Vnukblog

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Massive Attack dolazi u Zagreb!!! Meni jedan od dražih bendova, usudio bih se reći i kultni, u rangu sa Faithless-om koji mi je all-time-favorite. Ako niste znali, Dom sportova, 6.11.2009, cijena prava sitnica, 220 kn.

Netko će reći da je to puno, netko će reći da je ok. Ja ću reći da je vrlo ok jer ne moram putovati do Ljubljane ili Beča da bi ih vidio. A za Faithless bih putovao i dalje.

Tako sam, naravno naivno, odlučio kupiti e-karte preko www.ticketpro.hr. Organizator koncerta je (naravno) Lupapromotion – kao i svih ostalih koncerata u nas koji nešto vrijede. I tako se ja naivno i ništa ne sluteći registriram na Ticketpro da kupim karte. Odaberem dvije karte, stavim u košaricu, idem na checkout i kad ja tamo a ono međutim.

Provizija za e-ticket iznosi 15 kn. Da, dobro ste pročitali. 15 kn. Ne, ne znam da li je to provizija po ulaznici ili za obje ulaznice. Da pokušam pojasniti. Ticketpro je ekskluzivni distributer karata. Nitko ne prodaje te karte osim njih, što znači da tih 220 kn za kartu kupljenu na webu ide njima. Ne moraju davati proviziju prodajnom mjestu kao obično. Iako mi sve smrdi da tih 15 kn ide genijima koji su im napravili webshop. Zašto genijima? Zato što im je web za kurac, što su zorno dokazali kad je bila navala za u2 ulaznice. U redu, prihvaćam da vam se sustav raspao kad je bila prva runda ulaznica, to se može svakome dogoditi, ali za drugu rundu N dana kasnije nema opravdanja.

Daklem, vratimo se nazad na tih 15 kn. Ne dam. Znate koliko jako ne dam tih 15 kn? Toliko jako da bih rađe sjeo u auto, vozio po najjačoj zagrebačkoj gužvi u prometu do prvog prodajnog mjesta, platio parking, kupio kartu na prodajnom mjestu i onda opet po najjačoj gužvi vozio nazad. Ne dam 15kn za PDF koji se printa sa weba. Ne dam. Rađe ću potrošiti više od tih 15 kn da dođem do karata nego da njima ide tih 15 kn. Stvar principa, ništa drugo. Ako ti netko već izlazi u susret i želi kupiti kartu na tvom web shopu, ti tako štediš na proviziji prodajnom mjestu, pa onda se nemoj ponašati kao najgora prokletinja i cijediti još par kuna od kupca.

Tko je proklet ostane bez svega.
Stara Vnukova poslovica.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Već dugo mi se to nije dogodilo – da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata – stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko – ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest – bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao – oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora – kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS – obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine – u kojem pljujem po Samsung printerima. čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) – kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik – država, a tko drugi?

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ili drukčije:

Ja dajem mito u bijeloj koverti – to nije korupcija

Moram priznati da sam se šokirao kad sam vidio novu kampanju naše vlade za suzbijanje korupcije: Korupcija – to nisam ja. Imaju čak i službeni web.

Ova akcija je više nego smiješna. Jedino što je tužno su ozbiljna i ljutita lica Kosorice, Karamarka i drugih. Kao da je korupcija nešto što postoji od jučer i treba je satrti u korijenu prije nego što se kao najgori korov proširi svim porama našeg društva.

Zamislimo da SVI počnu prijavljivati korupciju. Ali SVI. Ova država bi stala. I propala deset minuta kasnije. Ništa se ne bi moglo napraviti. I ništa se više nikad ne bi napravilo. A, ako država i ne bi propala, došlo bi do drugog problema – tko bi radio na silnim šalterima, gradskim uredima, ministarstvima i inim javnim ustanovama koje su odgovorne za koješta? Nemojte se zavaravati – nakon što bi naš revni USKOK i državno odvjetništvo strpali korumpirane službenike u zatvor, nove ljude bi iste te javne ustanove zaposlile preko poznanstava i rodbinskih veza. I što je postignuto? Nekoliko bombastičnih naslova u novinama, par pobjedonosnih floskula političara, izvješća o antikoruptivnim akcijama za EU itd. Dakle, opet sve po starom.

Kad vidim ovakve akcije, pitam se da li oni koji ih pokreću (iniciraju) uopće žive u ovoj državi?

Od prvog dana ove naše nezavisne države, korupcija je integrirana u društvo na najdubljoj razini. Sjetimo se Tuđmana i njegovog plana 500 bogatih obitelji koje će upravljati ovom državom. Da ste tad pitali Kosoricu što misli o korupciji i da li je taj plan dovoljno kvalitetna implementacija korupcije – vjerojatno ne bi ste ni dočekali odgovor jer bi vas pojeo mrak. Bolji dokaz da je ova država, začeta na, osim Domovinskom ratu, i na korupciji – nemam. I sad to odjednom više nije u redu i tako više ne može. Što se promijenilo? Pristupni put Europskoj uniji? Ne. Svi su navukli svježu masku licemjerja i sad se prave da prije se 18 godina ništa nije dogodilo. A Jadranka Kosor pogotovo. Dok se mi Hrvati ne riješimo tog licemjerja, neće nikad biti ni pomaka po pitanju korupcije.

Prije neke dvije-tri godine, dok još ni ja ni on nismo imali svoju firmu, frend mi se žalio kako bez pravih veza i poznanstava ne možeš dobiti pošten posao (za firmu, ne zaposlenje). Pod pošten naravno čitajte ministarstva i državne firme, ukratko – one koje imaju puno para. Tad sam mu rekao, i stojim iza toga dan danas:

Ako igraš igru, nemaš pravo prigovarati na pravila igre jer ih svojim sudjelovanjem – prihvaćaš

Naravno, odstupanje od izjave, odnosno – prigovaranje – je jednostavno rečeno: licemjerje. Ukratko, plati onog kojeg treba platiti, uzmi pare onom kojem možeš i tako dalje.

Ako pogledate na službenoj stranici antikorupcijske kampanje definiciju što je korupcija, vidjet ćete da nema precizne definicije. Osobno, najbolja mi je – Korupcija je zlouporaba javnih ovlasti za privatnu korist. Pitao bih sad što znači javna ovlast, ali dobro, neću cjepidlačiti.

Ta korupcija javnih službenika mi je najzabavnija od svih. Ipak, oni rade za državu. Ja to vidim kao djecu koja rade pizdarije a roditelji im neće ništa reći (iz tko zna kojeg razloga), i onda se roditelji puno djece okupe u kampanju “Javite ako vidite da naša djeca rade pizdarije”, ili “Pizdarija – to nisam ja, ali znam čije dijete jest”. Da li vam to ima ikakvog smisla?

Sa druge strane, prijavljivanje korupcije u Hrvatskoj može se bez problema tumačiti kao ekstremni sport. Život vam je dosadan i jednoličan? Zarađujete dovoljno i zadovoljni ste sa radnim mjestom? Želite probati nešto novo? Heroin i ostali narkotici vas ne uništavaju dovoljno brzo? Jebete kurve bez kondoma i nikako da se zarazite nečime? Od sad postoji novi i najučinkovitiji način da si sjebete život – PRIJAVITE KORUPCIJU. Vaš dosadni i monotoni život će postati pravo bojno polje za preživljavanje. Šikanirati će vas sa svih strana, ostat ćete bez posla, plaćanje režija će postati umjetnost a vi pravi virtuoz. Ali to još nije sve, završiti ćete u zatvoru na barem mjesec dana pošto državu boli za vašu predanu borbu protiv korupcije jer se time griješite o N zakona, a Hrvatska je barem država u kojoj se zakoni poštuju. I to još nije sve – jer ako požurite i još danas prijavite korupciju u tvrtki gdje trenutno radite (preferably državnoj i po mogućnosti što većoj) dobiti ćete otkaz brže nego da nabavite kozu i silujete je na sastanku nadzornog odbora, te onda nudite redom sve članove istog tog odbora tko želi jedan krug.

Sad zamislimo, u ovo krizno vrijeme kad je proračun pun rupa poput madraca na kojem spava dikobraz, kako zakrpati proračun pomoću korupcije. Da, dobro ste pročitali. Ako je već došlo do priljeva sredstava u privatnu korist – to može značiti samo jedno: da ta sredstva treba oporezovati.

Kako bi to izgledalo u praksi? Javne službenike bi stavio na minimalac, tek toliko da imaju plaćeno zdravstveno i mirovinsko. Za sve što uspiju naplatiti od građana bi plaćali (barem) 22% poreza. Sposobniji službenici će obaviti više posla, više zaraditi i platiti više poreza. Što je država time postigla? Prvo, smanjila je izdavanja za plaće javnih službenika. Drugo, učinkovitost svih javnih službenika će se povećati višestruko, išao bih tako daleko i da kažem eksponencijalno. Treće, država će zaraditi na porezu od sredstava uplaćenih direktno službeniku za potrebe korupcije.

Možda sam pretjerao, ali uvođenje dinamičnih pravila slobodnog tržišta u igru koju inače igraju mrki medvjedi u hibernaciji mi zvuči kao utopija. Zamislite javnog službenika koji će dati sve od sebe i polomiti se od posla da vam napravi ono što vam treba, što prije i što kvalitetnije jer će za to biti plaćen. Oni sposobniji (čitaj spretniji) će imati veću cijenu, što je u redu, jer su to osobine slobodnog tržišta.

Mogu na ovu temu još dugo i široko, ali nema smisla. Nadam se da ste se barem malo uživili u mojoj utopiji. Za kraj najprikladnija moguća pjesma na ovu temu:

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Neki dan me frend pitao što to znači “blentav” nakon što sam mu to natipkao putem ICQ-a, mog omiljenog mesenđera. Nakon kraćeg razmišljanja zaključio sam da zaista ne znam koje je značenje pojma “bletav” ali sam ga protumačio kao “glupav light”, ili drukčije “malo glupav i na simpatičan način, nešto kao naivan ali ipak jače”. Izvukao sam se, ovaj put.

Sad pogledajte ova dva screenshota koje sam danas skinuo sa jedne domaće dalekovidnice:

Možda su vam debilne facice toliko privukle pažnju da niti ne vidite izjavu u donjem dijelu ekrana koja ponosno tvrdi da je piletina Cekin već 16 godina na stolovima EU.

Ja nisam marketinški stručnjak, dapače daleko sam od toga. Ali tu su mi dvije stvari upale u oko. Prva je ta brojka – 16. Tko se hvali sa 16 godina nečega u reklamnoj kampanji na televiziji? Niti je značajan broj niti je lijepa brojka niti je okrugla. Dakle, nije ništa. Naspram broja 15 (koji u kontekstu 15 godina nečega negdje ostavlja dojam moći i kvalitete toga što se reklamira), broj 16 ispada kao krivi rezultat u nekoj matematičkoj operaciji. Ili još gore – ostavlja dojam tipfelera.

Vratimo se nazad na prvu i drugu sliku. Šta joj je? Da li ju je herc strefil? Ili moždana kap? Da li ima gumeni dildač zabijen u šupak pomoću kojeg redatelj kontrolira njezine facijalne grčeve? Ili je samo crazy person. Ali nije ni bitno, idemo dalje.

Druga stvar koja mi jednostavno nije zvučala kako treba – 16 godina na stolovima EU. Ja nisam bio neki odličan učenik i povijest mi nije bila među dražim predmetima, ali neke stvari mi ipak zvuče krivo kad ih čujem. Prema povijesti kakvu sam ja učio u školi, Europska Unija kakvu znamo, volimo i prema kojoj težimo je službeno nastala 07.02.1993. godine Mastrichtskim sporazumom. Ako malo primjenimo našu prijateljicu matematiku, vidjeti ćemo da EU još ne postoji 16 godina, iako nas Cekin želi u to uvjeriti sa svojim blentavim facicama. Ako ne vjerujete meni, vjerujte wikipediji

Sad opet dolazi zla matematika koja komplicira stvari i to bez računice – zapravo, sve je u točki gledišta. Na internetu, od wikipedije pa nadalje, imate preko nekoliko stranica koje pričaju priču o nuli. Kako ništa može biti nešto itd. Ja o matematici nemam pojma, ali naravno imam svoje mišljenje o nuli.

Da sam manje zaboravan sad bih se točno sjećao vica kojeg je prepričavao prof. matematike iz srednje škole, ali ovako ću morati samo poantu prenijeti. Matematičar je putovao vlakom i kondukter mu je htio naplatiti skuplju kartu zbog šest torbi, našto se ovaj usprotivio da ih ima samo pet, i pred kondukterom ih je prebrojao: nula, jedan, dva, …

Ako nastavim u tom tonu, EU postoji 15 godina i nešto sitno, ali ako brojimo i nultu godinu postojanja onda je EU u 16-toj godini postojanja. Sad ja vas pitam, da li ćete nakon prve godine reći da nešto postoji već nula godina, ili jednu godinu? Ono što je u programerskim krugovima uvijek aktualna tema, da li je nešto 0-based ili 1-based.

Evidentno je (da ne upotrebljavam teže novohrvatske riječi poput razvidno) da onaj koji je radio reklamni spot za Cekin mogao komotno napisati 15 godina i bi bio u pravu. Nitko ne bi išao (osim mene naravno) provjeravati da li EU postoji taj broj godina. Poruka reklame bi bila daleko moćnija i sa većim učinkom na krajnjeg potrošača.

Ali kad smo već kod Vindije i njihovog marketinga – jeste li posjetili njihove službene stranice? Relikvij iz prošlosti. Godina na stranici ponosno ističe 2003. godinu i tako izgledaju. U današnje vrijeme to je više nego sramotno. Pet godina u informatičkom vremenu je strašno puno, ali opet, pogledajmo to sa druge strane – kakav reklamni spot takva i stranica. Katastrofalna.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Zašto prijevara? Zato što u Hrvatskoj last minute turistička ponuda ne postoji. Ako pogledate domaće last minute sajtove kao što su lastminute.hr, lastminute.com.hr vidjet ćete da je ponuda ogromna. Naravno da je, inače ne bi imali ništa za pokazati. Oba navedena last minute site-a ne ažuriraju ponude te tako stvaraju iluziju da izbor postoji. Naravno, pa to je “the” hrvatski način. Reklamiraš ono što nemaš da bi naivci ipak došli pa im onda možda uvališ nešto drugo.

Konkretnije, nekako smo se supruga i ja odlučili za Rodos. Od svih ponuda koje možete vidjeti na gore navedenim last minute siteovima, koliko ima stvarno raspoloživih ponuda? Jedna. Ta jedna iznosi nekih 660€ plus aerodromske takse po osobi. Koliko ta ponuda košta u redovnoj, dakle ne last minute ponudi? Pogodili ste, isto toliko.

Drugo govno koje morate progutati jest let iz Ljubljane. Pošto agencije žele što veći profit, objedinjuju Hrvatsko i Slovensko tržište u jedno, jer i kad se zbrojimo, još uvijek smo malo tržište. Osobno, ne želimo se truckati dva sata do Ljubljane jer i Zagreb ima aerodrom. Stvar principa. Da ponude let iz Ljubljane kao jeftiniju varijantu (i onda još doplata za transfer do Ljubljane) još bi bilo nekog prostora za razmišljanje, ali ovako – to ne dolazi u obzir.

