Vnukblog

Nakon godinu dana od prošle usporedbe došlo je do zanimljivih previranja na domaćem tržištu banaka, pogotovo kada se uzme u obzira da “kriza” još uvijek traje.

Došlo je do laganog “preslagivanja” – četiri banke su poskupile, četiri su pojeftinile svoje tarife, a Raiffeisen banka je ostala najpovoljnija ako ne radite sa gotovinom.

Ako radite sa gotovinom, iznenađenje je priredila Splitska banka sa svojim paketima u kojima daje popust na domaći platni promet od 15% u najmanjem paketu. E sad, postoji uvijek opcija da sam ja krivo protumačio njihove tarife, odnosno da je polog gotovine nekako “izuzet” iz tog popusta, pa to svakako provjerite. Ako je to točna informacija, ovisno o količini gotovine koju polažete možda vam se veći paket kod Splitske banke zaista može isplatiti.

Cijelu analizu možete preuzeti ovdje.

Želite pokrenuti savršen vlastiti posao. Savršen? Onaj zbog kojeg ćete biti sretni kao prase u blatu? Zaraditi milijardu novaca? Ja sam vrlo oprezan po pitanju etiketiranja stvari i pojmova kao savršeni i idealni. Ali opet, kada me entuzijazam ponese tu je teško zadržati kontrolu nad samim sobom. Ako još i pokušavate obuzdati sami sebe to je odlično, jer već radite više na svom ponašanju nego većina ljudi.

Nikad neću zaboraviti kad sam sa jednim klijentom nešto dogovarao oko načina plaćanja, i onda me direktorica firme pitala: “Jel to zauvijek?”. Umm… Zauvijek je strašno teška riječ, a samo radi zabavnog faktora ću napomenuti da je nakon cca osam mjeseci ta suradnja prekinuta. Eto koliko “zauvijek” može trajati. No, vratimo se nazad na savršen posao.

O pokretanju posla sam već pisao, i ovaj post se odnosi na onaj dio populacije iz maloprije linkanog posta koji kreće u vlastiti posao iz entuzijazma i želje za bolje sutra.

Faktori koji trebaju biti zadovoljeni za pokretanje vlastitog posla (i savršenog i uspješnog) su:

Uočite mali kružić u sredini. To je vaš savršen posao. Jedan mali podskup tri navedena čimbenika koji čine svaki poduzetnički poduhvat.

Da ilustriram graf sa primjerom. Ja obožavam bordanje i to mi je najdraža aktivnost kojom se mogu baviti. Čist zrak, priroda, snijeg, brzina, sloboda – ukratko užitak. Dakle to su “stvari koje volim”. Trebamo zadovoljiti još dva segmenta. I tu već ulazim u probleme. Stvari u kojima se vidim – što bih ja mogao raditi vezano uz bordanje? Aummm. Ugh. Hmm. Ništa? Recimo otvaranje turističke agencije koja će voditi ljude na bordanje, pa ću posredno i ja se više baviti bordanjem. Iako je ovo vjerojatnije više zavaravanje samog sebe nego neko realno očekivanje. Sav posao koji ide uz pokretanje turističke agencije – prve asocijacije su fuj bljak papirologija natezanje sa ljudima.

Ali recimo da smo pokrili “stvari u kojima se vidim”. Treće je “stvari za koje su ljudi voljni platiti” ili drugim riječima prihodi vaše nove firme. Kako će moja agencija ponuditi aranžmane ljudima koji će biti privlačni sa dovoljnim prostorom za zaradu? Da li ću samo preprodavati tuđe aranžmane ili ću organizirati i vlastite?

I sad se vratimo korak nazad. Agencija mi nije baš dobra implementacija “stvari koje volim”. To je više birokracija nego “stvari koje volim”. Da bih bolje ispunio svoje želje, trebao bih biti bliže snijegu. Kao npr škola bordanja. Da li se od toga može živjeti? Sad je trenutak da odradite jednu cost-benefit analizu, kao i SWAT da realno sagledate stvari.

Graf kojim sam gore opisao proces odlučivanja je samo jedan pogled na tu analizu da li se trebate upustiti u pokretanje vlastitog posla. Kao i kod svake analize bitno je imati otvoren um i ne gledati sve ružičasto. Jer u stvarnom svijetu su sve boje prisutne, osim ružičaste. Flamingos not included.

***UPDATE*** najnovija analiza – http://www.vnukblog.com/2011/usporedba-tarifa-poslovnih-banaka-5/

Od zadnje usporedbe je prošlo više od godine dana, što znači da je nova usporedba long overdue. Pogotovo kad se uzme u obzir da je zadnja godina izrazito krizna, da se pipe masovno zavrću i da su mastodonti poput banaka shvatili da nečime trebaju privući poduzetnike u svoje okrilje.

Tako, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je većina banaka pojeftinila svoje usluge (barem oni koji su bili bezobrazno skupi) osim (očekivano) Zagrebačke banke koja svoje ovce, pardon klijente, sad još jače striže.

Splitska banka je iznenadila sa paketom koji zapravo i ima smisla (za razliku od onih u ZABA-i) ali s druge strane je razočarala sa webom kojeg kao da je radio neki epileptičar pa morate pogađati gdje treba kliknuti da bi ste nešto vidjeli, a olovka i papir za izračun konkretnih cijena usluga nisu na odmet.

Isto tako, može se primijetiti da nisu dirali proviziju i naknade na novčane pologe u bankama što je znak da je to ogromna krava muzara od koje neće smanjivati količinu vrhnja koje ubiru.

Cijelu usporedbu možete skinuti ovdje.

Već dugo mi se to nije dogodilo – da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata – stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko – ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest – bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao – oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora – kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS – obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine – u kojem pljujem po Samsung printerima. Čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) – kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik – država, a tko drugi?

Kada sam pokretao tvrtku, odnosno u vremenu između otkaza sa zadnjeg radnog mjesta i otvaranja tvrtke, imao sam i planove i ciljeve i načine kako ću ostvariti te ciljeve itd. Ono što bi braća ameri rekli – the whole works.

Danas, kada gledam unazad ne mogu da se ne čudim i ne smijem sam sebi. Svi planovi su propali a sve ideje koje sam imao su doživjele crash&burn ogromnih razmjera. Sve ono što sam mislio da je bitno, zapravo uopće nije bitno, ali ni najmanje. I da stvari budu još gore, da sam nastavio gurati te planove sad bih vrlo vjerojatno bio u ogromnim dugovima i bio bih prisiljen uzeti GOOD (Get Out Of Debt) job.

Pošto je 01.06.2008. bio moj prvi breaking point koji je sada zaista i prošao, mogu reći da sam došao do jednog vrlo bitnog zaključka.

Vrijeme. Vrijeme je vaš najbolji prijatelj. Vrijeme će riješiti sve probleme ili će ih učiniti nebitnima.
Time is on your side.

Sjetite se što vas je mučilo prije recimo deset godina. Koji su bili vaši problemi tada? I jesu li još uvijek?

Vrijeme će vam pokazati da li je vaš plan dobar. Vrijeme će vam donijeti nove kupce i riješiti vaš starih koji nisu više bitni. Što vi trebate napraviti da bi ovo ispalo idilično kako i izgleda? Osigurati prihode kroz vrijeme.

Kada to napišem ovako, zvuči šuplje. Uvjeravam vas da je u mojoj glavi to puno bolje zvučalo. Nemojte mi vjerovati na riječ. Svi savjeti koje ćete pročitati u vezi posla i financija, što vlastitih što poslovnih – su iznimno jednostavni. Ono što vi trebate – proizvesti svoju interpretaciju dotičnih savjeta. Savjet koji niste dobro promislili ne smijete nikako primijeniti.

Već sam ovo sigurno napisao u nekom od prethodnih postova u kategoriji Poduzeništvo – ali promislite još jednom. Nije li to najsavršeniji poslovni plan? Ako vam je zaista svejedno da li će vaš plan uspjeti ili ne (jer će vrijeme pokazati jeste li slučajno pogodili dobar plan) jer prihodi koje imate neovisno od vašeg plana će vam omogućiti da progurate kroz – što? Vrijeme.

Odgovor je uvijek vrijeme.

Vaša je samo odluka da li će vrijeme raditi za vas ili protiv vas.

Priznajem da nisam planirao pisati drugi dio posta o Exit strategy-u, ali komentar koji sam pročitao na tom postu je pokazao da sam ostavio prostora nedoumici, pa onda bolje da pojasnim. Isprva sam krenuo pisati odgovor na komentar ali kad sam vidio da je taj odgovor veličine omanjeg posta, zašto ga ne napisati. Hvala nebesima što postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom (neki zlobnici koji me poznaju će sada pomisliti da to uopće nije teško) jer tako nastaje zdrava diskusija. I postovi na vnukblogu.

Komentar kojeg je Zoran ostavio jest:

Ne bi se složio sa ovom teorijom jer za posao treba velika upornost najlakše je odustati.

Slažem se da je potrebna velika upornost, ali netko nije pažljivo čitao. Odustajanje je teška riječ, ali da li to znači da ju ne smijemo uopće koristiti jer zaziremo od nje same? Ljudi, zapamtite:

Sticks and stone may break my bones, but words can never hurt me.

Jasno je da bez velike upornosti nećemo nigdje stići, u poslu pogotovo, ali dokle? Gurati 20 godina, životariti i preživljavati te onda jedno nedjeljno kišno popodne zaključiti da ipak ne ide? Upropastiti si pola života i onda odustati? Poanta postavljanja breaking point-a jest točka u kojoj odustajemo, ali u pozitivnom smislu, da nas spasi od nas samih. Jasno da je nekim ljudima jednostavnije zabiti rogove u nešto i gurati svom snagom. To je dobra metoda, koju mnogi primjenjuju ali tu nastaju dva problema. Prvi je da dok snaga gura glava ne može intervenirati. Drugi je nastajanje comfort zone, koja će nas prije ili kasnije umrtviti i kroz vrijeme nam još više umanjiti šanse za uspjeh.

Gledano sa druge strane, ako nemamo postavljena mjerila za (ne)uspjeh, kako ćemo prepoznati u kojem smjeru naš posao ide. Napreduje ili nazaduje? Uspoređivati ćemo GFI od danas i prije pet godina? I vidjeti da smo dvije godine napredovali, dvije nazadovali i zadnju smo stagnirali. Efektivno, kuda smo stigli? Na isto mjesto odakle smo krenuli, samo sa pet godina života manje. Pet godina koje nam nitko ne može vratiti i nadomjestiti.

Zato treba imati exit stragtegy, breaking points i puno strpljenja za uspjeti u poslu. Upornost je ono kako će drugi to nazvati kad pričaju o vama. Vi ne smijete to tako zvati, zbog sebe samih.

U životu (a poslu pogotovo, pošto je posao samo mali podskup života) treba bit spreman na sve, pa tako i na odustajanje, ma koliko god nam to ružno zvučalo.

Za kraj, u mom omiljenom crtiću Hoodwinked ima super pjesmica o tome kako uvijek treba biti spreman na sve. Ako niste svakako pogledajte.

Znam da vjerojatno svi čekate slikice Big Bena i ostalih world-famous pizdarija ali to će morati još malo pričekati. Ono što je meni bitnije jest tema spomenuta u naslovu.

London je ooogroman grad. Populacije između 12-14 milijuna ljudi (ovisi koliko ilegalaca je u posjeti rodbini) i površine kao da Zagreb razvučete od granice sa Slovenijom do Siska i skoro do Karlovca na jugu, iza Ivanića na istoku te Krapine na sjeveru. I da, Medvednica bi morala biti ravna. Otprilike toliko ogromno. Moj primitivni hrvatski mozak ima problema da uopće pojmi tu veličinu.

Sad par brojki. Vozač autobusa u Londonu ima plaću od 500 funti tjedno plus prekovremeni. Nisam siguran, ali mislim da se kod njih porez plaća iz plaće (dakle morate čuvati pare da možete platiti porez državi na kraju fiskalne godine). Najam minijaturnog stana (iliti garsonijere) je već od 150-180 funti po tjednu. Hrana je nešto kao kod nas sa tendencijom da je nešto skuplja. Fast food-ovi i sl su skuplji nego kod nas (burger king meni je preko 5 funti). Gradski prijevoz u najjeftinijoj varijanti (bus) košta 90p za jednu vožnju. Underground u najjeftinijoj varijanti košta 2 funte.

Brzi pogled na IT oglase za posao u Londonu pokazuje da cifra od 750 funti tjedno nije nedostižna. Nekako mi se čini da ako mi firma propadne selim na zapad.

Poduzetništvo u Londonu je nešto što me je najviše uzrujalo za vrijeme boravka. London ima preko 100 poslovnih inkubatora (centara) gdje možete dobiti poslovni prostor za đabe cijenu, savjete itd. Koliko ih ima cijela Hrvatska? Točan odgovor je – manje od 100. Šetnjom kroz grad vidio sam da dvije njihove banke startup-e oslobađaju plaćanja svih naknada(!!!!) za prve dvije godine poslovanja. Temeljni kapital za LLC (naš d.o.o.) iznosi 1000 funti.

Pokušao sam pronaći tax benefits za startupe ali nije mi pošlo za rukom. Nekako u svjetlu svega gore navedenoga ne mogu se ne čuditi našoj maloj prčiji od države. Ali sa druge strane, uspjeh vlastitog posla u našoj maloj prčiji sa dva bijesna orangutana na grbači (država i banka) skoro da garantira uspjeh bilo gdje u svijetu. Velika utjeha, zar ne?