Vnukblog

Kako je sa dolaskom gospođe Krize naše domaće tržište dionica otišlo u Honduras tako je došlo vrijeme da se razmisli o neki drugim – zelenijim – tržištima. O razlozima zašto uopće ulagati u dionice ovdje neću, jer svatko ima svoje razloge (ili ih nema), i kao sa svime što ima veze sa novcem, pamet u glavu i pazite što radite. Ovaj post nije nagovor na kupovinu dionica te autor ne preuzima nikakvu odgovornost za gubitke koji mogu nastati kao posljedica ovog posta. Ovaj post je namijenjen kao informativno štivo o načinima ulaganja. Sad kad smo riješili disclaimer, idemo dalje.

Postoje dva načina kako možete trgovati na stranim burzama:

• preko domaćih brokerskih kuća/banaka
• preko stranih brokerskih kuća

Ukoliko ne spadate u klasu zadrtih optimista onda vjerojatno pogađate da je prvi način samo za mazohiste i one sa viškom novca (da, još većim viškom od onoga kojeg bi ste uložili u dionice). Prema mojim istraživanjima, ulaganje u strane dionice (konkretno one u SAD-u) kroz domaće brokere jest dva do tri puta skuplje u provizijama od ulaganja preko stranih brokerskih kuća. Razlog tomu, nevjerojatno ali istinito, nije toliko prokletinja domaćih brokera koliko naše zakonodavstvo koje inzistira na tome da dionice koje kupite moraju biti pohranjene (custody) kod neke od financijskih institucija koje su za to ovlaštene (banaka). To će vam banka naravno naplatiti masno i to je ono što vaše ulaganje vuče u ruke nekih od inozemnih brokera. Kao pozitivnu stranu toga da trgujete preko domaćih brokera u inozemstvu ja ne mogu ništa navesti, osim možda to da možete nekoga dobiti na telefon te vrijeđati ga na domaćem jeziku ako vaše ulaganje pođe loše, ali od toga ionako neće biti nikakve koristi …

Inozemni broker je onaj sa web stranicom preko koje ćete obavljati trgovinu i koji ima sjedište u SAD-u ili nekoj od država zapadne europe. Nakon početnog hladnog tuša od TD Ameritrade koji ne žele otvarati nove račune Hrvatima dok se “ne prouče naše zakonske okvire” krenuo sam u potjeru te sam kroz preporuku došao do Interactive Brokers. Imaju vrlo dobre recenzije te su kod uglednog Barron’s-a dobili najviše ocjene u svom godišnjem pregledu on-line brokerskih kuća.

Sama procedura otvaranja računa je kompleksna ali lagana za proći zahvaljujući wizardu koji vas vodi korak po korak. Kada ste unijeli sve podatke morati ćete dokazati državljanstvo (mailom pošaljete skeniranu stranicu putovnice sa vašim podacima npr) i vašu rezidencijalnu adresu. Ovdje im malo zamjeram što ne priznaju osobnu iskaznicu već traže neku od režija/vozačku dozvolu na kojoj se vidi vaša adresa. Ako nemate ništa od toga na toj adresi (kao ja npr) na policiji podignete potvrdu o prebivalištu i pošaljete im sken toga. Kada ste sve to poslali, primiti ćete telefonski poziv iz njihovog UK ogranka u kojem će vas pitati neke detalje iz vaše prijave da provjere kako ste to zaista vi i sljedeći dan nakon toga vaš račun će biti odobren. Minimalni polog gotovine za otvaranje računa je 10.000 USD kojeg izvršite kada su vam javili da je račun otvoren. Provizija za transfer 10.000 USD iz Raiffeisen Bank me izašla oko 160 kn i novac je sjeo na račun kod brokera sljedeći radni dan.

Više o rezultatima mojeg ulaganja (i tog cjelokupnog iskustva) moći ćete čitati na proljeće.

Ili drugačije, tresla se brda rodio se, ma koga ja zavaravam, pa nitko i ništa se nije rodilo iz toga. Osim par tužnih priča koje sam ovlaš vidio u medijima tipa država me zajebala pa sam ja njima dužan ništa se nije rodilo. U visoko licemjernoj državi kao što je naša evociranje koncepta stup srama je više nego smiješan. Ovo čak nije ni pitanje časti (bez kojega stup srama ne može funkcionirati) već stupanj uspješnosti u sportu “zajebao sam državu” koji se kod nas tretira sa respektom.

Objava ovakvog popisa, u našoj državi i našem trenutnom mentalitetu je ekvivalentna sranju u gaće, ali prije nego što ih šutke operete da sakrijete vlastitu sramotu, pokazat ćete svima kako ste se usrali i onda ćete ih sa ponosom oprati da svi vide kakvo sranje ste riješili. Oprostite na neukusnoj usporedbi, ali ova objava popisa poreznih dužnika je tražila baš takvu …

Idemo pustiti mašti na volju, i recimo da smo se uljuljali u idilu društva u kojem je sve normalno (dakle konzumirali smo neke droge) da će od te objave popisa dužnika biti neke koristi. I onda u prvom srazu sa stvarnosti na twitteru brzo dođemo do otriježnjenja:

@poslovnipuls zašto ne napišete koju o tome koliko je državi dužan vaš hosting provider kojeg preporučujete …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr MI nismo utjerivači dugova, ali isto tako ništa ne cenzuriramo niti skrivamo…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

@poslovnipuls još jedan dokaz da od objave liste dužnika nema nikakve koristi …

— Marko Vnučec (@vnukHR) August 1, 2012

@vnukhr Nismo ni mi optimistični, ali možda pomogne javni pritisak da se neke stvari naplate…

— PoslovniPuls (@poslovnipuls) August 1, 2012

Ovo što ste vidjeli gore je tipičan primjerak patološkog licemjerstva u ovoj državi. Oni su ajmo reći medij (nategnuto jako, ali oni se takvima smatraju, pa ajde) i oni su na prvoj liniji tog “javnog pritiska” odnosno oni koji trebaju vršiti taj isti “javni pritisak”. Ali umjesto izvršenja tog “javnog pritiska” koji im je ajmo reći zadaća i dužnost, oni guraju glavu u pijesak i nadaju se da će to netko drugi odraditi – javnost vjerojatno. Pošto nada umire zadnja, neka šansa još i postoji…

Sad zamislimo da su oni odradili svoju zadaću i izvršili taj “javni pritisak”. Da su promijenili hosting i objavili da ne žele imati posla sa tvrtkom koja je dužna državi (i to ne mali novac) napravili bi snažan odjek među svojim čitateljstvom i time si dignuli reputaciju u nebesa. Ali bolje je ne talasati i ići sa strujom licemjerstva.

Prije koji dan aktualizirana je priča o davanju autocesta u koncesiju i država (vlada) je priznala da ne zna (efikasno i kvalitetno) upravljati sa istima. Ako je tomu zaista tako, ja ne želim zazivati smjenu vlasti jer čim jedan nesposobnjaković siđe sa trona, drugi se mora popeti tako da se time neće ništa promijeniti, ali ako država ne zna sa nečime upravljati to nešto treba dati u koncesiju (ili prodati).

Zašto onda ne daju poreznu upravu u koncesiju? Razmislimo malo o tome. Objavom popisa poreznih dužnika su priznali da ne znaju upravljati sa poreznim sustavom ove države. Pošto se porezna uprava baš i ne može prodati, koncesija je jedini izbor. Benefiti za proračun bi bili ogromni. Ukupan porezni dug prema tom popisu iznosi preko 50 milijardi kuna (godišnji proračun lijepe naše je nešto iznad 120 milijardi kuna). Koncesionar (strani naravno) bi dobio koncesiju recimo na 50 godina uz isplatu 50 milijardi kuna odmah, PDV bi išao na 26% i taj 1% bi išao koncesionaru svih 50 godina. I Hrvatska bi odjednom postala raj na zemlji kojeg nam obećavaju još od 1991.