Prva premisa last minute koncepta jest da je to kockanje. Dakle, vi se kockate sa vremenom (do polaska) jer vam je manje/više svejedno kuda putujete a kao dobitak na lutriji je jeftiniji aranžman. Ali kao i u svim ostalim igrama na sreću, i ovdje je kuća uvijek na dobitku.

Zapravo, mene tu najviše ljuti ovčarstvo, ili ovčarenje. Treba lažnom ponudom privući što više ovaca pa ćemo zahvaljujući teoriji velikih brojeva nekome i uvaliti nešto skupo. I još više me ljuti što ja to ne mogu raditi, zbog nekih tamo “principa” koje imam. Recimo reklamirati digitalce po stotinjak kuna i onda kad naivac dođe mu uvaliti model od deset tisuća kuna. To je posao, a ne ovo što radim. Ponekad me najviše ljuti to što se od poštenja nitko nije obogatio.

Poanta, odaberite aranžman i uplatite mjesec dana ranije.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

časopis o, kako oni tvrde – telekomunikacijama i multimediji, odgovorno tvrdim je smeće sa najgorim tekstovima u nas. Silom prilika bio sam prisiljen kupiti nešto da ubijem vrijeme, a u hrpi smeća tipa Men’s Health, Cosmo, itd ovo mi se činilo kao najbezazlenije. Itekako sam se prevario. Nekako sam mislio da su časopisi ovog tipa izumrli negdje krajem 90tih, ali opet – itekako sam se prevario.

Još me privuklo na naslovnici “auto radiji s bluetoothom”. Ajde, pa da i ja saznam o čemu se tu radi. Ako mislite da sam saznao, varate se. Trebalo mi je oko četrdeset minuta da pročitam cijeli časopis nakon čega sam se tresao poput malog cigančeta koje ima traume od djetinjstva.

Prije nekoliko godina su mi ponudili da pišem za jedan domaći časopis, što sam odbio jer smatram da ne znam pisati na tom nivou. Za tekstove koji izlaze u papirnatim publikacijama imam neka mjerila te smatram da ih nisam u stanju dosegnuti.

Nakon jednog pročitanog broja časopisa MobilMedia, imam osjećaj da bih mogao pisati nedjeljnu kolumnu u Vjesniku preko cijele stranice. Onom starom Vjesniku, sa stranicom veličine jumbo plakata.

Nemojte me krivo shvatiti, nije sve tako očajno. Dapače, neki tekstovi su manje očajni od ostalih pa se tako i može nešto saznati. Ali i to što nije tako očajno je u sjeni ostatka. Nije očajan review dva modela kineza, vijesti su isto ok. Ono što je još očajnije od glavnog teksta jest “zgode s mobitelima” i “vico-mobitel” koji su copy-pasetani sa njihovog (valjda) foruma koji časopis spuštaju na razinu OK!-a, Teen-a i Modre laste. Zašto im je to trebalo, nemam pojma. Broj bi bio puno ozbiljniji da nema tih šest stranica smeća.

Najveću traumu imam od glavnog testa – “auto radiji s bluetoothom”, autor Darko Brlečić. Osim toga što od svakog predstavljenog modela ne znam ništa više od toga da li se “brzo” ili “sporo” povezuje sa mobitelom, imam traumu od kvaziduhovitosti i pokušaja da se bude IN i KUL na načine kako “mladi” pričaju. Tako autor koristi izraz “kerefeka” kao i “stjegonoša”. Pa tako mladi pričaju, zar ne?

Uredniku, odnosno onaj tko je odgovoran za puštanje tekstova u tisak, treba dati otkaz. Nije autor kriv ako je napisao smeće od teksta, jer ne zna bolje. Kriv je urednik koji treba prepoznati to smeće i vratiti na doradu.

