Tri dana – tri skijališta – Stuhleck, Nassfeld i Katschberg-Aineck, i 1900 prijeđenih kilometara. Sva tri već posjećena i poznata skijališta, svako vrijedno pažnje i ponovne posjete.

Prosječnom ljubitelju snježnih radosti najveća nepoznanica u trolistu spomenutih skijališta je Stuhleck. Smješten sa “krive” strane Alpa ne nudi ništa zbog čega bi naš čovjek potegnuo do tamo, ali kad je početna stanica safarija Beč, dotični Stuhleck se nameće kao obavezna stanica.

Pisao sam o njemu prije na Vnukblogu, i nemam puno za dodati (bacite oko tamo za fotke, jer je vrijeme tad bilo puno bolje). Od onda su napravili beginners snowpark što je za nas matore koji si volimo utvarati da smo mladi odlična stvar – da provodimo eksperimentalno suočavanje ambicija sa stvarnosti u kontroliranim uvjetima. Ako se slučajno nađete sa te strane Austrije, svakako svratite na Stuhleck.

Nassfeld je u prošlom posjetu o kojem možete više pročitati ovdje dobio ne tako prolaznu ocjenu. Dapače, ostavio je konfuzan i pomalo gorak okus u ustima. No, milijuni muva koje idu na govno ne mogu biti u krivu, pa je Nassfeld zaslužio barem jednu priliku da popravi dojam. I popravio ga je. Gužva ujutro je bila užasna, ali to se nakon dva sata rasčistilo, kada su se sve školice maknule sa staze i ekipa posjedala u mnogobrojne birtije. Ono što je najviše popravilo dojam Nassfelda jest jedan dio (na karti Nassfelda skroz lijevo) koji je u prošlom posjetu prošao ispod radara, vjerojatno zbog lošeg vremena. Staze 9 i 8 su oličenje savršenstva, kako konfiguracijom tako i okolišem koji me tjera da se sa suzom u oku sjećam Francuske …

Pošto nas je vrijeme zaista poslužilo, bila bi grehota ne okačiti još koju sliku …

Katschberg-Aineck je nažalost razočarao i podbacio. Razlog – gužva. Dugačke i prazne staze koje opskrbljuje premali broj žica znače duga čekanja kada se skupi brdo ljudi. Kada između dva spusta prođe pola sata i više onda sve odlazi u Honduras (20+ minuta čekanja na žicu + cca 10 minuta vožnje). Najmanji broj vožnji koji smo napravili tijekom našeg safarija pojačavaju gorak okus u ustima i gunđanje da smo trebali ipak otići na Obertauern.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

O Nassfeldu sam se naslušao svega i svačega, ponajviše u kontekstu da je tamo većina domaćih celebova. To samo po sebi nije baš dobra preporuka, što znači da treba ići vidjeti o čemu se zapravo radi.

Titula koju se Nassfeldu ne može osporiti jest da je najbliže ozbiljno skijalište od Zagreba. Za cca 300km i 3 sata autom ne može se naći 100+ km staza. Doduše, oni tamo to vrlo dobro znaju pa je tako i dnevni ski pass ozbiljno cijenjen na 42€. Za usporedbu: Obertauern 40€, Katschberg-Aineck 40€.

Prvo ću izdvojiti pozitivne strane Nassfelda, osim blizine naravno. U (skoro) svakom establišmentu radi netko od naših ex-yu naroda, tako da sa narudžbom bilo čega sigurno nećete imati problema. Količina staza je stvarno dovoljna i gužvu nećete osjetiti sve dok ne dođete na neku od gondola. Sjedežnice su obično vrlo protočne i bez gužvi.

A sad ono loše. Ono što najviše zamjeram Nassfeldu i što smatram vrlo neozbiljnim jest ukoliko želite napraviti cijeli krug od vrha do početne stanice gondole morate jašiti sidro i nikako ga ne možete izbjeći. Da to bude još gore, na tom sidru vjetar luđački puše tako da vaša pokora bude još veća. Dok se vozite u Millenium Express gondoli na sam vrh (što traje cca 15 minuta) gledate reklame unutar kabine u stilu “najpovoljniji smo na Alpama” što tjera čovjeka da se zamisli. Nassfeld kao i ostala posjećenija skijališta u Austriji pati od hupserizacije kako dan odmiče, tako da po tome nije iznimka. Ponos i dika Nassfelda je staza Carnia, broj 80, označena kao crvena u dužini od 7.8 km. Ne mogu vam riječima opisati svoje razočarenje činjenicom da je na dva mjesta staza toliko ravna da ekipa na bordovima (myself included) mora stati i hodati neovisno o uzetom zaletu. Jednostavno nevjerojatno…

Fensi status Nassfelda potvrđuje i BMW koji iskače skoro kao iz paštete. Čak su uspjeli izložiti novu trojku na samom vrhu da promovira novi xDrive sustav. Taj fensi status i hrpa para ulupanih u skijalište je vidljiva čak i u wc-ima, stazi za skijaše koja mjeri vrijeme i glumi utrku sa zvučnim efektima, te automatu na izlasku na kojem možete dobiti ispis svog dana na Nassfeldu – na koje žice ste išli, koliko vam je trebalo za pojedini spust, itd …

Sve u svemu, skijalište nije loše ali teško se oteti dojmu da može to i bolje, pogotovo po pitanju staza. Otud naslov ovog posta, odnosno konfuzija. Potencijal je tu, samo ga treba iskoristiti. Jedan odlazak po sezoni na Nassfeld je više nego dovoljan, za ostale izlete preferiram bilo koje od skijališta koja su malo udaljenija ali po meni kvalitetnija – Obertauern ili Katschberg-Aineck.

Za kraj jedan video koji sam morao snimiti, kada se sunce i uvjeti na snijegu savršeno poklope, kada sunce grije sa leđa, kada vidiš svoju sjenu koja uživa skupa s tobom…

Watch this video on YouTube.

By popular demand i drugi video snimljen tog dana:

Watch this video on YouTube.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Osnova Slow Carb-a su četiri pravila kojih se treba držati. Prema autoru, to su:

• izbjegavanje “bijelih” ugljikohidrata
• ponavljanje je majka znanja
• izbjegavanje tekućih kalorija
• jednom tjedno jesti sve što vam padne na pamet (cheat day)

Izbjegavanje “bijelih” ugljikohidrata

Ako je bijelo ili ima bijelog srodnika to trebate izbjegavati. Ukratko to bi bilo šećeri svih boja i oblika, umjetni zaslađivači (ne zbog kalorija već zbog toga što su zlo), riža, tjestenine, sve poteklo od brašna, krumpir, voće (da, svo voće), mlijeko (autor je izbacio i sve mliječne proizvode osim sireva sa čime se ne slažem).

Ponavljanje je majka znanja

Ovo je više usmjereno na način konzumiranja – definiranje nekoliko obroka i njihovo ponavljanje. Kako od hrane tražim više nego čisto održavanje na životu ovoga se nisam niti pokušavao držati. Ako vam je inače svejedno što jedete i hrana vam nije nikakav užitak – napravite si listu od nekoliko jela (5 ili više) i tucite po tome. Činjenica jest da će vam tako dijeta biti učinkovitija, ali to je za mene nepotrebna komplikacija.

Izbjegavanje tekućih kalorija

Kavu pijte bez ičega. Da, dobro ste pročitali, bez ičega. Mlijeko je puno (mliječnog) šećera koje vam čini puno više zlog nego dobroga. Ako pijete mlijeko, prestanite odmah. Autor je izbacio sve mliječne proizvode vjerojatno zbog ziheraštva – nemoguće je znati kakve sve mliječne proizvode ljudi širom svijeta imaju na raspolaganju. Moj savjet – sve što je fermentirano (čim više tim bolje) možete konzumirati ali umjereno. Poredano prema stupnju fermentacije: kefir, kiselo mlijeko, jogurt, tvrdi sirevi, zrnati (cottage) sir, svježi kravlji sir (preferably posni). Nikako ali apsolutno nikako voćni jogurti.