Ne znam za vas ali ja bih rado plaćao taj 1% na PDV-u da postanem stanovnik raja na zemlji.

Nikada nisam mogao shvatiti gomilanje knjiga na policama. Da se vidi što si sve pročitao? Da svi znaju da si “pametan” jer si sve to pročitao? Da svi misle da si “pametan” jer si sve to pročitao? Kad ti rodbina dođe u posjetu pa da ostanu paf.

Nekako sam sklon vjerovati da je ogromna polica sa knjigama ekvivalent iz prošlosti onoga što je danas iPhone/iPad – nešto što posjeduješ i to te čini dijelom određene socio-ekonomske skupine, kroz dokazivanje statusa i pripadnosti.

Kao klinac bio sam onaj tipičan pripadnik buntovne generacije koja nije voljela čitati, vjerojatno zbog očajnog izbora lektire u školi. Nakon što je ta buntovna faza prošla, neke knjige sam čak i kupio/pročitao zbog njihovog kultnog statusa, kao Hitchhikers guide to the galaxy. Ali uvijek nakon kupovine, odnosno čitanja neke knjige ostao mi je gorak okus kud ću sad sa tom knjigom. Uz malo sreće bih ju posudio nekome i ne bih ju nikad dobio natrag, ali to je preriskantno. Pogotovo kada uzmem u obzir sve što bih volio/znam da moram pročitati jednog dana. Tu na scenu stupa Kindle.

Sa izlaskom zadnje verzije (4.) Kindle-a nekako sam shvatio da neću moći još dugo odgađati kupovinu. Koncept mi se od početka sviđao, ali uvijek je bilo nešto. Prvo je bila cijena (iliti nedam tol’ko), zatim kontemplacije na temu kad ću naći vremena za čitanje i nakon toga lagano popuštanje preko Cool Reader aplikacije na Androidu. Nakon dvije pročitane knjige na mobitelu shvatio sam da više ne mogu odgađati ono što je neizbježno – kupovinu Kindle-a. Srećom, to se poklopilo sa izlaskom 4. generacije Kindle-a i mojim odlaskom u London. Sa 4. generacijom Kindle-a Amazon je napravio veliki odmak jer se po prvi put Kindle sada može kupiti u dućanu, umjesto isključivo na njihovom sajtu. I to je bilo recimo ključno u mojoj kupovini – da mogu ući u dućan, probati ga i kupiti. Nemam ništa protiv online kupovine, ali nije isto kupovina knjige ili dvd-a kao i kupovina điđe koju želim vidjeti kako leži u ruci, kakva je kvaliteta izrade, itd. Tako sam prije kupovine Kindle-a probao i Kobo u WH Smith-u, za te iste pare – Kindle ostavlja dojam daleko kvalitetnijeg uređaja (materijali i osjećaj svega sa čime se služiš na njemu).

Tako da sada imam 25 godina nečitanja za nadoknaditi. A Kindle je tako divan uređaj/koncept da mi se na trenutke čini kako ću to nadoknaditi za čas. Uz Kindle više niti jedna gužva kod doktora nije prevelika, dapače, čini ti se kako dođeš na red puno brže sa puno više ljudi ispred sebe.

Naravno, ja ne bih bio ja da nemam rant o nečemu. Ovdje se to odnosi na Amazonov pricing policy kad su Kindle knjige u pitanju. Nov(ij)a izdanja su redovito skuplja u Kindle formatu negoli u hard copy izdanju, što je po meni van svake pameti. Pogotovo zato što su knjige više nego lagano dostupne na torrentima, a da ne spominjem to što nema troška tiska, distribucije, skladišta itd itd. Za starija izdanja, da – Kindle verzija će biti jeftinija nego papirnata ali to ne mijenja gorki okus nepravde u ustima.

