Vnukblog

Jednostavno rečeno:

Zato što mi je gorak okus prošlih izbora još uvijek u ustima

Od ostalih razloga, prije svega bih naveo onaj da više ne želim biti vojnik u vojsci naivaca koji vjeruju da svojim glasom mogu nešto promijeniti. Sjetimo se samo prošlih izbora. HDZ je četiri godine radio sranja sa državom, varao, lagao i muljao narod, i kako je kažnjen – sa još četiri godine. Odlično, zar ne?

Isto vrijedi na lokalnoj razini. Uvijek će na vlasti biti političar koji nema sposobnosti za kvalitetan razvoj grada. Nikad na vlasti nećemo vidjeti ne-političara koji ima sposobnosti potrebne za razvoj grada. Jer najveća razlika između gradske vlasti i državne vlasti jest – za gradsku vlast nije potreban političar, za državnu je nužan.

Iako sam mislio da je cinik u meni umro (ili barem ostao bez glasa) ponovno se probudio sa ovim lokalnim izborima. Isto tako sam shvatio da je cinik najopasniji kada šuti i ništa ne govori. Na prošlim izborima sam vjerovao da će moj glas nešto promijeniti. Da će moj glas biti samo jedan u milijunima drugih koji vape za promjenom. I kako sam se razočarao, pitate se – jako.

HDZ se u ovoj lokalnoj kampanji u Zagrebu reklamirao sa “za Zagreb bez kumova”. Ispravnije bi bilo “za Zagreb bez njihovih kumova”. Nisu li “njihovi kumovi” dovoljno poslova odradili? Nije li sada vrijeme da “naši kumovi” dođu na red? Pa dajte i našim kumovima nešto.

Cinik u meni mi je rekao – nema smisla. Stvari oko tebe će se događati onako kako će se događati i na to ne možeš utjecati. Demokracija? Demokracija je vladavina većine nad manjinom, ili u Hrvatskom slučaju, vladavina debilne većine nad inteligentnom manjinom.

Ponekad mi je stvarno žao što nisam tipičan Hrvat. Pogotovo onda kad vidim da je HDZ dobio još jedan mandat. Onaj Hrvat koji ide pobožno u crkvu svake nedjelje. Onaj Hrvat koji sluša narodnjake i izlazi u folk klubove. Onaj Hrvat koji radi za četiri tisuće kuna i niti ne pokušava nešto promijeniti na bolje. Onaj Hrvat koji bježi od žene u birtiju i priča svojim dečkima kako je nesretan u braku ali se ne bi nikad razveo jer razvod onoga što je pred bogom sklopljeno ne postoji. Onaj Hrvat koji nema malog cinika u sebi. Onaj Hrvat koji glasa za HDZ.

Ne mogu ne povezati ovo sa konceptom sudbine – da će se stvari događati u vašem životu nekim prethodno zacrtanim rasporedom na koji vi ne možete apsolutno nikako utjecati. Izbori i politika su zapravo neka vrsta sudbine – događaju se u vašem životu i vi ne možete apsolutno nikako utjecati na njihove posljedice. Cinik u meni se javlja sa idejom kako preživjeti, a mislim da sam o tome već pisao:

Pick your battles

Drugim riječima, ako vam nešto nema smisla, nemojte u tome sudjelovati. Nemojte o tome razmišljati. Nemojte se zbog toga živcirati. Boljeg predmeta za to od trenutnih izbora stvarno ne mogu smisliti.

Ono što mene na kraju zaista zbunjuje – zašto cinik u meni razvija pragmatičan pristup?

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Svake četiri godine dođe skupa sa izborima. Uvjeren sam da me gledaju. Pouzdano znam za bar jedan par očiju. Onako staklast i prokleto prodoran. Kao da zna da neću da glasam za njega. Vidim ih kud god krenem, stalno me prate. Užasno je to.

Prije svega, vidim ga kud god krenem jer moram proći kroz to raskršće kud god išao. Tako da ne mislite da umišljam. A supruga i ja smo se dogovorili da dok izbori ne prođu ne kupujemo paštetu u konzervi jer nikad ne znaš koji će da iskoči iz nje. Onu u tubi još i da jer ima mali otvor iz kojeg izlazi pašteta pa su (valjda) manje šanse da će neki političar proći kroz njega.

Slika koju sam uslikao je po mnogočemu zanimljiva. Prvo. dimenzije našeg skromnog premijera. Zgrada na kojoj stoji je solidna dvokatnica, kao što se to i može vidjeti. Nekom rudimentarnom matematikom dolazim do podatka da je dotični Ivo visok barem 8 metara, ako ne i koji metar više. Drugo. ne znam kako bih uopće komentirao te staklaste oči, taj pogled lovca na kišne gliste u mulju i smješak koji obično imaju osobe koje se oporavljaju od moždanog udara pa im je jedna strana ostala još mrvicu paralizirana. Prestrašno nešto.

Ali još strašnije od samog Ive glavom i bradom su ovi plakati Hrvatskog Zbora koji meni više izgledaju kao plakati za neki koncert ultrasuperturbomega popularan kojeg je potrebno oglasiti na svakoj banderi (kako je bilo i sa Thompsonom na Maksimiru – ako je netko toliko popularan, čemu onda tolika reklama?). Drugo, za sve hrvate koji su slabi na latinici oni imaju i poruke na glagoljici, tako da stvarno svi građani mogu pročitati njihove izborne poruke. Pa ti nemoj glasati za njih.

I za šlag na kraju, sva ta sranja su plaćena našim novcem. Slatko. Odmah mi dođe da si izrežem komad Sanadera da si ga stavim u dnevnu sobu jer sam ga ja platio. I svi vi skupa samnom.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Jimbo je potegnuo hraćak i podijelio par svojih misli o jednom vrlo bitnom političkom pitanju – pravu glasa dijaspore na izborima. Prvi na udaru našli su se naravno – hrvati u BIH – koji teško mogu biti dijaspora. Žive u državi u kojoj su konstitutivni narod i gledaju kako je susjedova trava zelenija. SDP kaže da im treba ukinuti pravo glasa, s tim se naravno ne slaže HDZ jer je to pravo glasa zapisano u ustavu kojeg je pokojni Francek složio početkom devedesetih da si osigura biračko tijelo.

Misao:

Zašto najveći hrvati žive van Hrvatske?

Promjena ustava nije jednostavna, zbog potrebne većine u saboru, koju će SDP teško skupiti. Trebalo bi vidjeti kakvu snagu bi imao referendum po tom pitanju – moja procjena jest nikakvu. Jer ako slučajno niste primjetili, ova vlada nije baš sklona održavanju referenduma da pita narod što misli. Ja se osobno ne sjećam nekog referenduma nakon onog za osamostaljenje, neka me netko ispravi ako sam u krivu.

A kad se sjetim australaca, švicaraca i inih koji glasaju na izborima za sabor u Hrvatskoj diže mi se (ovo malo što imam) kosa na glavi. I svi su redom veliki hrvati i hrvatine. I sanjaju snove o povratku koji ostaju samo snovi.

Vremena se mijenjaju, a i okolnosti skupa sa vremenom. Tako i ustav svake zemlje treba mijenjati, a ne se praviti da je zapisan u kamenu.

Nastavite čitati na Vnukblogu: