Vnukblog

Jednostavno rečeno:

Zato što mi je gorak okus prošlih izbora još uvijek u ustima

Od ostalih razloga, prije svega bih naveo onaj da više ne želim biti vojnik u vojsci naivaca koji vjeruju da svojim glasom mogu nešto promijeniti. Sjetimo se samo prošlih izbora. HDZ je četiri godine radio sranja sa državom, varao, lagao i muljao narod, i kako je kažnjen – sa još četiri godine. Odlično, zar ne?

Isto vrijedi na lokalnoj razini. Uvijek će na vlasti biti političar koji nema sposobnosti za kvalitetan razvoj grada. Nikad na vlasti nećemo vidjeti ne-političara koji ima sposobnosti potrebne za razvoj grada. Jer najveća razlika između gradske vlasti i državne vlasti jest – za gradsku vlast nije potreban političar, za državnu je nužan.

Iako sam mislio da je cinik u meni umro (ili barem ostao bez glasa) ponovno se probudio sa ovim lokalnim izborima. Isto tako sam shvatio da je cinik najopasniji kada šuti i ništa ne govori. Na prošlim izborima sam vjerovao da će moj glas nešto promijeniti. Da će moj glas biti samo jedan u milijunima drugih koji vape za promjenom. I kako sam se razočarao, pitate se – jako.

HDZ se u ovoj lokalnoj kampanji u Zagrebu reklamirao sa “za Zagreb bez kumova”. Ispravnije bi bilo “za Zagreb bez njihovih kumova”. Nisu li “njihovi kumovi” dovoljno poslova odradili? Nije li sada vrijeme da “naši kumovi” dođu na red? Pa dajte i našim kumovima nešto.

Cinik u meni mi je rekao – nema smisla. Stvari oko tebe će se događati onako kako će se događati i na to ne možeš utjecati. Demokracija? Demokracija je vladavina većine nad manjinom, ili u Hrvatskom slučaju, vladavina debilne većine nad inteligentnom manjinom.

Ponekad mi je stvarno žao što nisam tipičan Hrvat. Pogotovo onda kad vidim da je HDZ dobio još jedan mandat. Onaj Hrvat koji ide pobožno u crkvu svake nedjelje. Onaj Hrvat koji sluša narodnjake i izlazi u folk klubove. Onaj Hrvat koji radi za četiri tisuće kuna i niti ne pokušava nešto promijeniti na bolje. Onaj Hrvat koji bježi od žene u birtiju i priča svojim dečkima kako je nesretan u braku ali se ne bi nikad razveo jer razvod onoga što je pred bogom sklopljeno ne postoji. Onaj Hrvat koji nema malog cinika u sebi. Onaj Hrvat koji glasa za HDZ.

Ne mogu ne povezati ovo sa konceptom sudbine – da će se stvari događati u vašem životu nekim prethodno zacrtanim rasporedom na koji vi ne možete apsolutno nikako utjecati. Izbori i politika su zapravo neka vrsta sudbine – događaju se u vašem životu i vi ne možete apsolutno nikako utjecati na njihove posljedice. Cinik u meni se javlja sa idejom kako preživjeti, a mislim da sam o tome već pisao:

Pick your battles

Drugim riječima, ako vam nešto nema smisla, nemojte u tome sudjelovati. Nemojte o tome razmišljati. Nemojte se zbog toga živcirati. Boljeg predmeta za to od trenutnih izbora stvarno ne mogu smisliti.

Ono što mene na kraju zaista zbunjuje – zašto cinik u meni razvija pragmatičan pristup?

Ovim postom započinjem novi smjer kojim će vnukblog ići od sad pa ubuduće; postovi kojima ću pokušati spriječiti druge da rade iste greške koje sam ja napravio i njihove posljedice iskusio na vlastitoj koži. Kategoriju postova nazvah “Male mudrosti”, jer mislim da je to najbolji opis – stvari koje svi znamo i svi smo ih svjesni ali kad ih treba primijeniti naravno, nigdje ih nema. Od ljudske psihe, obrazaca ponašanja do malih trikova kojima si možete olakšati život. I garantiram vam, da ćete za vrijeme čitanja klimati glavom u afirmativnom smislu, i na kraju se zamisliti – Pa da! Zašto to nisam prije tako gledao?

Silom prilika i odluka koje sam donio, stavio sam se u poziciju da moram stvarno svašta raditi. Jedna od tih stvari, o kojima apsolutno ništa ne znam, a prisiljen sam ju raditi jest marketing. Konkretan proizvod. Jedinstven na tržištu. Nekoć sam bio uvjeren da je to najbolja stvar na svijetu – biti prvi u nečemu. Sad više nisam tako siguran. Tijekom mog (relativno kratkog) radnog vijeka, nagledao sam se marketinških materijala za sve i svašta, što bi naš narod rekao, od igle do lokomotive. I mislio sam da nešto znam o tome. Naravno, kad sam krenuo pisati vlastiti materijal, shvatih da sam clueless poput rednecka na testiranju za članstvo u mensi.

I naravno, to me nije spriječilo da nešto i napišem. I napravim prvu (kapitalnu) grešku. Nadobudno sam na zadnju stranicu (treću) stavio izračun troška za 5 godina – vođen logikom da želim svima koji čitaju dati potpunu informaciju (velika greška). Učinak koji sam postigao je bio sljedeći – potencijalni kupac uzme materijal u ruku, preleti prvu stranicu (koja vrlo koncizno nabraja o čemu se tu radi, bez objašnjavanja), preskoči drugu stranicu (koja objašnjava o čemu se tu radi), dođe na treću stranicu koja objašnjava licenciranje i na dnu ima dotični izračun. Vidi da je zadnja cifra nekih 60k kn i tu je kraj. Potencijalni kupac je izgubljen.

Zašto?

Zato što je vidio brojku koja mu je prevelika i bez konteksta (jer mu se ne da čitati sve prije nje)

Zašto?

Zato što su svi ljudi lijeni čitati/razmišljati i skloni su donošenju zaključaka naprečac.

Zašto?

Zato što je u ljudskoj prirodi težnja da se za što manje truda dobije što više. U ovom slučaju – informacija. Pošto takvim ponašanjem ljudi nisu egzistencijalno ugroženi, to si mogu dopustiti i to se vjerojatno nikad neće promijeniti.

Konkretno, ja sam mogao ponuditi letove na mjesec, jednom mjesečno, za narednih pet godina, za ukupnu cifru od 60k kn. Rezultat bi bio isti. Zašto? Zato što ga prva stranica nije zaintrigirala, druga ga nije ni mogla jer ima previše teksta, a treća je deal breaker jer je na kraju velika cifra.

Ljudi su svežderi, to je opće poznata činjenica. Pod svežderi se misli na blijožder i mesožer. Ali unutar zadnjih dvadesetak godina, evolucija je napravila jedan (veliki) korak, i dodala još jednu stavku – informažder (eng. informavore). Jeste li primijetili koliko je više informacija oko nas, i nama na dohvat ruke? Sigurno jeste, ali to ne doživljavate kao nešto bitno. Vjerojatno zato što vam je google na dohvatu prstiju kad god vam nešto zatreba.

Kad nešto tražite putem google-a (ili nečeg drugog, nebitno) i baš vam ne polazi za rukom da pronađete to što tražite? I da stvar bude još gora, šef (ili netko treći) vam dahće za vratom jer je to nešto bitno. I da stvar bude još gora, recimo da vam cijeli sustav u produkciji stoji – jer vi ne možete nešto naći.

Probajte se uhvatiti u slijedećem takvom trenutku i pogledajte kako pregledavate stranice. Sažetak koji vam google da za svaku stranicu vam nije pretjerano informativan i morate kliknuti na svaki link. Prvih par ste vjerojatno detaljno proučili. A one stranice nakon njih? Otvorite, preletite pogledom, back, otvarate slijedeću. Zašto? Zato što vas nije zaintrigirala. Vidite li vezu? Kad stranica (ili materijal) vas ničime ne zaintrigira – nećete se previše dvoumiti od odustajanja. Koliko članaka na webu niste pročitali jer vam se činilo da je “previše teksta”. Ja znam da jesam. Ili ste odustali nakon prvog paragrafa. To se već smatra uspjehom dotičnog materijala, jer ste počeli čitati. I vjerojatno će veliki broj posjetitelja ovog članka pročitati prvi paragraf, scrollati do kraja, zaključiti da je previše teksta i odustati. Nekih dvadesetak posto će zapeti na “tri zašto dijelu”, pročitati ih, te se zainteresirati za članak.

Jedno istraživanje je pokazalo da se korisnik zadržava do dvije minute na stranici na kojoj traži neku informaciju. Ovo dvije minute shvatite kao statistički prosjek, a u stvarnosti je (vjerojatno) vrlo vrlo kraći.

Univerzalan recept za 100%-tni uspjeh nekog (reklamnog) teksta ne postoji. Jednostavno je nemoguće sve informacije složiti tako da se letimičnim pregledom (koji će većina napraviti) svi čitatelji zainteresiraju za temu. Kada prvi put dolazite sa nekime u kontakt, i servirate mu bilo kakvu brojku – osuđeni ste na propast. Ako je previsoka nećete ga uopće dobiti da se zainteresira za to što nudite. Ako je preniska biti će sumnjivo i nećete dobiti ozbiljan tretman čak i ako se zainteresira. Poanta – izbjegavajte brojke.

Više o ljudskoj psihi, kako traži i probavlja informacije u nekom od budućih postova u kategoriji – Male mudrosti.

Vjerujete li u kozmičku pravdu? Ja priznajem da dugo nisam vjerovao, ali u zadnje vrijeme sam postao više nego vjernik. Za početak, da razjasnimo razliku između pravde vulgaris i kozmičke pravde. Pravda vulgaris je ona koju provodi zakon. Dakle, kad vam netko napravi nešto jako loše to je sankcionirano zakonom, pa će konstelacija policija, zakonodavac i kazneni sustav odraditi svoje i kazniti toga koji vam je nešto nažao napravio. I svi znamo da je pravda vulgaris spora i većinom reagira tek kad je kasno.

S druge strane, kozmička pravda reagira na sve što vi doživljavate kao nepravdu na vlastiti račun. Netko vam je nešto nažao napravio, ali je to još svjetlosnim godinama daleko od točke na kojoj reagira pravda vulgaris. Netko vas je povrijedio nečime ili vam jednostavno suptilno (ili po sitno maltretira) ide na živce svojim ponašanjem, djelima itd. Za razliku od pravde vulgaris, kozmička pravda reagira na apsolutno sve, ali sa malom cakom. Kao što smo svi (nadam se) svjesni, kozmos, odnosno svemir je jedno jako veliko mjesto. Toliko veliko da ga ne možemo ni pojmiti. Možda bi se čak usudio i reći da je beskonačno velik. Kada vam se nešto loše dogodi, kozmička pravda kreće da ispravi nepravdu. Problem jest, što dotična kreće iz tko zna kojeg šupka svemira i nikad se ne zna kad će (i da li će uopće stići). Možda upadne u crnu rupu putem. A možda stigne sa tolikim zakašnjenjem da uopće ne znate da je stigla i zbog čega je stigla. Ipak smo ljudi, a ljudi zaboravljaju. Zaborave, ali ne oproste.

A samo djelovanje kozmičke pravde nikad nije isto. Možda će se manifestirati kao nešto loše osobi koja vam je nešto nažao napravila, pa onda možete tiho u sebi uživati u tome. Možda će vam neku bivšu tući muž a vi ćete se guštati kako je kuja to zaslužila. Neki ljudi to zovu zloba, ali ja to zovem kozmička pravda. A možda ćete dobiti porciju kozmičke pravde kakvoj se ni u ludilu niste nadali. Kao što sam ju dobio.

Više o tome u drugom postu.