Da stvari budu još apsurdnije, išao sam kupiti 4 hour body jer sam veliki fan njenog autora. I pregrmim uz puno psovki to što košta više nego papirnato izdanje samo da bi doživio još veći šok. Ne mogu ju kupiti jer sam iz Europe, u kojoj ta knjiga još nije u “digitalnoj distribuciji”. To ne mogu vjerovati – da u današnje vrijeme globalnog sela još postoje takva ograničenja. Ako mislite da stvari ne mogu biti apsurdnije, prevarili ste se. Na torrentima imate za skinuti “kindle library”. Odmah nakon kupovine Kindle-a sam skinuo jedan takav library od brat bratu osam gigi sa gazilijunom knjiga unutra. I knjiga koju sam išao kupiti jer poštujem i cijenim autora je bila unutra. Da, išao sam kupiti knjigu koju već imam i nisu mi dali. U današnje vrijeme, postalo je nemoguće biti pošten…

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Onaj tko je prozvao Twitter microblog platformom je idiot. Kad bolje razmislim, taj idiotizam su skovali američki mediji koji moraju to nekako predstaviti najglupljoj naciji na svijetu. Za blog su svi već nekako čuli, pa ajmo isto to samo kraće.

Blog implicira nekakav konkretan sadržaj, formu i tematiku, dok na Twitteru toga skoro pa i nema, prvenstveno zbog limita od 140 znakova po tweet-u odnosno poruci. Do limita od 140 znakova došli su zbog kompatibilnosti sa SMS-om – da se tweetovi mogu prosljeđivati na mobitele bez rezanja teksta.

Da budemo iskreni, blog vam (većinom) čitaju prijatelji i rodbina i tepaju vam kako je super iako serete kvake bezveze. Na Twitteru radite isto sa velikom razlikom da te svoje kvake gurate ljudima pod nos (svojim followerima). I zato vam nitko neće reći (čak ni prijatelji ni rodbina) kako super tvitaš.

Nakon nekih šest mjeseci na Twitteru moram priznati da je cijelo iskustvo krajnje zaglupljujuće. Ako uzmemo u obzir da je 40% poruka pointless babble nije ni čudno. Od većine ljudi ćete čitati da su kakili, piškili ili nešto drugo napravili što je toliko obično da je apsolutno nebitno. Zovite me antivoajerom ali stvarno ne trebam znati kad netko pije pivo, ide spavat, ustaje se ili prodaje zjake u čekaonici kod doktora. I kada pokušavam nešto tvitati (za što ja mislim da nosi neku vrijednost drugima (ili smiješno ili zanimljivo bilo kako drugačije)) osjećam se kao da ne pripadam tu. Jer ne mogu srati bezveze ko svi ostali i ne vidim smisla u tome.

Sve skupa gore navedeno upućuje na ogromni jaz između Twittera i bilo kojeg bloga. Pardon, bilo kojeg pošetnog bloga. Kada bloger, da ne kažem čovjek, sjedne za tastaturu, pogleda u taj ponor praznog editora teksta neograničene duljine, klimne mu sa dužnim poštovanjem i krene na pisanje nekakvog smislen strukturiranog teksta … to je već umjetnost za sebe. A sa Twitterovih 140 znakova možeš si jedino dupe obrisat, i to ofrlje.

I da stvar bude još gora, Twitter mi ubija blog. Kao da mi treba pomoć u tome, dovoljno ga vrlo uspješno i sam ubijam sa manjkom vremena/inspiracije/tema. Padne mi nešto na pamet, i umjesto da napišem blog o tome, neki izbljuvak natjeram u 140 znakova i onda sam sretan jer sam to “napisao”. Jedno pet sekundi. I što više gledam u taj tweet osjećam se jadnije. Jer iza tih 140 znakova ima toliko toga što nisam rekao, a smatram da treba reći. Vjerojatno kolege psihijatri imaju neki fini latinski naziv za to, ali ja bolujem od objašnjavanja. Dok nisam napisao sve što mislim ili sa čime argumentiram temu o kojoj pišem jednostavno ne mogu biti zadovoljan. Zato je za mene blog obećana forma.

Twitter kao forma komunikacije prati vrijeme u kojem živimo. Kada je ponata da sve bude brže, tako i da informacije kolaju što brže ma koliko nebitne bile. Blog ispada kao da je nešto što koriste starci koji nisu uspjeli napraviti taj prijelaz u “bržu traku” na informacijskoj autocesti (još jedan debilan naziv skovan u kovačnici američkih medija).

Da li je Twitter apsolutno beskoristan? Naravno da nije. Ako nas je današnje vrijeme išta naučilo to je da danas više nego ikada svaki lonac ima svoj poklopac. Tako je Twitter prije svega odličan za brzu komunikaciju sa pružateljima usluga koje koristite. Naravno, ako su oni otkrili Twitter. Moje generalno iskustvo je da ćete prije dobiti (službenu) pomoć preko Twittera nego na drugim društvenim mrežama. S druge strane, ako ste voajerski nastrojeni, možete pratiti aka followati većinu celebrity-a koje gledate na tv-u i u filmovima ali opet, to je samo celebrity verzija “vidi kako sam kakio i piškio”.

Prvo da nešto razjasnim. Ja nisam zadrti krkan koji se boji promjena. Mene uopće nije strah gubitka nacionalnog identiteta. Baš me briga da li će zabraniti kolinje, sir i vrhnje i tko zna šta još. Od samog čina ulaska u EU ja bih imao višestruke koristi jer kao poduzetnik bih puno lakše poslovao sa svojim partnerima na zapadu. Ali ipak, poriv da glasam protiv ulaska je naprosto presnažan da bih ga ignorirao.

Pa da probam objasniti zašto ću glasati protiv ulaska u EU. Kao prvo – mrkva i batina. Trenutno, sve reformekoje se provode u nas provode se zbog ulaska u EU. Da nam se ne maše sa članstvom pred nosom i lupa štapom po čelu već godinama da se ne reformiramo dovoljno. Samo ću napraviti malu digresiju i spomenuti da su Bugarsku i Rumunjsku primili u članstvo tog za nas vrlo ekskluzivnog kluba bez da su napravili r od reformi, a sada godinama nakon što su ih primili se bore sa istim tim reformama. Sada zamislite što će biti kada nas prime u EU, kada nestane mrkve i batine za promjene u Hrvatskoj. Za koga ćemo se onda reformirati? Za i zbog sebe samih? Mene je ozbiljno strah toga.

Drugo – posljednja prilika da se političkoj eliti pokaže da ne rade dobar posao. Zapravo, da rade nikakav posao. Zašto posljednja? Svake četiri godine nas bombardiraju porukama da se vlast nagrađuje/kažnjava na parlamentarnim izborima. Krivo. Na izborima se mijenja boja vlasti, a govno ostaje govno bilo ono crveno ili plavo. Posljednja prilika da se vlasti pošalje poruka ne radite dobro je referendum za pristupanje EU. Iako svi dobro znamo da će naši političari prije jesti svoje govno sa smiješkom nego li priznati da ne rade dobro, bojim se da nam je ovo posljednja nada.

Treće – pokazati kičmu. Iako je za to vjerojatno prekasno, demonstracija sile rijetko kada je uzalud. Narod ima moć, kada se ujedini i kada kaže ne, to ima glasan odjek. Tako glasan treba biti odjek referendumskog ne pristupanju EU sa jasnom porukom da nije problem proeuropska budućnost Hrvatske, već ljudi koji ju bahato u nju vode. Ako vam treba konkretan razlog za pokazivanje kičme EU birokraciji (i vlastitoj birokraciji) evo vam:

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith smatra da građani Hrvatske trebaju biti ponosni što je njihova zemlja postala solidna, moderna država u kojoj se poštuje zakon, što po njemu svjedoče i činjenice da su hrvatske vlasti predale ICTY-u transkripte sastanka na Brijunima, koji su teško optuživali njihove učesnike, te Den Haagu izručile svoje generale.

“Hrvatska je učinila nešto što je bez presedana u međunarodnim odnosima. Izručila je međunarodnom sudu optužene za ratne zločine, svoje generale koji su bili pobjednici u ratu. Generalima se obično sudi, ako se uopšte sudi, nakon ratova u kojima je njihova strana izgubila. Nikad se do sada nije dogodilo da se sudi pobjednicima. Ja znam da su takve odluke bolne, ali ova, hrvatska, pokazuje da Hrvatska želi poštivati zakon”, kazao je Galbraith.

Sjedinjene Države, po njegovim riječima, u sličnim okolnostima “vjerovatno ne bi postupile kao Hrvatska”.

Izvor vijesti: http://www.24sata.info/vijesti/svijet/61578-Judith-Armatta-Haska-presuda-hrvatskim-generalima-nije-osuda-zemlje-ili-naroda.html#ixzz1K3sLKO00

Suradnja sa Haškim tribunalom pomoću koje su nas maltretirali kao školski nasilnik na igralištu slabiju djecu godinama a nakon svega što smo napravili umjesto da nam bude od pomoći godinama je bila nezadovoljavajuća i problematična, te nam je otežavala ulazak u EU. Znam da stvari nisu tako crno bijele, ali ako mi netko kaže da je suradnja nezadovoljavajuća, ja bih istog treba povukao sve ljude sa te suradnje i rekao – javiti ćemo vam se za šest mjeseci, ako uopće. Kad je već nešto nezadovoljavajuće, onda neka bude nezadovoljavajuće kako spada. Žalosno ali istinito, svi te više cijene ako si sposoban pokazati zube kad za to dođe vrijeme. Ali kao što sam napisao na početku, za to je vjerojatno prekasno.

četvrto – ne želim Jadranki Kosor pružiti to zadovoljstvo. Osoba koja nas sramoti kako vani a još više unutar države nije zaslužila tu privilegiju da nas uvede u novo razdoblje Hrvatske budućnosti. Kako ju ja vidim, ona simbolizira sve što ne valja u ovoj državi – da se osoba bez kvalifikacija, bez znanja stranog jezika i ono najvažnije bez imalo srama da bi imala posljedice od ta dva nedostatka nađe na tako važnom mjestu kao što je premijer države. Ovo bez imalo srama je još i najveći problem ljudi u ovoj državi. Neka se ja samo dokopam fotelje pa ćemo dalje lako.

Ne volim pisati o politici jer se samo uzrujam, ali ova tema me interno uzrujava već danima i jednostavno je morala izaći van.

Ili drukčije:

Sve prave su ljubavi tužne
Ðorđe Balašević, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja

Rujan prošle godine, zle slutnje bile su u zraku, da ne kažem – u eteru. I da ironija bude veća, to što se radilo o jeseni još je veća poveznica sa prelijepom pjesmom vječnog Ðoleta.

Što je to bilo u eteru? Kašnjenje. Ljetna shema Plavog radija svake godine (u pet godina koliko sam ih ja slušao) je završila na isti datum. Ove kritične – 2010te – najavili su da kreću sa programom dva tjedna kasnije nego li je to uobičajeno. Sirena za uzbunu je svirala, zabrinutih nije nedostajalo.

A kad je krenulo, šoku i nevjerici nije bilo kraja. Započela je Antenizacija Plavog radija. Da pojasnim dio o šoku i nevjerici. Antena Zagreb spada u onaj najgori šljam radijskog programa. Radio program koji je engineered da privuče što je više slušatelja moguće u udarnim terminima svim raspoloživim sredstvima. I ako slušate radio jedino, ili većinom, dok ste u autu i taljigate se na i sa posla, Antena je bila bogom dana. Ako ste mogli podnijeti super smiješnu Barbaru Kolar koja je najsmješnija sama sebi, imali ste savršenu radio stanicu. Red muzike, red prometnih informacija. Tada, kad je Antena krenula, imali su playlistu od 500 pjesama koja se vrtila, jer su to “najbolje” stvari koje svi rado slušaju. Svi mi volimo black velvet, i rado ju čujemo svaki drugi dan kad se vraćamo sa posla nervozni, jer je dobra stvar. Ali ako imate radio upaljen cijeli dan, i čujete black velvet šest puta dnevno, malo vam se zgadi dobra stvar.

A moj odnos sa Plavim je bio više nego odnos slušatelja i radio stanice. Oni su bili moje kolege. Kada radite sami, od doma i nemate kolega sa kojima bi ste ćakulali, radio vam zaista postane najbolji prijatelj. Pogotovo kada ste u samonametnutoj društvenoj izolaciji. Supruga dođe sa posla i priča mi što je tko rekao kod nje na poslu, a ja njoj pričam o čemu su Marta i Stanko jutros razglabali. Onda je došlo zlatno razdoblje kada sam mislio da moj (radio) život ne može biti bolji pa je postao bolji – Plavi je prenosio Ministry of sound emisije nekoliko mjeseci što je bio razlog za biti budan subotom ujutro. Yammat FM koji je dosta dugo išao vikednom je imao prejebenu muziku, onu zbog koje mi je bilo drago što sam živ i što mogu slušati radio.

Prvu pizdariju da tako kažem su napravili kada su tražili “novi kadar” – mlade snage za rad na radiju. Rezultat – primili su glupaču i kraljicu glupača. Strah me pomisliti kakvi su bili ostali kandidati. Da jedna osoba može takve gluposti proizvoditi u eter mi je nevjerojatno, a još kada uspiju dvije takve pronaći – pa to je jebeno čudo. Tu su već počela prva terapeutska gašenja Plavog radija i bježanja u lokalnu MP3 kolekciju.

Sa početkom “nove” sheme krajem 2010. i pokretanjem Soundset alijanse, sve je otišlo u kurac. Plavi se pretvorio u Antenu Zagreb. Više nema blokova muzike, sve stvari se puštaju u blokovima od tri (3) pjesme koje se najavljuju obrnutim redoslijedom. Manjak muzike se nadoknađuje glupim tekstovima preuzetim sa interneta, raznim “istraživanjima” o kojima ćemo saznati više nakon bloka od, suprajz, tri pjesme ili cca petnaestak minuta. Da stvar sa “manje” muzike bude još gora, napravili su svoju varijantu od Anteninih 500 pjesama, koja ruku na srce nije bila 500 već recimo 700, ali opet – kada čujete neki hitić tri do pet puta dnevno, lagano vam je dosta svega, i radija i života. A taj isti radio slušate oko deset (10 sati dnevno), a nekad i više.

I da stvar bude još gora, ako mi uopće vjerujete da je to moguće, oni (Plavi radio) zaključe da one dvije koje su primili nisu ni približno dovoljno glupe za taj posao i da im treba netko tko će im pokazati kako se to radi. Oni dovedu Lanu Klingor da radi na radiju. Osoba kojoj bi trebalo zakonom zabraniti rad na radiju – ako ne zbog nazalnog glasa, kojeg se i da podnositi, onda zbog toga što ja oglupim dok ju slušam. Osjećam kako se ovo malo što imam intelekta topi, dlanovi mi se znoje i ne mogu si pomoći čak ni gašenjem Plavog. Srce mi lupa, a u glavi mi se vrti još satima od samih pokušaja spoznaje da tako glupo stvorenje postoji na ovoj planeti. I da ju je netko pustio u eter.

