Vnukblog

Vjerojatno vam na ovakav naslov svašta pada ma pamet (sram vas može biti) ali ovo je jedan vrlo ćudoredan blog, pa su i perverzije takve.

U ovoj konkretnoj instanci perverzije, radi se o snowboard izletu na Obertauern 25.4. ove godine. Da, dobro ste pročitali. Moram priznati da je na privremeno zatvorenu sezonu ovo sjelo ko kec na desetku. Kažem privremeno zatvorenu jer se sezona zatvara negdje početkom šestog mjeseca odlaskom na glečer.

No, da se vratimo na ovaj izlet. Vrijeme za poželjeti. Toliko sunca i plavog neba sam upio da mi ova kiša koja pada već danima (uključujući i sinoćnji potop) uopće ne smeta. Snijeg jer ujutro bio turbo tvrd, toliko da su nakon prve tri vožnje listovi molili za milost. Nakon što se organizam zagrijao i priviknuo na šok, snijeg se otpustio i prešao u stanje najslilčnije svježe napadanom snijegu. Mislim da je understatement reći da je to čista milina za voziti. Nakon toga je došla juhica koja je još bila ok dok se nisu počeli ogromni hupseri stvarati (iza 13h) i tada više nema bordanja već samo surfanje – težinu na zadnju nogu i veselo skačeš sa hupsera na hupser. Oko 14h smo obojica već bili krepani i snijeg je postao neupotrebljiv, pa smo zasjeli u birtiju i uz pšenično pivo čekali 16h i povratak u domovinu.

Broj ljudi na stazi se može prebrojati sa obje ruke (što možete vidjeti na slikama), što je super, vrlo ugodna promjena od one standardne gužve. Moram priznati da je baš lijepo kad još jedno skijalište upišeš u svoju svijest kao “domaće”. To su ona skijališta na kojima ste kao doma, znate sve staze napamet, gdje koja vodi, noć prije dolaska na skijalište ne možete spavati jer vam se vrte filmovi najboljih staza po glavi itd.

U mom slučaju to su Sljeme (naravno), Krvavec (kao i svim Zagrepčanima), Risoul (raj na zemlji) i sad Obertauern.

Po prvi put u životu sam pomislio na to kako smo mi zapravo poput mrava u velikom poretku stvari, te da smo tu zapravo samo kao gosti. Konkretnije – doživio sam takve vremenske uvjete da i pet dana poslije mislim kako nas planina zapravo nije željela i da nam je slala poruku da odemo.

Inače, trodnevno otvorenje sezone je nešto što se samo poželjeti može. Ovaj put je to ispalo kao nešto vrlo naporno, što je za posljedicu imalo posjet liječniku i kratku terapiju antibiotika. Prvi dan, odnosno prvih pola dana jer smo na stazu došli tek oko 12h, puhao je vjetar kakav u životu nisam doživio. Od zilijun žica koliko ih Obertauern valjda ima, radile su – dvije. Jedno sidro i jedna sjedežnica. Na toj sjedežnici koja je radila doživjeli smo pravu Sljemesku gužvu, a uz nju i vjetar koji diže snijeg i šiba te po licu poput biča.

Drugi dan, vjetar je bio dosta slabiji ali je vidljivost bila manja od nule. Skoro cijelo vrijeme smo bili u oblacima. Nit vidiš kuda ideš niti vidiš kakva je staza. Sreća u nesreći jest što je palo nešto svježeg snijega preko noći pa je staza nama borderima sve opraštala. Moram priznati da je zastrašujuće kad se spuštaš par metara od štapova koji označavaju rub staze i obojani su u flourescentno narančastu boju, a ti jedva da jedan vidiš. Jedino što te vodi jest mili i u tom trenutku najdraži zvuk austrijskih narodnjaka koji dopire iz restorana negdje ispred. Da je Stjepan Radić bio u ovakvoj situaciji ne bi tako olako koristio izraz “guske u magli”.

Kako se situacija periodično popravljala, tako smo hvatali svaki mogući trenutak za fotkanje. Moram priznati da svi ti silni oblaci su vrlo fotogenični i daju lijepu mističnu notu svakoj fotografiji.

Treći dan, jutro nije baš obećavalo. Bilo je oblačno i puhalo je poprilično, tako da nisam ni nosio digitalac sa sobom. Napadalo je svježeg snijega i staza je bila prepreodlična. Pašanac je rekao da nam je to baš lijep poklon za odlazak. Ja sam se nadovezao i rekao da bi poklon bio kad bi se razvedrilo. I gle čuda, ni dva sata kasnije oblaci su se razišli i ugledali smo sunce. A ja bez digitalca. Kvragu. Ko kazna neka.

Sve slike su slikane drugog dana.

Malo sam u zaostatku sa bloganjem pa sa malim zakašnjenjem objavljujem da je sezona snježnih radosti i bordanja otvorena

U četvrtak 22.11. sam bio na Sljemenu našem svagdašnjem povodom otvorenja crvenog spusta. Ljudi su se mogli brojati na prste jedne ruke a snijeg je bio više nego upotrebljiv. Nevjerojatno ali istinito – sezona na Sljemenu je otvorena prije sezone na Krvavcu, našem tradicionalnom svetištu.

Evo par slika sa Sljemena da vidite kako to izgleda.

To je bilo recimo mini otvorenje sezone. A ono pravo otvorenje sezone je bilo u subotu, 24.11. na već tradicionalnom, drugom po redu, otvaranju sezone u Obertauern-u, Austrija. Osim vremena, koje je bilo relativno loše – red oblaka, red kiše, red sunca – bilo je predobro. Moj suborder i supatnik na dugim vožnjama autobusom W i ja smo uživali u svim blagodatima koje ogromna količina snijega pruža. A da dobijete dojam o količini snijega tamo – slika je dolje. W nije baš sitan. Slika baš nešto i nema jer sam nosio “stari” digitalac koji je već na umoru i kad mu se ne slika onda ne slika. To me podsjeća da moram napisati post o novom digitalcu.

Par slika koje je digitalac pred penziju ipak odlučio slikati (i spremiti na karticu).

Za još (ljepših) slika sa Obertauern-a pogledajte post od prošle godine.

Mislim da mi se ovaj naslov posta ponavlja već po tko zna koji put, ali to je nuspojava kad na blogu pišeš većinom o stvarima koje željno iščekuješ.

Ovaj put se radi o prvom ovogodišnjem bordanju, odnosno susretu sa snijegom. Za tu prigodu smo iskoristili jednodnevni aranžman agencije Izazov u Obertauern na njihov “Omirišite snijeg” dan – ili ti ono nama balkancima bitnije – 50% niža cijena dnevnog ski pass-a. Nezgodno u cijeloj situaciji jest udaljenost dotičnog, konkretno oko 5,5 sati vožnje autobusom. U povratku je majstor nagazio malo pa smo stigli za nešto ispod 5 sati vožnje.

Doživljaj tamo se može opisati samo jednom riječju – božanstveno. Vrijeme savršeno, nigdje oblačka, temperatura nešto iznad nule a na suncu i još više – a snijeg savršeno drži. Jednostavno nije moglo biti bolje. Gužva poprilična, svih nacionalnosti – česi, poljaci, nijemci, slovenci, čak i talijani – ali ipak austrijanci znaju kako se taj biznis radi, pa smo svega na dvije žice imali nešto što bi se eventualno moglo okarakterizirati kao gužva.

Cijene su poprilične, a za naš standard pogotovo – kava od 2-3€ pa nadalje, u restoranima ništa ne možeš pojesti bez 10€, trgovine niti jedne nema (ili je mi nismo našli, a bome smo tražili) a dnevni ski pass je 38€. Pa ti uživaj onda.

Evo par slika sa dotične pustolovine: