Vnukblog

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Onaj tko je prozvao Twitter microblog platformom je idiot. Kad bolje razmislim, taj idiotizam su skovali američki mediji koji moraju to nekako predstaviti najglupljoj naciji na svijetu. Za blog su svi već nekako čuli, pa ajmo isto to samo kraće.

Blog implicira nekakav konkretan sadržaj, formu i tematiku, dok na Twitteru toga skoro pa i nema, prvenstveno zbog limita od 140 znakova po tweet-u odnosno poruci. Do limita od 140 znakova došli su zbog kompatibilnosti sa SMS-om – da se tweetovi mogu prosljeđivati na mobitele bez rezanja teksta.

Da budemo iskreni, blog vam (većinom) čitaju prijatelji i rodbina i tepaju vam kako je super iako serete kvake bezveze. Na Twitteru radite isto sa velikom razlikom da te svoje kvake gurate ljudima pod nos (svojim followerima). I zato vam nitko neće reći (čak ni prijatelji ni rodbina) kako super tvitaš.

Nakon nekih šest mjeseci na Twitteru moram priznati da je cijelo iskustvo krajnje zaglupljujuće. Ako uzmemo u obzir da je 40% poruka pointless babble nije ni čudno. Od većine ljudi ćete čitati da su kakili, piškili ili nešto drugo napravili što je toliko obično da je apsolutno nebitno. Zovite me antivoajerom ali stvarno ne trebam znati kad netko pije pivo, ide spavat, ustaje se ili prodaje zjake u čekaonici kod doktora. I kada pokušavam nešto tvitati (za što ja mislim da nosi neku vrijednost drugima (ili smiješno ili zanimljivo bilo kako drugačije)) osjećam se kao da ne pripadam tu. Jer ne mogu srati bezveze ko svi ostali i ne vidim smisla u tome.

Sve skupa gore navedeno upućuje na ogromni jaz između Twittera i bilo kojeg bloga. Pardon, bilo kojeg pošetnog bloga. Kada bloger, da ne kažem čovjek, sjedne za tastaturu, pogleda u taj ponor praznog editora teksta neograničene duljine, klimne mu sa dužnim poštovanjem i krene na pisanje nekakvog smislen strukturiranog teksta … to je već umjetnost za sebe. A sa Twitterovih 140 znakova možeš si jedino dupe obrisat, i to ofrlje.

I da stvar bude još gora, Twitter mi ubija blog. Kao da mi treba pomoć u tome, dovoljno ga vrlo uspješno i sam ubijam sa manjkom vremena/inspiracije/tema. Padne mi nešto na pamet, i umjesto da napišem blog o tome, neki izbljuvak natjeram u 140 znakova i onda sam sretan jer sam to “napisao”. Jedno pet sekundi. I što više gledam u taj tweet osjećam se jadnije. Jer iza tih 140 znakova ima toliko toga što nisam rekao, a smatram da treba reći. Vjerojatno kolege psihijatri imaju neki fini latinski naziv za to, ali ja bolujem od objašnjavanja. Dok nisam napisao sve što mislim ili sa čime argumentiram temu o kojoj pišem jednostavno ne mogu biti zadovoljan. Zato je za mene blog obećana forma.

Twitter kao forma komunikacije prati vrijeme u kojem živimo. Kada je ponata da sve bude brže, tako i da informacije kolaju što brže ma koliko nebitne bile. Blog ispada kao da je nešto što koriste starci koji nisu uspjeli napraviti taj prijelaz u “bržu traku” na informacijskoj autocesti (još jedan debilan naziv skovan u kovačnici američkih medija).

Da li je Twitter apsolutno beskoristan? Naravno da nije. Ako nas je današnje vrijeme išta naučilo to je da danas više nego ikada svaki lonac ima svoj poklopac. Tako je Twitter prije svega odličan za brzu komunikaciju sa pružateljima usluga koje koristite. Naravno, ako su oni otkrili Twitter. Moje generalno iskustvo je da ćete prije dobiti (službenu) pomoć preko Twittera nego na drugim društvenim mrežama. S druge strane, ako ste voajerski nastrojeni, možete pratiti aka followati većinu celebrity-a koje gledate na tv-u i u filmovima ali opet, to je samo celebrity verzija “vidi kako sam kakio i piškio”.

Prvo da nešto razjasnim. Ja nisam zadrti krkan koji se boji promjena. Mene uopće nije strah gubitka nacionalnog identiteta. Baš me briga da li će zabraniti kolinje, sir i vrhnje i tko zna šta još. Od samog čina ulaska u EU ja bih imao višestruke koristi jer kao poduzetnik bih puno lakše poslovao sa svojim partnerima na zapadu. Ali ipak, poriv da glasam protiv ulaska je naprosto presnažan da bih ga ignorirao.

Pa da probam objasniti zašto ću glasati protiv ulaska u EU. Kao prvo – mrkva i batina. Trenutno, sve reformekoje se provode u nas provode se zbog ulaska u EU. Da nam se ne maše sa članstvom pred nosom i lupa štapom po čelu već godinama da se ne reformiramo dovoljno. Samo ću napraviti malu digresiju i spomenuti da su Bugarsku i Rumunjsku primili u članstvo tog za nas vrlo ekskluzivnog kluba bez da su napravili r od reformi, a sada godinama nakon što su ih primili se bore sa istim tim reformama. Sada zamislite što će biti kada nas prime u EU, kada nestane mrkve i batine za promjene u Hrvatskoj. Za koga ćemo se onda reformirati? Za i zbog sebe samih? Mene je ozbiljno strah toga.

Drugo – posljednja prilika da se političkoj eliti pokaže da ne rade dobar posao. Zapravo, da rade nikakav posao. Zašto posljednja? Svake četiri godine nas bombardiraju porukama da se vlast nagrađuje/kažnjava na parlamentarnim izborima. Krivo. Na izborima se mijenja boja vlasti, a govno ostaje govno bilo ono crveno ili plavo. Posljednja prilika da se vlasti pošalje poruka ne radite dobro je referendum za pristupanje EU. Iako svi dobro znamo da će naši političari prije jesti svoje govno sa smiješkom nego li priznati da ne rade dobro, bojim se da nam je ovo posljednja nada.

Treće – pokazati kičmu. Iako je za to vjerojatno prekasno, demonstracija sile rijetko kada je uzalud. Narod ima moć, kada se ujedini i kada kaže ne, to ima glasan odjek. Tako glasan treba biti odjek referendumskog ne pristupanju EU sa jasnom porukom da nije problem proeuropska budućnost Hrvatske, već ljudi koji ju bahato u nju vode. Ako vam treba konkretan razlog za pokazivanje kičme EU birokraciji (i vlastitoj birokraciji) evo vam:

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith smatra da građani Hrvatske trebaju biti ponosni što je njihova zemlja postala solidna, moderna država u kojoj se poštuje zakon, što po njemu svjedoče i činjenice da su hrvatske vlasti predale ICTY-u transkripte sastanka na Brijunima, koji su teško optuživali njihove učesnike, te Den Haagu izručile svoje generale.

“Hrvatska je učinila nešto što je bez presedana u međunarodnim odnosima. Izručila je međunarodnom sudu optužene za ratne zločine, svoje generale koji su bili pobjednici u ratu. Generalima se obično sudi, ako se uopšte sudi, nakon ratova u kojima je njihova strana izgubila. Nikad se do sada nije dogodilo da se sudi pobjednicima. Ja znam da su takve odluke bolne, ali ova, hrvatska, pokazuje da Hrvatska želi poštivati zakon”, kazao je Galbraith.

Sjedinjene Države, po njegovim riječima, u sličnim okolnostima “vjerovatno ne bi postupile kao Hrvatska”.

Izvor vijesti: http://www.24sata.info/vijesti/svijet/61578-Judith-Armatta-Haska-presuda-hrvatskim-generalima-nije-osuda-zemlje-ili-naroda.html#ixzz1K3sLKO00

Suradnja sa Haškim tribunalom pomoću koje su nas maltretirali kao školski nasilnik na igralištu slabiju djecu godinama a nakon svega što smo napravili umjesto da nam bude od pomoći godinama je bila nezadovoljavajuća i problematična, te nam je otežavala ulazak u EU. Znam da stvari nisu tako crno bijele, ali ako mi netko kaže da je suradnja nezadovoljavajuća, ja bih istog treba povukao sve ljude sa te suradnje i rekao – javiti ćemo vam se za šest mjeseci, ako uopće. Kad je već nešto nezadovoljavajuće, onda neka bude nezadovoljavajuće kako spada. Žalosno ali istinito, svi te više cijene ako si sposoban pokazati zube kad za to dođe vrijeme. Ali kao što sam napisao na početku, za to je vjerojatno prekasno.

Četvrto – ne želim Jadranki Kosor pružiti to zadovoljstvo. Osoba koja nas sramoti kako vani a još više unutar države nije zaslužila tu privilegiju da nas uvede u novo razdoblje Hrvatske budućnosti. Kako ju ja vidim, ona simbolizira sve što ne valja u ovoj državi – da se osoba bez kvalifikacija, bez znanja stranog jezika i ono najvažnije bez imalo srama da bi imala posljedice od ta dva nedostatka nađe na tako važnom mjestu kao što je premijer države. Ovo bez imalo srama je još i najveći problem ljudi u ovoj državi. Neka se ja samo dokopam fotelje pa ćemo dalje lako.

Ne volim pisati o politici jer se samo uzrujam, ali ova tema me interno uzrujava već danima i jednostavno je morala izaći van.

Ili drukčije:

Sve prave su ljubavi tužne
Đorđe Balašević, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja

Rujan prošle godine, zle slutnje bile su u zraku, da ne kažem – u eteru. I da ironija bude veća, to što se radilo o jeseni još je veća poveznica sa prelijepom pjesmom vječnog Đoleta.

Što je to bilo u eteru? Kašnjenje. Ljetna shema Plavog radija svake godine (u pet godina koliko sam ih ja slušao) je završila na isti datum. Ove kritične – 2010te – najavili su da kreću sa programom dva tjedna kasnije nego li je to uobičajeno. Sirena za uzbunu je svirala, zabrinutih nije nedostajalo.

A kad je krenulo, šoku i nevjerici nije bilo kraja. Započela je Antenizacija Plavog radija. Da pojasnim dio o šoku i nevjerici. Antena Zagreb spada u onaj najgori šljam radijskog programa. Radio program koji je engineered da privuče što je više slušatelja moguće u udarnim terminima svim raspoloživim sredstvima. I ako slušate radio jedino, ili većinom, dok ste u autu i taljigate se na i sa posla, Antena je bila bogom dana. Ako ste mogli podnijeti super smiješnu Barbaru Kolar koja je najsmješnija sama sebi, imali ste savršenu radio stanicu. Red muzike, red prometnih informacija. Tada, kad je Antena krenula, imali su playlistu od 500 pjesama koja se vrtila, jer su to “najbolje” stvari koje svi rado slušaju. Svi mi volimo black velvet, i rado ju čujemo svaki drugi dan kad se vraćamo sa posla nervozni, jer je dobra stvar. Ali ako imate radio upaljen cijeli dan, i čujete black velvet šest puta dnevno, malo vam se zgadi dobra stvar.

A moj odnos sa Plavim je bio više nego odnos slušatelja i radio stanice. Oni su bili moje kolege. Kada radite sami, od doma i nemate kolega sa kojima bi ste ćakulali, radio vam zaista postane najbolji prijatelj. Pogotovo kada ste u samonametnutoj društvenoj izolaciji. Supruga dođe sa posla i priča mi što je tko rekao kod nje na poslu, a ja njoj pričam o čemu su Marta i Stanko jutros razglabali. Onda je došlo zlatno razdoblje kada sam mislio da moj (radio) život ne može biti bolji pa je postao bolji – Plavi je prenosio Ministry of sound emisije nekoliko mjeseci što je bio razlog za biti budan subotom ujutro. Yammat FM koji je dosta dugo išao vikednom je imao prejebenu muziku, onu zbog koje mi je bilo drago što sam živ i što mogu slušati radio.

Prvu pizdariju da tako kažem su napravili kada su tražili “novi kadar” – mlade snage za rad na radiju. Rezultat – primili su glupaču i kraljicu glupača. Strah me pomisliti kakvi su bili ostali kandidati. Da jedna osoba može takve gluposti proizvoditi u eter mi je nevjerojatno, a još kada uspiju dvije takve pronaći – pa to je jebeno čudo. Tu su već počela prva terapeutska gašenja Plavog radija i bježanja u lokalnu MP3 kolekciju.

Sa početkom “nove” sheme krajem 2010. i pokretanjem Soundset alijanse, sve je otišlo u kurac. Plavi se pretvorio u Antenu Zagreb. Više nema blokova muzike, sve stvari se puštaju u blokovima od tri (3) pjesme koje se najavljuju obrnutim redoslijedom. Manjak muzike se nadoknađuje glupim tekstovima preuzetim sa interneta, raznim “istraživanjima” o kojima ćemo saznati više nakon bloka od, suprajz, tri pjesme ili cca petnaestak minuta. Da stvar sa “manje” muzike bude još gora, napravili su svoju varijantu od Anteninih 500 pjesama, koja ruku na srce nije bila 500 već recimo 700, ali opet – kada čujete neki hitić tri do pet puta dnevno, lagano vam je dosta svega, i radija i života. A taj isti radio slušate oko deset (10 sati dnevno), a nekad i više.

I da stvar bude još gora, ako mi uopće vjerujete da je to moguće, oni (Plavi radio) zaključe da one dvije koje su primili nisu ni približno dovoljno glupe za taj posao i da im treba netko tko će im pokazati kako se to radi. Oni dovedu Lanu Klingor da radi na radiju. Osoba kojoj bi trebalo zakonom zabraniti rad na radiju – ako ne zbog nazalnog glasa, kojeg se i da podnositi, onda zbog toga što ja oglupim dok ju slušam. Osjećam kako se ovo malo što imam intelekta topi, dlanovi mi se znoje i ne mogu si pomoći čak ni gašenjem Plavog. Srce mi lupa, a u glavi mi se vrti još satima od samih pokušaja spoznaje da tako glupo stvorenje postoji na ovoj planeti. I da ju je netko pustio u eter.

Zaključno sa prošlim tjednom i službeno sam odustao od Plavog radija. Dao sam im i više nego poštenu šansu (cca šest mjeseci) ali ne ide. Nakon tjedan dana slušanja Otvorenog moram priznati da sam u šoku – koliko muzike postoji na ovom svijetu koje nisam čuo “već sto godina”, a da ne spominjem muziku koju nisam čuo pa, valjda nikad.

Zbogom Plavi, i hvala ti na više nego dobrih skoro pet godina, vrijeme je da svatko krene svojim putem u potrazi za radijskom srećom.

O spektaklu zvanom hokej u Zagrebu i fenomenu zvanom Medveščak već sam pisao i tu se nema ništa novo za reći. O hokeju u Areni Zagreb ima se štošta za reći.

Prije svega, htio bih napomenuti da je ovo rang kvalitete na kojem bi domaći hokej, barem što se Medveščaka tiče mogao biti tijekom cijele godine. Velika dvorana Doma sportova je na svakoj utakmici rasprodana i uvijek se traži karta više. A 15 tisuća ljudi koliko je rasprodalo Arenu na sve četiri utakmice moglo bi napuniti Arenu za svaku utakmicu, barem po mom mišljenju. Šteta je nažalost što je led u Areni neprirodna tvorevina, što se vidjelo tijekom svake pauze između trećina kada se “ispeglani” led jednostavno ne može smrznuti do kraja. Ja ću držati fige i nadati se da će Medveščak jednog dana imati dovoljno para da izgradi dvoranu sa kapacitetom Arene Zagreb u kojoj će led biti prirodna tvorevina, a sva ostala događanja gostujuća.

Što se same utakmice tiče, bila je odlična, izuzev zadnje trećine koja je bila za nokte pojesti. Nakon što je igrač KAC-a nabio našeg na ogradu tako da se ovaj nije mogao ustati i morali su ga odnijeti sa leda, uslijedilo je trominutno zviždanje i urlik nezadovoljstva publika koji bi vjerojatno mogao srušiti Dom sportova. U te tri minute su suci vijećali i zaključili da neće biti nikakve kazne za igrača KAC-a. U nastavku igre nervoza na ledu se mogla rezati nožem, što se pogotovo vidjelo kod igrača Medveščaka. Igrali su daleko agresivnije i ratobornije što je dovelo do isključenja dva naša igrača.

Glava a ne srce bi trebao postati novi moto Medveščaka. Jer kada srce povede i želiš se pod svaku cijenu osvetiti za palog kolegu, glava više ne može upravljati i postupati razborito. Da su uspjeli ostati sabrani nakon tog incidenta, možda bi i uspjeli nešto napraviti. Ovako su manje od deset minuta prije kraja utakmice morali dvije minute braniti gol pod svaku cijenu jer sa dva igrača manje nešto drugo i nije izvedivo. Treba napomenuti da su i sa dva igrača manje uspjeli organizirati jednu kontru koja je umalo rezultirala pogotkom.

Glavom, ne srcem Medvjedi!! Glavom …

Posted from WordPress for Android

Ponukan reklamom o bebama crvene pande zaputio sam se u naš lokalni zološki vrt. Moram priznati da je dotični u zadnjih pet godina vidno napredovao. Više ne izgleda toliko socijalno kao prije, pa ću čak otići toliko daleko da kažem kako ni lavovi više ne izgledaju toliko ofucano

Iako, gore navedeni kompliment dobiva još više na težini kada znate da sam vlasnik godišnje karte za Bečki zološki vrt, koji je stvarno vau. Jedino žalim što je naš zološki ograničen prostorom jer tko zna kako bi to izgledalo da im dopuste da se prošire više u park Maksimir. Što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv toga za zološki ozbiljnije zagrize u park.

Drago mi je kada vidim da se gradi u našem zološkom – konkretno nova nastamba za lavove i raznu sitnu živad koja bi po planovima trebala biti mrak.

Nažalost moja misija je bila neuspješna. Tata crvena panda je ćorio na svom drvetu, dok je mama sa mladuncima bila negdje skrivena. Napravio sam krug po zološkom i vratio se nakon više od sat vremena. Mama je izašla na sunčanje dok su mladunci ostali sigurno skriveni u svojoj kućici. Više sreće u sljedećem izvlačenju.

Crvena panda je moja omiljena životinja u zološkom vrtu. Iako danas domaće pande nisu bile raspoložene sa fotosession, imam više nego dovoljno slika iz bečkog zološkog, pa ću napraviti jedan long overdue poseban post samo o crvenoj pandi.

Do tada, možete škicnuti moj današnji posjet zološkom vrtu ovdje.

UPDATE – neki su imali bolju informaciju od mene očito pa nisu došli ko tele na šarena vrata u zološki. RTL Televizija je imala prilog o bebama crvene pande, pa bi bio red da to okačim ovdje. Ako želite video u većoj rezoluciji, kliknite ovdje. Valjda se RTL neće ljutiti…