Vnukblog

“Tekst” na Index-u počinje ovako:

OVO nije tekst o Slavenu Biliću. Ovo je tekst o slici Slavena Bilića koju su kreirali mediji

Moram priznati da me već dugo neki “tekst” nije uzrujao toliko da moram pisati post o tome. Koliko god ljudi pljuvali po Indexu kao trećerazrednom portalu ja sam uvijek imao mišljenje kako je Index - ok. Ali kad vidim za kakve izbljuvak tekstove netko dobiva pare onda mi stvarno pada mrak na oči. Uočite kako naglašavam riječ - tekst. U normalnom svijetu na takav članak Indexa bi bio samo jedan predugačak blog post na kojeg nitko ne bi obraćao pažnju. Ali kada vaše postove objavljuje jedan vrlo posjećen (prema mojim procjenama, naslovnicu Indexa dnevno u prosjeku otvori oko pola milijuna ljudi) portal, onda to dobiva na težini.

Izbornik nacionalne vrste Slaven Bilić je zadobio srca i simpatije većine nakon utakmice sa Makedonijom u Skopju gdje smo izgubili 2:0. Komentar izbornika je bio: jebiga, izgubili smo. U današnjem vremenu političari (i sve ostale nepolitične njuške u medijima) se doslovno gade ljudima jer im ili lažu u facu ili simboliziraju ono što prosječan Hrvat nikad neće imati. A onda dođe jedan nogometaš koji ne mulja ljude, govori jezikom ljudi, ne pravi znanost od toga što radi i ono valjda najbitnije - ne laže vam u facu.

Poskupljenje struje neće osjetiti oni koji malo troše

Ivo Sanader, 10.06.2008

U vremenu kada ljudi žive sve teže i teže pa poskupljenje struje sjedne ko šaka u oko, premijer sa svojom izjavom ne uspijeva zamuljati nikome oči, čak ni najprosječnijem Hrvatu. I onda se pojavi jedan Slaven čija je direktnost naprosto osvježavajuća.

Činjenica je da su se SVI mediji u Hrvata malo zanijeli sa veličanjem Bilićevog lika i djela, ali u ovim vremenima kad je sve, da prostite, u kurcu - to je ono što naciji treba. Ali ne! Tu se našao jedan “komentator” (nažalost, Index ga promovira u komentatora, inače bi bio samo bloger za kojeg, ponavljam, nikog ne bi bilo briga) bez kojega bi smo bili izgubljeni. Ovo sve me podsjeća na “car je gol” priču kad samo klinac viče da je car gol, a tu ulogu u našim medijima je na sebe preuzeo Index.

U svom “tekstu” autor vuče paralelu između Đikića i Bilića odnosno kako se od Đikića (iako je postigao nešto značajno) mediji ne prave Mesiju kao što je to slučaj sa Slavenom. Ovo bi mogla postati nova uzrečica koja će zamijeniti “uspredbu krušaka i jabuka”. Nogomet svi razumiju, a pogotovo prosječan Hrvat - ipak smo mi nacija izbornika. Molekularnu biologiju razumije jako mali postotak Hrvata, pa zato se nitko ni ne trudi veličati njegov lik i djelo (barem ne na nivou Slavena Bilića). Naposlijetku, prosječan Hrvat neće vjerovati u lijek protiv raka dok netko iz njegove obitelji (bliže ili šire, nevažno) ne bude izliječen sa dotičnim. A i onda će njegov izumitelj biti zadnja stvar koje će se netko sjetiti.

Zašto se ne gradi kult ličnosti dr. Đikića? Najjednostavnije rečeno - nema karizmu. Slaven Bilić doslovno zrači. Ima ono nešto na što se ljudi (a mediji pogotovo) zalijepe ko moljci na ljepljivu traku u ormaru.

Sad mi je napokon jasan “incident” kad se Bilić obrecnuo na Index-ovu novinarku tijekom presice sa “Index? Kod vas je sve negativno!”.

Stari slogan vemila je bio centar vrhunskih tehnologija, koji bih lakše parafrazirao u centar vrhunskih debila, ali kad su ga promijenili onda je ispao ovakav.

Ono što je trebao biti relativno jednostavan zadatak - kupiti najjeftiniju sobnu tv antenu, ispostavilo se da je nemoguća misija. Malo sam čitao po news-ima i došao do informacije da vemil ima vulgaris Quadro sobnu antenu za nekih 90tak kuna.

Došao sam tamo, malo razgledao, našao dotičnu antenu i zaputio se prema blagajni. Dotična blagajnica okrene kutiji na sve moguće stranice i zaključi da nema šifre pa da ju ne može ukucati u blagajnu. Zanimljivo, ali ja sam bio uvjeren da barkod tome služi. Ali nema veze. Nakon par minuta kopanja po papirima, slijedi dijalog između blagajnice (B) i mene:

B: Nema na skladištu.
Ja: I? (antena stoji na pultu između nas dvoje)
B: Količina je nula. Nema na skladištu. Sigurno ste uzeli zadnju sa police.
Ja: Nisam, još su dvije na polici. I šta sad?
B: Pa ne mogu vam prodati. Nema na skladištu.
Ja: Vi to ozbiljno?
B: Pa da, program mi ne dozvoljava da vam prodam to jer je količina na skladištu nula (okreće ekran prema meni da vidim poruku koju joj je program izbacio).
Ja: Vi mora da se šalite (tužno pogledavam antenu koja stoji ispred mene).
B: (već uzrujana) Ne! Ne mogu vam to prodati jer nema na skladištu.
Ja: I ne možete nikoga nazvati da to provjeri/ispravi?
B: Sada ne (bila je subota, pred kraj radnog vremena).
Ja: Mhm. (spremam pare u novčanik i odlazim).

Jedna tvrtka koja živi od maloprodaje krajnjim kupcima si ne smije dopustiti da ne može prodati nešto jer u aplikaciji nije dozvoljeno negativno stanje skladišta. Nemojte me krivo shvatiti - ne kažem da se ne može dogoditi da nešto na polici nije uvedeno u aplikaciju (iako mogu dobiti kaznu za to ako im inspekcija tako nešto pronađe), ali da si jedna tvrtka koja živi od maloprodaje to ne smije dopustiti. Ili još gore, ne smije si dopustiti sramotu da kupac ne može kupiti nešto samo zato što Ivica iz skladišta nije unio primku (ili međuskladišnicu ili maloprodajnu kalkulaciju ili nešto treće jer postoji preko nekoliko načina kako se roba može prepisati iz skladišta u maloprodaju) u aplikaciju.

… kurva o poštenju. Moram priznati da mi ta stara narodna poslovica nikad nije bila pretjerano jasna, ali meni dobro zvuči. Onako moćno. Za razliku od onih koje g. Sijerković baca kao iz rukava na nedjeljnoj prognozi vremena.

Već sam pisao o tome kako je evolucija pronašla način kako se riješiti manje inteligentnih pojedinaca tako što će ih ekonomski oslabiti kroz emisije za šišanje ovaca kao što su Nova Lova. Jedan način koji je poprilično stariji od ovoga jest kurva koja je HIV pozitivna.

Ako niste pratili medije zadnjih tjedan dana, u Osijeku je pala madam sa par djelatnica a za jednu se ispostavilo da je HIV pozitivna. Krasno, zar ne?

Gdje je tu evolucija, pitate se?

Da bi jebao kurvu, trebaš biti idiot.
Da bi jebao kurvu bez kondoma, trebaš biti posebna vrsta idiota.

A za takve će se pobrinuti gospođa evolucija i ne treba ih žaliti. Treba žaliti one kojima su dotični iz posebne vrste prenijeli virus HIV-a.

Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme me progone slike i osjećaji iz djetinjstva. Preciznije, samo me opali mentalna slika i svi osjećaji vezani za nju.

Dok stojim na semaforu zelenog vala kod HNK samo mi se pojavi slika mene kao klinca u Zagrebu kako sjedim u tramvaju koji stoji na semaforu i velikim očima gledam na masivnu zgradu HNK. Slika traje djelić sekunde, ali taj djelić sekunde kao da sam se vratio dvadeset godina u prošlost.

Druga slika koja me progoni jest ona u kojoj stojim na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i čekam tramvaj sa roditeljima. Naime, pošto smo uvijek išli kod rodbine koja je živjela na Prilazu Gjure Deželića na Črnomercu, tako da smo uvijek čekali tramvaje broj 6 ili 2. Sjećam se kao da je bilo jučer da mi je šestica bila zilijun puta draža jer je išla preko Trga, a tamo se imalo svašta za vidjeti, dok je dvojka bila dosadna i uvijek je smrdila više od šestice. Ali ono čega se najviše sjećam, ono što me najviše kopkalo - što je na desnoj strani? Pošto smo uvijek išli na Črnomerec, odnosno lijevo (gledano leđima okrenuto prema zgradi kolodvora) strašna mi je bila misterija što je na onu “drugu” stranu. Nećete vjerovati, ali taj misterij sam riješio tek kad sam došao živjeti u Zagreb. Ali i dalje me ponekad opere isti taj osjećaj misterije i tajnovitosti - što je na toj strani?

Zagreb Auto Show je meni jedna vrlo draga manifestacija. Prije svega zato što volim razgledavati aute i dobiti konkretno mišljenje o novim modelima. To se naravno može napraviti i obilaskom auto salona ali za to sam više nego lijen. I zato mi je baš super kad se svi tako skupe na jednom mjestu i za dva sata obiđeš sve što te zanima.

Tako smo moj pašanac i ja obišli Zagreb Auto Show 2008. Sve skupa lijepo izgleda, štandovi izlagača su svaki put sve ukusnije uređeni i na tome svaka čast. Također smo se ludo zabavili provodeći Pašanac Auto Test.

Pašanac Auto Test po definiciji jest:

• primjenjiv samo na aute srednje klase (veličinom, ne cijenom i ciljanim tržištem)
• savršen za popuniti vrijeme provedeno u razgledavanju jer je zabavan
• služi za testiranje prostranosti nama svima najbliže - srednje klase

Za provođenje Pašanac Auto Testa potrebni su vam dva pašanca (iako bi i bilo koji čovjek mogao poslužiti ali za rezultate takvog testa ne mogu jamčiti). Pašanac i ja smo zajedno dosta visoki - on ima 192cm i jajastu glavu a ja 182cm i veliku guzicu. Dream team za sve osim za košarku. Ipak možemo vrlo dobro testirati koliko zapravo ima mjesta u autu. Pašanac sjedne na vozačko mjesto i namjesti sjedalo da mu odgovara, a ja (pokušam) sjesti iza njega. Prostranost je bodovana od 0 do 5. Rezultati koji su (barem mene) iznenadili slijede.

Krećem od najlošijih prema najboljima.

Image from WikipediaNovi Fiat Bravo je jedno veliko razočarenje. Osim što iznutra jako, ali jako lijepo izgleda, nema ništa pozitivno o njemu. Dizajn je išao na ušturb apsolutno svega, od upotrebljivosti do komfora. Mjesta iza vozača nema čak ni kad se ja namjestim, tako da PAT nije ni proveden. 0 bodova na PAT testu.

Toyota Auris - meni je osobno ružna, kao i većina Toyota. Nikad se nisu osobno rukovali sa gospodinom Dizajnom i pozvali ga u svoje pogone. Interijer djeluje kvalitetno, kako vizualno tako i na dodir. Na PAT testu nije prošla. Kad se pašanac namjestio moja koljena su mu bila zabijena u leđa, što je vrlo bolno iskustvo za oboje. 0 bodova na PAT testu.

Citroën C4 - meni osobno dizajn nije probavljiv zato što imam dojam da se na silu trude imati cutting edge dizajn. Nu, kako svaka roba svog kupca ima, tako je i nakaradno vozilo poput C4 našlo svoje kupce. Iznutra mi je teško dati neku ocjenu interijera jer je sve bilo u onoj odvratnoj “bijela kava” boji koju ne mogu probaviti i da hoću. Na PAT testu nije prošao iz istih razloga kao i Auris, a razlika je utoliko bolnija što C4 ima tvrdu podlogu na vozačevom sjedalu. 0 bodova na PAT testu.

Image from WikipediaOpel Astra - kvaliteta interijera razočarava. Plastika na unutrašnjosti vrata je na istoj razini kao na Astri prije 15 godina. Prostor odostraga skoro da zadovoljava. Kad se pašanac namjestio koljena mi jesu dodirivala sjedalo ali nisu bila nabijena u sjedalo. 1 bod na PAT testu.

Image from WikipediaPeugeot 308 - iako nisam fan francuske auto industrije moram pohvaliti novu 308-icu. Interijer je najkvalitetniji koji sam ja vidio na nekom francuskom autu. Na dodir sve ostavlja dojam kao da ste u automobilu više klase. Zamjerka jednom modelu u kojem smo sjedili jest to što volan nije bio podesiv, ali nikako. Osobno me začuđuje da takav model uopće postoji u današnje vrijeme. Kad smo sjeli u drugi primjerak na štandu i proveli PAT test rezultati su bili pristojni. Odostraga sam imao razumnu količinu mjesta za noge u relativno udubnoj poziciji. 3 boda na PAT testu.

Hyundai I30 je prvo od tri oduševljenja na ovogodišnjem Auto Show-u. Kvaliteta interijera je daleko iznad Accenta, čak su i dizajn uspjeli usmjeriti u općenitom prihvatljivom smjeru. Na PAT testu je oduševio. Nakon što se pašanac namjestio ja sam imao mjesta da lamatam nogama veselo u svim smjerovima. Ugodno iznenađenje. 4 boda na PAT testu.

Kia cee’d je drugo i valjda najveće iznenađenje. Oku ugodan dizajn, kvaliteta materijala bolja od I30. A tek PAT test. Ja nisam mogao vjerovati svojim očima. Nakon što se pašanac namjestio (što je bio jedan zubac manje od zadnjeg) ja sam imao mjesta da otvorim mali stolić i slažem pasijans na njemu. Nevjerojatno nešto. Kad malo bolje promislim, još uvijek ne mogu vjerovati koliko mjesta ima u tom autu. A tek kad se uzmu povoljna cijena i ogromna garancija lako se dolazi do PAT best buy titule ovogodišnjeg Zagreb Auto Show-a. 5 bodova na PAT testu.

Titulu najprostranijeg automobila i apsolutni pobjednik ovogodišnjeg PAT testa jest Honda Civic. Pri tome mislim na onaj model koji izgleda kao mali svemirski brod. I sad još zamislite si da je taj auto poput crne rupe u svemiru. Iznutra je puno veći nego izvana. Prilikom ulaska na stražnje sjedalo sam skoro lupio glavom zbog koso rezanog krova i tad još više nisam očekivao prostranu unutrašnjost. Ali kad ono. Nakon što sam doslovno upao u sjedalo, nisam mogao vjerovati koliko ima mjesta. Još sam mislio da je sigurno vozačko sjedalo pomaknuto skroz naprijed, pa da zato. Ali kad se pašanac smjestio i nije skoro uopće imao potrebu pomaknuti sjedalo prema nazad - bilo je jasno da imamo apsolutnog pobjednika ovogodišnjeg PAT testa. Svaka čast Hondi! 5+ bodova na PAT testu.

Znam da vjerojatno svi čekate slikice Big Bena i ostalih world-famous pizdarija ali to će morati još malo pričekati. Ono što je meni bitnije jest tema spomenuta u naslovu.

London je ooogroman grad. Populacije između 12-14 milijuna ljudi (ovisi koliko ilegalaca je u posjeti rodbini) i površine kao da Zagreb razvučete od granice sa Slovenijom do Siska i skoro do Karlovca na jugu, iza Ivanića na istoku te Krapine na sjeveru. I da, Medvednica bi morala biti ravna. Otprilike toliko ogromno. Moj primitivni hrvatski mozak ima problema da uopće pojmi tu veličinu.

Sad par brojki. Vozač autobusa u Londonu ima plaću od 500 funti tjedno plus prekovremeni. Nisam siguran, ali mislim da se kod njih porez plaća iz plaće (dakle morate čuvati pare da možete platiti porez državi na kraju fiskalne godine). Najam minijaturnog stana (iliti garsonijere) je već od 150-180 funti po tjednu. Hrana je nešto kao kod nas sa tendencijom da je nešto skuplja. Fast food-ovi i sl su skuplji nego kod nas (burger king meni je preko 5 funti). Gradski prijevoz u najjeftinijoj varijanti (bus) košta 90p za jednu vožnju. Underground u najjeftinijoj varijanti košta 2 funte.

Brzi pogled na IT oglase za posao u Londonu pokazuje da cifra od 750 funti tjedno nije nedostižna. Nekako mi se čini da ako mi firma propadne selim na zapad.

Poduzetništvo u Londonu je nešto što me je najviše uzrujalo za vrijeme boravka. London ima preko 100 poslovnih inkubatora (centara) gdje možete dobiti poslovni prostor za đabe cijenu, savjete itd. Koliko ih ima cijela Hrvatska? Točan odgovor je - manje od 100. Šetnjom kroz grad vidio sam da dvije njihove banke startup-e oslobađaju plaćanja svih naknada(!!!!) za prve dvije godine poslovanja. Temeljni kapital za LLC (naš d.o.o.) iznosi 1000 funti.

Pokušao sam pronaći tax benefits za startupe ali nije mi pošlo za rukom. Nekako u svjetlu svega gore navedenoga ne mogu se ne čuditi našoj maloj prčiji od države. Ali sa druge strane, uspjeh vlastitog posla u našoj maloj prčiji sa dva bijesna orangutana na grbači (država i banka) skoro da garantira uspjeh bilo gdje u svijetu. Velika utjeha, zar ne?

Sreo sam starog druga u Londonu. Nije baš bio razgovorljiv. Čudni su ti špijuni.

Naslov je takav jer slobodno možete to pitati svaku osobu sa kojom ćete imati neku komunikaciju. Koliko god loše pričate engleski (ili mislite da ga loše pričate) - pričate ga bolje od većine. Jedno su stari hard-core englezi koji imaju neki svoj naglasak i gutaju slova, ali potpuno druga priča su došljaci koji toliko mumljaju da nema šanse da ih razumijete. Zaista žalosno. Prvi susret sa takvima je bio odmah na aerodromu. Immigration officer je bila indijka sa tako odvratnim naglaskom da mi je morala sve tri puta ponoviti dok sam shvatio što me pita.

London je stvarno jedan prelijepi grad u kojem se ima što vidjeti. Dva puna dana koliko smo bili tamo ni približno nisu dovoljna. Pitanje je da li bi i za sedam dana vidjeli sve što se ima za vidjeti. Isto tako, ne bi bilo u redu da napravim samo jedan post o njemu, pa će biti serijal postova u kojem ću pokušati pokriti sve što se vidjelo i fotografiralo.