Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Onaj tko je prozvao Twitter microblog platformom je idiot. Kad bolje razmislim, taj idiotizam su skovali američki mediji koji moraju to nekako predstaviti najglupljoj naciji na svijetu. Za blog su svi već nekako čuli, pa ajmo isto to samo kraće.

Blog implicira nekakav konkretan sadržaj, formu i tematiku, dok na Twitteru toga skoro pa i nema, prvenstveno zbog limita od 140 znakova po tweet-u odnosno poruci. Do limita od 140 znakova došli su zbog kompatibilnosti sa SMS-om – da se tweetovi mogu prosljeđivati na mobitele bez rezanja teksta.

Da budemo iskreni, blog vam (većinom) čitaju prijatelji i rodbina i tepaju vam kako je super iako serete kvake bezveze. Na Twitteru radite isto sa velikom razlikom da te svoje kvake gurate ljudima pod nos (svojim followerima). I zato vam nitko neće reći (čak ni prijatelji ni rodbina) kako super tvitaš.

Nakon nekih šest mjeseci na Twitteru moram priznati da je cijelo iskustvo krajnje zaglupljujuće. Ako uzmemo u obzir da je 40% poruka pointless babble nije ni čudno. Od većine ljudi ćete čitati da su kakili, piškili ili nešto drugo napravili što je toliko obično da je apsolutno nebitno. Zovite me antivoajerom ali stvarno ne trebam znati kad netko pije pivo, ide spavat, ustaje se ili prodaje zjake u čekaonici kod doktora. I kada pokušavam nešto tvitati (za što ja mislim da nosi neku vrijednost drugima (ili smiješno ili zanimljivo bilo kako drugačije)) osjećam se kao da ne pripadam tu. Jer ne mogu srati bezveze ko svi ostali i ne vidim smisla u tome.

Sve skupa gore navedeno upućuje na ogromni jaz između Twittera i bilo kojeg bloga. Pardon, bilo kojeg pošetnog bloga. Kada bloger, da ne kažem čovjek, sjedne za tastaturu, pogleda u taj ponor praznog editora teksta neograničene duljine, klimne mu sa dužnim poštovanjem i krene na pisanje nekakvog smislen strukturiranog teksta … to je već umjetnost za sebe. A sa Twitterovih 140 znakova možeš si jedino dupe obrisat, i to ofrlje.

I da stvar bude još gora, Twitter mi ubija blog. Kao da mi treba pomoć u tome, dovoljno ga vrlo uspješno i sam ubijam sa manjkom vremena/inspiracije/tema. Padne mi nešto na pamet, i umjesto da napišem blog o tome, neki izbljuvak natjeram u 140 znakova i onda sam sretan jer sam to “napisao”. Jedno pet sekundi. I što više gledam u taj tweet osjećam se jadnije. Jer iza tih 140 znakova ima toliko toga što nisam rekao, a smatram da treba reći. Vjerojatno kolege psihijatri imaju neki fini latinski naziv za to, ali ja bolujem od objašnjavanja. Dok nisam napisao sve što mislim ili sa čime argumentiram temu o kojoj pišem jednostavno ne mogu biti zadovoljan. Zato je za mene blog obećana forma.

Twitter kao forma komunikacije prati vrijeme u kojem živimo. Kada je ponata da sve bude brže, tako i da informacije kolaju što brže ma koliko nebitne bile. Blog ispada kao da je nešto što koriste starci koji nisu uspjeli napraviti taj prijelaz u “bržu traku” na informacijskoj autocesti (još jedan debilan naziv skovan u kovačnici američkih medija).

Da li je Twitter apsolutno beskoristan? Naravno da nije. Ako nas je današnje vrijeme išta naučilo to je da danas više nego ikada svaki lonac ima svoj poklopac. Tako je Twitter prije svega odličan za brzu komunikaciju sa pružateljima usluga koje koristite. Naravno, ako su oni otkrili Twitter. Moje generalno iskustvo je da ćete prije dobiti (službenu) pomoć preko Twittera nego na drugim društvenim mrežama. S druge strane, ako ste voajerski nastrojeni, možete pratiti aka followati većinu celebrity-a koje gledate na tv-u i u filmovima ali opet, to je samo celebrity verzija “vidi kako sam kakio i piškio”.

Prvo da nešto razjasnim. Ja nisam zadrti krkan koji se boji promjena. Mene uopće nije strah gubitka nacionalnog identiteta. Baš me briga da li će zabraniti kolinje, sir i vrhnje i tko zna šta još. Od samog čina ulaska u EU ja bih imao višestruke koristi jer kao poduzetnik bih puno lakše poslovao sa svojim partnerima na zapadu. Ali ipak, poriv da glasam protiv ulaska je naprosto presnažan da bih ga ignorirao.

Pa da probam objasniti zašto ću glasati protiv ulaska u EU. Kao prvo – mrkva i batina. Trenutno, sve reformekoje se provode u nas provode se zbog ulaska u EU. Da nam se ne maše sa članstvom pred nosom i lupa štapom po čelu već godinama da se ne reformiramo dovoljno. Samo ću napraviti malu digresiju i spomenuti da su Bugarsku i Rumunjsku primili u članstvo tog za nas vrlo ekskluzivnog kluba bez da su napravili r od reformi, a sada godinama nakon što su ih primili se bore sa istim tim reformama. Sada zamislite što će biti kada nas prime u EU, kada nestane mrkve i batine za promjene u Hrvatskoj. Za koga ćemo se onda reformirati? Za i zbog sebe samih? Mene je ozbiljno strah toga.

Drugo – posljednja prilika da se političkoj eliti pokaže da ne rade dobar posao. Zapravo, da rade nikakav posao. Zašto posljednja? Svake četiri godine nas bombardiraju porukama da se vlast nagrađuje/kažnjava na parlamentarnim izborima. Krivo. Na izborima se mijenja boja vlasti, a govno ostaje govno bilo ono crveno ili plavo. Posljednja prilika da se vlasti pošalje poruka ne radite dobro je referendum za pristupanje EU. Iako svi dobro znamo da će naši političari prije jesti svoje govno sa smiješkom nego li priznati da ne rade dobro, bojim se da nam je ovo posljednja nada.

Treće – pokazati kičmu. Iako je za to vjerojatno prekasno, demonstracija sile rijetko kada je uzalud. Narod ima moć, kada se ujedini i kada kaže ne, to ima glasan odjek. Tako glasan treba biti odjek referendumskog ne pristupanju EU sa jasnom porukom da nije problem proeuropska budućnost Hrvatske, već ljudi koji ju bahato u nju vode. Ako vam treba konkretan razlog za pokazivanje kičme EU birokraciji (i vlastitoj birokraciji) evo vam:

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith smatra da građani Hrvatske trebaju biti ponosni što je njihova zemlja postala solidna, moderna država u kojoj se poštuje zakon, što po njemu svjedoče i činjenice da su hrvatske vlasti predale ICTY-u transkripte sastanka na Brijunima, koji su teško optuživali njihove učesnike, te Den Haagu izručile svoje generale.

“Hrvatska je učinila nešto što je bez presedana u međunarodnim odnosima. Izručila je međunarodnom sudu optužene za ratne zločine, svoje generale koji su bili pobjednici u ratu. Generalima se obično sudi, ako se uopšte sudi, nakon ratova u kojima je njihova strana izgubila. Nikad se do sada nije dogodilo da se sudi pobjednicima. Ja znam da su takve odluke bolne, ali ova, hrvatska, pokazuje da Hrvatska želi poštivati zakon”, kazao je Galbraith.

Sjedinjene Države, po njegovim riječima, u sličnim okolnostima “vjerovatno ne bi postupile kao Hrvatska”.

Izvor vijesti: http://www.24sata.info/vijesti/svijet/61578-Judith-Armatta-Haska-presuda-hrvatskim-generalima-nije-osuda-zemlje-ili-naroda.html#ixzz1K3sLKO00

Suradnja sa Haškim tribunalom pomoću koje su nas maltretirali kao školski nasilnik na igralištu slabiju djecu godinama a nakon svega što smo napravili umjesto da nam bude od pomoći godinama je bila nezadovoljavajuća i problematična, te nam je otežavala ulazak u EU. Znam da stvari nisu tako crno bijele, ali ako mi netko kaže da je suradnja nezadovoljavajuća, ja bih istog treba povukao sve ljude sa te suradnje i rekao – javiti ćemo vam se za šest mjeseci, ako uopće. Kad je već nešto nezadovoljavajuće, onda neka bude nezadovoljavajuće kako spada. Žalosno ali istinito, svi te više cijene ako si sposoban pokazati zube kad za to dođe vrijeme. Ali kao što sam napisao na početku, za to je vjerojatno prekasno.

Četvrto – ne želim Jadranki Kosor pružiti to zadovoljstvo. Osoba koja nas sramoti kako vani a još više unutar države nije zaslužila tu privilegiju da nas uvede u novo razdoblje Hrvatske budućnosti. Kako ju ja vidim, ona simbolizira sve što ne valja u ovoj državi – da se osoba bez kvalifikacija, bez znanja stranog jezika i ono najvažnije bez imalo srama da bi imala posljedice od ta dva nedostatka nađe na tako važnom mjestu kao što je premijer države. Ovo bez imalo srama je još i najveći problem ljudi u ovoj državi. Neka se ja samo dokopam fotelje pa ćemo dalje lako.

Ne volim pisati o politici jer se samo uzrujam, ali ova tema me interno uzrujava već danima i jednostavno je morala izaći van.

Ili drukčije:

Sve prave su ljubavi tužne
Đorđe Balašević, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja

Rujan prošle godine, zle slutnje bile su u zraku, da ne kažem – u eteru. I da ironija bude veća, to što se radilo o jeseni još je veća poveznica sa prelijepom pjesmom vječnog Đoleta.

Što je to bilo u eteru? Kašnjenje. Ljetna shema Plavog radija svake godine (u pet godina koliko sam ih ja slušao) je završila na isti datum. Ove kritične – 2010te – najavili su da kreću sa programom dva tjedna kasnije nego li je to uobičajeno. Sirena za uzbunu je svirala, zabrinutih nije nedostajalo.

A kad je krenulo, šoku i nevjerici nije bilo kraja. Započela je Antenizacija Plavog radija. Da pojasnim dio o šoku i nevjerici. Antena Zagreb spada u onaj najgori šljam radijskog programa. Radio program koji je engineered da privuče što je više slušatelja moguće u udarnim terminima svim raspoloživim sredstvima. I ako slušate radio jedino, ili većinom, dok ste u autu i taljigate se na i sa posla, Antena je bila bogom dana. Ako ste mogli podnijeti super smiješnu Barbaru Kolar koja je najsmješnija sama sebi, imali ste savršenu radio stanicu. Red muzike, red prometnih informacija. Tada, kad je Antena krenula, imali su playlistu od 500 pjesama koja se vrtila, jer su to “najbolje” stvari koje svi rado slušaju. Svi mi volimo black velvet, i rado ju čujemo svaki drugi dan kad se vraćamo sa posla nervozni, jer je dobra stvar. Ali ako imate radio upaljen cijeli dan, i čujete black velvet šest puta dnevno, malo vam se zgadi dobra stvar.

A moj odnos sa Plavim je bio više nego odnos slušatelja i radio stanice. Oni su bili moje kolege. Kada radite sami, od doma i nemate kolega sa kojima bi ste ćakulali, radio vam zaista postane najbolji prijatelj. Pogotovo kada ste u samonametnutoj društvenoj izolaciji. Supruga dođe sa posla i priča mi što je tko rekao kod nje na poslu, a ja njoj pričam o čemu su Marta i Stanko jutros razglabali. Onda je došlo zlatno razdoblje kada sam mislio da moj (radio) život ne može biti bolji pa je postao bolji – Plavi je prenosio Ministry of sound emisije nekoliko mjeseci što je bio razlog za biti budan subotom ujutro. Yammat FM koji je dosta dugo išao vikednom je imao prejebenu muziku, onu zbog koje mi je bilo drago što sam živ i što mogu slušati radio.

Prvu pizdariju da tako kažem su napravili kada su tražili “novi kadar” – mlade snage za rad na radiju. Rezultat – primili su glupaču i kraljicu glupača. Strah me pomisliti kakvi su bili ostali kandidati. Da jedna osoba može takve gluposti proizvoditi u eter mi je nevjerojatno, a još kada uspiju dvije takve pronaći – pa to je jebeno čudo. Tu su već počela prva terapeutska gašenja Plavog radija i bježanja u lokalnu MP3 kolekciju.

Sa početkom “nove” sheme krajem 2010. i pokretanjem Soundset alijanse, sve je otišlo u kurac. Plavi se pretvorio u Antenu Zagreb. Više nema blokova muzike, sve stvari se puštaju u blokovima od tri (3) pjesme koje se najavljuju obrnutim redoslijedom. Manjak muzike se nadoknađuje glupim tekstovima preuzetim sa interneta, raznim “istraživanjima” o kojima ćemo saznati više nakon bloka od, suprajz, tri pjesme ili cca petnaestak minuta. Da stvar sa “manje” muzike bude još gora, napravili su svoju varijantu od Anteninih 500 pjesama, koja ruku na srce nije bila 500 već recimo 700, ali opet – kada čujete neki hitić tri do pet puta dnevno, lagano vam je dosta svega, i radija i života. A taj isti radio slušate oko deset (10 sati dnevno), a nekad i više.

I da stvar bude još gora, ako mi uopće vjerujete da je to moguće, oni (Plavi radio) zaključe da one dvije koje su primili nisu ni približno dovoljno glupe za taj posao i da im treba netko tko će im pokazati kako se to radi. Oni dovedu Lanu Klingor da radi na radiju. Osoba kojoj bi trebalo zakonom zabraniti rad na radiju – ako ne zbog nazalnog glasa, kojeg se i da podnositi, onda zbog toga što ja oglupim dok ju slušam. Osjećam kako se ovo malo što imam intelekta topi, dlanovi mi se znoje i ne mogu si pomoći čak ni gašenjem Plavog. Srce mi lupa, a u glavi mi se vrti još satima od samih pokušaja spoznaje da tako glupo stvorenje postoji na ovoj planeti. I da ju je netko pustio u eter.

Zaključno sa prošlim tjednom i službeno sam odustao od Plavog radija. Dao sam im i više nego poštenu šansu (cca šest mjeseci) ali ne ide. Nakon tjedan dana slušanja Otvorenog moram priznati da sam u šoku – koliko muzike postoji na ovom svijetu koje nisam čuo “već sto godina”, a da ne spominjem muziku koju nisam čuo pa, valjda nikad.

Zbogom Plavi, i hvala ti na više nego dobrih skoro pet godina, vrijeme je da svatko krene svojim putem u potrazi za radijskom srećom.

O spektaklu zvanom hokej u Zagrebu i fenomenu zvanom Medveščak već sam pisao i tu se nema ništa novo za reći. O hokeju u Areni Zagreb ima se štošta za reći.

Prije svega, htio bih napomenuti da je ovo rang kvalitete na kojem bi domaći hokej, barem što se Medveščaka tiče mogao biti tijekom cijele godine. Velika dvorana Doma sportova je na svakoj utakmici rasprodana i uvijek se traži karta više. A 15 tisuća ljudi koliko je rasprodalo Arenu na sve četiri utakmice moglo bi napuniti Arenu za svaku utakmicu, barem po mom mišljenju. Šteta je nažalost što je led u Areni neprirodna tvorevina, što se vidjelo tijekom svake pauze između trećina kada se “ispeglani” led jednostavno ne može smrznuti do kraja. Ja ću držati fige i nadati se da će Medveščak jednog dana imati dovoljno para da izgradi dvoranu sa kapacitetom Arene Zagreb u kojoj će led biti prirodna tvorevina, a sva ostala događanja gostujuća.

Što se same utakmice tiče, bila je odlična, izuzev zadnje trećine koja je bila za nokte pojesti. Nakon što je igrač KAC-a nabio našeg na ogradu tako da se ovaj nije mogao ustati i morali su ga odnijeti sa leda, uslijedilo je trominutno zviždanje i urlik nezadovoljstva publika koji bi vjerojatno mogao srušiti Dom sportova. U te tri minute su suci vijećali i zaključili da neće biti nikakve kazne za igrača KAC-a. U nastavku igre nervoza na ledu se mogla rezati nožem, što se pogotovo vidjelo kod igrača Medveščaka. Igrali su daleko agresivnije i ratobornije što je dovelo do isključenja dva naša igrača.

Glava a ne srce bi trebao postati novi moto Medveščaka. Jer kada srce povede i želiš se pod svaku cijenu osvetiti za palog kolegu, glava više ne može upravljati i postupati razborito. Da su uspjeli ostati sabrani nakon tog incidenta, možda bi i uspjeli nešto napraviti. Ovako su manje od deset minuta prije kraja utakmice morali dvije minute braniti gol pod svaku cijenu jer sa dva igrača manje nešto drugo i nije izvedivo. Treba napomenuti da su i sa dva igrača manje uspjeli organizirati jednu kontru koja je umalo rezultirala pogotkom.

Glavom, ne srcem Medvjedi!! Glavom …

Posted from WordPress for Android

Ponukan reklamom o bebama crvene pande zaputio sam se u naš lokalni zološki vrt. Moram priznati da je dotični u zadnjih pet godina vidno napredovao. Više ne izgleda toliko socijalno kao prije, pa ću čak otići toliko daleko da kažem kako ni lavovi više ne izgledaju toliko ofucano

Iako, gore navedeni kompliment dobiva još više na težini kada znate da sam vlasnik godišnje karte za Bečki zološki vrt, koji je stvarno vau. Jedino žalim što je naš zološki ograničen prostorom jer tko zna kako bi to izgledalo da im dopuste da se prošire više u park Maksimir. Što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv toga za zološki ozbiljnije zagrize u park.

Drago mi je kada vidim da se gradi u našem zološkom – konkretno nova nastamba za lavove i raznu sitnu živad koja bi po planovima trebala biti mrak.

Nažalost moja misija je bila neuspješna. Tata crvena panda je ćorio na svom drvetu, dok je mama sa mladuncima bila negdje skrivena. Napravio sam krug po zološkom i vratio se nakon više od sat vremena. Mama je izašla na sunčanje dok su mladunci ostali sigurno skriveni u svojoj kućici. Više sreće u sljedećem izvlačenju.

Crvena panda je moja omiljena životinja u zološkom vrtu. Iako danas domaće pande nisu bile raspoložene sa fotosession, imam više nego dovoljno slika iz bečkog zološkog, pa ću napraviti jedan long overdue poseban post samo o crvenoj pandi.

Do tada, možete škicnuti moj današnji posjet zološkom vrtu ovdje.

UPDATE – neki su imali bolju informaciju od mene očito pa nisu došli ko tele na šarena vrata u zološki. RTL Televizija je imala prilog o bebama crvene pande, pa bi bio red da to okačim ovdje. Ako želite video u većoj rezoluciji, kliknite ovdje. Valjda se RTL neće ljutiti…

U ona dobra stara vremena kada su se susrele dvije skupine ljudi koje su bile dovoljno različite lijepo su se sukobile, jači bi pobili one slabije i život bi išao dalje.

U ovim novim vremenima, kada se sretnu dvije skupine ljudi koje su dovoljno različite, jedni preuzmu vlast nad državom a ovi drugi im seru četiri godine.

Kada usporedimo stara i nova vremena, koja vam zvuče primamljivije?

U trenutnom vremenu, kada HDZ ide sjebati ionako promašen referendum povlačenjem spornih izmjena ZOR-a, čovjek stvarno požali za dobrim starim vremenima, poput srednjovjekovnih npr.

Da se vrate barem na trenutak, ja bih stavio vladajuću koaliciju i oporbu u jedan kavez, podijelio toljage, buzdovane i boksere, pa tko preživi biti će na vlasti. Vrlo jednostavno. U tom slučaju ne bih imao ništa protiv da HDZ (ili ono što ostane od njega) vlada ovom državom i radi što god hoće.

No da se vratimo surovoj realnosti ovih vremena u kojima živimo. Za one kojima najnovija tragična humoreska oko ZOR-a/referenduma nije jasna, evo pojednostavljeno što se trenutno događa

- vlada želi izmijeniti ZOR
- sindikati se protive predloženim izmjenama ZOR-a i organiziraju potpisivanje peticije za referendum
- sindikati skupljaju pun k. potpisa za referendum
- vlada na sve načine pokušava umanjiti broj važećih potpisa tumačenjem zakona o referendumu kako to njima odgovara (po mom mišljenju dobivaju gadnu packu od cijele javnosti i ovo ne uspijeva)
- vlada POVLAČI sporne izmjene ZOR-a time pravi budalu od sindikata i cjelokupne javnosti koja želi referendum – jer predmet referenduma više ne postoji

Sada, sindikati imaju lufta N mjeseci prije nego što im skupljeni potpisi za referendum isteknu, vlada može napraviti dvije stvari:
- praviti se blesava tih N mjeseci i čekati istek tog roka prije nego što opet podnesu izmjene ZOR-a
- podnijeti nove izmjene ZOR-a koje su “potpuno” drukčije od starih i onda praviti budalu od sindikata i javnosti kako zahtjev za referendum nema veze sa novim izmjenama ZOR-a

Činjenica da vlada bježi od referenduma kao krumpirova zlatica od koprive* je svakako dobar znak da se boje mišljenja javnosti. A za sve one koji su smetnuli sa uma, sljedeći izbori su jako blizu.

Ukoliko netko misli da fajt u kavezu sa početka posta ipak treba organizirati, neka mi se javi pa idemo skupljati potpise za referendum…

Već pomalo tradicionalna (barem za mene) revizija prošlih godinu dana na 12.08. ove godine je ko drek u punču, barem što se bloga tiče. Praktično nepostojeće bloganje u zadnjih šest mjeseci mogu najlakše pripisati stanju u državi, odnosno zbog ove situacije.

Zbog ove situacije, malo pišam u komšijinoj kući… zbog ove situacije.
Đorđe Balašević, Live u Sava Centru

Proteklih krizom, odnosno situacijom obilježenih godinu dana najlakše se može sažeti u “na zapadu ništa novo”. Od velikih promjena jedino vrijedno spomena jest da sam postao tetak. Zasad to nije neka velika i značajna promjena, ali će sa godinama postati velika i odgovorna uloga kojoj ću nadam se biti dorastao.

Alfa 159 je doživjela dva sudara, oba puta je na svu sreću najebao samo zadnji branik. Kako ona sad ima već godinu i pol, moram priznati da počinjem primjećivati kako nestaje onaj filing novog auta, i tu ne mislim na miris. Teško mi je to opisati riječima, ali promjena je ipak tu. Alfa 145 je već fino u pubertet zašla sa svojih 15 godina starosti ali i dalje vozi bez pogovora.

Panta rei
Sve se mijenja
Stara grčka poslovica

Što još? Ove godine po prvi put moram priznati da sam ostvario sve materijalne ciljeve koje sam imao zacrtane (auto, stan, i to) i da se sad osjećam pomalo izgubljeno. Imam neke ciljeve koje pokušavam ostvariti ali sredstva i vremenski period su mi totalna nepoznanica. Već par mjeseci se osjećam kao da sam u tunelu iz kojeg se ne vidi svjetlo, al bogami se ne vide niti one strelice koje vam pokazuju koliko još ima do izlaza. Valjda je to normalno kada su ti ciljevi neopipljivi. U tunelu si i nema druge nego da nastaviš naprijed.

Da ne zaboravim i tu sitnicu u ovogodišnjem ljetopisu – poklon od HEP-a za rođendan, bez struje sam bio do cca 15h. Da sam pročitao još jednog Dylan Doga imao bih noćne more zasigurno. Sreća pa je struja došla…

Tijekom svojih putešesvija po Beču stvarno sam svega vidio. Ali kad te nešto čeka dva mjeseca pa kako bi mogao odoliti. Tako sam prilikom svog prvog posjeta Naschmarktu uočio dotičnu šestoricu, ali sam samo rekao cool i produžio dalje. No kad sam nakon dva mjeseca opet sreo tu šestoricu, znao sam da se radi o susretu za kojeg se sudbina pobrinula. Selekcija azijskih piva za koju se malo tko može pohvaliti da je probao od sada i u mom frižideru, and without further ado, ponosno predstavljam:

Sa lijeva na desno:

• OB – Oriental Brewery

Južna Koreja

• Lion

Šri Lanka

• Saigon Export

Vijetnam

• Chang

Tajland

• Beerlao

Laos

• Tsingtao

Kina

OB – Oriental Brewery

Jako ukusno pivo, na etiketi se hvale sa “clean aftertaste” što mogu i potvrditi. Okus i težina se najbliže mogu opisati kao Corona. Ako volite Coronu, onda će vam ovo pivo biti odlično. Naravno, ako se zateknete u Južnoj Koreji.

Lion – Lion Brewery Ceylon

Ovakvu kombinaciju još nisam na niti jednom pivu vidio – lagani i pitki lager sa jakim aftertasteom kojeg se ne bi posramila niti puno teža piva. Zanimljiva kombinacija u svakom slučaju. Ako se zateknete na Šri Lanki svakako probati.

Saigon Export

Prosječno kvalitetno pivo koji ničime ne odskače. Osjeti se da su malo jače zapekli smjesu ali osim toga, sve standardno.

Chang

Na Tajlandu je pivo jakog okusa. Moram priznati da mi je sumnjivo kako idem po listi koju sam gore zadao tako je svako pivo jačeg okusa od prethodnog Baš me zanima kakvo će biti sljedeće.

Beerlao

Niz se ipak nastavlja. Lagani pils jakog okusa. Fascinantno.

Tsingtao

Za kraj Tsingtao se pokazao kao iznimno lagano i pitko pivo. Ne pamtim zadnji put kad je tri deci pive nestalo tako brzo. Ako imate sreće, Tsingtao možete (ponekad) naći i u kineskim restoranima.

Ne znam kako vama, ali meni je Playstation uvijek bio mračan objekt požude. I to još od prve verzije koju sam gledao (i igrao) kod druge djece. No zbog ekonomske i druge situacije 90tih nikako nije došao u moje vlasništvo onda kad sam bio najzagriženiji. Kroz godine, tješio sam se time da je grafika na PC igrama bolja, da brže napreduje, a da je Playstation (i jedinica i dvojka) zamrznuta kao snapshot u vremenu. Ali trojka, koja je već tri godine na tržištu i dalje je vrlo dobra konkurencija svojim PC pandanima. Možda zato što su svi sada stigli do HD (720 ili 1080 svejedno) rezolucije, a tu više nekih astronomskih pomaka neće biti.

Tako sam u skladu sa svojim dječačkim snovima zacrtao kupovinu Playstationa3 čim doleti neka povoljna prilika. Tako sam propustio prije šest mjeseci novi Slim model za mislim 3200 kn što mi se tada činila kao vrlo dobra prilika, ali sam predugo razmišljao i naravno – prodalo se.

Ali zato, tu je stara narodna poslovica

Tko čeka – dočeka.
Tko ne dočeka, umire čekajući.

Zahvaljujući našoj prijateljici, gospođi krizi i nesumnjivo lošoj poslovnoj politici tvrtke GMC, u Konikomu možete dobiti Playstation3 + Playstation Portable (PSP) za 3000 kn. Da, dobro ste pročitali. Jest da je 40gb model PS3 koji im već neko vrijeme skuplja prašinu u skladištu, i jest da je PSP odvratne šljokićavo tirkizne boje, ali povoljnom konju se ne gleda u zube. Ako vam zatreba više prostora za vaše igre i ostale gluposti, stavljanje većeg diska u PS3 je zaista pljuga. Akcija traje do isteka zaliha ali najkasnije do kraja travnja. Nema ih puno, stoga bolje požurite.

Samo da dobijete sliku koliko je dotična ponuda povoljna, PS3 trenutno koji se prodaje u našim trgovinama je novi Slim model sa 250 gb diskom košta 3000 kn, dok je PSP 1650 kn.

Ako vam PSP i ne treba, možete ga frknuti za cca 100€ u roku odmah, i tako si smanjiti cijenu svoje dugo očekivane trojke

Svako jutro, pa tako i ovo jutro započnem dan sa kliketi-klik po domaćim portalima. Tako sam danas naletio na poslovni.hr i jedan blog/kolumnu tamo (koja je uopće razlika?) pod naslovom
Gdje Rohatinski okom, ja ulagačkim skokom. Možete ju cijelu pročitati jer nije dugačka, ali ono bitno ću kopirati ovdje:

Kako god okreneš, Hrvatska je konclogor otvorenog tipa. Kao oni logori u Sibiru, u kojima ni čuvari nisu potrebni, jer nemaš kamo pobjeći, tako je i Hrvatska već dugo vremena logor iz kojeg svatko može otići. Samo, ako ima kamo.

Ne mogu uopće opisati koliko me to pogodilo i deprimiralo. Zašto? Najjednostavnije, zato što je u pravu, i pogađa srž problema ove naše prčije od države.

U tom tonu, proglašavam 15.3. danom razočaranosti Republikom Hrvatskom. Oprostite mi na deprimiranom tonu ovog dana, ali kakva država takav i dan. Pozivam sve koji su se makar jednom razočarali ovom državom da mi se pridruže u tihom i depresivnom slavlju kojim ćemo dostojno obilježiti ovaj dan.

Ili drugim riječima, kako si je Milan Bandić dio po dio izbio pobjedu iz ruku.

Nekoliko je razloga zašto Milan Bandić nije pobijedio na predsjedničkim izborima, pokušati ću ih sve suvislo elaborirati, pa ako neki od razloga koje ja vidim ne bude imao smisla, molim vas da me pitate u komentarima na ovaj post.

Razlog prvi – izbor između čovjeka i … zapravo ga je teško klasificirati

Još prije prvog kruga izbora, svakom iznadprosječno inteligentnom stanovniku ove banana države bilo je jasno da osoba kao što je Milan Bandić nije dostojna predstavljanja države prema ostatku svijeta. Uzmite ovo kao generalno pravilo – u slučaju jedne pro forma funkcije kao što je predsjednik države, ljudi žele da ih osoba na toj funkciji predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, i to, pazite sad, bolje nego što bi se ljudi sami mogli predstaviti. Neki će reći (prema rezultatima prvog kruga), da za Bandića više glasaju ljudi u ruralnim područjima, ergo da glasaju za sebi sličnoga. Da, u pravu ste, u nedostatku jasnog kriterija za odabir “svog” kandidata (kad ni jedan kandidat nema nešto čime se ističe od ostalih), ljudi će zaokružiti onog koji im je sličan/simpatičan. Zato Milan Bandić nije ni trebao trošiti novac na oglašavanje u prvom krugu. Dovoljno bi bilo da se kandidirao te tu i tamo obratio svojem biračkom tijelu – gle čuda prošao bi u drugi krug.

U drugom krugu, čak i glasačko tijelo HDZ-a će shvatiti da je bolje progutati govno i glasati za Josipovića nego da nas osoba kao što je Milan Bandić predstavlja prema ostatku svijeta.

Razlog drugi – svrstavanje

U drugom krugu, odnosno marketingu kandidata koji je prethodio drugom krugu, Milan Bandić se hvalio na sva zvona kako ga podržava ovaj i onaj, ova udruga, ona udruga, pa čak i Crkva. Budimo realni, svi znaju da je podrška Crkve kupljena. Bojim se da u drugom krugu matematika i logika nisu bili naklonjeni Milanu Bandiću. Koliko sam (što je manje moguće) pratio taj cirkus kroz vijesti i članke na portalima, taktika Milana Bandića je bila da skupi podršku sa što je više moguće strana, što trebate pročitati kao – što više interesnih skupina. Ovo je iznimno loša taktika kada imate ograničena sredstva (novčana) od kojih je najbitnije vrijeme na raspolaganju.

Da pojasnim – 4,5 milijuna Hrvata ima pravo glasa (uključujući dijasporu). Siguran sam da je u izbornom stožeru Milana Bandića postojao netko tko je pogledao popis udruga, interesnih skupina i sličnih, sortirao ih po veličini/broju članova i krenuo skupljati potporu. Taj netko je recimo dobio potporu za Milana Bandića od udruge X koja ima 50,000 članova. To su rastrubili na sva zvona, reklamnim spotovima, web sajtu itd. Vjerojatno je onaj zadužen za brojanje potencijalnih glasova sav sret(an/na) pribroja(o/la) tih 50,000 na hrpu Bandića. To je vrlo loša taktika. Pripadnost nekoj organizaciji ne znači da njeni članovi slijepo slijede ono što im ta organizacija govori. Katolička crkva bi bila najsretnija da je to tako, ali na njihovu žalost a na našu sreću nije. Dakle od onih 50,000 članova samo će manji do vrlo mali postotak njih poslušati ono što im njihova organizacija govori.

Što želim reći? Komadanje glasačkog tijela po pripadnosti je vrlo loša taktika jer zahtijeva puno vremena i daje upitne rezultate. S druge strane, obraćanje općem glasačkom tijelu sa općim porukama će dati puno bolje rezultate jer dopire do pripadnika svih organizacija u jednakoj mjeri.

Da se razumijemo, toga je bilo i sa Josipovićeve strane (svrstavanja sa organizacijama ovih i onih boja, vrsta i oblika), ali u puno manjoj mjeri.

Razlog treći- dojam uživo

Jeste li vidjeli makar na pet minuta ijedno od sučeljavanja Josipovića i Bandića? Ako jeste, onda ćete se kao i većina ostale populacije složiti samnom kad kažem da Bandić može biti predsjednik samo ako potpiše da neće nikuda ići sa Pantovčaka i da mu nitko od stranih državnika neće dolaziti u goste na kavu i kolačiće.

Razlog četvrti – it’s just wrong

Ili drugim riječima, pošto gospodin Bandić ove ne razumije – to je jednostavno pogrešno. A što to? Kandidatura Milana Bandića za predsjednika države. Čovjek koji živi, diše i venama mu kola funkcionalna moć sa kojom može nešto konkretno napraviti ne može nikako doći na poziciju gdje jedino ima teoretsku moć. Čovjek koji živi da bi radio na takvom položaju gdje, budimo realni, jedva ima nešto za raditi vrlo brzo bi prolupao i počeo raditi svakakve pizdarije. Ili to, ili bi organizirao talent show “Tko želi biti pomilovan” za zatvorenike koji očekuju pomilovanje predsjednika republike, u kojem bi njegove radne sposobnosti ubrzo dovele do otkrivanja onih zatvorenika sa talentima koji bi najviše koristili svekolikom puku.

Razlog peti – koketiranje sa nacionalizmom

Milan Bandić se u drugom krugu žestoko propagirao sa “ujedinjenjem Hrvata”, sa “krajem podjela na crvene i plave” i raznim drugim nacionalističkim tendencijama. Koga on zavarava? Pa hrvati obožavaju podjele svih boja i oblika – ljudi se još aktivno svađaju zbog partizana i ustaša koji su bili aktualni prije više od pedest godina. Kad tome još dodate da Bandića ne zanima tko je predsjednik Europske Unije i da će on u svojim vanjskim posjetima uvijek govoriti na Hrvatskom, dobivate onu opasnu vrstu nacionalizma koja vodi samo izolaciji države. A na takav nacionalizam velika većina hrvata ima alergijsku reakciju.

Ovih pet razloga mislim da dovoljno dobro opisuje gdje se sve izborni stožer Milana Bandića pogriješio. Iako, da nisu napravili sve te greške opet ostaje četvrti razlog – it’s just wrong.

Parafraza onomad vrlo dobre kampanje za Kraševu Torticu je ovdje pun pogodak. Da vam u slici pokažem koliko je Torchlight zakon, najbolje da kliknete na slikicu ispod – da vidite što se meni dogodilo kad sam ga instalirao. Skoro

Torchlight je Diablo klon koji to ne skriva ni najmanje. Gameplay je skoro pa identičan onome na čemu je Diablo 2 stao sa nekim izmjenama koje su uspjele još unaprijediti cijelu priču. Jedan od komentara koje sam pročitao jest da je “Torchilight više Diablo 3 nego što će on sam to biti”. Apsolutno se slažem.

Ako ne vjerujete reviewima drugih – vjerujte mom. Igra je zakon. Jednostavno i nepretenciozno vas uvuče u svoj svijet iz kojeg jednostavno ne želite izaći. Baš kako je onomad to Diablo 2 radio.

A kada čujete da Torchlight košta $19.95 i da je cijela igra download od cca 500 MB – jednostavno reći svaka čast. Možete skinuti igru koja vam daje trial od dva sata. Ako se u ta dva sata ne uvučete u taj čarobni svijet i mirne duše ju deinstalirate, svaka čast. Ja nisam uspio i odao sam počast ekipi iz Runic games u vidu tih pišljivih dvadeset dolara. Svaka čast još jednom.

Moja generacija odrasla je i zaljubila se u zvuke Bajage i Instruktora sa izlizanih kaseta, koje su bile kopije kopijinih kopija. Malo kasnije, te izlizane kasete su zamijenile MP3-ce koje kao da su skinute sa istih tih kaseta, dakle, bez neke velike promjene.

Nakon prva tri rifa gitare na koncertu Bajage u Ciboni, doživio sam eye-opening experience nakon kojega je uslijedio ogromni nalet ljubomore – na sve one koji su bili te 1984. na prvim koncertima Bajage, pa su i taj izlizani zvuk sa kaseta kroz godine drukčije doživljavali. Moja generacija se navukla na Bajagu zbog tekstova, ne zbog muzike.

Sad kad znam kojom žestinom praše vjerojatno najbolji rock zvuk na prostorima bivše Jugoslavije i te izlizane MP3-ce će biti lakše slušati, barem dok se ne dokopam nekog kvalitetnog live albuma da ga stavim u auto.

Što se tiče samog koncerta u Ciboni, posjećenost nije bila maksimalna, bilo je mjesta na parketu, dok su tribine bile skoro potpuno ispunjene, barem po onome što sam ja uspio vidjeti. Ugodna je promjena kad imate mjesta oko sebe, i da ne morate skakati kad svi skaču. Zamjerke idu ton majstoru za kojeg sam na trenutke mislio da je nagluhi kvadriplegičar – da ne čuje i da ne može okrenuti taj prokleti potenciometar u pravu stranu. Na nekoliko pjesama visokotonci su se šamarali ko klinci na velikom odmoru, a kad je gošća Aleksandra Kovač pjevala “Poljubi me” mislio sam da će mi glava eksplodirati kao u kultnom filmu Davida Cronenberga – Scanners.

Čitam po drugim stranicama osvrte na koncert, svi su oduševljeni, naravno i ja sam, ali zamjerke ipak postoje i idu očajnoj ventilaciji – na podiju je bilo vruće, a na tribinama sauna – zatim nagluhom ton majstoru kojem mogu zahvaliti što mi deset sati nakon koncerta još uvijek pišti u ušima. Pošto je ovo moj prvi koncert u Ciboni, moram primjetiti da je akustika doista dobra, što se vjerojatno može zahvaliti ovalnom obliku dvorane.

Što se playliste tiče, Bajaga bi mogao napraviti dva dvoipo satna (dva sata redovno plus dva bisa od 15 minuta) koncerta za redom sa različitim setovima pjesama i opet ne bi imao dovoljno vremena da ih sve pokrije. Tako sinoć nismo čuli Muziku na struju (vjerojatno zato što zahtijeva ženske backvokale), 442 do Beograda, Dobro jutro džezeri i još mnoge mnoge druge.

Na vrhovima prstima

Život je nekad siv, nekad žut

Plavi safir