Vnukblog

Posted from WordPress for Android

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Vidio neki dan na TV. Ekipa najrazvijenijih G20 se skupila u Pittsburgh, Pennsylvania, United states of America. Grad u lockdownu, mase protestiraju. Osiguranje neviđeno i tako svaki put. Gledajući to palo mi na pamet, a možda pošaljem i pismo u sjedište G20, ako uopće postoji:

Poštovani, Gdvadesetaši.

Znam da ste ste fine guze i da se volite nalaziti po fensi šmensi mjestima tipa Davos (onda ne znam baš kako vam se Pittsburgh uklapa, al dobro) ali imam prijedlog za vas. Pošto vam se uvijek nasere hrpa protestanata na vrat, zašto ne bi ste došli u Hrvatsku sa vašim summitom? Znam da nismo članica, i da vrlo vjerojatno nećemo nikad biti, ali ipak, razmotrite moj prijedlog.

Hrvatska je divna zemlja (pitajte bilokoga) u kojoj ljude boli kurac za većinu toga što se događa oko njih, i to iz više razloga. Kao prvo, svi su zaokupljeni svojim problemima, što onima koje im je država natovarila, što onima što su si ih sami natovarili. Drugo, ono malo ljudi što nema svoje probleme, kao šaka i pol studenata sa Filozofskog fakulteta policija će bez problema okružiti i izolirati tako da ih nećete ni čut, a kamoli vidjeti. Treće, možete ih još više zajebati tako da summit održite u Županji. Tako ćete zajebati sve koji su i mislili protestirati, jer se nikome ne ide baš do Županje (stara Hrvatska poslovica – jebeš ti to, nije vrijedno), studenti Filozofskog ne mogu ići jer nemaju para i tako ste riješili dvije muhe sa jednim udarcem.

Zvuči divno zar ne? Reklama za Hrvatsku kakva se samo poželjeti može. Naslovnice u svim novinama svijeta će prenijeti “Summit G20 prošao u najmirnijem okruženju do sada”. Pa naravno da je, pomisliti će Ivan Horvat dok mu se pluća pune domovinskim ponosom.

Jutarnji list je napravio odlično istraživanje u kojem sam sudjelovao i morao priznati da sam imao neke stereotipne predodžbe o životu nas Hrvata, odnosno kako Ivan Horvat razmišlja. Kada pogledate prvo pitanje, na koje sam i ja netočno odgovorio, vidite kako smo zapravo istraumatizirani situacijom u državi. Koliko god imaš, jednostavno nije dovoljno, jer uvijek će netko imati više od tebe, pa ako može on mogu i ja. Nezasitni smo i prokleti za još, što je, barem ja tako vjerujem, posljedica jungle privatizacije 90tih kada se stvorio ogroman jaz između manjine i većine. Jaz koji je bio bez konkretnog uporišta, jer ljudi koji su se bogatili zahvaljujući poznanstvima i dobrim startnim pozicijama kad je to sve počelo nikako ne mogu biti dobar uzor ostatku društva.

Kada idemo dalje razmišljati o tom prvom pitanju, dolazim do dva zaključka. Prvi je statistika – art thou hartless bitch. Statistika je disciplina koja ne laže i ništa ne implicira. Podaci koje statistika daje potrebno je interpretirati jer samo tako dobivaju na vrijednosti. Drugo je taj sklop da je, barem meni, situacija u državi u kurcu, pa je zato i moja sklonost (a i ona ostalih) negativnim odgovorima u ovom kvizu pojačana. Reklo bi se da Hrvati baš i nisu optimisti, osim kad se radi statističko istraživanje – onda jesu. Ono što treba imati na umu jest da postoji preko nekoliko nacija kojima je Hrvatska obećana zemlja za raditi i živjeti. Meni osobno je to toliko teško prihvatiti – isto kao i golim rukama omotati čeličnu šipku oko bandere. Jer, ako je ovdje tako loše, kako je tek onda u tim državama. Kao potvrda ovom razmišljanju – svi oni koji odu iz Hrvatske u zapadne zemlje, rijetko kad se vraćaju nazad (za stalno).

Prije par godina, bio je nekakav prilog o studentima na razmjeni i našoj curi koja je bila u (lupit ću) Brazilu godinu dana. Dotična je rekla (pred kamerom) kako je cijelim putem nazad plakala. Sad zamislite, prekooceanski jumbojet na relaciji (recimo) Rio de Jainero – Frankfurt, noć, idilična tišina koju para samo zujanje mlaznih motora, a iz repa aviona dopire neprestano tragično jecanje, šmrcanje, cmizdrenje i tuga u zraku do te mjere da su repna krilca aviona već deprimirala i najradije bi otpala – to sve može značiti samo jedno – Hrvat se vraća kući.

Na tragu tog kviza, mislim da bi bilo odlično kad bi Jutarnji napravio slično istraživanje o tome koliko hrvati misle svojom glavom, koliko vjeruju onome što im mediji/vlada/bilotko servira od informacjia, koliko ljudi simpatizira hdz, a koliko sdp, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša thompsona, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša uvozne narodnjake i takve stvari. I onda naravno te podatke razbiti po županijama. Naravno, neke stvari se daju i zaključiti u naprijed, ali bilo bi lijepo vidjeti prave brojke na tu temu.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Cijeli dan kontemplatiram šta i kako da napišem o sinoćnoj utakmici. Za početak, moram priznati da me je utakmica poprilično pogodila, odnosno pojela živaca jer nisam mogao negdje do dva u noći zaspati.

Moji vlastiti osjećaji u vezi ispadanja naše reprezentacije su mi fascinantni. Nisam razočaran, više tužan. Žao mi je igrača, apsolutno svih, ali Klasnića možda i najviše. Prirastao mi je srcu i nekako sam jako blizu tome da ga proglasim našim najboljim reprezentativcem, barem u mojim očima. Žao mi je Slavena, i to jako. Nije lako gledati nekoga tko je pokazao vlastitim ponašanjem da nije bahat, arogantan, nametljiv i prepotentan kako pati.

Bit će da je to ona famozna karizma. Današnji Jutarnji me iznenadio. Nema linča momčadi. Nema pribijanja izbornika na križ. Samo tuga i suosjećanje. Nismo izgubili jer smo bili lošija momčad, nego zato što je očito bog musliman i zato favorizira turke. Boljeg objašnjenja od tog kojeg je kolega Schokac dao – nema. Jedino tako se mogu objasniti njihovi čudesni oporavci u zadnjim sekundama utakmica i provlačenje u sljedeći krug natjecanja. Pretvaranje vode u vino je poput jeftinog trika našeg političara pred izbore kojeg nitko ne puši u odnosu na čudesne povratke turaka iz nepovoljnog rezultata.

Niti jedno prvenstvo dosad nije ovako solidariziralo Hrvate u nacionalnom ponosu. Možda je to zato što je cijela situacija u državi toliko loša da je ljudima očajno potrebno nešto dobro, nešto pozitivno što bi ih ujedinilo. A možda to objašnjava sve one silne zastavice na vozilima koje mi nikako nisu jasne. Da je dobro zbog nečega biti Hrvat. Zadnji put je to bilo 1991. Pa 2008.

čini mi se da bi ti razlozi trebali češće dolaziti.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Mariuhuana na Bundeku, (c) jutarnji.hr

Ako je bilo tko sa gornje slike zaključio da se radi o stabljici marihuane, svaka čast, može se svrstati u redove vrsnih poznavatelja dotične kulture, rame uz rame sa vrhunskim policajcima odjela za narkotike. Ipak, ni oni nisu do koljena novinaru Jutarnjeg Lista koji ima bolje oko od svih njih zajedno. Neću spominjati dotičnog, čije ime možete pronaći ako kliknete na orginalni članak.

A članak ko članak, da sam ga pročitao u 24 sata, ne bih imao ništa za prigovoriti. Ali držim da je jutarnji ipak malčice ozbiljnija tiskovina, tako da me ovakvi uratci više nego iznenade. I opet se postavlja pitanje – tko je odgovorniji – novinar koji je očito završio faktultet (ako uopće) u birtiji, ili urednik koji će objaviti apsolutno svako smeće da popuni prostor. Sjetimo se samo “dvije prijateljice” u Večernjem Listu koje su otkrile da imaju isti pin na maestro kartici.

Osim što u članku možemo saznati da je Bundek gradonačelnikov omiljeni park, isto tako možemo saznati da uprava parka ne zna da za su za sadnju marihuane potrebne sadnice, dok se za potrebe sijanja koristi sjeme. Nadasve interesantno. Isto tako, cijeli Bundek čuvaju čAK trojica zaštitara koji bi zasigurno spriječili svaki pokušaj sadnje(!!!!) marihuane. A cijelu situaciju još dodatno zaglupljuje opet uprava parka u kojoj “su uvjereni kako pušenje marihuane nije moguće tijekom dana zbog mnoštva prolaznika i djece koja se zabavljaju u parku“. Da, svi bi primijetili da tri gorile od 150+ kg dođu sa aparaturom za konzumaciju marihuane u pol bijela dana. Jamačno.

Svakako pročitati i komentare na originalni članak, jer ja nisam jedini kojem je cijeli članak više nego komičan.

Nastavite čitati na Vnukblogu: