Ovaj tekst namjerno nisam stavio u svoj pizza vodič jer je totalno van kategorije po svim točkama optužnice – em nije lako dostupna (radi se o Londonu ipak), em je bezkvasno tijesto (sourdough ili ti kiselo tijesto) i za kraj tako je dobra da suza sama krene kad se sjetim.

Da krenem redom, kiselo tijesto ili sourdough je način dizanja tijesta bez kvasca, pomoću bakterija koje su već u brašnu, uz eventualnu pomoć dodatnih kultura bakterija. Pošto su bakterije sveprisutne u našim životima tako svako brašno (ovisno i tipu žitarica i načinu mljevenja) ima svoj set bakterija. Ako ih pustite da se razviju, zakiseliti će tijesto te će prilikom pečenja obaviti dizanje, što je inače posao kvasca. Za više informacija konzultirajte wikipediju.

Kvasac nije ništa drugo doli mješavina bakterija koja je uvijek nabrijana, tako da što brže obave svoj posao i da vam tijesto “uspije”. Proces kiseljenja tijesta sa bakterijama koje su već u brašnu obično dugo traje, do nekoliko tjedana i nosi visoki rizik od toga da vam tijesto ne uspije, pa nije ni čudno zašto se pizze sa ovim tijestom ne mogu naći na svakom koraku. Vjerojatno se pitate sad čemu sve to kad se to može sa kvascem napraviti za čas? Dva su razloga – okus i tekstura tijesta. Kvasac zbog svojeg osiguranja da vam tijesto uspije svaki put i to što prije donosi specifičan okus tijestu kojeg vrlo vjerojatno ni ne registrirate jer ste naviknuti na njega. Tekstura je također drugačija a sad kad razmišljam o njoj, nisam siguran da vam mogu opisati po čemu je drugačija. Barem ne bez još nekoliko odlazaka na degustaciju iste, koji se najvjerojatnije neće dogoditi.

Establishment se zove Franco Manca prema vlasniku koji još uvijek radi u kuhinji i upravlja svim bitnim aspektima iste. Mi smo posjetili prvi, ajmo reći originalni lokal u Brixtonu, jer nam je bio najbliži hostelu u kojem smo odsjeli. Put do istog nije bio ni najmanje lagan jer je bila subota, a vikendom se većina linija podzemne servisira, pa ih mijenjaju autobusne linije. A ako vam je snalaženje podzemnom komplicirano, bolje vam je da niti ne pokušavate pronaći zamjensku liniju autobusa. No, zahvaljujući temeljitom promišljanju i solidnoj intuiciji autora ovog teksta otprve smo sjeli na dobar autobus i za čas smo stigli na market u Brixtonu.

Market u Brixtonu sam po sebi je znamenit zbog nekoliko stvari, od kojih je samo jedna pozitivna. Prva (i to pozitivna), u njemu se nalazi Electric avenue, koju je opjevao Eddy Grant u istoimenom klasiku. Electric avenue je dobila taj naziv jer je bila prva shopping ulica koja je dobila električnu rasvjetu. Pjesma se odnosi na pobunu koja je izbila 1981. zbog gomilanja nezadovoljstva pretežno afro populacije Brixtona radom policije. Druga znamenitost Brixtona jest da se tamo svako malo bune, kao što možete vidjeti na wikipediji. Zbog većinom afro populacije koja je pušila travu na ulici policijske racije su bile česte i tek su nedavno uspjeli staviti (zlo)uporabu marihuane pod kontrolu. Treće, u Brixtonu je 17.4.1999. eksplodirala bomba punjena čavlima za vrijeme špice na tržnici u kojoj je ozlijeđeno 50 osoba ali na sreću nitko nije poginuo. Na mjestu eksplozije stoji spomen ploča svim žrtvama napada.

A najbolja pizza u Londonu je desno kod bijelo zelene zgrade pa prva lijevo…

Dakle, da se vratim na najbolju pizzu u Londonu. Ako ste kliknuli na službeni sajt Franco Manca vidjeli ste vjerojatno asketski dizajn koji se nastavlja se i u samoj pizzeriji. Na meniju imate šest pizza i nešto malo drugih jela i dac it. Jedno pivo na meniju i jedna limunada koji oboje spadaju u nešto najbolje u mom životu što sam probao kompletiraju asketski dojam kojemu unatoč, apsolutno ništa ne nedostaje. Ogroman red koji se ne smanjuje, u svakom trenutku barem petnaestak ljudi čeka svoju pizzu ili stol za sjesti. Za našeg boravka u pizzeriji, pizze bez prestanka izlaze iz peći i unatoč tome čekali smo nešto više od pola sata. Ali vrijedilo je svake minute čekanja. Ako se nađete u Londonu i imalo znate cijeniti dobru pizzu, Franco Manca je establishment kojeg ne smijete propustiti.

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Jedan od (po meni) trenutno najboljih stand-up komičara je Gabriel Iglesias. Dapače, toliko je dobar, i toliko ga volimo (supruga i ja) da sam joj obećao prvi put kada bude nastupao u Europi da ćemo ići. Obećanje je ispunjeno, 19.11.2011 Gabriel Iglesias je nastupio u Londonskom Shaw theatre. Dvorana prima (svega) 446 ljudi, i to garantira vrlo intimnu atmosferu. Sjedili smo u petom redu od pozornice tako da smo praktično bili manje od deset metara od njega. Vruhnski. Po obliku i konceptu, Shaw theatre je jako sličan Kerempuhu gdje smo imali prigode gledati (i slušati) fantastičnog Balaševića koji (po meni) ima puno više za reći nego za pjevati.

Glavne odlike Gabrielovog stand-up nastupa su iskrenost i improvizacija. Nema scenarija, nema predefiniranih skečeva koje će izvesti na konkretnom nastupu. Publika izvikuje što želi čuti i to jako usmjerava njegov nastup. Većina, ako ne i svi njegovi skečevi su stvari koje su se njemu osobno dogodile i to je valjda ono što ljudi prepoznaju i na što pozitivno reagiraju. Dapače, stare i poznate “stvar” aka skečeve ostavlja za kraj i to publika bira. Cijelom šarenilu njegovog nastupa pomaže brdo glasova (i efekata) koje Gabriel može proizvesti. Možda i najbitnije, Gabriel (i njegovi nastupi) su izrazito pozitivni i bez crnila. Kako mu to uspijeva, ja i dan danas ne znam.

Londonski nastup je dio njegove Standup Revolution turneje tijekom koje ga prati nekoliko komičara. Nisu vrhunski ali daleko od toga da su jad i bijeda poput naše domaće stand-up scene. Jedini izuzetak je Martin Moreno, komičar koji je Gabrielov najbolji prijatelj i sudionik skoro svega o čemu Gabriel priča u svojim skečevima. Najbolji Gabrielovi skečevi počinju sa “My friend Martin and I”…

Također, Gabriel ne propušta priliku za zajebanciju – tip iz prvog reda ide pišati usred nastupa, Gabriel ne propušta da mu dovikne koju, a po povratku slijedi skeč o tome kako je hodao kad je odlazio a kako kad se vraćao sa šekreta.

Prije nego što je Gabriel stupio na pozornicu, Martin nas je zamolio da ne snimamo nastup jer Gabriel sprema nove priče za novi dvd, za koje ne bi htio da procure na internet prije nego što budu spremne. To nas je isto zamolio i Gabriel kad je došao na pozornicu, i to je vrlo korektno od njih. Zauzvrat, nakon nastupa Gabriel strpljivo čeka i slika se sa svima koji se žele slikati, svakome stisne ruku i pita kakav vam je bio nastup večeras. Čekali smo skoro sat vremena da se slikamo sa njime, i dočekali naravno Oduševio se kad je čuo da smo iz Hrvatske, vjerojatno jer do tada nije nikad ni čuo za Hrvatsku.

Ono što je najgore u toj priči je što se vidi na njemu da bi se on htio više družiti sa svima, ali mu je bed jer to ne stigne.

Ukoliko imalo volite stand-up comedy onda je Gabriel Iglesias netko koga ne smijete propustiti. Dobar uvod su dva dvd-a koje možete pronaći na torrentima (Hot and fluffy i I’m not fat I’m fluffy). Isto tako skoro sve njegove skečeve možete pronaći na YouTube-u.

Gabriel je najavio da će se vratiti nagodinu u London, a ako bude imalo sreće (i para) mi ćemo opet biti predstavnici naše male kifle.

Nakon godinu dana od prošle usporedbe došlo je do zanimljivih previranja na domaćem tržištu banaka, pogotovo kada se uzme u obzira da “kriza” još uvijek traje.

Došlo je do laganog “preslagivanja” – četiri banke su poskupile, četiri su pojeftinile svoje tarife, a Raiffeisen banka je ostala najpovoljnija ako ne radite sa gotovinom.

Ako radite sa gotovinom, iznenađenje je priredila Splitska banka sa svojim paketima u kojima daje popust na domaći platni promet od 15% u najmanjem paketu. E sad, postoji uvijek opcija da sam ja krivo protumačio njihove tarife, odnosno da je polog gotovine nekako “izuzet” iz tog popusta, pa to svakako provjerite. Ako je to točna informacija, ovisno o količini gotovine koju polažete možda vam se veći paket kod Splitske banke zaista može isplatiti.

Cijelu analizu možete preuzeti ovdje.

Onaj tko je prozvao Twitter microblog platformom je idiot. Kad bolje razmislim, taj idiotizam su skovali američki mediji koji moraju to nekako predstaviti najglupljoj naciji na svijetu. Za blog su svi već nekako čuli, pa ajmo isto to samo kraće.

Blog implicira nekakav konkretan sadržaj, formu i tematiku, dok na Twitteru toga skoro pa i nema, prvenstveno zbog limita od 140 znakova po tweet-u odnosno poruci. Do limita od 140 znakova došli su zbog kompatibilnosti sa SMS-om – da se tweetovi mogu prosljeđivati na mobitele bez rezanja teksta.

Da budemo iskreni, blog vam (većinom) čitaju prijatelji i rodbina i tepaju vam kako je super iako serete kvake bezveze. Na Twitteru radite isto sa velikom razlikom da te svoje kvake gurate ljudima pod nos (svojim followerima). I zato vam nitko neće reći (čak ni prijatelji ni rodbina) kako super tvitaš.

Nakon nekih šest mjeseci na Twitteru moram priznati da je cijelo iskustvo krajnje zaglupljujuće. Ako uzmemo u obzir da je 40% poruka pointless babble nije ni čudno. Od većine ljudi ćete čitati da su kakili, piškili ili nešto drugo napravili što je toliko obično da je apsolutno nebitno. Zovite me antivoajerom ali stvarno ne trebam znati kad netko pije pivo, ide spavat, ustaje se ili prodaje zjake u čekaonici kod doktora. I kada pokušavam nešto tvitati (za što ja mislim da nosi neku vrijednost drugima (ili smiješno ili zanimljivo bilo kako drugačije)) osjećam se kao da ne pripadam tu. Jer ne mogu srati bezveze ko svi ostali i ne vidim smisla u tome.

Sve skupa gore navedeno upućuje na ogromni jaz između Twittera i bilo kojeg bloga. Pardon, bilo kojeg pošetnog bloga. Kada bloger, da ne kažem čovjek, sjedne za tastaturu, pogleda u taj ponor praznog editora teksta neograničene duljine, klimne mu sa dužnim poštovanjem i krene na pisanje nekakvog smislen strukturiranog teksta … to je već umjetnost za sebe. A sa Twitterovih 140 znakova možeš si jedino dupe obrisat, i to ofrlje.

I da stvar bude još gora, Twitter mi ubija blog. Kao da mi treba pomoć u tome, dovoljno ga vrlo uspješno i sam ubijam sa manjkom vremena/inspiracije/tema. Padne mi nešto na pamet, i umjesto da napišem blog o tome, neki izbljuvak natjeram u 140 znakova i onda sam sretan jer sam to “napisao”. Jedno pet sekundi. I što više gledam u taj tweet osjećam se jadnije. Jer iza tih 140 znakova ima toliko toga što nisam rekao, a smatram da treba reći. Vjerojatno kolege psihijatri imaju neki fini latinski naziv za to, ali ja bolujem od objašnjavanja. Dok nisam napisao sve što mislim ili sa čime argumentiram temu o kojoj pišem jednostavno ne mogu biti zadovoljan. Zato je za mene blog obećana forma.

Twitter kao forma komunikacije prati vrijeme u kojem živimo. Kada je ponata da sve bude brže, tako i da informacije kolaju što brže ma koliko nebitne bile. Blog ispada kao da je nešto što koriste starci koji nisu uspjeli napraviti taj prijelaz u “bržu traku” na informacijskoj autocesti (još jedan debilan naziv skovan u kovačnici američkih medija).

Da li je Twitter apsolutno beskoristan? Naravno da nije. Ako nas je današnje vrijeme išta naučilo to je da danas više nego ikada svaki lonac ima svoj poklopac. Tako je Twitter prije svega odličan za brzu komunikaciju sa pružateljima usluga koje koristite. Naravno, ako su oni otkrili Twitter. Moje generalno iskustvo je da ćete prije dobiti (službenu) pomoć preko Twittera nego na drugim društvenim mrežama. S druge strane, ako ste voajerski nastrojeni, možete pratiti aka followati većinu celebrity-a koje gledate na tv-u i u filmovima ali opet, to je samo celebrity verzija “vidi kako sam kakio i piškio”.

Možda vam naslov zvuči suicidalno ali vjerujte mi na riječ. Vožnja biciklom po praznom autoputu je ono što bi svaki ozbiljan biciklist koji drži do sebe trebao napraviti. Barem jednom u životu.

Naoružan sa puno vjere, entuzijazma i iskusnim vodičem krenuli smo dužom rutom iz Travnog prema Mićevcu, preko autoputa pa sve do početka Velikogoričke obilaznice koja je još u izgradnji – odmah poslije sela Kobilići. Fini novi asfalt koji samo čeka bicikliste.

Nakon stanke sa okrijepom na benzinskoj postaji nakon Velike Gorice, krenuli smo prema petlji za uključenje na autoput u izgradnji. Moram priznati da je samo uključenje na autoput bilo frkovito jer malo je teško oduprijeti se tom nagonu da će te nešto pokupiti sa 100 km/h. I to s leđa.

Do tog autoputa može se doći i kraćim putem – kroz Dugave preko ranžirnog kolodvora i onda samo ravno do gradilišta nadvožnjaka u Velikom Polju. Tamo se morate malo probiti kroz uličice da se uključite na autoput.

