Vnukblog

Ove godine sezona je zaista kvalitetno otvorena - prvo Sljeme, zatim Obertauern i Krvavec. Tim redosljedom. Da, i meni je nevjerojatno da je Sljeme imalo otvorenje prije Krvavca. Otvorenje sezone na Krvavcu je bilo 29.11., praćeno vremenom kakvo se samo poželjeti može, nažalost sa malo snijega. Na dosta mjesta je virila travica i pokoji kamenčić a okolna brda su skoro kompletno bez snijega. Sukladno tome, staza prekrivena umjetnim snijegom može biti ništa drugo doli tvrda. Sreća da leda nije bilo previše, ali unatoč tome W je uspio pronaći jedan kvalitetan komad te na njemu unesrećiti koljeno.

Ljudi i nije bilo, parkirali smo na najgornjoj lokaciji, negdje oko 9 sati.

Eto mene opet, i to o čemu drugom nego o bordanju. Danas smo W i ja posjetili Krvavec - skijalište koje Hrvati poprilično svojataju, te zbog toga treba pomno paziti prilikom odabira psovki na stazi.

Na svu sreću, danas to nije bilo potrebno. Vrijeme je bilo savršeno, ljudi taman toliko da se ne može opisati kao gužva - i najbolje od svega, zadnja vožnja nije bila ukleta.

Da pojasnim - dosadašnje iskustvo je pokazalo da kad se vožnja (iliti đir) proglasi zadnjom, onda se tu događaju razne pizdarije. Tipa padovi, gadni padovi, i još gadniji padovi, zatim bliski susreti treće vrste sa skijašima itd. A faktor ukletosti zadnje vožnje raste na N-tu potenciju ako se nakon već proglašene zadnje vožnje ide u još jednu. Koja je naravno opet proglašena zadnjom. Dijelom tu ukletost stvara i tjelesni umor koji je već na vrhuncu, ali isto tako i stanje staze, koja je također već izmučena i zahtijeva snažnu ruku našeg prijatelja ratraka da ju dovede u red.

Ovaj put to nije bio slučaj, i ono bitno - zadnje dvije vožnje su bile daleko najbolje od svih odvoženih. Led koji je izbio na površinu zbog oguljenog (umjetnog) snijega je omekšao taman toliko da kvalitetno naoštreni rubovi borda ga mogu savladati sa lakoćom. Borba sa hupserima koji se sve više pojavljuju kako dan odmiče je bila više nego naporna, ali i to smo nekako savladali.

I otud naslov - tako njihov službeni web opisuje stanje na skijalištu. Pa što ne bi i ja.

ili opisnije - kako se najočekivaniji događaj godine pretvori u jebenu katastrofu. bejzikli, sve je krenulo ok. u 5:00 sam pokupio W i po jebenom pljusku krenuli put slovenije. na granici smo vidjeli što eu donosi carinicima - internet. a to tad će se bar naspavati. par km u sloveniju počinje kaos. na cesti oko deset centimetara zaleđenog snijega plus kiša koja pada. po dotičnom se ne može voziti, što sam naravno saznao pokušavajući obići šleper. prvi put - mislio sam da smo gotovi. nakon toga, počinje padati snijeg u obilnim količinama. na cesti preko deset centimetara neraskvašenog snijega. ako je naša zimska služba iznenađena snijegom svake zime - njihova je još na bahamima. prosječna brzina vožnje je bila oko 50, sa tendencijom ispod. i super je svako malo vidjeti upozorenje zašto trebaš paziti kao po jajima - te se zabio u ogradu, te je netko izletio, šleper su odustali i sparkali se po zaustavnoj traci. silazak sa autoputa i dalje lokalnom cestom. ovdje je situacija još gora, oko trideset centimetara neugaženog snijega. jedva se probijam, auto radi pizdarije sve u šesnajst. dolazimo na zadnji uspon na krvavec … ako me ovdje herc nije ostavio neće nikad. nekako smo se popeli, izašao sam iz auta u grču, iscpljen ko pseto. vožnja koja inače traje jedva dva sata, ovaj put je trajala tri i pol. obukli smo se i krenuli gore. gore smo stigli oko 9h, snijeg savršen, tridesetak cm svježe napadanog, sa pola metra kompaktne podloge. vidljivost nikakva, vjetar brije za popizdit, snijeg pada vodoravno. zapravo ne pada, više kao da ide nekud. iako sam bio ubundaniji od ličkog medvjeda, smrznuo sam se ko pićka. i sedam malih pićića. nažalost, nakon 12h sam morao call it a day, jer jendostavno nisam više imao snage… jebena vožnja po jajima je uzela svoj danak i to je bilo to. krenuli smo nazad nešto iza 12h, stali na topli napitak kojemu je životna ambicija da ga netko prepozna kao kavu i dalje po jajima nazad. tako zaglupljujuća vožnja da je to nešto prestrašno. nije uspavljujuća, već zaglupljujuća. uspio sam očistiti uši, odgristi sve nokte, sve zanoktice (i one kojih još nema), raskopati nos do krvi i tako. autoput malo očišćeniji, ali i dalje koma na kvadrat. i nakon što smo se dokopali autoputa koji nije pod snijegom, već samo mokar, vozio sam 110, što je po slovenskim ograničenjima plafon brzine. i to mi je bilo jeeeebeno brzo nakon cijelog dana taljiganja. nabijem ja alpsku zemlju na kurac sa takvom zimskom službom. stigli smo na kvatrić nešto prije 16h… užas živi, nisam mogao spavati koliko su mi živci radili, vjerovatno brojali koliko puta smo mogli podletiti pod nešto… W će reći da sam bio smiren i kewl… da sam bio onakav kakav sam se osjećao u sebi, ne bi stigli živi nazad …