Fascinantno je kako tema “auto radiji s bluetoothom” ima jednu stranicu uvoda, zatim review šest modela, i na reviewu svakog modela opet imamo barem nekoliko rečenica o tome zašto nam treba bluetooth u autoradiju, kako je telefoniranje bitno, kako se telefoniranje bez nekog oblika slušalice kažnjava i onda usput ovaj model podržava gnja i truć i bla.

I najveći biser od svih – za svaki model je autor dao neko subjektivno mišljenje o kvaliteti zvuka za vrijeme telefoniranja, ali kad je došao posljednji na red (Sony), nema nikakvo mišljenje već:

Jedno od važnijih pitanja je, naravno, ono vezano uz kvalitetu prijema ovog signala, kao i prijenosa telefonskog razgovora. Naime, ne postoji određena referencija među head unitima koja bi diktirala razinu kvalitete po pitanje handsfree i bluetooth funkcija

(c) MobilMedia, broj 101/102, godina X.

Sad samo trebam čekati da me tuže zbog “prenošenja tekstova djelomice bez prethodne suglasnosti izdavača”. Onda ću ja njih tužiti da mi vrate 25 kuna i naknadu za duševne boli uzrokovane očajnim tekstovima.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Jeste li svjesni da svojim življenjem financirate Hrvatski Košarkaški Savez? Šokirani ste? Nemojte biti. Siguran sam da ste svjesni kako živite u Hrvatskoj. Kliknite na link, slobodno. čisto da vidite tko je “zlatni sponzor”. Dakle neki iznos od svake litre preskupog goriva donirate Hrvatskom Košarkaškom Savezu, htjeli vi to ili ne.

Kako je od 1.7. poskupljenje struje stupilo na snagu, meni je vrlo zanimljivo kako će se trošiti moja skupo plaćena struja.

Sada pogledajte stranice Hrvatskog Nogometnog Saveza. Koliko državnih tvrtki vidite na popisu sponzora? Samo jednu, i to ona koja je na pola privatna.

Mene konkretno zanima ZAŠTO:

• se tvrtka u 100% državnom vlasništvu bavi sponzorstvom bilo čega?
• se prihod koji pripada državi troši prije nego što dođe državi na raspolaganje?
• se tvrtka koja N E M A konkurenciju na tržištu uopće oglašava?
• se poskupljuju usluge tvrtke koja može umjesto poskupljenja ukinuti nepotrebna trošenja sredstva u vidu sponzorstava

Zanimljiva pitanja zar ne? Pogledajmo sad jednu drugu tvrtku u 100% državnom vlasništvu – Hrvatske Autoceste. Jeste li vidjeli njih da se rasipaju sa državnim novcem (ako niste znali, naplaćena cestarina je prihod države, HAC je tu samo posrednik koji vrši naplatu)? Kratkim pretraživanjem sam došao do nekoliko stvari koje je HAC sponzorirao (uočite razlike u redovima veličine):

• 08. i 09. veljače 2007. godine na Građevinskom fakultetu u Zagrebu održat će se međunarodna radionica pod naslovom Suvremena dostignuća zaštite od požara u cestovnim tunelima, s podtemom Propisi, smjernice i primjena. Generalni pokrovitelj je World Road Association (PIARC) a ostali pokrovitelji su Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, National Fire Protection Association, ITA – International Tunnelling Association. Organizatori su Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Institut građevinarstva Hrvatske, Zagreb te Brodarski institut, Zagreb. Sponzori su Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, Hrvatske autoceste d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o.
• 29. Govorničku školu Filozofskog fakulteta (link) i to nije sponzorirala centrala HAC-a već podružnica čakovec.

Primjećujete li razliku? Obje su u državnom vlasništvu, a opet, ovi u autocestama su daleko pametniji i više razboriti u trošenju novca koji nije njihov. Nadasve zanimljivo.

