Prvi u nizu malih i opskurnih skijališta je Mönichkirchen – Mariensee. Da nisam bio ziher siguran da smo u Austriji, mislio bih da smo negdje krivo skrenuli i završili u Mađarskoj. Da, Mađara je bilo ko Hrvata na Krvavcu vikendom.

Mönichkirchen je jedno lijepo skijalište koje vas svojom nepretencioznošću jednostavno osvoji. Neće vas privući ogromnim brojem staza ili žica, ali će vas osvojiti sa svojim pitoresknim pogledom, blagim stazama i kratkim redovima za žice. Ako imate klince ili se još učite na snijegu, ovakvo skijalište želite.

Iznenađujuće, cijene hrane i pića na skijalištu su bile vrlo vrlo normalne. Gulaš i pecivo su bili 3,5€ što je ugodna promjena od recimo Obertauern-a gdje bez 7€ nećete ni primirisati nešto za jesti. Vrijeme nas baš i nije poslužilo, dolje su bili oblaci ali nas je sreća poslužila pa je većina skijališta bila iznad oblaka. Umalo smo otišli bez ijedne fotke, ali pred kraj dana se vrijeme malčice popravilio pa sam skočio do auta po digitalac da okinem koju. Uživajte!

Nekoliko je razloga zašto Milan Bandić nije pobijedio na predsjedničkim izborima, pokušati ću ih sve suvislo elaborirati, pa ako neki od razloga koje ja vidim ne bude imao smisla, molim vas da me pitate u komentarima na ovaj post.

Razlog prvi – izbor između čovjeka i … zapravo ga je teško klasificirati

Još prije prvog kruga izbora, svakom iznadprosječno inteligentnom stanovniku ove banana države bilo je jasno da osoba kao što je Milan Bandić nije dostojna predstavljanja države prema ostatku svijeta. Uzmite ovo kao generalno pravilo – u slučaju jedne pro forma funkcije kao što je predsjednik države, ljudi žele da ih osoba na toj funkciji predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, i to, pazite sad, bolje nego što bi se ljudi sami mogli predstaviti. Neki će reći (prema rezultatima prvog kruga), da za Bandića više glasaju ljudi u ruralnim područjima, ergo da glasaju za sebi sličnoga. Da, u pravu ste, u nedostatku jasnog kriterija za odabir “svog” kandidata (kad ni jedan kandidat nema nešto čime se ističe od ostalih), ljudi će zaokružiti onog koji im je sličan/simpatičan. Zato Milan Bandić nije ni trebao trošiti novac na oglašavanje u prvom krugu. Dovoljno bi bilo da se kandidirao te tu i tamo obratio svojem biračkom tijelu – gle čuda prošao bi u drugi krug.

U drugom krugu, čak i glasačko tijelo HDZ-a će shvatiti da je bolje progutati govno i glasati za Josipovića nego da nas osoba kao što je Milan Bandić predstavlja prema ostatku svijeta.

Razlog drugi – svrstavanje

U drugom krugu, odnosno marketingu kandidata koji je prethodio drugom krugu, Milan Bandić se hvalio na sva zvona kako ga podržava ovaj i onaj, ova udruga, ona udruga, pa čak i Crkva. Budimo realni, svi znaju da je podrška Crkve kupljena. Bojim se da u drugom krugu matematika i logika nisu bili naklonjeni Milanu Bandiću. Koliko sam (što je manje moguće) pratio taj cirkus kroz vijesti i članke na portalima, taktika Milana Bandića je bila da skupi podršku sa što je više moguće strana, što trebate pročitati kao – što više interesnih skupina. Ovo je iznimno loša taktika kada imate ograničena sredstva (novčana) od kojih je najbitnije vrijeme na raspolaganju.

Da pojasnim – 4,5 milijuna Hrvata ima pravo glasa (uključujući dijasporu). Siguran sam da je u izbornom stožeru Milana Bandića postojao netko tko je pogledao popis udruga, interesnih skupina i sličnih, sortirao ih po veličini/broju članova i krenuo skupljati potporu. Taj netko je recimo dobio potporu za Milana Bandića od udruge X koja ima 50,000 članova. To su rastrubili na sva zvona, reklamnim spotovima, web sajtu itd. Vjerojatno je onaj zadužen za brojanje potencijalnih glasova sav sret(an/na) pribroja(o/la) tih 50,000 na hrpu Bandića. To je vrlo loša taktika. Pripadnost nekoj organizaciji ne znači da njeni članovi slijepo slijede ono što im ta organizacija govori. Katolička crkva bi bila najsretnija da je to tako, ali na njihovu žalost a na našu sreću nije. Dakle od onih 50,000 članova samo će manji do vrlo mali postotak njih poslušati ono što im njihova organizacija govori.

Što želim reći? Komadanje glasačkog tijela po pripadnosti je vrlo loša taktika jer zahtijeva puno vremena i daje upitne rezultate. S druge strane, obraćanje općem glasačkom tijelu sa općim porukama će dati puno bolje rezultate jer dopire do pripadnika svih organizacija u jednakoj mjeri.

Da se razumijemo, toga je bilo i sa Josipovićeve strane (svrstavanja sa organizacijama ovih i onih boja, vrsta i oblika), ali u puno manjoj mjeri.

Razlog treći- dojam uživo

Jeste li vidjeli makar na pet minuta ijedno od sučeljavanja Josipovića i Bandića? Ako jeste, onda ćete se kao i većina ostale populacije složiti samnom kad kažem da Bandić može biti predsjednik samo ako potpiše da neće nikuda ići sa Pantovčaka i da mu nitko od stranih državnika neće dolaziti u goste na kavu i kolačiće.

Razlog četvrti – it’s just wrong

Ili drugim riječima, pošto gospodin Bandić ove ne razumije – to je jednostavno pogrešno. A što to? Kandidatura Milana Bandića za predsjednika države. Čovjek koji živi, diše i venama mu kola funkcionalna moć sa kojom može nešto konkretno napraviti ne može nikako doći na poziciju gdje jedino ima teoretsku moć. Čovjek koji živi da bi radio na takvom položaju gdje, budimo realni, jedva ima nešto za raditi vrlo brzo bi prolupao i počeo raditi svakakve pizdarije. Ili to, ili bi organizirao talent show “Tko želi biti pomilovan” za zatvorenike koji očekuju pomilovanje predsjednika republike, u kojem bi njegove radne sposobnosti ubrzo dovele do otkrivanja onih zatvorenika sa talentima koji bi najviše koristili svekolikom puku.

Razlog peti – koketiranje sa nacionalizmom

Milan Bandić se u drugom krugu žestoko propagirao sa “ujedinjenjem Hrvata”, sa “krajem podjela na crvene i plave” i raznim drugim nacionalističkim tendencijama. Koga on zavarava? Pa hrvati obožavaju podjele svih boja i oblika – ljudi se još aktivno svađaju zbog partizana i ustaša koji su bili aktualni prije više od pedest godina. Kad tome još dodate da Bandića ne zanima tko je predsjednik Europske Unije i da će on u svojim vanjskim posjetima uvijek govoriti na Hrvatskom, dobivate onu opasnu vrstu nacionalizma koja vodi samo izolaciji države. A na takav nacionalizam velika većina hrvata ima alergijsku reakciju.

Ovih pet razloga mislim da dovoljno dobro opisuje gdje se sve izborni stožer Milana Bandića pogriješio. Iako, da nisu napravili sve te greške opet ostaje četvrti razlog – it’s just wrong.

Torchlight je Diablo klon koji to ne skriva ni najmanje. Gameplay je skoro pa identičan onome na čemu je Diablo 2 stao sa nekim izmjenama koje su uspjele još unaprijediti cijelu priču. Jedan od komentara koje sam pročitao jest da je “Torchilight više Diablo 3 nego što će on sam to biti”. Apsolutno se slažem.

Ako ne vjerujete reviewima drugih – vjerujte mom. Igra je zakon. Jednostavno i nepretenciozno vas uvuče u svoj svijet iz kojeg jednostavno ne želite izaći. Baš kako je onomad to Diablo 2 radio.

A kada čujete da Torchlight košta $19.95 i da je cijela igra download od cca 500 MB – jednostavno reći svaka čast. Možete skinuti igru koja vam daje trial od dva sata. Ako se u ta dva sata ne uvučete u taj čarobni svijet i mirne duše ju deinstalirate, svaka čast. Ja nisam uspio i odao sam počast ekipi iz Runic games u vidu tih pišljivih dvadeset dolara. Svaka čast još jednom.

