kriv ako je napisao smeće od teksta, jer ne zna bolje. Kriv je urednik koji treba prepoznati to smeće i vratiti na doradu.

Fascinantno je kako tema “auto radiji s bluetoothom” ima jednu stranicu uvoda, zatim review šest modela, i na reviewu svakog modela opet imamo barem nekoliko rečenica o tome zašto nam treba bluetooth u autoradiju, kako je telefoniranje bitno, kako se telefoniranje bez nekog oblika slušalice kažnjava i onda usput ovaj model podržava gnja i truć i bla.

I najveći biser od svih – za svaki model je autor dao neko subjektivno mišljenje o kvaliteti zvuka za vrijeme telefoniranja, ali kad je došao posljednji na red (Sony), nema nikakvo mišljenje već:

Jedno od važnijih pitanja je, naravno, ono vezano uz kvalitetu prijema ovog signala, kao i prijenosa telefonskog razgovora. Naime, ne postoji određena referencija među head unitima koja bi diktirala razinu kvalitete po pitanje handsfree i bluetooth funkcija

(c) MobilMedia, broj 101/102, godina X.

Sad samo trebam čekati da me tuže zbog “prenošenja tekstova djelomice bez prethodne suglasnosti izdavača”. Onda ću ja njih tužiti da mi vrate 25 kuna i naknadu za duševne boli uzrokovane očajnim tekstovima.