A onda opet, nije li lijepo sa tuđim kurcem mlatiti koprive. I u čudu uživati dok ništa ne peče…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Stari slogan vemila je bio centar vrhunskih tehnologija, koji bih lakše parafrazirao u centar vrhunskih debila, ali kad su ga promijenili onda je ispao ovakav.

Ono što je trebao biti relativno jednostavan zadatak – kupiti najjeftiniju sobnu tv antenu, ispostavilo se da je nemoguća misija. Malo sam čitao po news-ima i došao do informacije da vemil ima vulgaris Quadro sobnu antenu za nekih 90tak kuna.

Došao sam tamo, malo razgledao, našao dotičnu antenu i zaputio se prema blagajni. Dotična blagajnica okrene kutiji na sve moguće stranice i zaključi da nema šifre pa da ju ne može ukucati u blagajnu. Zanimljivo, ali ja sam bio uvjeren da barkod tome služi. Ali nema veze. Nakon par minuta kopanja po papirima, slijedi dijalog između blagajnice (B) i mene:

B: Nema na skladištu.
Ja: I? (antena stoji na pultu između nas dvoje)
B: Količina je nula. Nema na skladištu. Sigurno ste uzeli zadnju sa police.
Ja: Nisam, još su dvije na polici. I šta sad?
B: Pa ne mogu vam prodati. Nema na skladištu.
Ja: Vi to ozbiljno?
B: Pa da, program mi ne dozvoljava da vam prodam to jer je količina na skladištu nula (okreće ekran prema meni da vidim poruku koju joj je program izbacio).
Ja: Vi mora da se šalite (tužno pogledavam antenu koja stoji ispred mene).
B: (već uzrujana) Ne! Ne mogu vam to prodati jer nema na skladištu.
Ja: I ne možete nikoga nazvati da to provjeri/ispravi?
B: Sada ne (bila je subota, pred kraj radnog vremena).
Ja: Mhm. (spremam pare u novčanik i odlazim).

Jedna tvrtka koja živi od maloprodaje krajnjim kupcima si ne smije dopustiti da ne može prodati nešto jer u aplikaciji nije dozvoljeno negativno stanje skladišta. Nemojte me krivo shvatiti – ne kažem da se ne može dogoditi da nešto na polici nije uvedeno u aplikaciju (iako mogu dobiti kaznu za to ako im inspekcija tako nešto pronađe), ali da si jedna tvrtka koja živi od maloprodaje to ne smije dopustiti. Ili još gore, ne smije si dopustiti sramotu da kupac ne može kupiti nešto samo zato što Ivica iz skladišta nije unio primku (ili međuskladišnicu ili maloprodajnu kalkulaciju ili nešto treće jer postoji preko nekoliko načina kako se roba može prepisati iz skladišta u maloprodaju) u aplikaciju.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

… kurva o poštenju. Moram priznati da mi ta stara narodna poslovica nikad nije bila pretjerano jasna, ali meni dobro zvuči. Onako moćno. Za razliku od onih koje g. Sijerković baca kao iz rukava na nedjeljnoj prognozi vremena.

Već sam pisao o tome kako je evolucija pronašla način kako se riješiti manje inteligentnih pojedinaca tako što će ih ekonomski oslabiti kroz emisije za šišanje ovaca kao što su Nova Lova. Jedan način koji je poprilično stariji od ovoga jest kurva koja je HIV pozitivna.

Ako niste pratili medije zadnjih tjedan dana, u Osijeku je pala madam sa par djelatnica a za jednu se ispostavilo da je HIV pozitivna. Krasno, zar ne?

Gdje je tu evolucija, pitate se?

Da bi jebao kurvu, trebaš biti idiot.
Da bi jebao kurvu bez kondoma, trebaš biti posebna vrsta idiota.

A za takve će se pobrinuti gospođa evolucija i ne treba ih žaliti. Treba žaliti one kojima su dotični iz posebne vrste prenijeli virus HIV-a.

Nastavite čitati na Vnukblogu: