Vnukblog

Dan drugi u Italiji nije dobro počeo. Cijelu noć je padala kiša i dobar dio jutra. Ležali smo u šatoru i pitali se da li će ikada prestati. Napokon je stala oko deset i promolili smo nos van šatora. A kamp brate pun nizozemaca i svi ljubazni za popizdit. Na putu do sanitarnog čvora stalno te bombardiraju sa morgen. Bit će da im ličim na njihovog. Jedan me čak upozorio da mi je stražnja desna guma slabije napumpana i na engleskom mi objasnio gdje je najbliža pumpa. Lepo brate, volim kad vidim da i drugi narodi znaju engleski, odmah mi je nekako lakše.

Tako sa iznimno tmurnim nebom nad glavom smo se zaputili put Verone, jer nema šanse da bi izdržali cijeli dan u šatoru bez da poludimo. Kao u gardaland ćemo sutra, pa odmah nakon gardalanda doma. Negdje nakon prve table za gardaland pada odluka da ipak idemo u gardaland, pa kud puklo da puklo. Nebo i dalje nije pokazivalo ni najmanju namjeru razvedravanja. Upad na parking od gardalanda je 4€ za cijeli dan. Sljedeće čega se sjećam jest kako sjedimo u autu i guramo leće u oči. Jer ipak nije fora ćorav lutati po gardalandu. Još sam par puta opsovao zašto nisam ponio sunčane iz šatora i krenuli smo prema ulazu. Na moje veliko zaprepaštenje – nismo bili sami. Ljudi nije falilo, izlazili su iz nekoliko autobusa, dolazili u vlastitom aranžmanu i punili parking.

Pri kupovini karata na blagajni dobivamo i nekakav prospekt koji je ličio na nekakvu bezveze reklamu šta sve ima unutra. To sam naravno odmah otpisao kao junk i završilo je u prvoj kanti. Pet metara nakon što smo ušli unutra smo vidjeli kako se taj junk prospekt zapravo otvara i da je sa druge strana karta gardalanda. Pošto se bez nje ne može ni prdnuti, kamoli biti cijeli dan u gardalandu, brzo i neprimjetno zavlačenje ruke u prvu kantu za smeće je rezultiralo našom novom kartom. Bravo ja i moja moć prosuđivanja. U vlastitu obranu, jako me glava boljela cijeli dan. Nemilice i bez prestanka.

Prva atrakcija na kojoj smo bili je bila Tunga Adventure. Lijepa vožnjica kroz đunglu ali bome i dječja poprilično. Odmah po izlasku nas je kiša uhvatila i sljedećih skoro sat vremena smo stajali na verandi restorana na divljem zapadu, gdje nas nisu htjeli pustiti unutra jer se mora i nešto jesti. Tako da je stajanje na verandi, gledanje kiše koja ne misli prestati, slušanje istog cd-a od kojih desetak minuta vrlo lošeg country-a na loop-u over and over ipak ostavilo nekog traga na našim živcima. čim je kiša popustila kupujemo njihove poncho style kabanice 5€ komad pa da se bar možemo normalno kretati po gardalandu i obići sve indoors atrakcije. Naravno da pet minuta nakon što smo kupili kabanice kiša prestaje.

Odlazimo u 4D kino koje je stvarno preprejeben doživljaj. Svaka čast onome tko je smislio koncept jer je filing prejeben. Po izlasku iz 4D kina – čudo. Počelo se razvedravati i sunce je lagano provirivalo. Tako da smo ipak imali sreće i to puno. Zato jer je bilo (za pojmove gardalanda) užasno malo ljudi i nigdje, apsolutno nigdje se nije čekalo. Za svaku vožnju kako si došao tako si bio odmah na redu. Što je po pričama drugih koji su bili u gardalandu, prava rijetkost. Odlazimo u piramidu, koja je onako – prilično forastična priča o drevnom egiptu i njegovim prvim kolonizatorima. I još smo maznuli bocu vode od 0,5 koja je nedužno stajala na ulazu – 3€ uštede.

Nakon toga, odvažili smo se na prvi rollercoaster – Magic Mountain. To se za mene pokazalo kao velika greška. Da pojasnim svima koji se možebit nađu u sličnoj situaciji. Ako imate glavobolju uzrokovanu niskim tlakom i viškom sna – nemojte ići na rollercoaster. Ja sam mislio da će mi se mozak pretvoriti u kašu i iscuriti na uši. Pola sata sam sjedio na klupi dok su mi se glava i želudac svađali tko će veću pizdariju napraviti. Nu, kad sam napokon došao k sebi slikali smo se sa medvjedom kojeg je naš korporacijski prijatelj CocaCola ljubazno ostavio u Gardalandu da djeci pere mozak. Ono što je dobro jest to da kroz cijeli park ima nekoliko zona za osvježavanje – tematski ukusno uklopljeni i puštaju tako finu paru da se možeš osvježiti ko čovjek a pritom se ne smočiti ni najmanje.

Panoramski pogled na Gardaland i okolicu sa nekih 70m visine je nešto prejebeno. Skoro pa vidiš snijeg na alpama. Ono što je najjebenija vožnja smo zbog moje glavobolje i njezinog straha ostavili za sljedeći posjet Gardalandu. Pričam naravno o najboljem (tako kažu) rollercoasteru u ovom dijelu europe – Blue Tornado. Ali zato smo napravili dva kruga na Atlantidi. Jebeno kewl vožnjica u čamcu na šinama sa dva jebena pada niz vodu – ono kad u duši osjetiš kako te gravitacija povuče k sebi. Jeben filing.

Druga najjebenija stvar, barem nama, bila je nekakva kuća čarolije gdje se sve jako čudno vrti a filing je totalno jeben. Onako na početku pizdiš jer ti Gardi (onaj njihov zeleni zmajček) nešto tepe i tepe na talijanskom, uđeš u sobu koja je zapravo u valjku, i svaka polovica se rotira za sebe. Tako da vizualno vidiš da si naopačke a zapravo nisi jer u nijednom trenutku ne visiš naglavačke. Izlaziš van totalno zbunjen i dezorijentiran. Ma mrak. Poslije toga smo još malo šetali i škljocali po gardalandu.

Na izlasku smo zapeli na reviji na ledu koja je bila prejebena. Svaka čast ljudima, a najbolji komentar bi bio – sad znamo što profesionalni klizači rade kad nema natjecanja.

I skupa bome. No o tome poslije. Ovo će biti serijal postova o tome kako smo mi zapravo još mali, jadni i nerazvijeni naspram naših susjeda – u turističkom smislu, kako su kolone na Sv. Rok-u i ostalim našim vrlim polutunelima zapravo jedan ogroman pičkin dim, kako su Slovenci govna (potvrđeno po N-ti put), i tako dalje. No ajmo nekim redom.

Priča počinje prije preko nekoliko mjeseci sa jednim obećanjem. Naime, obećao sam ženi, još dok mi nije bila žena da ću je voditi u Gardaland. A pošto imam ružnu naviku da se držim tako nekih obećanja, došlo i to na red. Skovali smo velebni plan – otići dan prije, dići šator u kampu, prespavati, otići u gardaland, prespavati, vratiti se nazad. Tako da su putovanja odvojena od posjete Gardalandu.

Pa tako je došao dan prvi – put u Italiju. Obilježen kišom i hladnoćom. Do te mjere da smo kroz Sloveniju povremeno palili grijanje u autu. A oboje u dugim rukavima. Kiša sere cijelim putem skroz do Italije gdje je već nešto nakon Trsta granulo sunce. Ostatak puta smo se kuhali. Na granicama (sve tri) kontrola nula bodova. Mogli smo u gepeku imati tri mrtve kurve narezane na kockice za gulaš i par kila heroina. Nitko nas nije tražio niti da gepek otvorim. Jedno krivo skretanje kod Verone i onda dvadesetak minuta lutanja po obilaznici da se opet vratimo na pravi put. Inače, sve pohvale za ViaMichelin! Karta sa tekstualnim uputama gdje treba skrenuti i kad stvarno je za svaku pohvalu. Uz takve upute teško se izgubiti, no ja sam i to uspio – jer nisam doslovno pratio upute već sam se pravio pametan. Naravno.

Kamp se nalazi na samom Lago Di Garda, kao i brdo drugih. I to vrlo lijep, vrlo uređen, sanitarni čvorovi na razini hotela visokih kategorija. Nu, mlad je i drveće im još nije izraslo do kraja, tako da nema još dovoljno hlada zasad. Evo mali šator dva sa dva. Za neupućene, Lago Di Garda je jezeruština povećeg obujma te kao takvo predstavnik elitnog turzima za Italiju. Ovo elitno se naravno odnosi na cijene svega koje su otprilike duplo veće nego u gradovima. Naši kampovi se niti u jeku sezone ne mogu pohvaliti ovakvom popunjenošću kakvu talijani imaju na jednoj jezeruštini. Nevjerovatno ali istinito, svi kampovi su puni cijelu sezonu i to najviše (fanfare) – nizozemcima. Niste to očekivali? E pa nismo ni mi. Da je netko spreman potegnuti 1000+km sa kamp kućicom i motornim čamcem (da, vuku i čamce sa sobom) da bi došao na jezeruštinu koja jest lijepa, ali brate ipak je samo jezeruština, sa cijenama koje su otprilike tri do četiri puta veće nego u elitnim hrvatskim destinacijama na moru. Nije vam jasno? Nije ni nama.

Engleski je naravno svim talijanima očajan na razini očaja koja je nama totalno nepojmljiva. Sreća pa je talijanski onako jednostavan poprilično pa se uspijevamo nekako rukama i nogama sporazumjeti. Pošto smo bili smješteni odmah do prilično vesele skupine nizozemaca imali smo prilike vidjeti kako se zabavlja 40+ generacija sa klincima i to sve porijeklom iz razvijene europe. Ajme užasa. Muzika koju slušaju je tako očajna da je nekadašnji hit Barbie Girl (ako se tko još sjeća, a ja mislim da bi svi trebali) kao Mozartova sonata naspram ovoga. I tako oni tri do četiri pjesme vrte na loop-u a djeca plešu na to, roditelji plješču i bodre ih, i svi sretni i zabavljeni. Onako, vrlo plemenski. I onda imaju nešto protiv nas balkanaca u europi. Pizda im materina licemjerna.

Nakon uspješnog postavljanja šatora otišli smo do prve trgovine i tamo skoro doživjeli srčani udar. Cijene su belosvetske! Možda su nizozemcima u turizmu normalne, ali za nas hrvate sa primanjima daleko ispod europskih su astronomske! Kruh da nije čisto bijelo smeće je od 3€ pa nadalje, litra i pol obične vode je 1,5€, pivo u konzervi od 0,5 je bilo oko 2,5€ itd. Užas i katastrofa. Potrošili smo brdo para da kupimo nešto za jesti, i nakon toga se uz umirujuće zvuke horror benda uživo u kampovskoj birtiji onesvjestismo.

Italija jest bella, ali ovo je bella pljačka bome. Ovo je prvi post u seriji – sljedeći će biti o samom Gardalandu

bili smo na glečeru, uprava skijališta mi je spasila život vjerovatno time što je crni spust bio zatvoren, jer da sam krenuo na njega, sumnjam da bih živ došao do dolje. gore na 2800m visine, hladno za popizdit, vjetar brije konstatno i sve u svemu nije baš ugodno. i da, nema signala za mobitel uopće. ali je zato gužva za jedno sidro kakva nije dolje u tonaleu na tri. jebeš me ako mi je to jasno. ono što me malo začudilo jest kako cijene u bircu ne rastu sa nadmorskom visinom već su cijene svugdje iste. vrlo korektno moram priznati. inače ovdje je okupacija u tijeku od strane poljaka i čeha. teško je zaključiti kojih ima više. znam samo da u apartmanu do našeg su čehi. sa kojima dijelimo zid. zid do kojeg odmah ja spavam. a sam zid je od običnog drveta. a čeh od 150kila ujutro pjeva borbene za istjerati svoje iz kreveta. jebo mu bog mater smrdljivu. a pričljivi su svi nevjerovatno kad se sretnemo pred apartmanom. dajte odjebite. mi rvati nismo baš nešto zastupljeni, vidjeh jedan pulskih tablica i dac it. na stazi sam vidio čopor konzumaša (obučeni u odijela hrvatske skijaške repke koja se prodaju u konzumu po cijeni od cca 8k kn za jaknu i hlače). i to je otprilike to… umoran sam ko pseto i više nemam ni volje ni snage za bordanje. razbio sam se na dječjem plavom spustu ko pićka tako da još uvijek ne vjerujem. i duša još boli. majku im jebem i hupserima i rupama. nu, što očekivati od polusocijalnog skijališta… iako zasnježuju svaki dan na dosta mjesta trava izviruje, leda ima ko u priči, tako da psovka jebote te led ovdje ima potpuno drugo i kvalitetnije značenje. dosta mi je šugave suhe hrane, talijanske televizije i italije kao takve… jedva čekam da se povratim u domovinu. i odem na koji štap šiša u čingač recimo… eee da… da se organizam šokira malo …

Nastavite čitati na Vnukblogu:

ništa revolucionarnoga, danas tvrdo za popizdit, vrijeme nas služi totalno, ninđo, tvoji čvarci hrane vojsku gladnih bordera i svi ih hvale. uspio sam snimiti filmić digitalcem spusta od cca 2km, traje 4 minute i prejeben je… još uvijek se divim sam sebi kako sam to uspio odvesti na tako tvrdoj podlozi … nu, bit će za daunload čim se povratim u domovinu. slika ne fali sadame, bez brige, prešli smo gigu, a još nismo sve obišli. sutra idemo na glečer, na 2800m, sa kojeg vodi crni spust dolje, pa tko živ tko mrtav, u duljini od cca 4km. jikes … jedva čekam da vidim pogled odozgo, sigurno je prejeben. imamo i jedan filmić kako radimo pizdarije, milijun filmova kako watto skakuće ili bar pokušava i tako… multimedijalnih materijala ne fali uopće… do sutrašnjeg čitanja, ako preživim crni spust sa glečera… vozdra raja

Nastavite čitati na Vnukblogu:

preživjeli smo, svi. ipak dan treći na snijegu nije uzeo svoj danak, ali da umor svakim danom postaje sve veći, bome jest. došli smo na snijeg nešto iza devet, a oko dva je mene već umor smlatio, jedva sam se dovukao do apartmana. doduše, sunce iza podneva otpusti stazu, a onda iza jedan opet smrzne, a to zahtijeva poveći napor za vožnju. danas nije bilo gužve, bili smo na skijalištu odma iza apartmana, staza doslovce prolazi ni pedeset metara od zgrade, gužve ni od korova, ako je sto ljudi bilo na stazi, puno sam rekao. vrijeme je opet poslužilo, preko noći je palo maksimalno desetak cm svježeg snijega. danas ništa od bazena, bili smo prekrepani da bi se pokrenuli. malo smo se prođirali po gradu – ponte di legno, u prijevodu drveni mostić, što fakat i je, gradić je na riječici preko koje ima mali milijun mostova, što sve u svemu lijepo izgleda, ima se što vidjeti…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

iliti zašto je bitno biti ćelav. išli smo na bazen danas, nakon napornog dana, nema ništa bolje od odmora u toploj lokvi vode. cijena za nas, pošto imamo tjedni skipass je 2€, inače 5€. i natpis na blagajni – swimming cap required at all times. i sad, kupi watto četiri kape za nas (2€ komad gume) i žena trči za nama, uzme meni kapu i vrati 2€. kao, meni ne treba… hehe, zakon. u bazenu smo vidjeli tipa kojemu su na ulasku trebali dati gumeno odijelo, da ne zagađuje bazen dlakama, diskasting. skoknuli smo do obližnjeg passo tonale koji je ipak veći skijaški centar od ovog gdje smo mi, vrijeme je poslužilo, bilo je sunčano sve negdje do pol dva, onda su se navukli oblaci i počelo je puhati, a trenutno pada kiša za koju se nadamo da će prijeći u snijeg, inaće smo jebali ježa sutra. bordanje po ogledalu nije nije uopće neka zabava. sutra je dan treći, kada statistički gledano nastaju najgore ozljede zbog umora. ja se tješim da me sve ovo ne umara baš pretjerano, pa da tako ni neće biti tako ekstremnih ozljeda. eto toliko, nemam više neke inspiracije… zanimljiv dan je bio … a i sutra će …

Nastavite čitati na Vnukblogu:

za one koji ne znaju slučajno, do 17.10. sam u italiji, na snježnim radostima. mjesto se zove ponte di legno, apartman manje od 100m od prve snježne žice i tako. došli smo živi, u jednom komadu, nakon cca 10 sati vožnje, sa niti sat vremena stajanja. sa same vožnje moram ipak nešto izdvojiti. kada izađeč iz zemlje alpskih cigana i uđeš u italiju, barem ja, a po saznanjima koje imam i još neki, ne mogu se načuditi kako je svaki pedalj zemlje iskorišten. ili je tvornička hala, ili je njiva, ili je vinograd. nema trećeg. zapravo ima – petlja. talijani obožavaju raditi petlje za silazak sa autoputa, tako da se tri puta okreneš i više nema šanse da znaš kud trebaš ići. kako se skineš sa glavnog autoputa (za milano) i kreneš gore prema alpama, sve vinograd do vinograda. ako nije kamen na kamenu, to su vinogradi. nešto prestrašno. nema trunke neiskorištene zemlje. a bome je bio lijep prizor vidjeti ono što već dva mjeseca gledam na webcamu uživo. i prepoznati točno tu žicu na toj padini. ajme, milina prava. pošto je danas ipak bila subota, bilo je pun k ljudi i djece i opet ljudi. sunce pići, sve u svemu, prizor za razglednicu. ono što ne mogu ne spomenuti jest češka mafija koja ima jeben reket ovdje. mi smo kupili aranžman preko adriatica.net, potvrda i podaci o aparmanu su došli od atlantisa, a oni preprodaju aranžman od neke češke agencije koja zapravo drži većinu apartmana u mjestu. i mi nadobudno sa voucherom od apartmana došli po ski pass koji nam je uračunat u cijenu apartmana a ovi se izbezumili koji vam je to kurac adriatica.net, pa naganjanje sa česima i uz malo sreće i ako češka kurva govori istinu, sutra ujutro bi trebali dići passove bez nekog većeg problema.. živi bili pa vidjeli…

Nastavite čitati na Vnukblogu: