Kako je od 1.7. poskupljenje struje stupilo na snagu, meni je vrlo zanimljivo kako će se trošiti moja skupo plaćena struja.

Sada pogledajte stranice Hrvatskog Nogometnog Saveza. Koliko državnih tvrtki vidite na popisu sponzora? Samo jednu, i to ona koja je na pola privatna.

Mene konkretno zanima ZAŠTO:

• se tvrtka u 100% državnom vlasništvu bavi sponzorstvom bilo čega?
• se prihod koji pripada državi troši prije nego što dođe državi na raspolaganje?
• se tvrtka koja N E M A konkurenciju na tržištu uopće oglašava?
• se poskupljuju usluge tvrtke koja može umjesto poskupljenja ukinuti nepotrebna trošenja sredstva u vidu sponzorstava

Zanimljiva pitanja zar ne? Pogledajmo sad jednu drugu tvrtku u 100% državnom vlasništvu - Hrvatske Autoceste. Jeste li vidjeli njih da se rasipaju sa državnim novcem (ako niste znali, naplaćena cestarina je prihod države, HAC je tu samo posrednik koji vrši naplatu)? Kratkim pretraživanjem sam došao do nekoliko stvari koje je HAC sponzorirao (uočite razlike u redovima veličine):

• 08. i 09. veljače 2007. godine na Građevinskom fakultetu u Zagrebu održat će se međunarodna radionica pod naslovom Suvremena dostignuća zaštite od požara u cestovnim tunelima, s podtemom Propisi, smjernice i primjena. Generalni pokrovitelj je World Road Association (PIARC) a ostali pokrovitelji su Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, National Fire Protection Association, ITA – International Tunnelling Association. Organizatori su Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Institut građevinarstva Hrvatske, Zagreb te Brodarski institut, Zagreb. Sponzori su Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, Hrvatske autoceste d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o.
• 29. Govorničku školu Filozofskog fakulteta (link) i to nije sponzorirala centrala HAC-a već podružnica Čakovec.

Primjećujete li razliku? Obje su u državnom vlasništvu, a opet, ovi u autocestama su daleko pametniji i više razboriti u trošenju novca koji nije njihov. Nadasve zanimljivo.

A onda opet, nije li lijepo sa tuđim kurcem mlatiti koprive. I u čudu uživati dok ništa ne peče…

Ako si sa nekim zadovoljan, nemoj ga hvaliti.

Kako sam prije dva mjeseca se ogriješio upravo o dotičnu poslovicu, posljedice su me stigle. Naime, u postu Web hosting rekao sam kako sam zadovoljan sa hostingom kod Studio4web-a. Ovaj mjesec je vnukblog bio nedostupan nekoliko dana što je prelilo čašu. Prije toga uvijek su neke sitnice bile, ali doslovno sitnice. Ali kad sitnice eskaliraju, onda je vrijeme za ići dalje. Zanimljivo kako je bashir sa svojim webom također hostan kod njih, ali na drugom serveru, i nikakvih problema nije imao. Dakle, laički rečeno, kurčeva sreća.

Vnukblog sada čitate sa novog servera, koji je malo sporiji od prošlog (jer se nalazi u nekom slijepom crijevu Amerike), ali je zato moj i samo moj. Dosta stvari nije radilo kod prošlog hosta, koji zbog hosting softvera (cPanel) ne može baš pratiti napredak softvera. Sada kad je cijeli server samo moj, sve napokon radi onako kako ja želim.

Moji vlastiti osjećaji u vezi ispadanja naše reprezentacije su mi fascinantni. Nisam razočaran, više tužan. Žao mi je igrača, apsolutno svih, ali Klasnića možda i najviše. Prirastao mi je srcu i nekako sam jako blizu tome da ga proglasim našim najboljim reprezentativcem, barem u mojim očima. Žao mi je Slavena, i to jako. Nije lako gledati nekoga tko je pokazao vlastitim ponašanjem da nije bahat, arogantan, nametljiv i prepotentan kako pati.

