Vnukblog

Časopis o, kako oni tvrde – telekomunikacijama i multimediji, odgovorno tvrdim je smeće sa najgorim tekstovima u nas. Silom prilika bio sam prisiljen kupiti nešto da ubijem vrijeme, a u hrpi smeća tipa Men’s Health, Cosmo, itd ovo mi se činilo kao najbezazlenije. Itekako sam se prevario. Nekako sam mislio da su časopisi ovog tipa izumrli negdje krajem 90tih, ali opet – itekako sam se prevario.

Još me privuklo na naslovnici “auto radiji s bluetoothom”. Ajde, pa da i ja saznam o čemu se tu radi. Ako mislite da sam saznao, varate se. Trebalo mi je oko četrdeset minuta da pročitam cijeli časopis nakon čega sam se tresao poput malog cigančeta koje ima traume od djetinjstva.

Prije nekoliko godina su mi ponudili da pišem za jedan domaći časopis, što sam odbio jer smatram da ne znam pisati na tom nivou. Za tekstove koji izlaze u papirnatim publikacijama imam neka mjerila te smatram da ih nisam u stanju dosegnuti.

Nakon jednog pročitanog broja časopisa MobilMedia, imam osjećaj da bih mogao pisati nedjeljnu kolumnu u Vjesniku preko cijele stranice. Onom starom Vjesniku, sa stranicom veličine jumbo plakata.

Nemojte me krivo shvatiti, nije sve tako očajno. Dapače, neki tekstovi su manje očajni od ostalih pa se tako i može nešto saznati. Ali i to što nije tako očajno je u sjeni ostatka. Nije očajan review dva modela kineza, vijesti su isto ok. Ono što je još očajnije od glavnog teksta jest “zgode s mobitelima” i “vico-mobitel” koji su copy-pasetani sa njihovog (valjda) foruma koji časopis spuštaju na razinu OK!-a, Teen-a i Modre laste. Zašto im je to trebalo, nemam pojma. Broj bi bio puno ozbiljniji da nema tih šest stranica smeća.

Najveću traumu imam od glavnog testa – “auto radiji s bluetoothom”, autor Darko Brlečić. Osim toga što od svakog predstavljenog modela ne znam ništa više od toga da li se “brzo” ili “sporo” povezuje sa mobitelom, imam traumu od kvaziduhovitosti i pokušaja da se bude IN i KUL na načine kako “mladi” pričaju. Tako autor koristi izraz “kerefeka” kao i “stjegonoša”. Pa tako mladi pričaju, zar ne?

Uredniku, odnosno onaj tko je odgovoran za puštanje tekstova u tisak, treba dati otkaz. Nije autor kriv ako je napisao smeće od teksta, jer ne zna bolje. Kriv je urednik koji treba prepoznati to smeće i vratiti na doradu.

Fascinantno je kako tema “auto radiji s bluetoothom” ima jednu stranicu uvoda, zatim review šest modela, i na reviewu svakog modela opet imamo barem nekoliko rečenica o tome zašto nam treba bluetooth u autoradiju, kako je telefoniranje bitno, kako se telefoniranje bez nekog oblika slušalice kažnjava i onda usput ovaj model podržava gnja i truć i bla.

I najveći biser od svih – za svaki model je autor dao neko subjektivno mišljenje o kvaliteti zvuka za vrijeme telefoniranja, ali kad je došao posljednji na red (Sony), nema nikakvo mišljenje već:

Jedno od važnijih pitanja je, naravno, ono vezano uz kvalitetu prijema ovog signala, kao i prijenosa telefonskog razgovora. Naime, ne postoji određena referencija među head unitima koja bi diktirala razinu kvalitete po pitanje handsfree i bluetooth funkcija

(c) MobilMedia, broj 101/102, godina X.

Sad samo trebam čekati da me tuže zbog “prenošenja tekstova djelomice bez prethodne suglasnosti izdavača”. Onda ću ja njih tužiti da mi vrate 25 kuna i naknadu za duševne boli uzrokovane očajnim tekstovima.

Nakon nekoliko godina vjernosti SonyEricsson-u i mnogobrojnih modela (A1018, T18, Z600, T68, T65, T20, T230, K700, T290, Z710) napustio sam SE klan. Odluka je pala da mobitel mora imati QWERTY tipkovnicu. a kako je jedini SE model koji zadovoljava taj uvjet (P1i) posvemašnji krš, odluka je pala na Nokiju E61i. Blackberry-i su mi preplastični i više mi djeluju kao igračke nego kao ozbiljni telefoni.

Moram priznati da napuštanje akvarija (SE softver) i isplovljavanje u divlje otvoreno more (S60 softver za kojeg nema šta ne postoji za instalirati) ne teče baš glatko. Zapravo, ne mogu se prestati pitati: ako je softver u mobitelu zapravo platforma za aplikacije, da li to znači da platforma ne mora pružiti osnovnu funkcionalnost mobitela?

Konkretan primjer, vrlo banalan: recurrent alarm. Dakle onaj koji postavite da zvoni od ponedjeljka do petka u 08:00 jer morate na posao. S60 u verziji koja je trenutno aktualna to ne podržava. Ono što drugi proizvođači mobitela, pa čak i šugavih mobitela kao što su Samsungovi to podržavaju već godinama. Naravno, postoji 101 aplikacija koju možete skinuti (da ne koristim teške riječi kao što je “kupiti”) i eto vam recurrent alarm. Ali to nije nikad isto kao da je integralni dio mobitela. Recimo ako ste slučajno izašli iz alarm aplikacije umjesto da ste joj rekli hide – pogađate, alarm nije zvonio jer aplikacija nije pokrenuta.

Pošto se bavim tim poslom (recimo), razumijem njihove developere – zašto ugrađivati stvari u osnovni softver kad se može nadograditi. Ali sa korisničke strane, to znači da svatko mora prvo pronaći aplikaciju koja mu odgovara za to, skinuti, instalirati, isprobati, ponoviti ako ne odgovara, ako odgovara vjerojatno ju mora i dodatno platiti. Na kraju – ispada da kad ste kupili mobitel koji u trgovini kod nas trenutno košta 4k kn još morate potrošiti cca 1000 kn da nadogradite sve što je ofrlje napravljeno u osnovnom softveru. Adresar recimo ima očajno sučelje – dok pronađete kontakt koji želite nazvati (čak i sa Bluetooth slušalicom na uhu) ćete se vrlo vjerojatno slupati u prometu. Osim ako niste potrošili $50 na softver koji će vam dati normalno sučelje za adresar.

Navikavanje će potrajati još neko vrijeme, pogotovo jer sam zadnji mobitel (Z710) kupio jer sam se zaljubio u njega – i to je valjda jedini mobitel koji sam kupio zbog toga, i to odmah čim se pojavio u oglasniku. I sad dok ovo pišem gledam ga kako stoji na stolu i nekako mi nedostaje.

Srećom, supruga ima SonyEricsson S500 koji nas budi ujutro. I tu nema mjesta nedoumici hoće li zvoniti ujutro.