Vnukblog

Ako slučajno ne znate tko je Krešimir Sever onda vam moram čestitati jer to znači da ste svoju egzistenciju uspjeli dovesti u medijsku izolaciju. Krešimir Sever je predsjednik Nezavisnih Hrvatskih Sindikata.

Zanemarimo na trenutak kaos u koji vlada među sindikatima (jer ih ima mali milijun) i udruženi su malo manji milijun krovnih sindikata. Takav kaos odgovara samo državi (jer je tako moć pojedinih sindikata smanjena) i tako će to biti vjerojatno biti do pamtivijeka.

Gospodin Sever je vjerojano medijski najeksponiranija osoba hrvatskih sindikalista, te je kao takav sinoć gostovao u emisiji Fokus na HTV-u. Tema je bila ovogodišnja poskupljenja i težak život sirotinje. Upravo one sirotinje za koje se sindikati moraju boriti.

Pozivi slušatelja u emisiju su pokazali, osim ostaloga, da gledatelj te emisije ne zna razmišljati niti guzicom, a kamoli glavom (svaka čast jednoj gospođi iz Siska koja je pokazala da je iznimka). Tako je jedan slušatelj usputno priupitao g. Severa kolika mu je plaća – koji je spremno odgovorio: 8.5k kn. Ja sam ostao paf. Ali zaista. Smrznuo sam se.

Da pojasnim – 8.5k kn za taj posao je ništa. Zbunjeni ste? Imate mišljenje da sindikati ništa ne rade i da koliku god plaću dotični Sever ima – prevelika je? Dopustite mi da vas razuvjerim.

Prepostavljam da ste trenutnim radnim mjestom koliko-toliko zadovoljni jer – uspijevate nešto napraviti. Nije bitno da li se radi o mutavom poslu koji je iz dana u dan identičan ili radite na super kreativnom radnom mjestu. Zajedničko im je da – uspijevate nešto napraviti. Sad zamislite da ne uspijevate ništa napraviti po cijeli dan iako u taj posao ulažete 110% sebe. Ako ste uspjeli to zamisliliti, čestitam. Upravo ste se stavili u kožu Krešimira Severa.

Mala digresija – ja sam nekih dvije godine svoje jadne karijere djelatnika proveo na upravo takvom radnom mjestu – gdje ništa značajno nisam uspio napraviti, a ono što sam uspio napraviti bilo je tako malo i beznačajno da sam zbog toga još više padao u depresiju.

Kao predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) on se u nekim intervalima (ubijte me, nisam uspio naći neki raspored) mora naći sa vladom, nerijetko i sa Velikim Ivom, sasuti im u facu sve što nevalja i gledati kako mu lažu u facu (ako mu i lažu uopće). Ako mislite na je sastancima Nacionalnog Vijeća za Konkuretnost (NVK) nešto bolja situacija, bojim se da nije. Jedina razlika, ako uopće postoji, jest gledanje Polančeca umjesto Sanadera.

Jedine uspjehe koji dotični može imati jest u malim stvarima poput ganjanja i cinkanja poslodavaca koji zaista rade pizdarije nad svojm djelatnicima. Ali na velikom planu, ne može ništa napraviti. Dodajte još nekoliko nastupa mjesečno na televiziji gdje uvijek ponavljate jedno te isto, bez nekog učinka. Dodajte još nekoliko intervjua mjesečno za novine/radio kojima govorite isto što i na televiziji. Ali vas nitko ne doživljava.

Sad vas molim, drage čitatelje ovog bloga, da mi kažete – kolika je pravedna plaća za takvo radno mjesto? Ako mene pitate, nema tih para.

p.s. – jesam li spomenuo da na njegovom radnom mjestu nema radnog vremena?

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Kada sam pokretao tvrtku, odnosno u vremenu između otkaza sa zadnjeg radnog mjesta i otvaranja tvrtke, imao sam i planove i ciljeve i načine kako ću ostvariti te ciljeve itd. Ono što bi braća ameri rekli – the whole works.

