Vnukblog

Tako se najlakše može opisati današnji posjet Bandićevom glečeru. A ovo “glečeru” shvatite doslovno. Crvena staza na Sljemenu postoji pri ovoj ultravisokoj temperaturi za ovo doba godine samo zato što je ekipa za potrebe utrke doslovno napravila glečer. Glečer čini led koji negdje tek pri kraju staze prelazi u neku čudnu juhicu. Osim jednog penzionera i mene, bilo je pun kurac klinaca koji treniraju za “Zlatnu Vjevericu”, te vrlo efektivno kopaju rupe u maloprije spomenutom ledu.

Da mi je netko pričao o ledenoj stazi na kojoj se čak može i upravljati rekao bih mu da me zajebava. Ovako kad sam to sam iskusio, mogu reći da više nikad u životu neću prigovarati za led na stazi. Apsolutno nikad. Svoju vještinu upravljanja snowboard-om na ledu sam danas doveo do vrhunca.

Tako da ovo u naslovu više rezignirano nego zadovoljno konstatiram. Ipak, ako uzmemo obzir “gdje je” (u Hrvatskoj) moglo bi biti i puno lošije.

Što još ima za reći kad dvije godine za redom odete na isto mjesto? Apsolutno ništa. Sve što je napisano prošle godine vrijedi i ove. Cijene u trgovinama su čak i nešto niže nego kod nas, ali to je naš problem, a ne njihov.

Ove godine je vođa puta bio malo normalnija osoba pa nismo svaka dva sata stajali po 45 minuta, pa smo stigli za nekih 15 sati, ali tome je više razlog snijeg koji je padao u alpama, pa su morali postavljati lance na autobus. A sa lancima na prijevojima koji su zaista gadni nikome se žuri. Razumljivo.

Umjesto maksimalnih metar snijega ove godine bilo dva metra snijega, i vrijeme nas je vrlo poslužilo. Imali smo sunca, snijega, padalina i dva dana turbo svježeg snijega. Ili laičkim rječnikom rečeno - sve izgleda isto, samo ljepše.

Ono što me najviše boli, isto kao i prošle godine - fotografije jednostavno ne mogu prenijeti ljepotu te prirode, bjelinu tog snijega i toplinu sunca koje te grije. Ni kamera nije nešto uspješnija. To se jednostavno ne može opisati riječima - popneš se sa žicom, dođeš na početak staze, sjedneš i gledaš ovaj veličanstveni pogled nekoliko minuta. Mir i spokoj koji osjećam u tom trenutku ne mogu uopće opisati, a kamoli usporediti sa nečime.

Ove godine dinamičnom duo-u “Pašanac i ja - idemo nije bitno kuda bitno je da se ide” se pridružio i moj “Dobre fotke radim i čudnu hranu jedem” brat.

Ako stalni posjetitelji vnukbloga nisu primijetili - slika u zaglavlju se mijenja i to u šest varijanti. Od tih šest, jedna je ona stara iz Ponte di Legno, Italija bordanja prije puno godina (memoari dan po dan dostupni su ovdje (kad se otvori ctrl+f i tražite “dan prvi”). Ostale su iz Risoul 2008 kolekcije koju je moj brat uslikao, a ovdje ću podijeliti s vama meni najdraže.

Ove godine sezona je zaista kvalitetno otvorena - prvo Sljeme, zatim Obertauern i Krvavec. Tim redosljedom. Da, i meni je nevjerojatno da je Sljeme imalo otvorenje prije Krvavca. Otvorenje sezone na Krvavcu je bilo 29.11., praćeno vremenom kakvo se samo poželjeti može, nažalost sa malo snijega. Na dosta mjesta je virila travica i pokoji kamenčić a okolna brda su skoro kompletno bez snijega. Sukladno tome, staza prekrivena umjetnim snijegom može biti ništa drugo doli tvrda. Sreća da leda nije bilo previše, ali unatoč tome W je uspio pronaći jedan kvalitetan komad te na njemu unesrećiti koljeno.

Ljudi i nije bilo, parkirali smo na najgornjoj lokaciji, negdje oko 9 sati.

Malo sam u zaostatku sa bloganjem pa sa malim zakašnjenjem objavljujem da je sezona snježnih radosti i bordanja otvorena

U četvrtak 22.11. sam bio na Sljemenu našem svagdašnjem povodom otvorenja crvenog spusta. Ljudi su se mogli brojati na prste jedne ruke a snijeg je bio više nego upotrebljiv. Nevjerojatno ali istinito - sezona na Sljemenu je otvorena prije sezone na Krvavcu, našem tradicionalnom svetištu.

Evo par slika sa Sljemena da vidite kako to izgleda.

To je bilo recimo mini otvorenje sezone. A ono pravo otvorenje sezone je bilo u subotu, 24.11. na već tradicionalnom, drugom po redu, otvaranju sezone u Obertauern-u, Austrija. Osim vremena, koje je bilo relativno loše - red oblaka, red kiše, red sunca - bilo je predobro. Moj suborder i supatnik na dugim vožnjama autobusom W i ja smo uživali u svim blagodatima koje ogromna količina snijega pruža. A da dobijete dojam o količini snijega tamo - slika je dolje. W nije baš sitan. Slika baš nešto i nema jer sam nosio “stari” digitalac koji je već na umoru i kad mu se ne slika onda ne slika. To me podsjeća da moram napisati post o novom digitalcu.

Par slika koje je digitalac pred penziju ipak odlučio slikati (i spremiti na karticu).

Za još (ljepših) slika sa Obertauern-a pogledajte post od prošle godine.

Kao neko prokletstvo. Probudiš se ujutro, sav ljepljiv od znoja jer je i po noći bilo sparno, u osam ujutro je već 20tak stupnjeva. Pogledaš van, vidiš da je vedro za popizditi i znaš da će biti još jedan pakleni dan. Sjedam u auto, okrećem ključ i zastanem na trenutak. Jer ako sad krenem, za cca tri sata mogu biti na 0-5 supnjeva, sa daskom pod nogama, spuštati se niz padinu. Da, za tri sata. I teško se othrvati tom porivu da okreneš auto prema autoputu i pravac Austrija. Filing je isti kao kad vani pljušti, hladno je, ležiš u toplom krevetu i ne ide ti se van - ona kasno jesenska jutra. Odvratno nešto.

Konkretno, hodočastili (ovaj izraz je vrlo prikladan, iz više razloga) smo Mölltaler glečer, dalje u tekstu MG, nama najbliži glečer u ove ljetne dane. Autom se može stići za cca tri sata, a mi smo autobusom putovali kvalitetnih pet. Nekih konkretnih razloga za to nije bilo, jednostavno su se pizdarije poklopile. Prva pizdarija je bila ujutro na uranak - iz nekog nepoznatog razloga, išli smo na granični prijelaz Harmica (za one koji ne znaju, a i ja sam do nedavno bio među njima, iza Zaprešića, prođeš Brdovec i onda još malo). Egzibicija preko tog prčvuljak graničnog prijelaza je trajala točno sat vremena, od trenutka kad smo krenuli ispred Velesajma do kad smo se dotaknuli autoputa u Sloveniji. Za popizdit. Onda smo još potrošili sat vremena na Slovensko/Austrijskoj granici. A autobus spada u smeće klase ZET-ovih truljotransa koji su do nedavno jedini orbitirali na relaciji Glavni kolodvor - Velika Gorica. Ovjes u sedam puta gorem stanju od moje alfe, neudoban, sve trese lupa i udara užas jedan. Ja inače nemam problema sa spavanjem u prijevoznim sredstvima, ali ovdje je spavanje bilo nemoguće. Čak smo na jednom stajalištu u Sloveniji planirali kako bi ispustili malo zraka iz guma ali ih je vozač budnim okom pazio. Vjerojatno su to već pokušavali. Tako kad se uzme trajanje puta, kao i stanje autobusa, putovanje se pretvorilo u hodočašće - svojevrsnu katarzu koju smo morali proći prije nego što dođemo do svetišta.

Do svetišta vodi podzemni vlakić koji vozi kroz tunel nešto preko deset minuta. Nije za klaustrofobične i paničare. Nakon izlaska iz vlaka nalazite se na prvoj stanici žičare, koja se nalazi na 2200m n.v. A oko vas ratom razorena površina marsa, kamen na kamenu.

A kad se stigne gore - raj na zemlji. Snijeg koji se ne da otjerati unatoč ljetu. Zrak je rijedak, što pri naporima nije baš dobro. Puno prije se tijelo umori i potrebno je neko vrijeme da se prilagodite na režim sa manje kisika u zraku. Žao mi je što nemam neku ultra super turbo mega kewl fotku sa samog vrha (3122 m n.v.) - tomu je krivac vrijeme. Oblaci koji putuju velikom brzinom ograničavaju pogled. Sad si u oblaku i ne vidiš prst pred nosom a sad nisi. Tako da ćete morati oprostiti za sivilo na fotkama. Ujedno i najveća nadmorska visina na kojoj sam bio, moram priznati da mi je dijelom žao što nije bilo apsolutno vedro (velikim dijelom mi nije žao) jer imam filing da bi se vidjelo sve do otadžbine. Nije mi žao jer na toj visini sunce prži žestinom kakvu niste nigdje sreli. Ako ste mislili da na moru prži, pa čak i ako se spustite na jug Mediterana, recimo Kretu, to je sve ništa spram ovoga.

Bordanje ga nije voljelo. Ove sezone se stvarno nemam čime pohvaliti, a po svemu sudeći sezona je pri kraju (ili gotova). Temperature ovaj tjedan su već debelo iznad nule svaki dan, tako da je pitanje dana kad će se snježna podloga istopiti.

Ipak, sedam dana Francuske je bilo za bogove, a Krvavec sam samo tri puta hodočastio. I to je to. Za sutra (srijedu) je bio Krvavec u planu, ali je danas na Bundeku za vrijeme rolanja pala lakša ozljeda koljena taman da sutra ne mogu mrdnuti nikuda. Ma zakon.

Da, nije mu bilo suđeno. Nadam se da će sljedeća zima biti poštena, jer ako bude još jedna ovakva kilava propast će mi desetodnevni ski pass za Krvavec. Za kraj ove sezone, evo par slika iz francuske koje sam ostao dužan. Sa suzom u oku…

Eto mene nazad, sa tjedan dana snježnog raja. Moj vjerni supatnik W i your’s truly smo bili tjedan dana u Francuskoj, preciznije - Risoul. Snježna meka sa 180km staza se pokazala kao odličnim izborom za zimski godišnji, a bome i daleko bolji izbor od Italije (koja je bila prvotno razmatrana). Razloga za to je puno:

• apartmani su hotel Hitlon like u odnosu na Italiju, što kvalitetom što sitnicama koje život znače
• cijene u trgovinama su otprilike iste kao kod nas
• staze su daleko bolje, ima ih više i duže su
• ista cijena kao za Italiju (!)

Sve to lijepo ima samo jedan nedostatak - daleko je brate ta Francuska. Dok se u Italiju stigne za nekih 6 (8 max) sati, do Risoul-a smo se vozili 17 sati (busom, uz daleko previše i predugih stajanja). Kad se sagleda sve gore navedeno kao pozitivno, svatko za sebe mora odlučiti da li se ta vožnja isplati. Moje mišljenje već nakon pola prvog dana na snijegu je bilo da vrijedi svake minute provedene u autobusu.

Postavit ću i neke sličice čim mi se bude dalo, zasad bez njih jer sam malo kratak sa vremenom. Pošto smo W i ja kupili kameru za potrebe dokumentiranja snježnih dogodovština trebam još i editirati dva i pol sata video uratka u nešto smisleno što neće tjerati ljude da umiru od dosade kad ih budem(o) tlačili.

Tjedan dana me nije bilo i odmah su se pojavili neki novi trendovi u blogosferi. “Meme”, odnosno zadavanje teme prijateljima blogerima je sad novi fah koji hara netom, na koji sam čak naletio i na mojim - developerskim - blogovima koje pratim. Tako da to što me jimbo opendrečio “meme”-tom nije za zanemariti.

Obećajem da ću napisati dotični čim se riješim produkcije našeg dokumentarca o Francuskoj i dohvatim malo slobodnog vremena.