Nakon prva tri rifa gitare na koncertu Bajage u Ciboni, doživio sam eye-opening experience nakon kojega je uslijedio ogromni nalet ljubomore – na sve one koji su bili te 1984. na prvim koncertima Bajage, pa su i taj izlizani zvuk sa kaseta kroz godine drukčije doživljavali. Moja generacija se navukla na Bajagu zbog tekstova, ne zbog muzike.

Sad kad znam kojom žestinom praše vjerojatno najbolji rock zvuk na prostorima bivše Jugoslavije i te izlizane MP3-ce će biti lakše slušati, barem dok se ne dokopam nekog kvalitetnog live albuma da ga stavim u auto.

Što se tiče samog koncerta u Ciboni, posjećenost nije bila maksimalna, bilo je mjesta na parketu, dok su tribine bile skoro potpuno ispunjene, barem po onome što sam ja uspio vidjeti. Ugodna je promjena kad imate mjesta oko sebe, i da ne morate skakati kad svi skaču. Zamjerke idu ton majstoru za kojeg sam na trenutke mislio da je nagluhi kvadriplegičar – da ne čuje i da ne može okrenuti taj prokleti potenciometar u pravu stranu. Na nekoliko pjesama visokotonci su se šamarali ko klinci na velikom odmoru, a kad je gošća Aleksandra Kovač pjevala “Poljubi me” mislio sam da će mi glava eksplodirati kao u kultnom filmu Davida Cronenberga – Scanners.

Čitam po drugim stranicama osvrte na koncert, svi su oduševljeni, naravno i ja sam, ali zamjerke ipak postoje i idu očajnoj ventilaciji – na podiju je bilo vruće, a na tribinama sauna – zatim nagluhom ton majstoru kojem mogu zahvaliti što mi deset sati nakon koncerta još uvijek pišti u ušima. Pošto je ovo moj prvi koncert u Ciboni, moram primjetiti da je akustika doista dobra, što se vjerojatno može zahvaliti ovalnom obliku dvorane.

Što se playliste tiče, Bajaga bi mogao napraviti dva dvoipo satna (dva sata redovno plus dva bisa od 15 minuta) koncerta za redom sa različitim setovima pjesama i opet ne bi imao dovoljno vremena da ih sve pokrije. Tako sinoć nismo čuli Muziku na struju (vjerojatno zato što zahtijeva ženske backvokale), 442 do Beograda, Dobro jutro džezeri i još mnoge mnoge druge.

Na vrhovima prstima

Život je nekad siv, nekad žut

Plavi safir

Odgovornost koja je zapravo pozitivna stvar, odlika kojoj bi svi trebali težiti, ispada nekakav bauk. Zašto? Zato što je odgovornost rezultat navigacije moralnog kompasa svakog pojedinca. A pošto živimo u državi u kojoj živimo, moralni kompas je sjeban većini te kao takav navigira u raznim smjerovima – rijetko onom pravom.

Odakle ova priča o odgovornosti? Kako je pašanac odselio u Beč tako sam više vremena proveo u Austriji, proučavajući njihove načine i metode društvenog utređenja. Ako se pitate koja je najveća razlika koju primjećujem između Austrije i Hrvatske? Pogodili ste – odgovornost.

Da svaki pojedinac shvaća odgovornost za svoje postupke i prihvaća odgovornost za njih Hrvatska bi bila puno kvaltetnije uređena i sličnija Austriji. Ovako, tamo teče med i mlijeko u tubi, a kod nas teče korupcija pomaganje rođacima, lopovluk i nepotizam.

Za to, kao i za dosta drugih stvari koje ne valjaju u ovoj državi krivim rat, ali nije on toliko zaslužan koliko idiotski planovi ljudi tad na vlasti. U ne tako rijetkim trenutcima kada odlutam mislima dok čekam zeleno na semaforu uhvatim se kako razmišljam o tome – kako bi naša država izgledala da nije dopušteno bogaćenje odabranih 90-tih, da je privatizacija provedena kako treba (ili da nije uopće provedena), da su lopovi adekvatno kažnjeni umjesto da su sad na vodećim pozicijama, da su na vlast postavljeni sposobni ljudi sa jasnim ciljevima… mislim da ste shvatili.

Da je baba muško zvala bi se Duško

pristojna verzija jedne stare narodne poslovice

Moram prestati razmišljati o odgovornosti i naučiti kako biti neodgovoran…

Poštovani, Gdvadesetaši.

Znam da ste ste fine guze i da se volite nalaziti po fensi šmensi mjestima tipa Davos (onda ne znam baš kako vam se Pittsburgh uklapa, al dobro) ali imam prijedlog za vas. Pošto vam se uvijek nasere hrpa protestanata na vrat, zašto ne bi ste došli u Hrvatsku sa vašim summitom? Znam da nismo članica, i da vrlo vjerojatno nećemo nikad biti, ali ipak, razmotrite moj prijedlog.

Hrvatska je divna zemlja (pitajte bilokoga) u kojoj ljude boli kurac za većinu toga što se događa oko njih, i to iz više razloga. Kao prvo, svi su zaokupljeni svojim problemima, što onima koje im je država natovarila, što onima što su si ih sami natovarili. Drugo, ono malo ljudi što nema svoje probleme, kao šaka i pol studenata sa Filozofskog fakulteta policija će bez problema okružiti i izolirati tako da ih nećete ni čut, a kamoli vidjeti. Treće, možete ih još više zajebati tako da summit održite u Županji. Tako ćete zajebati sve koji su i mislili protestirati, jer se nikome ne ide baš do Županje (stara Hrvatska poslovica – jebeš ti to, nije vrijedno), studenti Filozofskog ne mogu ići jer nemaju para i tako ste riješili dvije muhe sa jednim udarcem.

Zvuči divno zar ne? Reklama za Hrvatsku kakva se samo poželjeti može. Naslovnice u svim novinama svijeta će prenijeti “Summit G20 prošao u najmirnijem okruženju do sada”. Pa naravno da je, pomisliti će Ivan Horvat dok mu se pluća pune domovinskim ponosom.

Jutarnji list je napravio odlično istraživanje u kojem sam sudjelovao i morao priznati da sam imao neke stereotipne predodžbe o životu nas Hrvata, odnosno kako Ivan Horvat razmišlja. Kada pogledate prvo pitanje, na koje sam i ja netočno odgovorio, vidite kako smo zapravo istraumatizirani situacijom u državi. Koliko god imaš, jednostavno nije dovoljno, jer uvijek će netko imati više od tebe, pa ako može on mogu i ja. Nezasitni smo i prokleti za još, što je, barem ja tako vjerujem, posljedica jungle privatizacije 90tih kada se stvorio ogroman jaz između manjine i većine. Jaz koji je bio bez konkretnog uporišta, jer ljudi koji su se bogatili zahvaljujući poznanstvima i dobrim startnim pozicijama kad je to sve počelo nikako ne mogu biti dobar uzor ostatku društva.

Kada idemo dalje razmišljati o tom prvom pitanju, dolazim do dva zaključka. Prvi je statistika – art thou hartless bitch. Statistika je disciplina koja ne laže i ništa ne implicira. Podaci koje statistika daje potrebno je interpretirati jer samo tako dobivaju na vrijednosti. Drugo je taj sklop da je, barem meni, situacija u državi u kurcu, pa je zato i moja sklonost (a i ona ostalih) negativnim odgovorima u ovom kvizu pojačana. Reklo bi se da Hrvati baš i nisu optimisti, osim kad se radi statističko istraživanje – onda jesu. Ono što treba imati na umu jest da postoji preko nekoliko nacija kojima je Hrvatska obećana zemlja za raditi i živjeti. Meni osobno je to toliko teško prihvatiti – isto kao i golim rukama omotati čeličnu šipku oko bandere. Jer, ako je ovdje tako loše, kako je tek onda u tim državama. Kao potvrda ovom razmišljanju – svi oni koji odu iz Hrvatske u zapadne zemlje, rijetko kad se vraćaju nazad (za stalno).

Prije par godina, bio je nekakav prilog o studentima na razmjeni i našoj curi koja je bila u (lupit ću) Brazilu godinu dana. Dotična je rekla (pred kamerom) kako je cijelim putem nazad plakala. Sad zamislite, prekooceanski jumbojet na relaciji (recimo) Rio de Jainero – Frankfurt, noć, idilična tišina koju para samo zujanje mlaznih motora, a iz repa aviona dopire neprestano tragično jecanje, šmrcanje, cmizdrenje i tuga u zraku do te mjere da su repna krilca aviona već deprimirala i najradije bi otpala – to sve može značiti samo jedno – Hrvat se vraća kući.

Na tragu tog kviza, mislim da bi bilo odlično kad bi Jutarnji napravio slično istraživanje o tome koliko hrvati misle svojom glavom, koliko vjeruju onome što im mediji/vlada/bilotko servira od informacjia, koliko ljudi simpatizira hdz, a koliko sdp, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša thompsona, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša uvozne narodnjake i takve stvari. I onda naravno te podatke razbiti po županijama. Naravno, neke stvari se daju i zaključiti u naprijed, ali bilo bi lijepo vidjeti prave brojke na tu temu.

Netko će reći da je to puno, netko će reći da je ok. Ja ću reći da je vrlo ok jer ne moram putovati do Ljubljane ili Beča da bi ih vidio. A za Faithless bih putovao i dalje.

Tako sam, naravno naivno, odlučio kupiti e-karte preko www.ticketpro.hr. Organizator koncerta je (naravno) Lupapromotion – kao i svih ostalih koncerata u nas koji nešto vrijede. I tako se ja naivno i ništa ne sluteći registriram na Ticketpro da kupim karte. Odaberem dvije karte, stavim u košaricu, idem na checkout i kad ja tamo a ono međutim.

Provizija za e-ticket iznosi 15 kn. Da, dobro ste pročitali. 15 kn. Ne, ne znam da li je to provizija po ulaznici ili za obje ulaznice. Da pokušam pojasniti. Ticketpro je ekskluzivni distributer karata. Nitko ne prodaje te karte osim njih, što znači da tih 220 kn za kartu kupljenu na webu ide njima. Ne moraju davati proviziju prodajnom mjestu kao obično. Iako mi sve smrdi da tih 15 kn ide genijima koji su im napravili webshop. Zašto genijima? Zato što im je web za kurac, što su zorno dokazali kad je bila navala za u2 ulaznice. U redu, prihvaćam da vam se sustav raspao kad je bila prva runda ulaznica, to se može svakome dogoditi, ali za drugu rundu N dana kasnije nema opravdanja.

Daklem, vratimo se nazad na tih 15 kn. Ne dam. Znate koliko jako ne dam tih 15 kn? Toliko jako da bih rađe sjeo u auto, vozio po najjačoj zagrebačkoj gužvi u prometu do prvog prodajnog mjesta, platio parking, kupio kartu na prodajnom mjestu i onda opet po najjačoj gužvi vozio nazad. Ne dam 15kn za PDF koji se printa sa weba. Ne dam. Rađe ću potrošiti više od tih 15 kn da dođem do karata nego da njima ide tih 15 kn. Stvar principa, ništa drugo. Ako ti netko već izlazi u susret i želi kupiti kartu na tvom web shopu, ti tako štediš na proviziji prodajnom mjestu, pa onda se nemoj ponašati kao najgora prokletinja i cijediti još par kuna od kupca.

Tko je proklet ostane bez svega.
Stara Vnukova poslovica.

Tvrđava smještena u predivnom zaljevu, postala je otok zahvaljujući Veneciji koji su iskopali vezu tog malog otoka sa velikim otokom pokraj – da bude učinkovitija kao tvrđava. Nakon što su prošle sve te vojne potrebe za Spinalongu postala je kolonija za gubavce. Da stvar bude još bolja, među gubavce je i sirotinja išla živjeti jer uvjeti nisu uopće bili loši, a sama Spinalonga je bila prva građevina u tom dijelu Europe koja je imala struju zahvaljujući Englezima koji su donirali dizelski generator. Samo da dobijete dojam koliko je ovo nedavna povijest, posljednji stanovnik Spinalonge – svećenik – je napustio otok 1962. godine.

Spinalonga je definitivno mjesto na koje se isplati otići. Same ruševine tvrđave nisu nešto vau, ali zato okoliš u kojem je sve to smješteno nešto prekrasno.

Prije nego što krenete na slike, samo bih napomenuo da boje nisu frizirane u post-processingu. Ovo je kako ih moj Canon EOS 450D vidi, a ja moram priznati da su začuđujuće blizu stvarnoj boji.

Taratino je pokazao vrlo dobro zašto je majstor. Njega ne zanima da li je to korektno, uvredljivo, da li potvrđuje stereotip ili im se izruguje. U današnje vrijeme, stvarno je predivna promjena kad vidiš da još postoje redatelji koji mogu ne mariti za političku korektnost i tvrdoglave sile koje ju guraju. Zapravo kad malo bolje razmislim, film ne zrači toliko Tarantinovštinom koliko je recimo Kill Bill zračio. Na trenutke u pojedinim scenama, obliku kadra i nekim sitnim detaljima vidi se njegov potpis, ali za to morate dobro paziti da bi ste ih uočili. Mislim da film zaslužuje još jedno gledanje, da se svi ti detalji upiju kako spada.

IMDB ocjena za Inglorious Basterds je u trenutku pisanja ovog bloga 8.6 i čini mi se nekako malo.

Elafonisi kako ga Google Earth vidi

Ako ste u Iraklionu/Hersonnisu, do tamo će vam trebati nešto preko pet sati vožnje. Preporučam stajanje i razgledavanje Chanie, nakon koje imate još skoro dva sata katarzične ceste, planinskih prijevoja, jednotračnog tunela i inih serpentina do plaže. Ali zato, kad dođete tamo, i kročite na taj pijesak, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Ja takav pijesak u životu nisam vidio. Nije muljast, i ne muti vodu. Kada hodate kroz plićak, što je cijela plaža, pijesak koji podignete odmah se spušta na dno. Najdublji dijelovi imaju vodu do pasa, dok je većina plaže sa vodom do koljena. I da stvar bude još bizarnija, u takvom plićaku ima ribe. Voda je odvratno ugodna, ne pretopla, ne prehladna. Šta da kažem, dašak Kariba u Europi.

Pošto je plaža okružena koraljnim grebenom, dotični se mrve već stotinama godina te pijesku daju crveknasto/ružičasti sjaj koji je nešto nevjerojatno. Da stvar bude još bolja, vodi i pijesak su toliko čisti da ugrožena vrsta morske kornjače Caretta Caretta dolazi tu položiti svoja jaja.

Da se odmah malo ogradim, postoje velike razlike kod nas i nepobitna činjenica jest da što više idete južnije da je situacija gora. Istra i Kvarner su još u redu, ali čim nogom kročiš u Dalmaciju, bog ti pomogao.

Kreta spada pod Grčku, što je nekima bila vijest, jer im se na karti čini poprilično daleko, pa su zaključili da je sigurno samostalna. Najbolji način za doći je naravno avionom, ali ni brod nije isključen. Možete iz Trsta doći na Kretu za samo 3-4 dana. Ako vam se ne žuri – savršeno. Izrazito brdovit otok, unatoč tome što su vrlo nisko na Mediteranu (gledano na ekvator) imaju brdo koje je pod snijegom sve do početka srpnja. Nekih 260 kilometara dužine, na najužem dijelu svega 15 kilometara širine. Vjeruje se da je Kreta dom Grčkim bogovima, kao Zeusu – cijelu sapunicu o njegovom ocu Kronosu koji je jeo svoju djecu da ga ne bi zbacila za prijestolja možete pronaći ako si date malo truda i proguglate.

Doista, moram priznati da vas taj mističan osjećaj prati skoro od prvog trenutka kad kročite na otok. Zaista, toliko opipljive mitologije ćete rijetko gdje naći na jednom mjestu. Prvi naseljenici – Minoanci čije ostatke i iskopine ćete većinom gledati su bili izrazito napredna nacija. Zahvaljujući svojem položaju su bili izrazito trgovačka nacija, koja se nije bojala nikoga, iz razloga što su bili svjesni svoje geografske pozicije – zbog toga na otoku nije postojala niti jedna vojna utvrda dok Venecija nije kupila (sad glavni grad) Iraklion za svoje trgovinske poslove. Minoanski proizvodi kao i roba koja je prolazila preko njih (veza između bliskog istoka i kontinentalne Europe) bili su prisutni posvuda. Pronađeni su predmeti za koje je dokazano da su Minoanskog podrijetla u Velikoj Britaniji i Skandinavskim zemljama. Minoanci su bili vrlo napredno trgovačko carstvo koje jednostavno nije imalo sreće. Njihov kraj još uvijek nije točno objašnjen niti stavljem u točno vrijeme. Postoji nekoliko teorija ali sve su upravo to – teorije. Jedna od meni zanimljivijh jest da je vulkanska erupcija (od koje je nastao Santorini) prekrila cijelu Kretu pepelom i da je bila mini nuklearna zima od cca stotinjak godina – zbog koje je flora i fauna pocrkala pa je stanovništvo zbrisalo. Toplo preporučam članak na Wikipediji koji sam maloprije linkao da saznate više.