Danas, kada gledam unazad ne mogu da se ne čudim i ne smijem sam sebi. Svi planovi su propali a sve ideje koje sam imao su doživjele crash&burn ogromnih razmjera. Sve ono što sam mislio da je bitno, zapravo uopće nije bitno, ali ni najmanje. I da stvari budu još gore, da sam nastavio gurati te planove sad bih vrlo vjerojatno bio u ogromnim dugovima i bio bih prisiljen uzeti GOOD (Get Out Of Debt) job.

Pošto je 01.06.2008. bio moj prvi breaking point koji je sada zaista i prošao, mogu reći da sam došao do jednog vrlo bitnog zaključka.

Vrijeme. Vrijeme je vaš najbolji prijatelj. Vrijeme će riješiti sve probleme ili će ih učiniti nebitnima.
Time is on your side.

Sjetite se što vas je mučilo prije recimo deset godina. Koji su bili vaši problemi tada? I jesu li još uvijek?

Vrijeme će vam pokazati da li je vaš plan dobar. Vrijeme će vam donijeti nove kupce i riješiti vaš starih koji nisu više bitni. Što vi trebate napraviti da bi ovo ispalo idilično kako i izgleda? Osigurati prihode kroz vrijeme.

Kada to napišem ovako, zvuči šuplje. Uvjeravam vas da je u mojoj glavi to puno bolje zvučalo. Nemojte mi vjerovati na riječ. Svi savjeti koje ćete pročitati u vezi posla i financija, što vlastitih što poslovnih – su iznimno jednostavni. Ono što vi trebate – proizvesti svoju interpretaciju dotičnih savjeta. Savjet koji niste dobro promislili ne smijete nikako primijeniti.

Već sam ovo sigurno napisao u nekom od prethodnih postova u kategoriji Poduzeništvo – ali promislite još jednom. Nije li to najsavršeniji poslovni plan? Ako vam je zaista svejedno da li će vaš plan uspjeti ili ne (jer će vrijeme pokazati jeste li slučajno pogodili dobar plan) jer prihodi koje imate neovisno od vašeg plana će vam omogućiti da progurate kroz – što? Vrijeme.

Odgovor je uvijek vrijeme.

Vaša je samo odluka da li će vrijeme raditi za vas ili protiv vas.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) – nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite – što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje – nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy – unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim – silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Biti ću dobar i učiniti ću vam najveću uslugu u životu – reći ću vam nemojte.

Zašto ljudi kreću u otvaranje tvrtke? Zašto itko skače bungee jump (myself included, i to dva puta sa Šibenskog mosta)? Zbog avanture. U Hrvatskoj je to pogotovo avantura, i to avantura života. Neki psihopati otputuju u prašume Bolivije i šta ti ja znam kuda da bi doživjeli svoju avanturu života, a mi ostali odaberemo lakši način za to – otvorimo tvrtku u Hrvatskoj. Ili kako naša država to zove – trgovačko društvo.

Postoje dvije vrste ljudi koji otvaraju tvrtku, odnosno dva seta motiva. Prvi, onaj lošiji set jest frustracija trenutnim radnim mjestom, vjera u vlastito znanje/sposobnosti, vjera u bolje sutra i visoko samopoštovanje (ja to znam, ja to mogu, ja se to usudim). Pogodili ste, u prvi set spadaju naivci, optimisti i ja. Drugi, onaj bolji set jest želja (i sposobnost) za zaradu. U narodu se to zove “imati nos”.

Vrlo je lako provjeriti u koju skupinu spadate. Ako uz svoj posao uspijevate nešto zaraditi i sa strane te sanjate o tome kako ćete jednog dana živjeti od tog posla sa strane, onda ste definitivno u prvom setu. Ako živite sa filozofijom “jebe se meni prodavao ja čavle ili software” onda ste definitivno u drugom setu, i na tome vam odmah sad od sveg srca čestitam.

Također, ako spadate u drugi set, onda nemate potrebe čitati ovaj post. Ovaj tekst je namijenjen onima iz prvog seta, jer njih (i mene skupa s njima) tek čeka prava borba.

Za ovaj tekst impliciram neke faktore, a to su:

• da nemate bogatog tatu/mamu/ujaka/tkogod koji će vam financirati tvrtku
• da vam tata/mama/ujak/tkogod nemaju prijatelje koji će vam financirati tvrtku tako što će vam donositi posla
• da imate stvarne troškove života (kredit za stan/stanarina)

Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda nastavite čitati. Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda imate dobar razlog koji vas gura dalje i koji će vam davati motiv za dalje.

Recimo da radite neki posao sa strane i došli ste do nekog platoa preko kojeg ne možete uz trenutni posao. Logičan slijed jest napuštanje trenutnog posla i otvaranje vlastite tvrtke. Prva i najvažnija stvar je toliko važna da to ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna – morate si osigurati prihode van firme koji će vam pokriti troškove života. To ne bi trebao biti problem – ako ste radili sa strane uz stalni posao onda to podrazumijeva da već imate prihode van firme. Najgluplju stvar koju možete napraviti jest da prihode svojih klijenata odmah prebacite na firmu. Država će vam pojesti zaradu sa doprinosima i raznim glupostima dok ste rekli keks.

Ako ste dvoumite da li otvoriti tvrtku ili obrt – odgovor je jednostavan: tvrtku!

Ljudi preferiraju obrt jer je lakše izvlačiti novac iz njega i knjige su samim time jednostavnije. Moje mišljenje jest da je to zadnja stvar koja vam treba. Mi u prvom setu živimo svoj posao, liježemo uz njega i budimo se sa iznova napunjenim baterijama za nove radne pobjede – jer svaka radna pobjeda godi egu. “Lakše” izvlačenje novca iz vlastitog posla je ne samo potkopavanje vlastitog posla, nego i varanje samog sebe. Ako je teže trošiti na pizdarije utoliko će vaš stav prema vlastitom poslu biti ozbiljniji – a to vam je više nego očajno potrebno.

U sustavu pdv-a želite biti ovako i onako, a i manje će vas mrziti na poreznoj kao tvrtku. I mislim da ne moram spominjati kako imate daleko ozbiljniji nastup kao tvrtka nego kao obrt.

Ono što sam ja primijetio jest da kad krenete tražiti klijente za svoju tvrtku – vaš rad odjednom vrijedi više. Možete dogovoriti veću cijenu jer ste tvrtka. Vaš rad više vrijedi jer ste tvrtka. Nevjerojatno. Jest da će vam država pojesti dobar dio tog povećanja vrijednosti, ali nema veze. Godi duši i tijelu.

Umjesto toga, prihode “starih” klijenata iskoristite da si financirate život dok se bavite traženjem novih klijenata. Razlog za to je vrlo jednostavan – ako imate sigurno pokriće za troškove života imati ćete opušteniji nastup i pristup novim klijentima, a oni to osjete. Kao što divlje zvijeri mogu nanjušiti strah. Isplaćujte si minimalnu plaću za svoju stručnu spremu dok ste još na temeljnom kapitalu. Dok vam prihodi tvrtke ne počnu pokrivati mjesečne troškove nemojte trošiti neto plaću već ju vratite nazad u tvrtku kao pozajmicu. Vjerujte mi, poslije će vam biti drago.

Mi u prvom setu smo čudna bića. Ali zaista. Cijelo vrijeme dok sam “sanjao” o vlastitoj tvrtki sam imao viziju kako ću se baviti poslom kojeg znam i volim više nego sad dok mi netko stalno dahće za vratom. Ajme koja zabluda. Valjda najveća od svih. Kada otvorite svoju tvrtku, vrijeme koje ćete imati za maloprije spomenuti posao će pasti na pola, ako ne i na manje. Porezna, knjigovođa, i FINA će vam pojesti nekih 10%-15% vremena a najveći danak će vam uzeti traženje novih klijenata kao i održavanje veza sa postojećima.

Nemojte zanemarivati postojeće klijente – ovo je strašno bitno. Apsolutno nije bitno koliko dobro obavljate svoj posao ako zanemarujete kontakt sa klijentom. Napravite si raspored i držite ga se. Ako nemate vremena za otići, nazovite i pitajte kako su i je li sve u redu. Za to vam treba telefon i pet minuta vremena. Navratite nenajavljeni, recite da ste bili u prolazu, popijte kavu i popričajte sa svim (bitnim) ljudima o vremenu. Nebitno. Prema mojem iskustvu, osobni kontakt je više od 50% dobro obavljenog posla. U mojoj branši, apsolutno nije bitno koliko ste dobri kao programer ili kao sistem inženjer ako ne njegujete odnos sa klijentom.

Prvi veći problem koji sam morao riješiti sam sa sobom (koji ćete i vi morati riješiti) jest rad odvojen od radnog kolektiva. Dok radite u tvrtki sa drugim ljudima niste ni svjesni koliko ste ovisni o kontaktu sa kolegama, pa čak i onima koji vam idu na živce. Radio pomaže. Nađite radio stanicu koja pušta muziku po vašem ukusu te sa što manje govorancije i reklama. Ja sam otkrio da me čak i vlastita MP3 kolekcija živcira jer se stalno vrte iste (one koje ja želim) stvari, i to mi je išlo na živce.

Ako ćete raditi od doma, što toplo preporučam jer nema nikakvog smisla uzimati poslovni prostor u najam dok ste sami (što iz financijskih što iz logističkih razloga), morati ćete se naviknuti na to da ste cijeli dan na istoj lokaciji. To mi je najteže palo i trebala su mi cca tri mjeseca (a možda i više) dok sam se naviknuo. Jer nema više “idem doma poslije posla” i “idem ujutro na posao”. Posao je tu, stalno i uvijek. Morate povući čvrste crte kad se radi a kad ne jer će vam inače privatni život otići u krasan k.

Ima dana kad očajnički želim biti u drugom setu ljudi – onom koji može odvojiti posao od privatnog života. Ima dana kad sam čak i ljubomoran. A ima dana kad mi svaki, pa i najmanji uspjeh/postignuće toliko godi da mi je jebeno drago što sam u prvom setu.

Kako god odlučili, sretno vam bilo.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ovim postom započinjem novi smjer kojim će vnukblog ići od sad pa ubuduće; postovi kojima ću pokušati spriječiti druge da rade iste greške koje sam ja napravio i njihove posljedice iskusio na vlastitoj koži. Kategoriju postova nazvah “Male mudrosti”, jer mislim da je to najbolji opis – stvari koje svi znamo i svi smo ih svjesni ali kad ih treba primijeniti naravno, nigdje ih nema. Od ljudske psihe, obrazaca ponašanja do malih trikova kojima si možete olakšati život. I garantiram vam, da ćete za vrijeme čitanja klimati glavom u afirmativnom smislu, i na kraju se zamisliti – Pa da! Zašto to nisam prije tako gledao?

Silom prilika i odluka koje sam donio, stavio sam se u poziciju da moram stvarno svašta raditi. Jedna od tih stvari, o kojima apsolutno ništa ne znam, a prisiljen sam ju raditi jest marketing. Konkretan proizvod. Jedinstven na tržištu. Nekoć sam bio uvjeren da je to najbolja stvar na svijetu – biti prvi u nečemu. Sad više nisam tako siguran. Tijekom mog (relativno kratkog) radnog vijeka, nagledao sam se marketinških materijala za sve i svašta, što bi naš narod rekao, od igle do lokomotive. I mislio sam da nešto znam o tome. Naravno, kad sam krenuo pisati vlastiti materijal, shvatih da sam clueless poput rednecka na testiranju za članstvo u mensi.

I naravno, to me nije spriječilo da nešto i napišem. I napravim prvu (kapitalnu) grešku. Nadobudno sam na zadnju stranicu (treću) stavio izračun troška za 5 godina – vođen logikom da želim svima koji čitaju dati potpunu informaciju (velika greška). Učinak koji sam postigao je bio sljedeći – potencijalni kupac uzme materijal u ruku, preleti prvu stranicu (koja vrlo koncizno nabraja o čemu se tu radi, bez objašnjavanja), preskoči drugu stranicu (koja objašnjava o čemu se tu radi), dođe na treću stranicu koja objašnjava licenciranje i na dnu ima dotični izračun. Vidi da je zadnja cifra nekih 60k kn i tu je kraj. Potencijalni kupac je izgubljen.

Zašto?

Zato što je vidio brojku koja mu je prevelika i bez konteksta (jer mu se ne da čitati sve prije nje)

Zašto?

Zato što su svi ljudi lijeni čitati/razmišljati i skloni su donošenju zaključaka naprečac.

Zašto?

Zato što je u ljudskoj prirodi težnja da se za što manje truda dobije što više. U ovom slučaju – informacija. Pošto takvim ponašanjem ljudi nisu egzistencijalno ugroženi, to si mogu dopustiti i to se vjerojatno nikad neće promijeniti.

Konkretno, ja sam mogao ponuditi letove na mjesec, jednom mjesečno, za narednih pet godina, za ukupnu cifru od 60k kn. Rezultat bi bio isti. Zašto? Zato što ga prva stranica nije zaintrigirala, druga ga nije ni mogla jer ima previše teksta, a treća je deal breaker jer je na kraju velika cifra.

Ljudi su svežderi, to je opće poznata činjenica. Pod svežderi se misli na blijožder i mesožer. Ali unutar zadnjih dvadesetak godina, evolucija je napravila jedan (veliki) korak, i dodala još jednu stavku – informažder (eng. informavore). Jeste li primijetili koliko je više informacija oko nas, i nama na dohvat ruke? Sigurno jeste, ali to ne doživljavate kao nešto bitno. Vjerojatno zato što vam je google na dohvatu prstiju kad god vam nešto zatreba.

Kad nešto tražite putem google-a (ili nečeg drugog, nebitno) i baš vam ne polazi za rukom da pronađete to što tražite? I da stvar bude još gora, šef (ili netko treći) vam dahće za vratom jer je to nešto bitno. I da stvar bude još gora, recimo da vam cijeli sustav u produkciji stoji – jer vi ne možete nešto naći.

Probajte se uhvatiti u slijedećem takvom trenutku i pogledajte kako pregledavate stranice. Sažetak koji vam google da za svaku stranicu vam nije pretjerano informativan i morate kliknuti na svaki link. Prvih par ste vjerojatno detaljno proučili. A one stranice nakon njih? Otvorite, preletite pogledom, back, otvarate slijedeću. Zašto? Zato što vas nije zaintrigirala. Vidite li vezu? Kad stranica (ili materijal) vas ničime ne zaintrigira – nećete se previše dvoumiti od odustajanja. Koliko članaka na webu niste pročitali jer vam se činilo da je “previše teksta”. Ja znam da jesam. Ili ste odustali nakon prvog paragrafa. To se već smatra uspjehom dotičnog materijala, jer ste počeli čitati. I vjerojatno će veliki broj posjetitelja ovog članka pročitati prvi paragraf, scrollati do kraja, zaključiti da je previše teksta i odustati. Nekih dvadesetak posto će zapeti na “tri zašto dijelu”, pročitati ih, te se zainteresirati za članak.

Jedno istraživanje je pokazalo da se korisnik zadržava do dvije minute na stranici na kojoj traži neku informaciju. Ovo dvije minute shvatite kao statistički prosjek, a u stvarnosti je (vjerojatno) vrlo vrlo kraći.

Univerzalan recept za 100%-tni uspjeh nekog (reklamnog) teksta ne postoji. Jednostavno je nemoguće sve informacije složiti tako da se letimičnim pregledom (koji će većina napraviti) svi čitatelji zainteresiraju za temu. Kada prvi put dolazite sa nekime u kontakt, i servirate mu bilo kakvu brojku – osuđeni ste na propast. Ako je previsoka nećete ga uopće dobiti da se zainteresira za to što nudite. Ako je preniska biti će sumnjivo i nećete dobiti ozbiljan tretman čak i ako se zainteresira. Poanta – izbjegavajte brojke.

Više o ljudskoj psihi, kako traži i probavlja informacije u nekom od budućih postova u kategoriji – Male mudrosti.

Nastavite čitati na Vnukblogu: