Vnukblog

Svake četiri godine dođe skupa sa izborima. Uvjeren sam da me gledaju. Pouzdano znam za bar jedan par očiju. Onako staklast i prokleto prodoran. Kao da zna da neću da glasam za njega. Vidim ih kud god krenem, stalno me prate. Užasno je to.

Prije svega, vidim ga kud god krenem jer moram proći kroz to raskršće kud god išao. Tako da ne mislite da umišljam. A supruga i ja smo se dogovorili da dok izbori ne prođu ne kupujemo paštetu u konzervi jer nikad ne znaš koji će da iskoči iz nje. Onu u tubi još i da jer ima mali otvor iz kojeg izlazi pašteta pa su (valjda) manje šanse da će neki političar proći kroz njega.

Slika koju sam uslikao je po mnogočemu zanimljiva. Prvo. dimenzije našeg skromnog premijera. Zgrada na kojoj stoji je solidna dvokatnica, kao što se to i može vidjeti. Nekom rudimentarnom matematikom dolazim do podatka da je dotični Ivo visok barem 8 metara, ako ne i koji metar više. Drugo. ne znam kako bih uopće komentirao te staklaste oči, taj pogled lovca na kišne gliste u mulju i smješak koji obično imaju osobe koje se oporavljaju od moždanog udara pa im je jedna strana ostala još mrvicu paralizirana. Prestrašno nešto.

Ali još strašnije od samog Ive glavom i bradom su ovi plakati Hrvatskog Zbora koji meni više izgledaju kao plakati za neki koncert ultrasuperturbomega popularan kojeg je potrebno oglasiti na svakoj banderi (kako je bilo i sa Thompsonom na Maksimiru - ako je netko toliko popularan, čemu onda tolika reklama?). Drugo, za sve hrvate koji su slabi na latinici oni imaju i poruke na glagoljici, tako da stvarno svi građani mogu pročitati njihove izborne poruke. Pa ti nemoj glasati za njih.

I za šlag na kraju, sva ta sranja su plaćena našim novcem. Slatko. Odmah mi dođe da si izrežem komad Sanadera da si ga stavim u dnevnu sobu jer sam ga ja platio. I svi vi skupa samnom.

Jimbo je potegnuo hraćak i podijelio par svojih misli o jednom vrlo bitnom političkom pitanju - pravu glasa dijaspore na izborima. Prvi na udaru našli su se naravno - hrvati u BIH - koji teško mogu biti dijaspora. Žive u državi u kojoj su konstitutivni narod i gledaju kako je susjedova trava zelenija. SDP kaže da im treba ukinuti pravo glasa, s tim se naravno ne slaže HDZ jer je to pravo glasa zapisano u ustavu kojeg je pokojni Francek složio početkom devedesetih da si osigura biračko tijelo.

Misao:

Zašto najveći hrvati žive van Hrvatske?

Promjena ustava nije jednostavna, zbog potrebne većine u saboru, koju će SDP teško skupiti. Trebalo bi vidjeti kakvu snagu bi imao referendum po tom pitanju - moja procjena jest nikakvu. Jer ako slučajno niste primjetili, ova vlada nije baš sklona održavanju referenduma da pita narod što misli. Ja se osobno ne sjećam nekog referenduma nakon onog za osamostaljenje, neka me netko ispravi ako sam u krivu.

A kad se sjetim australaca, švicaraca i inih koji glasaju na izborima za sabor u Hrvatskoj diže mi se (ovo malo što imam) kosa na glavi. I svi su redom veliki hrvati i hrvatine. I sanjaju snove o povratku koji ostaju samo snovi.

Vremena se mijenjaju, a i okolnosti skupa sa vremenom. Tako i ustav svake zemlje treba mijenjati, a ne se praviti da je zapisan u kamenu.