Kreta danas je vrlo moderna tvorevina, sa poviješću koja je protkana kroz apsolutno sve. Najbolji primjer za to je Chania koja je do 1971. bila glavni grad Krete. Sada je Chania duhovno središte stanovništva svih religija. Tako ćete na vrlo maloj udaljenosti naći sve religiozne građevine, od sinagoge do džamije.

Dojam Grčke kao države danas je vrlo zanimljiv. Prvo što se nameće jest to da se država ne nameće stanovništvu. Tako se na jumbo plakatima reklamiraju cigarete (sa cijenom), pušenje je dopušteno u birtijama i restoranima, policija na cesti je praktično nepostojeća. Prometna kultura je na zavidno niskoj razini. Traka na cesti ima onoliko koliko ima mjesta. Od vas se očekuje da se maknete na zaustavnu traku da bi ste propustili onog koji je brži od vas, tako da se pretjecanja bez problema rade i kad je dupla puna linija. Svi se utrkuju, pa i autobusi. Tako nije rijetkost da autobus blica svira trubi jebemačkumater dok pretječe cijelu kolonu, tri minute poslije stane na stanicu, pet minuta kasnije evo njega opet – pretječe cijelu kolonu. Ceste su im relativno dobre, dok se držite glavnih prometnica. Naravno da do svih odredišta nema glavne ceste, tako da ćete se nagledati svega i svačega. A sve to, gle čuda, usporkos činjenici da su u Europskoj uniji. Čovjek kad to vidi ne može se oteti dojmu da trebamo manje lizati europski šupak i više se brinuti o sebi.

Hrana košta isto kao i kod nas pa možda i malo jeftinije. Pdv na hranu im je 9% što je stvarno super. Cijene u restoranima su niže nego kod nas. Nemojte me krivo shvatiti, možete naći restoran u kojem će vas oderati 30€ za predjelo, ali postoji pregršt mjesta gdje možete dvije osobe nahraniti (glavno jelo, salata i cuga) za ispod 30€ i to u prvom redu do mora sa pogledom za koji vrijedi ubiti.

Rent-a-car je definitivno najbolji način za obilazak, pa i najjeftiniji ako vas je barem dvoje. Za dosta mjesta koje se isplati vidjeti nema organiziranih izleta jer su iza sedam gora i sedam dola (4+ sati vožnje od Irakliona, koji je točno na sredini Krete). Ako se pitate koja je cijena rent-a-car-a u visokoj sezoni – Seat Ibiza na pet dana sa full kasko osiguranjem i gorivom za 1500 kilometara – 320€.

U tih šest dana koliko smo bili tamo vidjeli smo zaista svašta. Ne bi bilo u redu da sve strpam u jedan post pa ću napisati po jedan post za sve što se isplati vidjeti.

Nadam se hrpi materijala za blog, kako foto tako i tekstualnih.

Živjeli pa se čitamo po povratku.

Jutro poslije, još uvijek mi je sve u maglici i ne vjerujem baš da se dogodilo to što se dogodilo. Zapravo sam skeptičan: U2 u mom gradu pred mojim očima. Koncertni spektakl kakav još nije viđen na ovim prostorima, a pitanje je kad će biti opet viđen. Audio vizualni doživljaj kakav će biti teško nadmašiti još godinama, a sigurno je da ga nitko od domaćih izvođača koji će nastupati na Maksimiru neće nadmašiti. Zvuk je blago rečeno bio savršen. Video dojam, i tu ne mislim samo na ekran iznad pozornice nego i na svjetlosne efekte – je fenomenalan. Kada stadion poput Maksimira izgleda kao diskoteka, onda vam je sve jasno o kakvim svjetlosnim efektima se radi.

Pozornica aka The Claw

Na slici iznad je The Hours – nama relativno nepoznati bend sa ok svirkom. Taman da zabavi ekipu i drži atmosferu. Ali je zato Snow Patrol prava poslastica. Ako pratite domaće radio postaje (koje preferiraju stranu glazbu, dakle ne Narodni Radio) vrlo vjerojatno znate njihove hitiće, a ni ostalo što imaju za odsvirati nije za baciti. Ipak, nakon deset godina svirke se skupi preko nekoliko dobrih stvari koje se svima sviđaju.

Snow Patrol loves Zagreb

Kad je koncert završio prvo što se čulo iz razglasa je bio stih od Elton-ovog Rocket Man: And I think it’s gonna be a long long time…. Da, bojim se da će biti long long time do trenutka kad ćemo opet vidjeti ovakav spektakl.

A sad nešto dosad neviđeno na vnukblogu. Nadam se da će vam se svidjeti

Snow Patrol – Mix

U2 – In the name of love

U2 – Magnificent

U2 – Beautiful day

U2 – City of blinding lights

Loša vijest za sve nas jest da su sve banke osim Zagrebačke podignule naknade, a pogotovo Hrvatska Poštanska Banka koja je dignula naknade za transakcije unutar i izvan banke za skoro 100%!!! Uprava HPB-a je vjerojatno vođena mišlju “ako će da te guli, bolje da te guli domaći nego stranac“.

RBA je i dalje najpovoljnija ako nećete polagati gotovinu, dok je PBZ najisplativija ako ćete imati gotovinu za polog.

Jedna ispravka u odnosu na prošlu usporedbu se odnosi na Model Poduzetnik Zagrebačke Banke koji je nakon pomnijeg proučavanja ispao veća prijevara nego što sam isprva mislio. Naime, naknade za transakcije su iste kao i kod obične tarife, a veću mjesečnu tarifu plaćate da bi ste bili oslobođeni raznih naknada kod recimo dizanja kredita itd – ukratko prijevara.

Cijelu usporedbu možete skinuti ovdje.

Tih četrdesetak litara po kvadratnom metru koji se spustilo za kojih dvadesetak minuta je bilo too much to handle za kanalizacijski sustav na koji je zgrada spojena, te se voda počela dizati do nivoa da je počela izlaziti kroz sifon u kupaoni van.

Sam početak poplave je bio skoro ko u filmovima. Zvoni mi prva susjeda na vrata i pita jel i kod mene poplava. Ja kažem da nije, jer zaista nije. U to se okrenem i shvatim da je tepih u hodinku na kojem stojim do pola već mokar, otvorim vrata od kupaone, a ono gejzir u rodu sa onima na Islandu veselo bljućka vodu van.

Prvi pokušaji bacanja vode van nisu se pokazali efikasnima, pa sam krenuo u akciju minimiziranje štete. Pogasio sve osigurače koji nisu zaduženi za rasvjetu. Dizanje na stol/krevet svega što je na podu. Procjena do kuda voda može doći ovim tempom. Kada sam to sve obavio, postavio mini barikade za vodu od tepiha koje su tu više da uspore nadiranje vode u ostatak stana, vratio sam se na ručno izbacivanje vode iz kupaone van.

Negdje u to vrijeme, susjedi je došla mama od svojih 70tak godina da joj pomogne (!!!) i na stubištu se poskliznula i pala. Naravno, bio sam okružen nejakom ženskom čeljadi starije dobne skupine pa možete slobodno pogoditi tko ju je unio u stan. Zato i dva dana poslije plaćam danak u vidu jebene križobolje koja je tek pod lijekovima podnošljiva. Ajde, bar joj ništa nije bilo, samo se natukla.

Nakon što je voda prestala nadirati i supruga je stigla sa posla pa smo se bacili na brisanje parketa, deložiranje vodom natopljenih tepiha van na cijeđenje itd. Nekih tri sata nakon što je sve to počelo smo stan vratili u normalu.

Da stvar bude još gora, to jutro u teretani sam odlučio potegnuti malo dužu dionicu na traci za trčanje, oko sat vremena na finom usponu. Jer ionako neću vidjeti teretanu to ponedjeljka, pa ajde. Nakon što je sve to bilo gotovo koljena su mi gorila, leđa su vrištala za nekim položajem osim stajaćeg jer ovako više nije moglo.

Da rezimiram sebi, a i drugima za zlu ne trebalo u budućnosti:

• onaj koji je dobar i pomaže drugima – najebe
• tepisi na parketu možda jesu zlo, ali da ih nije bilo, morao bih spašavati cijeli stan a ne samo dio od vode
• ako živite u podrumskom/suterenskom stanu, obavezno razmislite o trajnom/polutrajnom zatvaranju sifona da vam se ovo ne može dogoditi