Cijelu kartu ove vožnje možete vidjeti ovdje

Prvo da nešto razjasnim. Ja nisam zadrti krkan koji se boji promjena. Mene uopće nije strah gubitka nacionalnog identiteta. Baš me briga da li će zabraniti kolinje, sir i vrhnje i tko zna šta još. Od samog čina ulaska u EU ja bih imao višestruke koristi jer kao poduzetnik bih puno lakše poslovao sa svojim partnerima na zapadu. Ali ipak, poriv da glasam protiv ulaska je naprosto presnažan da bih ga ignorirao.

Pa da probam objasniti zašto ću glasati protiv ulaska u EU. Kao prvo – mrkva i batina. Trenutno, sve reformekoje se provode u nas provode se zbog ulaska u EU. Da nam se ne maše sa članstvom pred nosom i lupa štapom po čelu već godinama da se ne reformiramo dovoljno. Samo ću napraviti malu digresiju i spomenuti da su Bugarsku i Rumunjsku primili u članstvo tog za nas vrlo ekskluzivnog kluba bez da su napravili r od reformi, a sada godinama nakon što su ih primili se bore sa istim tim reformama. Sada zamislite što će biti kada nas prime u EU, kada nestane mrkve i batine za promjene u Hrvatskoj. Za koga ćemo se onda reformirati? Za i zbog sebe samih? Mene je ozbiljno strah toga.

Drugo – posljednja prilika da se političkoj eliti pokaže da ne rade dobar posao. Zapravo, da rade nikakav posao. Zašto posljednja? Svake četiri godine nas bombardiraju porukama da se vlast nagrađuje/kažnjava na parlamentarnim izborima. Krivo. Na izborima se mijenja boja vlasti, a govno ostaje govno bilo ono crveno ili plavo. Posljednja prilika da se vlasti pošalje poruka ne radite dobro je referendum za pristupanje EU. Iako svi dobro znamo da će naši političari prije jesti svoje govno sa smiješkom nego li priznati da ne rade dobro, bojim se da nam je ovo posljednja nada.

Treće – pokazati kičmu. Iako je za to vjerojatno prekasno, demonstracija sile rijetko kada je uzalud. Narod ima moć, kada se ujedini i kada kaže ne, to ima glasan odjek. Tako glasan treba biti odjek referendumskog ne pristupanju EU sa jasnom porukom da nije problem proeuropska budućnost Hrvatske, već ljudi koji ju bahato u nju vode. Ako vam treba konkretan razlog za pokazivanje kičme EU birokraciji (i vlastitoj birokraciji) evo vam:

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith smatra da građani Hrvatske trebaju biti ponosni što je njihova zemlja postala solidna, moderna država u kojoj se poštuje zakon, što po njemu svjedoče i činjenice da su hrvatske vlasti predale ICTY-u transkripte sastanka na Brijunima, koji su teško optuživali njihove učesnike, te Den Haagu izručile svoje generale.

“Hrvatska je učinila nešto što je bez presedana u međunarodnim odnosima. Izručila je međunarodnom sudu optužene za ratne zločine, svoje generale koji su bili pobjednici u ratu. Generalima se obično sudi, ako se uopšte sudi, nakon ratova u kojima je njihova strana izgubila. Nikad se do sada nije dogodilo da se sudi pobjednicima. Ja znam da su takve odluke bolne, ali ova, hrvatska, pokazuje da Hrvatska želi poštivati zakon”, kazao je Galbraith.

Sjedinjene Države, po njegovim riječima, u sličnim okolnostima “vjerovatno ne bi postupile kao Hrvatska”.

Izvor vijesti: http://www.24sata.info/vijesti/svijet/61578-Judith-Armatta-Haska-presuda-hrvatskim-generalima-nije-osuda-zemlje-ili-naroda.html#ixzz1K3sLKO00

Suradnja sa Haškim tribunalom pomoću koje su nas maltretirali kao školski nasilnik na igralištu slabiju djecu godinama a nakon svega što smo napravili umjesto da nam bude od pomoći godinama je bila nezadovoljavajuća i problematična, te nam je otežavala ulazak u EU. Znam da stvari nisu tako crno bijele, ali ako mi netko kaže da je suradnja nezadovoljavajuća, ja bih istog treba povukao sve ljude sa te suradnje i rekao – javiti ćemo vam se za šest mjeseci, ako uopće. Kad je već nešto nezadovoljavajuće, onda neka bude nezadovoljavajuće kako spada. Žalosno ali istinito, svi te više cijene ako si sposoban pokazati zube kad za to dođe vrijeme. Ali kao što sam napisao na početku, za to je vjerojatno prekasno.

Četvrto – ne želim Jadranki Kosor pružiti to zadovoljstvo. Osoba koja nas sramoti kako vani a još više unutar države nije zaslužila tu privilegiju da nas uvede u novo razdoblje Hrvatske budućnosti. Kako ju ja vidim, ona simbolizira sve što ne valja u ovoj državi – da se osoba bez kvalifikacija, bez znanja stranog jezika i ono najvažnije bez imalo srama da bi imala posljedice od ta dva nedostatka nađe na tako važnom mjestu kao što je premijer države. Ovo bez imalo srama je još i najveći problem ljudi u ovoj državi. Neka se ja samo dokopam fotelje pa ćemo dalje lako.

Ne volim pisati o politici jer se samo uzrujam, ali ova tema me interno uzrujava već danima i jednostavno je morala izaći van.

Pošto ove godine neću moći gledati Eurosong jer ću biti na arbajtu moram napraviti overview malo ranije. Kako je nemoguće sada recenzirati pjesme koje će ući u finale, samo ću od svih kandidata izdvojiti one koje su pobudile moju pažnju.

Kao prvo, izdvajam predstavnike Latvije – Musiqq – Angel in disguise.

Najbolja stvar Eurosonga otkako ga ja pratim, sa fenomenalnim muškim vokalom kojem predviđam odličnu karijeru ako se bude držao engleskog pjevnog područja. Prvi put da sam čuo neku Eurosong pjesmu koja mi je totalno, ali totalno sjela u uho. Ako se mene pita, Eurosong 2012 ide u Latviju.

Drugo, meni najveće iznenađenje ikada su naši susjedi Slovenci kojima predviđam ogroman uspjeh ako ne i pobjedu na ovogodišnjem Eurosongu. Maja Keuc sa pjesmom No One je moj veliki favorit, prvenstveno zbog odličnog ala Anastacia vokala. Fascinantno je kako ista ta pjesma na slovenskom na ništa ne liči, vjerojatno jer je Maja učila pjevati na engleskom, pa joj je i boja glasa totalno drugačija. Uglavnom, ako Slovenci pobijede na Eurosongu sljedeće godine idem na finale u Ljubljanu

Od ostalih sudionika, naši su po meni na dnu. Prvi pokušaj otkrivanja eurodance izričaja u 2011 nije uspio, tako da nam neće pomoći ni to što ćemo nastupiti sa pjesmom na engleskom jeziku. Naši susjedi imaju stvar sa refrenom zbog kojeg sam se skoro upišao od smijeha – istog trena vredim kao hiljadu žena, njemu sam lepa i jaka ko stena.

Od novosti treba istaknuti da se nakon jako dugo vremena Talijani vraćaju na Eurosong, ali sudeći po pjesmuljku kojeg su izabrali na San Remu opet će se naduriti i bojkotirati Eurosong barem dvadeset godina, ako ne i više.

Ili drukčije:

Sve prave su ljubavi tužne
Đorđe Balašević, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja

Rujan prošle godine, zle slutnje bile su u zraku, da ne kažem – u eteru. I da ironija bude veća, to što se radilo o jeseni još je veća poveznica sa prelijepom pjesmom vječnog Đoleta.

Što je to bilo u eteru? Kašnjenje. Ljetna shema Plavog radija svake godine (u pet godina koliko sam ih ja slušao) je završila na isti datum. Ove kritične – 2010te – najavili su da kreću sa programom dva tjedna kasnije nego li je to uobičajeno. Sirena za uzbunu je svirala, zabrinutih nije nedostajalo.

A kad je krenulo, šoku i nevjerici nije bilo kraja. Započela je Antenizacija Plavog radija. Da pojasnim dio o šoku i nevjerici. Antena Zagreb spada u onaj najgori šljam radijskog programa. Radio program koji je engineered da privuče što je više slušatelja moguće u udarnim terminima svim raspoloživim sredstvima. I ako slušate radio jedino, ili većinom, dok ste u autu i taljigate se na i sa posla, Antena je bila bogom dana. Ako ste mogli podnijeti super smiješnu Barbaru Kolar koja je najsmješnija sama sebi, imali ste savršenu radio stanicu. Red muzike, red prometnih informacija. Tada, kad je Antena krenula, imali su playlistu od 500 pjesama koja se vrtila, jer su to “najbolje” stvari koje svi rado slušaju. Svi mi volimo black velvet, i rado ju čujemo svaki drugi dan kad se vraćamo sa posla nervozni, jer je dobra stvar. Ali ako imate radio upaljen cijeli dan, i čujete black velvet šest puta dnevno, malo vam se zgadi dobra stvar.

A moj odnos sa Plavim je bio više nego odnos slušatelja i radio stanice. Oni su bili moje kolege. Kada radite sami, od doma i nemate kolega sa kojima bi ste ćakulali, radio vam zaista postane najbolji prijatelj. Pogotovo kada ste u samonametnutoj društvenoj izolaciji. Supruga dođe sa posla i priča mi što je tko rekao kod nje na poslu, a ja njoj pričam o čemu su Marta i Stanko jutros razglabali. Onda je došlo zlatno razdoblje kada sam mislio da moj (radio) život ne može biti bolji pa je postao bolji – Plavi je prenosio Ministry of sound emisije nekoliko mjeseci što je bio razlog za biti budan subotom ujutro. Yammat FM koji je dosta dugo išao vikednom je imao prejebenu muziku, onu zbog koje mi je bilo drago što sam živ i što mogu slušati radio.

Prvu pizdariju da tako kažem su napravili kada su tražili “novi kadar” – mlade snage za rad na radiju. Rezultat – primili su glupaču i kraljicu glupača. Strah me pomisliti kakvi su bili ostali kandidati. Da jedna osoba može takve gluposti proizvoditi u eter mi je nevjerojatno, a još kada uspiju dvije takve pronaći – pa to je jebeno čudo. Tu su već počela prva terapeutska gašenja Plavog radija i bježanja u lokalnu MP3 kolekciju.

Sa početkom “nove” sheme krajem 2010. i pokretanjem Soundset alijanse, sve je otišlo u kurac. Plavi se pretvorio u Antenu Zagreb. Više nema blokova muzike, sve stvari se puštaju u blokovima od tri (3) pjesme koje se najavljuju obrnutim redoslijedom. Manjak muzike se nadoknađuje glupim tekstovima preuzetim sa interneta, raznim “istraživanjima” o kojima ćemo saznati više nakon bloka od, suprajz, tri pjesme ili cca petnaestak minuta. Da stvar sa “manje” muzike bude još gora, napravili su svoju varijantu od Anteninih 500 pjesama, koja ruku na srce nije bila 500 već recimo 700, ali opet – kada čujete neki hitić tri do pet puta dnevno, lagano vam je dosta svega, i radija i života. A taj isti radio slušate oko deset (10 sati dnevno), a nekad i više.

I da stvar bude još gora, ako mi uopće vjerujete da je to moguće, oni (Plavi radio) zaključe da one dvije koje su primili nisu ni približno dovoljno glupe za taj posao i da im treba netko tko će im pokazati kako se to radi. Oni dovedu Lanu Klingor da radi na radiju. Osoba kojoj bi trebalo zakonom zabraniti rad na radiju – ako ne zbog nazalnog glasa, kojeg se i da podnositi, onda zbog toga što ja oglupim dok ju slušam. Osjećam kako se ovo malo što imam intelekta topi, dlanovi mi se znoje i ne mogu si pomoći čak ni gašenjem Plavog. Srce mi lupa, a u glavi mi se vrti još satima od samih pokušaja spoznaje da tako glupo stvorenje postoji na ovoj planeti. I da ju je netko pustio u eter.

Zaključno sa prošlim tjednom i službeno sam odustao od Plavog radija. Dao sam im i više nego poštenu šansu (cca šest mjeseci) ali ne ide. Nakon tjedan dana slušanja Otvorenog moram priznati da sam u šoku – koliko muzike postoji na ovom svijetu koje nisam čuo “već sto godina”, a da ne spominjem muziku koju nisam čuo pa, valjda nikad.

Zbogom Plavi, i hvala ti na više nego dobrih skoro pet godina, vrijeme je da svatko krene svojim putem u potrazi za radijskom srećom.

O spektaklu zvanom hokej u Zagrebu i fenomenu zvanom Medveščak već sam pisao i tu se nema ništa novo za reći. O hokeju u Areni Zagreb ima se štošta za reći.

Prije svega, htio bih napomenuti da je ovo rang kvalitete na kojem bi domaći hokej, barem što se Medveščaka tiče mogao biti tijekom cijele godine. Velika dvorana Doma sportova je na svakoj utakmici rasprodana i uvijek se traži karta više. A 15 tisuća ljudi koliko je rasprodalo Arenu na sve četiri utakmice moglo bi napuniti Arenu za svaku utakmicu, barem po mom mišljenju. Šteta je nažalost što je led u Areni neprirodna tvorevina, što se vidjelo tijekom svake pauze između trećina kada se “ispeglani” led jednostavno ne može smrznuti do kraja. Ja ću držati fige i nadati se da će Medveščak jednog dana imati dovoljno para da izgradi dvoranu sa kapacitetom Arene Zagreb u kojoj će led biti prirodna tvorevina, a sva ostala događanja gostujuća.

Što se same utakmice tiče, bila je odlična, izuzev zadnje trećine koja je bila za nokte pojesti. Nakon što je igrač KAC-a nabio našeg na ogradu tako da se ovaj nije mogao ustati i morali su ga odnijeti sa leda, uslijedilo je trominutno zviždanje i urlik nezadovoljstva publika koji bi vjerojatno mogao srušiti Dom sportova. U te tri minute su suci vijećali i zaključili da neće biti nikakve kazne za igrača KAC-a. U nastavku igre nervoza na ledu se mogla rezati nožem, što se pogotovo vidjelo kod igrača Medveščaka. Igrali su daleko agresivnije i ratobornije što je dovelo do isključenja dva naša igrača.

Glava a ne srce bi trebao postati novi moto Medveščaka. Jer kada srce povede i želiš se pod svaku cijenu osvetiti za palog kolegu, glava više ne može upravljati i postupati razborito. Da su uspjeli ostati sabrani nakon tog incidenta, možda bi i uspjeli nešto napraviti. Ovako su manje od deset minuta prije kraja utakmice morali dvije minute braniti gol pod svaku cijenu jer sa dva igrača manje nešto drugo i nije izvedivo. Treba napomenuti da su i sa dva igrača manje uspjeli organizirati jednu kontru koja je umalo rezultirala pogotkom.

Glavom, ne srcem Medvjedi!! Glavom …

Hvala Đoletu i Panonskoj mornarici što su nas počastili svojim vrhunskim glazbenim umijećem kroz velebnu Arenu Zagreb. Zaista, do zadnjeg mjesta puna Arena Zagreb je kao najveća pohvala vrhunskom opusu jednog bezvremenskog glazbenika kao što je Balašević. A i on sam to priznaje

Kažu da je glazbenik onakav kakva mu je publika. Da vas vidim (svjetla se pale u Areni)
Bome sam ja zaista dobar.

Za djelić te veličanstvene atmosfere možete pogledati video na Indexu.

O samom koncertu ima se štošta za reći. Sve njegove pjesme puno bolje zvuče uz podršku tamburice a kada majstor na bisernici oplete solo dionicu para dušu i tijelo na sastavne dijelove. Majstor Đula na violini koji mijenja redovnog violinistu, inače mu rođak, je zaista virtuoz bez premca. Zamjerke idu ton majstoru kojemu treba prste naribati i servirati mu ih na kiselo. Šumovi, krčanja i probijanja su neke stvari koje si niti jedan profesionalan ton majstor ne smije dopustiti.

Ukratko, koncert za pamćenje, jedino što može nadmašiti ovakav spektakl je koncert Balaševića na Maksimiru pred šezdeset tisuća ljudi. Nadam se novim nastupima u Kerempuh formatu koji mu jako dobro pristaje, jer Đole ima puno više toga za reći nego za otpjevati…

Posted from WordPress for Android

U nedostatku bolje, ili da budem brutalno iskren – hrvatske riječi – za to što se meni dogodilo moram koristiti englesku verziju. Prema wikipediji još su stari grci imali te probleme te su to vrlo lijepo sročili:

An epiphany (from the ancient Greek ἐπιφάνεια, epiphaneia, “manifestation, striking appearance”) is the sudden realization or comprehension of the (larger) essence or meaning of something. The term is used in either a philosophical or literal sense to signify that the claimant has “found the last piece of the puzzle and now sees the whole picture,” or has new information or experience, often insignificant by itself, that illuminates a deeper or numinous foundational frame of reference.

Ovaj post se velikim dijelom referencira na jedan prijašnji post, gdje je sad već legendarni poduzetnik izjavio “jebe se meni prodavao ja čavle ili software”. Ovaj post se odnosi na one koji naravno nisu “pravilno” nastrojeni poput našeg već legendarnog poduzetnika.

Da ova priča bude još bolja, nisam bio niti svjestan da mi se epiphany dogodio. Tek sam danas pri ležernoj rano jutarnjoj kavici sa kolegom dok smo pretresali neke trice i kučine iz vlastitih života, što trenutnih što prošlih shvatio.

Shvatio sam da sam napravio prvi korak prema stavu našeg legendarnog poduzetnika. Shvatio sam da negdje u minulih šest mjeseci počeo shvaćati da je moj rad – nazovimo ga programiranjem – samo sredstvo da se dođe do novca. Ponoviti ću bitan dio – samo sredstvo da se dođe do novca.

Wow. Mind blowing, zar ne

Premotajmo sad malo unazad, i to ne malo već dosta. Premotajmo do kraja 2007. kada sam (službeno) krenuo u vlastiti posao. Taj elan i vjera u sebe su zapravo strašno kvalitetna maska kojom su presvučeni svi strahovi, nesigurnost i bojazni kako će to sve u stvarnosti funkcionirati. Problem je što se ta maska treba u nekom trenutku skinuti. Poput pomoćnih kotačića na vašem prvom biciklu. A taj trenutak svakome će doći. Moj je došao vrlo suptilno, možda i presuptilno – da nisam ni primijetio da se maska skinula. Do jutrašnjeg epiphany-a.

Usporediti ću to sa onim trenutkom kad vas tata uči voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, i drži vas ispod sica. Vi veselo pedalirate da ni ne primijetite kako je vaš oslonac ostao negdje daleko iza vas, a da vozite sami.

Upravo je takav osjećaj. Kao da napokon vozim sam, bez pomoćnih kotačića.

Za kraj ću samo reći da krasan osjećaj riješiti se prtljage i omogućiti samom sebi rast u novim i nepoznatim smjerovima. Da povučem paralelu sa mojom trenutno omiljenom igrom – ovo je novi level, i to jedan kojeg sam jako dugo čekao.

Želite pokrenuti savršen vlastiti posao. Savršen? Onaj zbog kojeg ćete biti sretni kao prase u blatu? Zaraditi milijardu novaca? Ja sam vrlo oprezan po pitanju etiketiranja stvari i pojmova kao savršeni i idealni. Ali opet, kada me entuzijazam ponese tu je teško zadržati kontrolu nad samim sobom. Ako još i pokušavate obuzdati sami sebe to je odlično, jer već radite više na svom ponašanju nego većina ljudi.

Nikad neću zaboraviti kad sam sa jednim klijentom nešto dogovarao oko načina plaćanja, i onda me direktorica firme pitala: “Jel to zauvijek?”. Umm… Zauvijek je strašno teška riječ, a samo radi zabavnog faktora ću napomenuti da je nakon cca osam mjeseci ta suradnja prekinuta. Eto koliko “zauvijek” može trajati. No, vratimo se nazad na savršen posao.

O pokretanju posla sam već pisao, i ovaj post se odnosi na onaj dio populacije iz maloprije linkanog posta koji kreće u vlastiti posao iz entuzijazma i želje za bolje sutra.

Faktori koji trebaju biti zadovoljeni za pokretanje vlastitog posla (i savršenog i uspješnog) su:

Uočite mali kružić u sredini. To je vaš savršen posao. Jedan mali podskup tri navedena čimbenika koji čine svaki poduzetnički poduhvat.

Da ilustriram graf sa primjerom. Ja obožavam bordanje i to mi je najdraža aktivnost kojom se mogu baviti. Čist zrak, priroda, snijeg, brzina, sloboda – ukratko užitak. Dakle to su “stvari koje volim”. Trebamo zadovoljiti još dva segmenta. I tu već ulazim u probleme. Stvari u kojima se vidim – što bih ja mogao raditi vezano uz bordanje? Aummm. Ugh. Hmm. Ništa? Recimo otvaranje turističke agencije koja će voditi ljude na bordanje, pa ću posredno i ja se više baviti bordanjem. Iako je ovo vjerojatnije više zavaravanje samog sebe nego neko realno očekivanje. Sav posao koji ide uz pokretanje turističke agencije – prve asocijacije su fuj bljak papirologija natezanje sa ljudima.

Ali recimo da smo pokrili “stvari u kojima se vidim”. Treće je “stvari za koje su ljudi voljni platiti” ili drugim riječima prihodi vaše nove firme. Kako će moja agencija ponuditi aranžmane ljudima koji će biti privlačni sa dovoljnim prostorom za zaradu? Da li ću samo preprodavati tuđe aranžmane ili ću organizirati i vlastite?

I sad se vratimo korak nazad. Agencija mi nije baš dobra implementacija “stvari koje volim”. To je više birokracija nego “stvari koje volim”. Da bih bolje ispunio svoje želje, trebao bih biti bliže snijegu. Kao npr škola bordanja. Da li se od toga može živjeti? Sad je trenutak da odradite jednu cost-benefit analizu, kao i SWAT da realno sagledate stvari.

Graf kojim sam gore opisao proces odlučivanja je samo jedan pogled na tu analizu da li se trebate upustiti u pokretanje vlastitog posla. Kao i kod svake analize bitno je imati otvoren um i ne gledati sve ružičasto. Jer u stvarnom svijetu su sve boje prisutne, osim ružičaste. Flamingos not included.

Ponukan reklamom o bebama crvene pande zaputio sam se u naš lokalni zološki vrt. Moram priznati da je dotični u zadnjih pet godina vidno napredovao. Više ne izgleda toliko socijalno kao prije, pa ću čak otići toliko daleko da kažem kako ni lavovi više ne izgledaju toliko ofucano

Iako, gore navedeni kompliment dobiva još više na težini kada znate da sam vlasnik godišnje karte za Bečki zološki vrt, koji je stvarno vau. Jedino žalim što je naš zološki ograničen prostorom jer tko zna kako bi to izgledalo da im dopuste da se prošire više u park Maksimir. Što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv toga za zološki ozbiljnije zagrize u park.

Drago mi je kada vidim da se gradi u našem zološkom – konkretno nova nastamba za lavove i raznu sitnu živad koja bi po planovima trebala biti mrak.

Nažalost moja misija je bila neuspješna. Tata crvena panda je ćorio na svom drvetu, dok je mama sa mladuncima bila negdje skrivena. Napravio sam krug po zološkom i vratio se nakon više od sat vremena. Mama je izašla na sunčanje dok su mladunci ostali sigurno skriveni u svojoj kućici. Više sreće u sljedećem izvlačenju.

Crvena panda je moja omiljena životinja u zološkom vrtu. Iako danas domaće pande nisu bile raspoložene sa fotosession, imam više nego dovoljno slika iz bečkog zološkog, pa ću napraviti jedan long overdue poseban post samo o crvenoj pandi.

Do tada, možete škicnuti moj današnji posjet zološkom vrtu ovdje.

UPDATE – neki su imali bolju informaciju od mene očito pa nisu došli ko tele na šarena vrata u zološki. RTL Televizija je imala prilog o bebama crvene pande, pa bi bio red da to okačim ovdje. Ako želite video u većoj rezoluciji, kliknite ovdje. Valjda se RTL neće ljutiti…