Jednom tjedno jesti sve što vam padne na pamet (cheat day)

Kad vam kažem sve što vam padne na pamet, zaista to i mislim. Evo kako izgleda jedan cheat day kod mene:

• doručak – (Dubravica) burek špinat/sir, rolica sa pancetom, krafna sa čokoladom
• međuobrok #1 – razni slatkiši – keksi i/ili čokolada
• ručak – (KFC) Grander sendvič, dodatna krilca, pommes frites, Pepsi
• međuobrok #2 – razni slatkiši – keksi i/ili čokolada
• večera – pizza iz dostave, pivo 0,5 l

Sve je to super, ali što jesti?

Namirnice koje treba konzumirati su podjeljene u tri skupine:

Proteini

• bjelanjci jajeta sa što manje žumanjaka (po meni, jedan žumanjak je dovoljan
• piletina/puretina – bilo koji dio, bez kože
• tunjevina/sva riba
• junetina/teletina
• svinjetina

Leguminoze [?]

• leća
• grah (crveni/šareni)
• slanutak

Povrće

• špinat
• šparoge
• grašak
• sve ostalo što vam padne na pamet a da nije škrobno

Kada krećete sa Slow Carb prehranom moj savjet je da se prvih mjesec dana držite leće/graha, piletine/tunjevine te miješanog povrća. Savjetujem konzumiranje kefira ili nekog probiotika da vas probava ne počne mrziti. Ako vam se diže kosa na glavi od dvodnevnog namakanja leće/graha bez brige, konzerve su vaš najbolji prijatelj. Otvorite konzervu i samo dobro isperite grah/leću prije konzumiranja.

Disciplina?

Da, potrebno se držati namirnica sa popisa i ne zastranjivati. Sa redovitošću obroka se ne trebate pretjerano zabrinjavati – jedite kad ste gladni onoliko koliko ste gladni. Ja jedem svaka tri sata, i to mi odgovara. Naučite vjerovati onom osjećaju sitosti dok jedete kojeg smo svi vrlo dobro naučili ignorirati. U startu preporučujem da se držite leće jer je slaba sa kalorijama a dati će vam volumen u želucu koji je očajnički potreban.

Ako ste vani, i znate da nećete moći pojesti “prikladan obrok”, postoji nekoliko solucija (poredane po redoslijedu popularnosti):

• imajte uza sebe (ili se zaletite u prvi dm/mueller) proteinsku štangicu – da, imaju ugljikohidrata i vjerojatno nešto šećera, ali i to je daleko bolje od lisnatog sa sirom iz prve pekarnice. Birajte one sa većim udjelom proteina i da nisu iz energy bars skupine
• imajte uza sebe (ili se zaletite u prvi malo bolje opskrbljeni dućan) po bademe/pistacije/kikiriki/indijske orašćiće/brazilske oraščiće/makadamije/sjemenke bundeve aka koštice – da, svi oni su prihvatljivi ali nemojte pretjerivati sa količinom – ne više od jedne šake dnevno
• pregrmite glad do prvog obroka – da, i to je bolje od lisnatog iz prve pekarnice

Ono što bih svakako naglasio jest da ne pretjerujete sa večerom – zadnji obrok neka bude najkasnije dva sata prije spavanja i neka bude lakši od ostalih.

Ali tko želi tako živjeti???

Istina, sa ovim načinom prehrane jako puno toga će vam biti nedostupno. Zato postoji subota kada to sve možete (i trebate) nadoknaditi. Ja sam se već sa 10 kilograma manje osjećao puno bolje, imao sam više snage i više kondicije nego kad sam bio (uz pomoć bicikla) u najboljoj kondiciji sa 100+ kilograma.

Kada vam bude dosta svega, slobodno se opustite uz čašu crnog vina i neki dobar sir. Da, crno vino je na popisu dostupnih namirnica, samo ne pretjerujte

U sljedećem postu će biti riječi o troubleshootingu iliti kako sam riješio neke probleme i izazove kao i alatima/savjetima koji vam mogu pomoći u vašem Slowcarbanju…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ustvari, kad malo bolje razmislim, ovaj post je besramna reklama za The 4-Hour Body koju je napisao Timothy Ferriss. Dostupna kod nas u prevedenom obliku (Četverosatno tijelo u izdanju Naklade Ljevak), ali ako vam engleski nije problem toplo preporučam čitanje izvornika.

Veliki sam fan njegove prve knjige, The 4-hour workweek koja je više prilagođena prosječnom Amerikancu nego li nama, ali ipak sadrži pregršt pametnih savjeta kako hakirati svoj radni dan da iz njega izvučete više uz manje uloženog truda.

Čitajući The 4-hour body sam se zapravo šokirao – sve dijete za koje ja znam su u obliku knjiga same za sebe, i uvijek me nekako prognila misao “to je komplicirano, tko ima vremena za to, itd”. The 4-hour body dijeta zove se Slow Carb i opisana je na svega desetak stranica knjige, koje prati desetak stranica odgovora na pitanja koja su vam pala na pamet čitajući o Slow Carbu i nakon toga još desetak stranica troubleshooting pitanja. I to je to.

Priznajem, sa (u tom trenutku) 104 kg na 182 cm visine sam ostao šokiran. To je to? To je cijela mudrost? Pa moraš biti idiot da to ne možeš pratiti, i u nedostatku izgovora (zapravo nedostatku protuargumenata cijeloj priči) bacio sam se na posao. Da ne duljim, jer graf govori dovoljno sam za sebe:

Ukratko, Slow Carb najbolje funkcionira ako imate dobar višak težine za skinuti (10 i više kg). Ako se nadate skinuti zadnjih 5 kg do pločica onda Slow Carb nije za vas. Onaj težak dio Slow Carba se manifestira kroz monotoniju obroka koju je meni u startu bilo prilično teško za prihvatiti, ali više o tome u sljedećem postu. Ono možda najnevjerojatnije jest da nema gladovanja, osim ako to baš jako ne želite. Da, dobro ste pročitali. Dijeta na kojoj ne morate biti gladni da bi funkcionirala. Meni je ovo zvučalo kao predobro da bi bilo istinito. Jedna nuspojava Slow Carb prehrane – više energije i manje umora. Sve što jedete ima (relativno) niski glikemični indeks i nema onog umora koji vas smlavi poslije jela, bez obzira koliko pojedete.

Dugo sam se dvoumio koliko toga smijem napisati a da ne napravim totalni spoiler za knjigu. Kada sam kratkom pretragom utvrdio da je kompletan Slow Carb dostupan na webu bez da kupujete knjigu shvatio sam da tu nema nikakve dileme. Knjigu preporučam svima jer zaista pokriva jako puno toga i autor je uložio puno truda, a ono što ću ja napisati o Slow Carbu će uključiti savjete kako ga lakše izgurati, kao i varijacije na namirnice vezane uz naše podneblje.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Kako je sa dolaskom gospođe Krize naše domaće tržište dionica otišlo u Honduras tako je došlo vrijeme da se razmisli o neki drugim – zelenijim – tržištima. O razlozima zašto uopće ulagati u dionice ovdje neću, jer svatko ima svoje razloge (ili ih nema), i kao sa svime što ima veze sa novcem, pamet u glavu i pazite što radite. Ovaj post nije nagovor na kupovinu dionica te autor ne preuzima nikakvu odgovornost za gubitke koji mogu nastati kao posljedica ovog posta. Ovaj post je namijenjen kao informativno štivo o načinima ulaganja. Sad kad smo riješili disclaimer, idemo dalje.

Postoje dva načina kako možete trgovati na stranim burzama:

• preko domaćih brokerskih kuća/banaka
• preko stranih brokerskih kuća

Ukoliko ne spadate u klasu zadrtih optimista onda vjerojatno pogađate da je prvi način samo za mazohiste i one sa viškom novca (da, još većim viškom od onoga kojeg bi ste uložili u dionice). Prema mojim istraživanjima, ulaganje u strane dionice (konkretno one u SAD-u) kroz domaće brokere jest dva do tri puta skuplje u provizijama od ulaganja preko stranih brokerskih kuća. Razlog tomu, nevjerojatno ali istinito, nije toliko prokletinja domaćih brokera koliko naše zakonodavstvo koje inzistira na tome da dionice koje kupite moraju biti pohranjene (custody) kod neke od financijskih institucija koje su za to ovlaštene (banaka). To će vam banka naravno naplatiti masno i to je ono što vaše ulaganje vuče u ruke nekih od inozemnih brokera. Kao pozitivnu stranu toga da trgujete preko domaćih brokera u inozemstvu ja ne mogu ništa navesti, osim možda to da možete nekoga dobiti na telefon te vrijeđati ga na domaćem jeziku ako vaše ulaganje pođe loše, ali od toga ionako neće biti nikakve koristi …

Inozemni broker je onaj sa web stranicom preko koje ćete obavljati trgovinu i koji ima sjedište u SAD-u ili nekoj od država zapadne europe. Nakon početnog hladnog tuša od TD Ameritrade koji ne žele otvarati nove račune Hrvatima dok se “ne prouče naše zakonske okvire” krenuo sam u potjeru te sam kroz preporuku došao do Interactive Brokers. Imaju vrlo dobre recenzije te su kod uglednog Barron’s-a dobili najviše ocjene u svom godišnjem pregledu on-line brokerskih kuća.

Sama procedura otvaranja računa je kompleksna ali lagana za proći zahvaljujući wizardu koji vas vodi korak po korak. Kada ste unijeli sve podatke morati ćete dokazati državljanstvo (mailom pošaljete skeniranu stranicu putovnice sa vašim podacima npr) i vašu rezidencijalnu adresu. Ovdje im malo zamjeram što ne priznaju osobnu iskaznicu već traže neku od režija/vozačku dozvolu na kojoj se vidi vaša adresa. Ako nemate ništa od toga na toj adresi (kao ja npr) na policiji podignete potvrdu o prebivalištu i pošaljete im sken toga. Kada ste sve to poslali, primiti ćete telefonski poziv iz njihovog UK ogranka u kojem će vas pitati neke detalje iz vaše prijave da provjere kako ste to zaista vi i sljedeći dan nakon toga vaš račun će biti odobren. Minimalni polog gotovine za otvaranje računa je 10.000 USD kojeg izvršite kada su vam javili da je račun otvoren. Provizija za transfer 10.000 USD iz Raiffeisen Bank me izašla oko 160 kn i novac je sjeo na račun kod brokera sljedeći radni dan.

Više o rezultatima mojeg ulaganja (i tog cjelokupnog iskustva) moći ćete čitati na proljeće.

Došlo je i to vrijeme, da VnukCar 2.0 (aka Alfa Romeo 145) ode u zasluženu mirovinu sa 17 godina starosti i 7 godina radnog staža kao VnukCar. Pošto VnukCar 3.0 još uvijek vrlo dobro služi, što je i očekivano od auta starog tri godine, kako svojim gabaritima tako i voznim osobnostima, izbor za VnukCar 4.0 je bio u startu sužen na nešto malo i gradski orijentirano. Drugim riječima, pozicija koja se otvorila je stvorena za smarta.

Ako krenete čitati po forum(u/ima) vidjeti ćete svašta vezano za smarta. Od ridikulozne potrošnje do protivnika koncepta (koji su vrlo česti) sa argumentom “da se za te pare može kupiti pravi auto”. Da skratim raspravu, može ali ne sa automatskim mjenjačem. Da, smart naplaćuje stanoviti porez na svoju veličinu i automatski mjenjač. Ne, smart nema prave alternative u svojoj klasi.

Moram priznati odmah u startu, još kad je prvi smart predstavljen 1998. da me koncept osvojio (realno bliže 2002. dok su prvi primjerci stigli do nas). Ideja da možeš bilo gdje u gradu piknuti auto na parkirna mjesta koja su inače premala me zarazila, onako kako to Leonardo DiCaprio opisuje u Inceptionu:

What is the most resilient parasite? Bacteria? A virus? An intestinal worm? An idea. Resilient… highly contagious. Once an idea has taken hold of the brain it’s almost impossible to eradicate. An idea that is fully formed – fully understood – that sticks; right in there somewhere.

Koliko sam samo puta kružio oko bolnice na Svetom duhu tražeći parkirno mjesto i našavši ga opalio bujicu psovki koja je završavala sa da bar imam smarta. Ili još gore kad sam našao smarta piknutog na upravo takvo mjesto…

Fast forward 10 godina kasnije, stvari su se posložile i smart je tu. Prije svega, koncept – mali dvosjed dizajniran za grad. Koncept drži vodu, i to vrlo dobro. Za one koji su često (i puno) po gradu, smart je idealan izbor. Prvo zbog automatskog mjenjača, drugo zbog dužine (i širine). O automatskom mjenjaču na smartu, odnosno prednostima i nedostacima, mogao bi naširoko ali ću samo ukratko: ne sviđa mi se kako paranoično šalta višu i onda ubrzava iz (pre)niskih okretaja, sviđa mi se sve ostalo, pogotovo ako ga prebaciš u full automatik kada sve sam radi. Ono prvo se riješava sa ručnim prebacivanjem u višu (on sam spušta u nižu kad se zaustavljate, ili ako sam shvati da ne može) tako da je vožnja vrlo jednostavna.

Faktor zabave potenciran je sa “jačim” motorom od 52 Kw iz 999 cm3 obujma daje 72 ks što na 825 kg težine vozila garantira zabavu. Ili drugim riječima, kad ga stisneš on stvarno ide. Na semaforima, često se događa da ekipa iz suprotnog smjera “podcjenjuje” smarta i misli skrenuti lijevo prije negoli što smart uopće krene sa mjesta, ali pogledi kada vide start smarta su prajsles i često popraćeni sa otvorenim ustima

Potrošnja – šalto ti il ne šalto (full automatik vs ručno prebacivanje u višu) potrošnja je ista – 80% gradske vožnje sa 20% otvorene ceste potrošnja iznosi 6 litara na 100km (otprilike pola gradske vožnje je bilo sa upaljenom klimom). Reakcija većine ljudi jest da je to puno i da su očekivali manju potrošnju. Meni je osobno ta potrošnja vrlo prihvatljiva, pogotovo gledana kroz prizmu VnukCar 2.0 koji je trošio 12 po gradu. Po forumima možete naći da smartovi troše 10 po gradu što je meni nevjerojatno – ili ga voze sa gasom do poda i ganjaju se od semafora do semafora ili nešto ozbiljno nije u redu sa motorom.

Problemi – dizajneri smarta su imali ne baš lagan zadatak, jer su dijelove koji zahtijevaju puno prostora (npr automatski mjenjač) morali smjestiti na jako malo prostora. To se može napraviti samo pomoću kompromisa i na ušturb drugih sustava, te zbog toga kvačilo traje cca 50k km i mora se mijenjati. U jednu ruku, smart je poput engleskog buldoga sa sjebanom lubanjom koja im pritišće mozak i uzrokuje razne druge probleme. Trebate razlikovati “novog” i “starog” smarta. Najjednostavnije (osim što je stari manji) rečeno – kvaka na vratima je na starom postavljena vertikalno a na novom horizontalno. Stari smart ima Mercedesov motor od 600 cm3 sa turbinom koji nije pretjerano trajan i na 100k km max se radi generalka (ako se ne mora zamijeniti cijeli motor). Zato su oglasnici puni smartova iz 2003. po smiješnim cijenama. Novi smart ima Mitsubishijev motor od 999cm3 (svi su bez turbine, osim brabus verzije) koji je (gledan iz perspektive starog smarta) nepoderiv. Radi se generalka na 200k km i vozi dalje. Ovo sve se odnosi na benzince – dizel je trocilindraš i očajno bučan/trom.

Napisao sam na početku da smart nema alternative u svojoj klasi. Danas kada svaka kuna ima veću težinu i tri puta se važe prije nego li se potroši, rabljena vozila imaju puno bolju (relativnu) vrijednost nego li nova. Smart gledan iz te perspektive nema konkurencije jer za te pare (9k € za 2009.) ne možete kupiti auto sa automatskim mjenjačem i tom potrošnjom. Brzi pogled na njuškalo otkriva da za te pare možete dobiti Peugeot 207 iz 2008. koji će trošiti više od 6 litara po gradu.