Bit će da je to ona famozna karizma. Današnji Jutarnji me iznenadio. Nema linča momčadi. Nema pribijanja izbornika na križ. Samo tuga i suosjećanje. Nismo izgubili jer smo bili lošija momčad, nego zato što je očito bog musliman i zato favorizira turke. Boljeg objašnjenja od tog kojeg je kolega Schokac dao - nema. Jedino tako se mogu objasniti njihovi čudesni oporavci u zadnjim sekundama utakmica i provlačenje u sljedeći krug natjecanja. Pretvaranje vode u vino je poput jeftinog trika našeg političara pred izbore kojeg nitko ne puši u odnosu na čudesne povratke turaka iz nepovoljnog rezultata.

Niti jedno prvenstvo dosad nije ovako solidariziralo Hrvate u nacionalnom ponosu. Možda je to zato što je cijela situacija u državi toliko loša da je ljudima očajno potrebno nešto dobro, nešto pozitivno što bi ih ujedinilo. A možda to objašnjava sve one silne zastavice na vozilima koje mi nikako nisu jasne. Da je dobro zbog nečega biti Hrvat. Zadnji put je to bilo 1991. Pa 2008.

Čini mi se da bi ti razlozi trebali češće dolaziti.

OVO nije tekst o Slavenu Biliću. Ovo je tekst o slici Slavena Bilića koju su kreirali mediji

Moram priznati da me već dugo neki “tekst” nije uzrujao toliko da moram pisati post o tome. Koliko god ljudi pljuvali po Indexu kao trećerazrednom portalu ja sam uvijek imao mišljenje kako je Index - ok. Ali kad vidim za kakve izbljuvak tekstove netko dobiva pare onda mi stvarno pada mrak na oči. Uočite kako naglašavam riječ - tekst. U normalnom svijetu na takav članak Indexa bi bio samo jedan predugačak blog post na kojeg nitko ne bi obraćao pažnju. Ali kada vaše postove objavljuje jedan vrlo posjećen (prema mojim procjenama, naslovnicu Indexa dnevno u prosjeku otvori oko pola milijuna ljudi) portal, onda to dobiva na težini.

Izbornik nacionalne vrste Slaven Bilić je zadobio srca i simpatije većine nakon utakmice sa Makedonijom u Skopju gdje smo izgubili 2:0. Komentar izbornika je bio: jebiga, izgubili smo. U današnjem vremenu političari (i sve ostale nepolitične njuške u medijima) se doslovno gade ljudima jer im ili lažu u facu ili simboliziraju ono što prosječan Hrvat nikad neće imati. A onda dođe jedan nogometaš koji ne mulja ljude, govori jezikom ljudi, ne pravi znanost od toga što radi i ono valjda najbitnije - ne laže vam u facu.

Poskupljenje struje neće osjetiti oni koji malo troše

Ivo Sanader, 10.06.2008

U vremenu kada ljudi žive sve teže i teže pa poskupljenje struje sjedne ko šaka u oko, premijer sa svojom izjavom ne uspijeva zamuljati nikome oči, čak ni najprosječnijem Hrvatu. I onda se pojavi jedan Slaven čija je direktnost naprosto osvježavajuća.

Činjenica je da su se SVI mediji u Hrvata malo zanijeli sa veličanjem Bilićevog lika i djela, ali u ovim vremenima kad je sve, da prostite, u kurcu - to je ono što naciji treba. Ali ne! Tu se našao jedan “komentator” (nažalost, Index ga promovira u komentatora, inače bi bio samo bloger za kojeg, ponavljam, nikog ne bi bilo briga) bez kojega bi smo bili izgubljeni. Ovo sve me podsjeća na “car je gol” priču kad samo klinac viče da je car gol, a tu ulogu u našim medijima je na sebe preuzeo Index.