Smart je win za sve kojima treba drugi auto u kućanstvu koji će raditi većinu svoje kilometraže po gradu. Smart nikako nije dobar izbor ako će vam to biti jedini auto.

Ili drugačije, tresla se brda rodio se, ma koga ja zavaravam, pa nitko i ništa se nije rodilo iz toga. Osim par tužnih priča koje sam ovlaš vidio u medijima tipa država me zajebala pa sam ja njima dužan ništa se nije rodilo. U visoko licemjernoj državi kao što je naša evociranje koncepta stup srama je više nego smiješan. Ovo čak nije ni pitanje časti (bez kojega stup srama ne može funkcionirati) već stupanj uspješnosti u sportu “zajebao sam državu” koji se kod nas tretira sa respektom.

Objava ovakvog popisa, u našoj državi i našem trenutnom mentalitetu je ekvivalentna sranju u gaće, ali prije nego što ih šutke operete da sakrijete vlastitu sramotu, pokazat ćete svima kako ste se usrali i onda ćete ih sa ponosom oprati da svi vide kakvo sranje ste riješili. Oprostite na neukusnoj usporedbi, ali ova objava popisa poreznih dužnika je tražila baš takvu …

Idemo pustiti mašti na volju, i recimo da smo se uljuljali u idilu društva u kojem je sve normalno (dakle konzumirali smo neke droge) da će od te objave popisa dužnika biti neke koristi. I onda u prvom srazu sa stvarnosti na twitteru brzo dođemo do otriježnjenja:

@poslovnipuls zašto ne napišete koju o tome koliko je državi dužan vaš hosting provider kojeg preporučujete …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr MI nismo utjerivači dugova, ali isto tako ništa ne cenzuriramo niti skrivamo…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

@poslovnipuls još jedan dokaz da od objave liste dužnika nema nikakve koristi …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr Nismo ni mi optimistični, ali možda pomogne javni pritisak da se neke stvari naplate…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

Ovo što ste vidjeli gore je tipičan primjerak patološkog licemjerstva u ovoj državi. Oni su ajmo reći medij (nategnuto jako, ali oni se takvima smatraju, pa ajde) i oni su na prvoj liniji tog “javnog pritiska” odnosno oni koji trebaju vršiti taj isti “javni pritisak”. Ali umjesto izvršenja tog “javnog pritiska” koji im je ajmo reći zadaća i dužnost, oni guraju glavu u pijesak i nadaju se da će to netko drugi odraditi – javnost vjerojatno. Pošto nada umire zadnja, neka šansa još i postoji…

Sad zamislimo da su oni odradili svoju zadaću i izvršili taj “javni pritisak”. Da su promijenili hosting i objavili da ne žele imati posla sa tvrtkom koja je dužna državi (i to ne mali novac) napravili bi snažan odjek među svojim čitateljstvom i time si dignuli reputaciju u nebesa. Ali bolje je ne talasati i ići sa strujom licemjerstva.

Prije koji dan aktualizirana je priča o davanju autocesta u koncesiju i država (vlada) je priznala da ne zna (efikasno i kvalitetno) upravljati sa istima. Ako je tomu zaista tako, ja ne želim zazivati smjenu vlasti jer čim jedan nesposobnjaković siđe sa trona, drugi se mora popeti tako da se time neće ništa promijeniti, ali ako država ne zna sa nečime upravljati to nešto treba dati u koncesiju (ili prodati).

Zašto onda ne daju poreznu upravu u koncesiju? Razmislimo malo o tome. Objavom popisa poreznih dužnika su priznali da ne znaju upravljati sa poreznim sustavom ove države. Pošto se porezna uprava baš i ne može prodati, koncesija je jedini izbor. Benefiti za proračun bi bili ogromni. Ukupan porezni dug prema tom popisu iznosi preko 50 milijardi kuna (godišnji proračun lijepe naše je nešto iznad 120 milijardi kuna). Koncesionar (strani naravno) bi dobio koncesiju recimo na 50 godina uz isplatu 50 milijardi kuna odmah, PDV bi išao na 26% i taj 1% bi išao koncesionaru svih 50 godina. I Hrvatska bi odjednom postala raj na zemlji kojeg nam obećavaju još od 1991.

Ne znam za vas ali ja bih rado plaćao taj 1% na PDV-u da postanem stanovnik raja na zemlji.

Moram priznati, jako lijepo izgleda taj Baku, kao i cijeli Azerbajdžan. Doduše, vidjeli smo mi takvih spotova i za Hrvatsku, gdje bi netko neupućen vrlo lako mogao pomisliti kako je dotična jako lijepo mjesto za život. Upravo zbog takvih propagandnih spotova ne vjerujem marketingu tog tipa.

Prvo malo o našoj kandidatkinji – nakon što sam poslušao sve finaliste ovogodišnjeg Eurosonga, bojim se da se naša pjesma svrstala u nama već vrlo poznatu kategoriju “nit smrdi nit miriši”. U slučaju Eurosonga to znači da nije niti dovoljno loša (kao Ruska pjesma npr) da bi prošla u finale a nije niti dovoljno dobra da bi prošla u finale. Taj nedostatak smrada/mirisa nažalost rezultira (što mene svake godine jednako boli) time da u finale dospiju stvarno jebeni užasi (kao Grčka pjesma npr).

Ovogodišnje praćenje Eurosonga je bio joint effort, što komentarima što tipkačicama, tako da vas ne zbunjuje kada naletite na tekst pisan u ženskom rodu

Još jedna napomena – ove godine smo pratili Eurosong preko streama na službenoj stranici jer za Vrckavu Svinjicu nemam živaca ali ni miligram. Zapravo, bez njega Eurosong je jedna vrlo zabavna stress-free emisija revijskog formata. Pa da krenemo…

Velika Britanija
Odlična San Remo pjesma, a tip koji ju pjeva je legenda tipa MMK (Mate Mišo Kovač). Ako ne znate tko je dotični baciti ću samo dvije riječi i odmah ćete znati o kojem rangu legende se radi – Quando quando. Klasični šlager pjevač koji izgleda isto već 40 godina, bezvremenski dezen ala Tom Jones. Prosječan pjesmuljak – jednostavan, nenapadan i ugodan za uho. Ništa slično prošlogodišnjim britanskim predstavnicima, nema stjuardesa na stageu, nema boy bandova sumnjive orijentacije. Okej, može proći.

Mađarska
Dobar engleski, što uvijek iznenađuje nas koji smo navikli slušati Klingonski o naših sjeveroistočnih susjeda. Dosadni pop pjesmuljak lokalnog pop boy banda po apsolutno ničemu drugačiji od milijardu drugih. Duuuuuuuuuuugih tri minute, čini se kao sto i tri minute. Stajling katastrofa. Dosadno i loše.

Albanija
čudan stajling, izgleda kao da je ispala iz Star Wars-a. Pjeva na nerazumljivom jeziku, djeluje pomalo ljuto. Dobar vokal. Ispravak, nije ljuta, ranjena je. Zvuči kao da bi čaja ali čisto sumnjamo da refren ima veze sa čajem. Ispravak, odličan vokal, vrlo emotivna pjesma (navodno, napominjem da ne razumijemo niti jednu riječ). Impresivna izvedba, navodno favorit (neki u masi su čitali tračeve).

Litva
Ja ne vjerujem da lik ima povez preko očiju, neki tu nazočni tvrde da je ovo stylish verzija gay sadomazo opreme ja tvrdim da se lik fura na Geordija iz Star Treka. Eurotransić hitić ala staša-tin-keđo (STINK) hrtić hitić. Dramatično skidanje poveza sa očiju, bit će da ljubav više nije slijepa, ali paraplegična čagica nikako ne pomaže očajnoj muzikici i anemičnoj pjesmi. Nakon Albanke ovog jedva mogu čuti – kao da netko pjeva ali nisam baš potpuno siguran da li i što zapravo.

Bosna i Hercegovina
Još jednom je bosna došla do finala dok mi nismo. Suprajz totalni. Pjevačica izgleda kao bosanska kopija Jelene Rozge. Još da je malo ritma od nje pokupila ne bi joj štetilo. Ovako nit smrdi nit miriši. Očekivanja od Bosanaca su ipak malo veća jer su “bolji” od našeg užasa. Tradicionalno su uvijek imali zabavan scenski nastup, al ovo je nit zabavno nit, pa ono, bilo šta drugo.

Rusija
Ajde da napokon vidimo i te babuške o kojima toliko slušam već danima. Ovo je prestrašno. Još jedan dokaz da se ne može poslati ozbiljnu pjesmu na ovako neozbiljno natjecanje. Zašto mi ne bi mogli okupiti pet snaša iz Gundinaca i poslati ih na Eurosong? Zaposlimo Žaka Houdeka da im napiše pjesmu, Colonia napravi angažman i da beat sa backvokalima i eto favorita i možda dođemo do finala … još jednom da napomenem: ovo je pre-stra-šno.

Island
Jebo me pas ali mislim da oni dođu do finala Eurosonga svake godine. Ako konzumirate neki od (anti)psihotika stvar lagano vuče na Lord of the rings shemu, al opet, vrlo bljutavo i blijedo. Ona nešto drketa po violini i mi bi sad svi trebali past na naša oversized dupeta. Jea rajt, evo sad ćemo…

Cipar
Porno hibrid između Severine i Anne Hathaway. Ona bi rado bila i Katy Perry i Lady Gaga i vjerojatno još neka pop pevaljaka. I ona čeka na la-la-la-la dir faking lord graaaaa i onda naše jebeno remek djelo od pjesme ispada lošije od ovoga????????????? Ne znam da li se trebam uvrijediti ili ne. Zvuči ko svaka druga dance stvar domaće produkcije iz druge polovice devedesetih. I opet, kako ovakav užas može biti bolji od našeg užasa?

Francuska
Je dovela dio gay pride-a sa sobom, vjerojatno imajući na umu da je gay populacija ipak najveće glasačko tijelo Eurosonga. Nu, gimnastičari u tanašnim tajčicama na pozornici nikako ne pomažu gay dojmu. Ona ima Kleopatra stajling? Tko će ga znati… pjesma vjerojatno je o nečemu, ali nama nije moguće detektirati o čemu. Neki u publici ovdje su tvrdili da će joj ispasti jajca ispod korzeta, ali to se na svu sreću nije dogodilo.

Italija
Talijanski klon Amy Winehouse pjeva hibridnu pjesmu talijasko/engleskim jezikom, tako da ne znaš kad je koji jezik. Sad je talijanski, ne, to je ipak engleski, sad je talijanski, ili je to engleski, ne, ipak je talijanski, hmmm, ima li kraja? Ima, nakon la-la-la-la-la-la refrena dolazi kraj. O tempora o mores.

Estonija
Njegove obrve govore sve. ali šteta što ga ne razumijemo jer govore na nama nerazumljivom jeziku. Tužna pjesma, To definitivno. osim toga dosadno. Nije se pomaknuo ni milimetar od štapa od mikrofona, drži ga se ko pijan plota. Neki ga brane da je možda nervozan malo. Ima duha iza sebe, trebalo nam je tri minute da je primjetimo. Penzionerska pjesma. Lepi dečko, aman taman za gay populaciju.

Norveška
Akrobati. Super sized verzija Justina Biebera. Kapuljača, ruke u zraku, neki kažu muška Kylie Minogue. Gayminogue. Kukići rade, rukice u zraku. I want you tu stay, znamo mi jako dobro gdje bi on da nešto/netko ostane. Vrlo je gay, kažu neki najgej do sada. Neki hibrid pop/dance/nešto muzike. Prečudno. Već sam tri puta mislila da je pjesma gotova al ne, nedaju se. Ozbiljno sumnjamo da uopće pjeva, ima nekog duha u pozadini za kojeg pretpostavljamo da zapravo pjeva a ovaj samo skakuće po stageu i otvara svoja supersized usta.

Azerbajdžan
Plastic fantastic. Styling pepeljuge. Za sada dobar glas, koji izazi iz supersized plastičnih usta. Izgleda kao da je neko išao popraviti Ivanu Kindl plastičnom kirurgijom. Ajd barem pjeva na engleskom pa razumijemo šta je pjesnik htio reći. Nažalost ništa pametnog. A i nije da se možemo koncentrirati na ništa drugo osim njenih estetskih operacija i pogađanjem šta je na njoj sve plastično. Dosadno. Ima lebdeće/levitirajućeg backvokal. Razmahala se sa plaštom ko da joj o tome život ovisi. Boring.

Rumunjska
Gajde – nebu dobro. I bila sam u pravu, prestrašno. Nema riječi kojima bi se ovaj užas opisao. Svi su u šoku, pomoći niotkuda. Ostala sam sama sa tastaturom. pa ajmo. Neki užas od muzike, eurodance sa početka 90-ih. Pjevanje nema veze sa muzikom, neki folk u pozadini. Ona pjeva svoje, ekipa na stageu brije svoje. Onak, ko da su se sreli u backstageu i dogovorili se da za onak tri minute izađu skupa na stage i tri minute se prave da je to sve planski izvedeno. Jen dva uncaca. Prestrašno, ukratko, užas.

Danska
Danska Avril Lavigne/Allanis Morisete/Natalie Imbruglia. Pjeva na engleskom koji malo zvuči kao klingonski. Danski pokušaj američkog country-a. Izgledaju kao da ih je naplavilo more i izbacilo ravno na stage. smiješno. Izgledaju kao neki bend iz 80-ih, stajling zastrašujuć. Reper za violončelom. Rip na malim udaraljkama sjedi na maloj stoličici. U prostoriji vlada totalna histerija, ludo nas je zabavio njihov nastup. Djeluju kao pokret nesvrstanih ili kako bi ameri rekili – band of misfits, jer svi su tu sve u svemu zabavno, vrlo. I loše, jako.

Grčka
Naravno, poznati sirtaki melos. Svi veselo skakuću, vesel narod usprkos teškoj situaciji. Grčka shakira, grčkira Jennifer Lopez wannabe, zapravo hibrid Shakire i Jennifer Lopez. Kažu neki da izgleda kao Bratz lutkica, sitno tijelo sa velikom glavom. Loš vokal, loša koreografija. Prestrašan refren, ali s obzirom da Grci nisu baš neki poligloti moguće da su malo pobrkali lončiće kod prijevoda. Pjesmu kao da je aranžirao vampir Ernest (azfrodizij-ak-ak-ak-ak). Ajd nek im je, barem su veseli.

Švedska
Početak obečavajuć. Eurodance u pozadini, publika euforično plješće. Ona se bori s nečim. Kažu kad zažmiriš da pjesma zvuči puno bolje. Istina, bolje je (ja probala). Neloša stvar, dobar vokal. Ali stvarno čudan performans i taj naporni eurodance u pozadini. Nismo baš shvatili o čemu pjeva, ima tu puno teorija ali čisto sumnjam da ijedna ima veze s istinom. Neka euforija je u igri, to sigurno. Okej, može proći. Kandidat za pobjedu.

Turska
Alibaba i prijatelji. Gaylibaba opet mornari, bit će da je i ove godine mornarski štih totalno in. Valjda turci znaju. Uglavnom, izgledaju kao mornarski vampiri koji su ispali iz nekog mjuzikla. Pjesma čudna, nažalost opet ne razumijemo. Al plove, to je sad sigurno jer je brod na pozornici. čudno, vrlo. Gey, pomalo.

Španjolska
Opet neka tužna pjesma. Ona je polugola na stageu omotana u neku bijelu krpu. Nemam baš neku pomoć od ekipe, komentiraju tužnu sudbinu Nine Badrić koja se nije uspjela plasirati. Toliko o tome koliko je pjesma interesantna, inače ne uspijem pohvatati komentare a sad od tri glasa niti jednog glasa o pjesmi. Opa, evo komentar. Malo kriči i čekaš da prođe. Ljuta je. Nije. Puna je energije. Osjećajna je. Isuse, kaj ne vidiš da je ljuta, pa ima tu bolnu grimasu na licu. Imamo i malu edukaciju o ženskim emocijama i kada se treba miješati u iste a kad ne. Toliko o pjesmi. Dosadno.

Njemačka
Hans Timberlake. Pjeva na engleskom. Shatzi. Jako je sladak, nekima (muškima) jajnici titraju. Jaaaaao što je sladak, gle kak je sladak. Mišek. Nemamo pojma o čemu je pjesma, on stoji sam, ona odlazi. Ili ne. Ali šta god da ona radi on stoji mirno. I sladak je. Sa tim velikim okicama. I smješka se u kameru. I taj smiješak. Gotovi smo svi. Mekani zvekani. Užas. Još uvijek niti jedan komentar o pjesmi. Evo, idu. Lijepa je pjesmica, nemreš mu ništa zamjeriti kad je tak slatki. Mucek. Izgleda kao zlatni retriver. Mogao bi pjevati o tome kako lupa bebe tuljana sa toljagom i dalje bi bila preslatka pjesma.

Malta
Eurodance. Strah nas je. Nn mrda kukovima. Gleda nas snenim pogledom ispod kosih obrva. Neki su prestravljeni. Ispravak, većina je prestravljena. Užas. Pjesma je prestrašna, preočajan eurodance. Nitko ne gleda, a bome niti ne sluša. Vodi se rasprava o bolje da nitko ne zna čemu. Korina pogotovo. čekamo da prođe… i čekamo… dok čekamo nekakve čudne akrobacije su na stageu. I naravno opet teorija o gejevima na pozornici. Svi su gej, i ona, i on, i backvokali, i svi koji sviraju, i cijeli prvi red gledališta. Barem… pa kakva je to čagica? Strašno…

Makedonija
Navodno neka njihova jako poznata pjevačica. Tereza Kesovija Makedonije. Malo zvuči kao ženski Arsen Dedić. Polu recitacija, polu pjesma. Dobra je. Dobra pjesma, dobar vokal. I kreće refren. I ode sve k vragu. A ne. Neki tvrde da je i dalje dobra pjesma. Neki tvrde da ne valja. čudna mješavina svačega nečega koja zvuči pomalo čudno. Ali ima potencijala. to smo se svi složili, dakle ima prolaz od svih. Ispada kao da su imali dva različita aranžmana za pjesmu pa se nisu mogli odlučiti pa su uzeli oba.

Irska
Eto, barem netko je shvatio moju Eurosong taktiku. Ja sam za to da svake godine šaljemo npr Severinu, da se uči i pegla zanat. Pa nakon pet šest sedam godina na Eurosongu pa valjda će pobjediti. Irska radi istu stvar – šalju Jedward(e) svaku godinu, dovoljno su dobri da dođu do finala ali ne i da pobijede, što Irskoj definitivno odgovara jer trenutno nemaju para za organizaciju Eurosonga. Ovo kad njih dvojica spoje ruke da naprave srce je probilo moj gaydar. A ovaj golden shower na kraju uopće ne mogu komentirati. Jer mi je gaydar pokvaren.

Srbija
Ništa posebno. to što ga razumijem nije mu baš neki plus. Preblago, isto kao i naša koja nije prošla do finala. Kako našem Eurosong odboru tako i meni ostaje misterij konkretnih kriterija koje pjesma treba zadovoljiti da prolazak u finale, a kamoli za pobjedu. U nedostatku tih kriterija, dijaspora spašava stvar.

Ukrajina
Je odlučila uvoziti pjevačke snage pa su si kupili jednu hula girl koja pjeva vrlo nerazumljivo, jedino što uspijevam uhvatiti je you can be my i onda sve ode u Honduras. Zašto hula djevojka predstavlja Ukrajinu će ostati misterij do kraja vremena. Iako moram im odati priznanje za inovativan način štednje na prijevozu sa ekranima koji vrte plesače.

Moldavija
Još jedna zemlja kojoj nije mjesto na Eurosongu. Sreća da mi je gaydar pokvaren još od Irskog nastupa jer da nije sad bi definitivno eksplodirao. Tko je radio koreografiju i kostime back vokala treba ih uhapsiti i tretirati katranom i perjem, te nakon toga objesiti za primjer drugima. Ovakav atrocity ne može proći nekažnjeno. Ukratko, užas.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Po prvi put na Vnukblogu imate priliku čitati review jednog serijala knjiga, i to prije svega zahvaljujući zlu zvanom Kindle. Nakon što sam odlučio kupiti Kindle, proveo sam kraću anketu među frendovima koji su pročitali i boga i vraga da vidim što je must read. Nakon što sam od dva nezavisna izvora dobio preporuku za Ender’s game odlučio sam ne tražiti dalje i baciti se na posao.

Ono što mi je sada veliki problem jest kako napraviti recenziju jednog takvog serijala (8 knjiga) a da ne napravim (previše) spoilera ljudima koji to još nisu pročitali a planiraju čitati. Odlučio sam se voditi nekakvom općenitosti, bez da idem u detalje, tako da ipak mogu iznijeti nekakav sud a da ne kvarim doživljaj čitanja nikome. Ipak, ako mi nešto izleti najte zamjeriti.

Ako ste se ikada (tijekom svog djetinjstva) našli u situaciji gdje se ne uklapate i morate se izboriti za sebe bilo kojim sredstvima, onda ćete se poistovjetiti sa Enderom u roku odmah. Meni je čitanje Ender’s game prošlo sa suzom u oku jer sam njegovo školovanje mogao poistovjetiti sa svojim, pogotovo onaj dio koji sam proveo u izbjeglištvu za vrijeme rata.

Prvo malo generalija o knjizi i vezano uz nju – (prva) knjiga je napisana 1985. godine i ono što je pisac u njoj zamislio kao mrežu na kojoj ljudi komuniciraju (pišu postove i komentiraju) poprilično se poklapa sa ovime što su danas forumi na internetu. Ender’s game je dugo vremena bio jedina knjiga na profilu Marka Zuckerberga. U 2013. dolazi film koji se trenutno snima po knjizi a pisac je angažiran u svim aspektima filma.

Serijal Ender’s game se sastoji od 9 knjiga u kojima je radnja isprepletena, pa samim time i kvaliteta dosta varira.

Ender’s game kao serijal ima sindrom Star Wars serijala – da se redoslijed izlaženja knjiga i vrijeme/događaji u kojem se radnja događa ne poklapaju. Moje nahođenje u takvoj situaciji je uvijek da se prati redoslijed izlaženja a ne radnje. Ono što bih svakako preporučio je čitanje cijelog serijala ali nažalost nisu sve knjige jednako zanimljive ili napete odnosno vrijedne čitanja pa ću napraviti kritički osvrt što se (po mome mišljenju isplati pročitati):

• Ender’s game – prva knjiga u serijalu je cjelina za sebe i ako se želite samo upoznati sa serijalom onda je dovoljno da pročitate ovu knjigu.
• Speaker for the dead, Xenocide i Children of the mind su jedna cjelina i po meni najsvjetlija točka cijelog serijala. Radnja se odvija 3000 godina nakon Ender’s game, odlično napisana i uzbudljiva do te mjere da ne možete ispustiti knjigu (ili Kindle) iz ruku. Nakon ove tri knjige (ako niste postali totalni zagriženjak kao autor ovog teksta) ne morate čitati dalje. Ostale knjige popunjavaju taj prostor između Ender’s game i Speaker for the dead…
• Ender in exile – čini jednu cjelinu koja priča o Enderovom egzilu poslije Ender’s game i osnivanju prve ljudske kolonije. Nije loša ali nije ni nešto posebno.
• Shadow of the hegemon, Shadow puppets i Shadow of the giant su jedna cijelina koju možete komotno preskočiti. Radnja je recimo paralelna (vremenski) sa Ender in exile ali se odvija na Zemlji. Em je radnja spora za popizdit, em se većinom odvija na Zemlji, i to tako da totalno smetnete sa uma da čitate nekakav science fiction. Radnja je o uspostavi Hegemonije na Zemlji sa Enderovim bratom Peterom kao Hegemonom. To sve znate iz Speaker for the dead (da je njegov brat Peter uspostavio jedinstvenu vlast na zemlji i okončao sve ratove), i sada čitate tri knjige da saznate kako se to sve odigralo. Spletke i mućke i ratovi i gnja i dosadno. Skip skip skip.

Sve u svemu, moja prva nadoknada knjiga koje nisam pročitao a trebao sam je bila pun pogodak. Ako niste vlasnik zla zvanog Kindle ili vam engleski ne leži, ne očajavajte – sve knjige iz serijala Ender’s game su prevedene i dostupne na našem jeziku (o kvaliteti prijevoda ne znam ništa).

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Zašto misterij? Zato što se na pola sata vožnje od Katschberga nalazi Obertauern koji je po meni najbolje Austrijsko skijalište na kojem sam bio. Ako je to samo pola sata vožnje razlike, zašto bi netko stao u Katschbergu umjesto da produži prema Obertauernu?

Da razriješim taj misterij, uputio sam se posredstvom najboljeg organizatora jednodnevnih ski/board izleta – agencije Izazov – na Katschberg-Aineck. Pošto je datum 3.3. ovo je ujedno i zatvaranje sezone, barem meni, jer snijeg već dosta trpi i vrijeme je da se pozdravim sa njime.

U kontekstu skijanja/bordanja 3.3. treba uzeti u obzir da je temperatura bila vrlo visokih 11 stupnjeva u 14h što znači da se snijeg dosta topi. Ali, onda ono najbitnije dolazi do izražaja – mikrolokacija. Neke staze generiraju ogromne hupsere od ranog jutra dok neke prijeđu u hupsere tek iza 14h. Pod ogromne hupsere mislim zaista na ogromne hupsere od metra visine kakve još nigdje nisam vidio.

Upravo zbog te mikrolokacije Aineck je ono što želite, ne Katschberg. Osim bolje mikrolokacije zbog koje snijeg puno bolje drži, Aineck ima nekoliko širokih i dugačkih staza koje jako podsjećaju na one u Francuskoj. Jedna od njih se zove A1 te je na tablama označena ikonom za autoput. Ići ću čak toliko daleko da ću Aineck proglasiti daškom Francuske nadohvat Zagreba. Aineck ima nešto je rijetkost za skijališta općenito, a ne samo za skijalište te veličine – dvije gondole koje zaista imaju ogroman kapacitet te se čini da gužva na Ainecku ne postoji.

Moja preporuka jest da ako idete autom, potrošite još 15tak minuta (prema google mapsima) od Katschberga od Ainecka jer ćete ionako većinu vremena (ako ne i svo vrijeme) provesti tamo. U suprotnome osuđeni ste na rješavanje labirinta između hotela da dođete do žice za Aineck, a taj labirint nikako nije board friendly. Ako ste autobusom, ista preporuka vrijedi – prijeđite što prije na Aineck jer su staze daleko bolje.

Par slika sa ovog izleta:

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ovaj tekst namjerno nisam stavio u svoj pizza vodič jer je totalno van kategorije po svim točkama optužnice – em nije lako dostupna (radi se o Londonu ipak), em je bezkvasno tijesto (sourdough ili ti kiselo tijesto) i za kraj tako je dobra da suza sama krene kad se sjetim.

Da krenem redom, kiselo tijesto ili sourdough je način dizanja tijesta bez kvasca, pomoću bakterija koje su već u brašnu, uz eventualnu pomoć dodatnih kultura bakterija. Pošto su bakterije sveprisutne u našim životima tako svako brašno (ovisno i tipu žitarica i načinu mljevenja) ima svoj set bakterija. Ako ih pustite da se razviju, zakiseliti će tijesto te će prilikom pečenja obaviti dizanje, što je inače posao kvasca. Za više informacija konzultirajte wikipediju.

Kvasac nije ništa drugo doli mješavina bakterija koja je uvijek nabrijana, tako da što brže obave svoj posao i da vam tijesto “uspije”. Proces kiseljenja tijesta sa bakterijama koje su već u brašnu obično dugo traje, do nekoliko tjedana i nosi visoki rizik od toga da vam tijesto ne uspije, pa nije ni čudno zašto se pizze sa ovim tijestom ne mogu naći na svakom koraku. Vjerojatno se pitate sad čemu sve to kad se to može sa kvascem napraviti za čas? Dva su razloga – okus i tekstura tijesta. Kvasac zbog svojeg osiguranja da vam tijesto uspije svaki put i to što prije donosi specifičan okus tijestu kojeg vrlo vjerojatno ni ne registrirate jer ste naviknuti na njega. Tekstura je također drugačija a sad kad razmišljam o njoj, nisam siguran da vam mogu opisati po čemu je drugačija. Barem ne bez još nekoliko odlazaka na degustaciju iste, koji se najvjerojatnije neće dogoditi.

Establishment se zove Franco Manca prema vlasniku koji još uvijek radi u kuhinji i upravlja svim bitnim aspektima iste. Mi smo posjetili prvi, ajmo reći originalni lokal u Brixtonu, jer nam je bio najbliži hostelu u kojem smo odsjeli. Put do istog nije bio ni najmanje lagan jer je bila subota, a vikendom se većina linija podzemne servisira, pa ih mijenjaju autobusne linije. A ako vam je snalaženje podzemnom komplicirano, bolje vam je da niti ne pokušavate pronaći zamjensku liniju autobusa. No, zahvaljujući temeljitom promišljanju i solidnoj intuiciji autora ovog teksta otprve smo sjeli na dobar autobus i za čas smo stigli na market u Brixtonu.

Market u Brixtonu sam po sebi je znamenit zbog nekoliko stvari, od kojih je samo jedna pozitivna. Prva (i to pozitivna), u njemu se nalazi Electric avenue, koju je opjevao Eddy Grant u istoimenom klasiku. Electric avenue je dobila taj naziv jer je bila prva shopping ulica koja je dobila električnu rasvjetu. Pjesma se odnosi na pobunu koja je izbila 1981. zbog gomilanja nezadovoljstva pretežno afro populacije Brixtona radom policije. Druga znamenitost Brixtona jest da se tamo svako malo bune, kao što možete vidjeti na wikipediji. Zbog većinom afro populacije koja je pušila travu na ulici policijske racije su bile česte i tek su nedavno uspjeli staviti (zlo)uporabu marihuane pod kontrolu. Treće, u Brixtonu je 17.4.1999. eksplodirala bomba punjena čavlima za vrijeme špice na tržnici u kojoj je ozlijeđeno 50 osoba ali na sreću nitko nije poginuo. Na mjestu eksplozije stoji spomen ploča svim žrtvama napada.

A najbolja pizza u Londonu je desno kod bijelo zelene zgrade pa prva lijevo…

Dakle, da se vratim na najbolju pizzu u Londonu. Ako ste kliknuli na službeni sajt Franco Manca vidjeli ste vjerojatno asketski dizajn koji se nastavlja se i u samoj pizzeriji. Na meniju imate šest pizza i nešto malo drugih jela i dac it. Jedno pivo na meniju i jedna limunada koji oboje spadaju u nešto najbolje u mom životu što sam probao kompletiraju asketski dojam kojemu unatoč, apsolutno ništa ne nedostaje. Ogroman red koji se ne smanjuje, u svakom trenutku barem petnaestak ljudi čeka svoju pizzu ili stol za sjesti. Za našeg boravka u pizzeriji, pizze bez prestanka izlaze iz peći i unatoč tome čekali smo nešto više od pola sata. Ali vrijedilo je svake minute čekanja. Ako se nađete u Londonu i imalo znate cijeniti dobru pizzu, Franco Manca je establishment kojeg ne smijete propustiti.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Jedan od (po meni) trenutno najboljih stand-up komičara je Gabriel Iglesias. Dapače, toliko je dobar, i toliko ga volimo (supruga i ja) da sam joj obećao prvi put kada bude nastupao u Europi da ćemo ići. Obećanje je ispunjeno, 19.11.2011 Gabriel Iglesias je nastupio u Londonskom Shaw theatre. Dvorana prima (svega) 446 ljudi, i to garantira vrlo intimnu atmosferu. Sjedili smo u petom redu od pozornice tako da smo praktično bili manje od deset metara od njega. Vruhnski. Po obliku i konceptu, Shaw theatre je jako sličan Kerempuhu gdje smo imali prigode gledati (i slušati) fantastičnog Balaševića koji (po meni) ima puno više za reći nego za pjevati.