U svom “tekstu” autor vuče paralelu između Đikića i Bilića odnosno kako se od Đikića (iako je postigao nešto značajno) mediji ne prave Mesiju kao što je to slučaj sa Slavenom. Ovo bi mogla postati nova uzrečica koja će zamijeniti “uspredbu krušaka i jabuka”. Nogomet svi razumiju, a pogotovo prosječan Hrvat - ipak smo mi nacija izbornika. Molekularnu biologiju razumije jako mali postotak Hrvata, pa zato se nitko ni ne trudi veličati njegov lik i djelo (barem ne na nivou Slavena Bilića). Naposlijetku, prosječan Hrvat neće vjerovati u lijek protiv raka dok netko iz njegove obitelji (bliže ili šire, nevažno) ne bude izliječen sa dotičnim. A i onda će njegov izumitelj biti zadnja stvar koje će se netko sjetiti.

Zašto se ne gradi kult ličnosti dr. Đikića? Najjednostavnije rečeno - nema karizmu. Slaven Bilić doslovno zrači. Ima ono nešto na što se ljudi (a mediji pogotovo) zalijepe ko moljci na ljepljivu traku u ormaru.

Sad mi je napokon jasan “incident” kad se Bilić obrecnuo na Index-ovu novinarku tijekom presice sa “Index? Kod vas je sve negativno!”.

Ono što je trebao biti relativno jednostavan zadatak - kupiti najjeftiniju sobnu tv antenu, ispostavilo se da je nemoguća misija. Malo sam čitao po news-ima i došao do informacije da vemil ima vulgaris Quadro sobnu antenu za nekih 90tak kuna.

Došao sam tamo, malo razgledao, našao dotičnu antenu i zaputio se prema blagajni. Dotična blagajnica okrene kutiji na sve moguće stranice i zaključi da nema šifre pa da ju ne može ukucati u blagajnu. Zanimljivo, ali ja sam bio uvjeren da barkod tome služi. Ali nema veze. Nakon par minuta kopanja po papirima, slijedi dijalog između blagajnice (B) i mene:

B: Nema na skladištu.
Ja: I? (antena stoji na pultu između nas dvoje)
B: Količina je nula. Nema na skladištu. Sigurno ste uzeli zadnju sa police.
Ja: Nisam, još su dvije na polici. I šta sad?
B: Pa ne mogu vam prodati. Nema na skladištu.
Ja: Vi to ozbiljno?
B: Pa da, program mi ne dozvoljava da vam prodam to jer je količina na skladištu nula (okreće ekran prema meni da vidim poruku koju joj je program izbacio).
Ja: Vi mora da se šalite (tužno pogledavam antenu koja stoji ispred mene).
B: (već uzrujana) Ne! Ne mogu vam to prodati jer nema na skladištu.
Ja: I ne možete nikoga nazvati da to provjeri/ispravi?
B: Sada ne (bila je subota, pred kraj radnog vremena).
Ja: Mhm. (spremam pare u novčanik i odlazim).

Jedna tvrtka koja živi od maloprodaje krajnjim kupcima si ne smije dopustiti da ne može prodati nešto jer u aplikaciji nije dozvoljeno negativno stanje skladišta. Nemojte me krivo shvatiti - ne kažem da se ne može dogoditi da nešto na polici nije uvedeno u aplikaciju (iako mogu dobiti kaznu za to ako im inspekcija tako nešto pronađe), ali da si jedna tvrtka koja živi od maloprodaje to ne smije dopustiti. Ili još gore, ne smije si dopustiti sramotu da kupac ne može kupiti nešto samo zato što Ivica iz skladišta nije unio primku (ili međuskladišnicu ili maloprodajnu kalkulaciju ili nešto treće jer postoji preko nekoliko načina kako se roba može prepisati iz skladišta u maloprodaju) u aplikaciju.