Glavne odlike Gabrielovog stand-up nastupa su iskrenost i improvizacija. Nema scenarija, nema predefiniranih skečeva koje će izvesti na konkretnom nastupu. Publika izvikuje što želi čuti i to jako usmjerava njegov nastup. Većina, ako ne i svi njegovi skečevi su stvari koje su se njemu osobno dogodile i to je valjda ono što ljudi prepoznaju i na što pozitivno reagiraju. Dapače, stare i poznate “stvar” aka skečeve ostavlja za kraj i to publika bira. Cijelom šarenilu njegovog nastupa pomaže brdo glasova (i efekata) koje Gabriel može proizvesti. Možda i najbitnije, Gabriel (i njegovi nastupi) su izrazito pozitivni i bez crnila. Kako mu to uspijeva, ja i dan danas ne znam.

Londonski nastup je dio njegove Standup Revolution turneje tijekom koje ga prati nekoliko komičara. Nisu vrhunski ali daleko od toga da su jad i bijeda poput naše domaće stand-up scene. Jedini izuzetak je Martin Moreno, komičar koji je Gabrielov najbolji prijatelj i sudionik skoro svega o čemu Gabriel priča u svojim skečevima. Najbolji Gabrielovi skečevi počinju sa “My friend Martin and I”…

Također, Gabriel ne propušta priliku za zajebanciju – tip iz prvog reda ide pišati usred nastupa, Gabriel ne propušta da mu dovikne koju, a po povratku slijedi skeč o tome kako je hodao kad je odlazio a kako kad se vraćao sa šekreta.

Prije nego što je Gabriel stupio na pozornicu, Martin nas je zamolio da ne snimamo nastup jer Gabriel sprema nove priče za novi dvd, za koje ne bi htio da procure na internet prije nego što budu spremne. To nas je isto zamolio i Gabriel kad je došao na pozornicu, i to je vrlo korektno od njih. Zauzvrat, nakon nastupa Gabriel strpljivo čeka i slika se sa svima koji se žele slikati, svakome stisne ruku i pita kakav vam je bio nastup večeras. čekali smo skoro sat vremena da se slikamo sa njime, i dočekali naravno Oduševio se kad je čuo da smo iz Hrvatske, vjerojatno jer do tada nije nikad ni čuo za Hrvatsku.

Ono što je najgore u toj priči je što se vidi na njemu da bi se on htio više družiti sa svima, ali mu je bed jer to ne stigne.

Ukoliko imalo volite stand-up comedy onda je Gabriel Iglesias netko koga ne smijete propustiti. Dobar uvod su dva dvd-a koje možete pronaći na torrentima (Hot and fluffy i I’m not fat I’m fluffy). Isto tako skoro sve njegove skečeve možete pronaći na YouTube-u.

Gabriel je najavio da će se vratiti nagodinu u London, a ako bude imalo sreće (i para) mi ćemo opet biti predstavnici naše male kifle.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Nakon godinu dana od prošle usporedbe došlo je do zanimljivih previranja na domaćem tržištu banaka, pogotovo kada se uzme u obzira da “kriza” još uvijek traje.

Došlo je do laganog “preslagivanja” – četiri banke su poskupile, četiri su pojeftinile svoje tarife, a Raiffeisen banka je ostala najpovoljnija ako ne radite sa gotovinom.

Ako radite sa gotovinom, iznenađenje je priredila Splitska banka sa svojim paketima u kojima daje popust na domaći platni promet od 15% u najmanjem paketu. E sad, postoji uvijek opcija da sam ja krivo protumačio njihove tarife, odnosno da je polog gotovine nekako “izuzet” iz tog popusta, pa to svakako provjerite. Ako je to točna informacija, ovisno o količini gotovine koju polažete možda vam se veći paket kod Splitske banke zaista može isplatiti.

Cijelu analizu možete preuzeti ovdje.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Onaj tko je prozvao Twitter microblog platformom je idiot. Kad bolje razmislim, taj idiotizam su skovali američki mediji koji moraju to nekako predstaviti najglupljoj naciji na svijetu. Za blog su svi već nekako čuli, pa ajmo isto to samo kraće.

Blog implicira nekakav konkretan sadržaj, formu i tematiku, dok na Twitteru toga skoro pa i nema, prvenstveno zbog limita od 140 znakova po tweet-u odnosno poruci. Do limita od 140 znakova došli su zbog kompatibilnosti sa SMS-om – da se tweetovi mogu prosljeđivati na mobitele bez rezanja teksta.

Da budemo iskreni, blog vam (većinom) čitaju prijatelji i rodbina i tepaju vam kako je super iako serete kvake bezveze. Na Twitteru radite isto sa velikom razlikom da te svoje kvake gurate ljudima pod nos (svojim followerima). I zato vam nitko neće reći (čak ni prijatelji ni rodbina) kako super tvitaš.

Nakon nekih šest mjeseci na Twitteru moram priznati da je cijelo iskustvo krajnje zaglupljujuće. Ako uzmemo u obzir da je 40% poruka pointless babble nije ni čudno. Od većine ljudi ćete čitati da su kakili, piškili ili nešto drugo napravili što je toliko obično da je apsolutno nebitno. Zovite me antivoajerom ali stvarno ne trebam znati kad netko pije pivo, ide spavat, ustaje se ili prodaje zjake u čekaonici kod doktora. I kada pokušavam nešto tvitati (za što ja mislim da nosi neku vrijednost drugima (ili smiješno ili zanimljivo bilo kako drugačije)) osjećam se kao da ne pripadam tu. Jer ne mogu srati bezveze ko svi ostali i ne vidim smisla u tome.

Sve skupa gore navedeno upućuje na ogromni jaz između Twittera i bilo kojeg bloga. Pardon, bilo kojeg pošetnog bloga. Kada bloger, da ne kažem čovjek, sjedne za tastaturu, pogleda u taj ponor praznog editora teksta neograničene duljine, klimne mu sa dužnim poštovanjem i krene na pisanje nekakvog smislen strukturiranog teksta … to je već umjetnost za sebe. A sa Twitterovih 140 znakova možeš si jedino dupe obrisat, i to ofrlje.

I da stvar bude još gora, Twitter mi ubija blog. Kao da mi treba pomoć u tome, dovoljno ga vrlo uspješno i sam ubijam sa manjkom vremena/inspiracije/tema. Padne mi nešto na pamet, i umjesto da napišem blog o tome, neki izbljuvak natjeram u 140 znakova i onda sam sretan jer sam to “napisao”. Jedno pet sekundi. I što više gledam u taj tweet osjećam se jadnije. Jer iza tih 140 znakova ima toliko toga što nisam rekao, a smatram da treba reći. Vjerojatno kolege psihijatri imaju neki fini latinski naziv za to, ali ja bolujem od objašnjavanja. Dok nisam napisao sve što mislim ili sa čime argumentiram temu o kojoj pišem jednostavno ne mogu biti zadovoljan. Zato je za mene blog obećana forma.

Twitter kao forma komunikacije prati vrijeme u kojem živimo. Kada je ponata da sve bude brže, tako i da informacije kolaju što brže ma koliko nebitne bile. Blog ispada kao da je nešto što koriste starci koji nisu uspjeli napraviti taj prijelaz u “bržu traku” na informacijskoj autocesti (još jedan debilan naziv skovan u kovačnici američkih medija).

Da li je Twitter apsolutno beskoristan? Naravno da nije. Ako nas je današnje vrijeme išta naučilo to je da danas više nego ikada svaki lonac ima svoj poklopac. Tako je Twitter prije svega odličan za brzu komunikaciju sa pružateljima usluga koje koristite. Naravno, ako su oni otkrili Twitter. Moje generalno iskustvo je da ćete prije dobiti (službenu) pomoć preko Twittera nego na drugim društvenim mrežama. S druge strane, ako ste voajerski nastrojeni, možete pratiti aka followati većinu celebrity-a koje gledate na tv-u i u filmovima ali opet, to je samo celebrity verzija “vidi kako sam kakio i piškio”.