Danas, kada gledam unazad ne mogu da se ne čudim i ne smijem sam sebi. Svi planovi su propali a sve ideje koje sam imao su doživjele crash&burn ogromnih razmjera. Sve ono što sam mislio da je bitno, zapravo uopće nije bitno, ali ni najmanje. I da stvari budu još gore, da sam nastavio gurati te planove sad bih vrlo vjerojatno bio u ogromnim dugovima i bio bih prisiljen uzeti GOOD (Get Out Of Debt) job.

Pošto je 01.06.2008. bio moj prvi breaking point koji je sada zaista i prošao, mogu reći da sam došao do jednog vrlo bitnog zaključka.

Vrijeme. Vrijeme je vaš najbolji prijatelj. Vrijeme će riješiti sve probleme ili će ih učiniti nebitnima.
Time is on your side.

Sjetite se što vas je mučilo prije recimo deset godina. Koji su bili vaši problemi tada? I jesu li još uvijek?

Vrijeme će vam pokazati da li je vaš plan dobar. Vrijeme će vam donijeti nove kupce i riješiti vaš starih koji nisu više bitni. Što vi trebate napraviti da bi ovo ispalo idilično kako i izgleda? Osigurati prihode kroz vrijeme.

Kada to napišem ovako, zvuči šuplje. Uvjeravam vas da je u mojoj glavi to puno bolje zvučalo. Nemojte mi vjerovati na riječ. Svi savjeti koje ćete pročitati u vezi posla i financija, što vlastitih što poslovnih - su iznimno jednostavni. Ono što vi trebate - proizvesti svoju interpretaciju dotičnih savjeta. Savjet koji niste dobro promislili ne smijete nikako primijeniti.

Već sam ovo sigurno napisao u nekom od prethodnih postova u kategoriji Poduzeništvo - ali promislite još jednom. Nije li to najsavršeniji poslovni plan? Ako vam je zaista svejedno da li će vaš plan uspjeti ili ne (jer će vrijeme pokazati jeste li slučajno pogodili dobar plan) jer prihodi koje imate neovisno od vašeg plana će vam omogućiti da progurate kroz - što? Vrijeme.

Odgovor je uvijek vrijeme.

Vaša je samo odluka da li će vrijeme raditi za vas ili protiv vas.

Već sam pisao o tome kako je evolucija pronašla način kako se riješiti manje inteligentnih pojedinaca tako što će ih ekonomski oslabiti kroz emisije za šišanje ovaca kao što su Nova Lova. Jedan način koji je poprilično stariji od ovoga jest kurva koja je HIV pozitivna.

Ako niste pratili medije zadnjih tjedan dana, u Osijeku je pala madam sa par djelatnica a za jednu se ispostavilo da je HIV pozitivna. Krasno, zar ne?

Gdje je tu evolucija, pitate se?

Da bi jebao kurvu, trebaš biti idiot.
Da bi jebao kurvu bez kondoma, trebaš biti posebna vrsta idiota.

A za takve će se pobrinuti gospođa evolucija i ne treba ih žaliti. Treba žaliti one kojima su dotični iz posebne vrste prenijeli virus HIV-a.

Ove godine moje najveće zamjerke idu organizaciji koja je imala apsolutno najgoru kvalitetu slike do sad. Jasno mi je da je Srbija po pitanju toga još u kamenom dobu, ali s druge strane, sami smo si krivi jer smo pokupovali high-end lcd televizore da možemo pratiti Europsko prvenstvo u što kvalitetnijoj slici. Tako sad vidimo koliko je zapravo loša kvaliteta slike naših televizija.

Ovako, prijenos Eurosong-a sam bio prisiljen gledati na analognom signalu (umjesto na DVB-T) jer je bilo pretužno gledati piksele veličine Rubikove kocke. Na analognom signalu se fino zamuti slika pa je ajde gledljivo.

Što se pjesama tiče, najveći šok mi je bila Grčka sa svojom Britney Spears wannabe pjevačicom koju bi vratio u popravni dom za troubled youth iz kojeg je pobjegla. Zapravo, nije pjesma šok, nego činjenica da su dobili pun k bodova za taj pop užas.

U kategoriji pjesama koje nisu niti konkurirale za najveći šok jest Španjolska sa novom wannabe Macarenom. Mislim da bi UN trebao donijeti rezoluciju da se to više ne smije raditi. I onda osnovati instituciju koja će paziti na provođenje te rezolucije. Nešto kao ICTY, ali samo za muziku.

Srbi su ove godine u svojoj predstavnici imali mišung valjda svega dosad napravljenoga na prostorima ex-yu, što je nakon poprilično originalne pjesme koja im je prošle godine donijela pobjedu - razočaranje.

Ono što me fascinira jest kult Eurodance/Eurodisco muzike koji je još uvijek live and kicking u mnogim državama. Kod nas na svu sreću nije bilo stanice pa se taj vlak nije mogao zaustaviti. Pojedinci su prihvatili taj trend (ne, nemojte se prisjećati koji su to pojedinci, nije vrijedno) ali na svu sreću to je prošlo i daleko iza nas.

Kad malo bolje promislim, Eurosong je u stvari edukativna emisija. Glasovanje je zapravo demografsko, populističko-politički kviz. Igra pogađanja čija dijaspora je najjača u nekoj državi, tko žali za odcjepljenjem od koje države pa se ulizuju glasovima, itd - jer to je najveće glasačko tijelo. Kada nacionalni ponos proradi pred malim ekranima, teško je suzdržati se od glasovanja. Pa kao što i sami znamo - najveći i najponosniji Hrvati žive u dijaspori. A dok se još malo ne raštrkamo po zemljama Europe, teško da ćemo doći do nekog značajnijeg plasmana na manifestaciji ovog tipa.

Još jedan Eurosong je iza nas, još jedan poslovično jadan plasman naših predstavnika. A nagodinu sve ispočetka.

Moram priznati da napuštanje akvarija (SE softver) i isplovljavanje u divlje otvoreno more (S60 softver za kojeg nema šta ne postoji za instalirati) ne teče baš glatko. Zapravo, ne mogu se prestati pitati: ako je softver u mobitelu zapravo platforma za aplikacije, da li to znači da platforma ne mora pružiti osnovnu funkcionalnost mobitela?

Konkretan primjer, vrlo banalan: recurrent alarm. Dakle onaj koji postavite da zvoni od ponedjeljka do petka u 08:00 jer morate na posao. S60 u verziji koja je trenutno aktualna to ne podržava. Ono što drugi proizvođači mobitela, pa čak i šugavih mobitela kao što su Samsungovi to podržavaju već godinama. Naravno, postoji 101 aplikacija koju možete skinuti (da ne koristim teške riječi kao što je “kupiti”) i eto vam recurrent alarm. Ali to nije nikad isto kao da je integralni dio mobitela. Recimo ako ste slučajno izašli iz alarm aplikacije umjesto da ste joj rekli hide - pogađate, alarm nije zvonio jer aplikacija nije pokrenuta.

Pošto se bavim tim poslom (recimo), razumijem njihove developere - zašto ugrađivati stvari u osnovni softver kad se može nadograditi. Ali sa korisničke strane, to znači da svatko mora prvo pronaći aplikaciju koja mu odgovara za to, skinuti, instalirati, isprobati, ponoviti ako ne odgovara, ako odgovara vjerojatno ju mora i dodatno platiti. Na kraju - ispada da kad ste kupili mobitel koji u trgovini kod nas trenutno košta 4k kn još morate potrošiti cca 1000 kn da nadogradite sve što je ofrlje napravljeno u osnovnom softveru. Adresar recimo ima očajno sučelje - dok pronađete kontakt koji želite nazvati (čak i sa Bluetooth slušalicom na uhu) ćete se vrlo vjerojatno slupati u prometu. Osim ako niste potrošili $50 na softver koji će vam dati normalno sučelje za adresar.

Navikavanje će potrajati još neko vrijeme, pogotovo jer sam zadnji mobitel (Z710) kupio jer sam se zaljubio u njega - i to je valjda jedini mobitel koji sam kupio zbog toga, i to odmah čim se pojavio u oglasniku. I sad dok ovo pišem gledam ga kako stoji na stolu i nekako mi nedostaje.

Srećom, supruga ima SonyEricsson S500 koji nas budi ujutro. I tu nema mjesta nedoumici hoće li zvoniti ujutro.

Bože oslobodi nas gladi i Samsung printera.

Da - toliko su loši. Ne mogu se oteti dojmu da ih uopće ne isprobaju prije nego ih pošalju u distribuciju. Zadnjih par dana sam se družio (i nažalost još uvijek se družim) sa čak tri modela, tako da imam solidnu podlogu za ovo što pišem, za razliku od inače kad samo prigovaram bezveze.

Samsung ML-2250 - low end BW printer za kućnu uporabu. Nemam nekih velikih zamjerki osim što driver ruši Office (i 2003 i 2007) nakon nekoliko printanja. Od dva primjerka (nova novcata) koje sam dobio, jedan je imao neispravne valjke i bubanj. Deklariranih 20 ppm ali subjektivni dojam je nešto sporiji. Da se i moćni HP boji ovog printera, možete vidjeti ovdje - usporedba HP-ovog modela LaserJet 1160 koji je ekvivalentan ML-2250 i naravno uzdizanje HP-a u nebesa. Naravno, to im uopće nije bilo teško za napraviti kad je Samsung toliko loš. HP LaserJet 1160 je cca 1900kn a Samsung ML-2250 je cca 1200kn, toner za HP LJ1160 489kn (2500 stranica) odnosno 912kn (6000 stranica), toner za ML-2250 700kn (5000 stranica). Koliko para toliko muzike u punom smislu riječi.

Samsung ML-3050DN - nije high end ali nije bome ni low end printer. Ugrađen mrežni priključak i duplexing te deklariranih 28 ppm ga svrstavaju u tzv business skupinu. Ali ovaj je pun zabave. Naime, osim što driver isto ruši Office (ali ipak rijeđe nego ML-2250), ruši se i njegov softver u printeru. Pošaljete mu nešto na ispis, i umjesto da printa samo šuti. Kad bacite pogled na ekrančić vidite da se njegov interni software srušio (!!!). Resetirate ga i printa ono što ste mu zadali kao da se ništa nije dogodilo. Puno sam printera imao i vidio u životu, ali ovo nikada.

Samsung CLP-550N - color laser printer namijenjen nepoznatom tržištu. Ali zaista. Prespor je čak i za kućnu uporabu, kamoli poslovnu. Kvaliteta otiska ovisi jako o papiru ali i o stupnju zagrijanosti printera. Ako mu zadate puno stranica (gdje puno znači više od 10 odjednom) boja se ne hvata za papir kako treba već otpada u komadima. Ciči, škripi, i dok krene uopće sa ispisom treba mu sto gladnih godina. Crno bijeli ispis je deklariran na 20 ppm ali teško je reći da li ispunjava tu normu.

Ono što vrijedi za sve Samsung drivere jest da rade probleme u Terminal Services radu, što znači da na ozbiljnu poslovnu uporabu možete zaboraviti.

Utjeha u svemu ovome jest da sva tri navedena modela nisu više aktualni, odnosno nema ih na Samsungovim stranicama uopće. Doduše, ML-2250 se još uvijek može kupiti u trgovinama kod nas, tako da je to najnoviji model od tri ovdje navedena. Ono što je dotični pokazao je više nego razočaravajuće.