Zaključno sa prošlim tjednom i službeno sam odustao od Plavog radija. Dao sam im i više nego poštenu šansu (cca šest mjeseci) ali ne ide. Nakon tjedan dana slušanja Otvorenog moram priznati da sam u šoku – koliko muzike postoji na ovom svijetu koje nisam čuo “već sto godina”, a da ne spominjem muziku koju nisam čuo pa, valjda nikad.

Zbogom Plavi, i hvala ti na više nego dobrih skoro pet godina, vrijeme je da svatko krene svojim putem u potrazi za radijskom srećom.

O spektaklu zvanom hokej u Zagrebu i fenomenu zvanom Medveščak već sam pisao i tu se nema ništa novo za reći. O hokeju u Areni Zagreb ima se štošta za reći.

Prije svega, htio bih napomenuti da je ovo rang kvalitete na kojem bi domaći hokej, barem što se Medveščaka tiče mogao biti tijekom cijele godine. Velika dvorana Doma sportova je na svakoj utakmici rasprodana i uvijek se traži karta više. A 15 tisuća ljudi koliko je rasprodalo Arenu na sve četiri utakmice moglo bi napuniti Arenu za svaku utakmicu, barem po mom mišljenju. Šteta je nažalost što je led u Areni neprirodna tvorevina, što se vidjelo tijekom svake pauze između trećina kada se “ispeglani” led jednostavno ne može smrznuti do kraja. Ja ću držati fige i nadati se da će Medveščak jednog dana imati dovoljno para da izgradi dvoranu sa kapacitetom Arene Zagreb u kojoj će led biti prirodna tvorevina, a sva ostala događanja gostujuća.

Što se same utakmice tiče, bila je odlična, izuzev zadnje trećine koja je bila za nokte pojesti. Nakon što je igrač KAC-a nabio našeg na ogradu tako da se ovaj nije mogao ustati i morali su ga odnijeti sa leda, uslijedilo je trominutno zviždanje i urlik nezadovoljstva publika koji bi vjerojatno mogao srušiti Dom sportova. U te tri minute su suci vijećali i zaključili da neće biti nikakve kazne za igrača KAC-a. U nastavku igre nervoza na ledu se mogla rezati nožem, što se pogotovo vidjelo kod igrača Medveščaka. Igrali su daleko agresivnije i ratobornije što je dovelo do isključenja dva naša igrača.

Glava a ne srce bi trebao postati novi moto Medveščaka. Jer kada srce povede i želiš se pod svaku cijenu osvetiti za palog kolegu, glava više ne može upravljati i postupati razborito. Da su uspjeli ostati sabrani nakon tog incidenta, možda bi i uspjeli nešto napraviti. Ovako su manje od deset minuta prije kraja utakmice morali dvije minute braniti gol pod svaku cijenu jer sa dva igrača manje nešto drugo i nije izvedivo. Treba napomenuti da su i sa dva igrača manje uspjeli organizirati jednu kontru koja je umalo rezultirala pogotkom.

Glavom, ne srcem Medvjedi!! Glavom …

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Posted from WordPress for Android

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ponukan reklamom o bebama crvene pande zaputio sam se u naš lokalni zološki vrt. Moram priznati da je dotični u zadnjih pet godina vidno napredovao. Više ne izgleda toliko socijalno kao prije, pa ću čak otići toliko daleko da kažem kako ni lavovi više ne izgledaju toliko ofucano

Iako, gore navedeni kompliment dobiva još više na težini kada znate da sam vlasnik godišnje karte za Bečki zološki vrt, koji je stvarno vau. Jedino žalim što je naš zološki ograničen prostorom jer tko zna kako bi to izgledalo da im dopuste da se prošire više u park Maksimir. Što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv toga za zološki ozbiljnije zagrize u park.

Drago mi je kada vidim da se gradi u našem zološkom – konkretno nova nastamba za lavove i raznu sitnu živad koja bi po planovima trebala biti mrak.

Nažalost moja misija je bila neuspješna. Tata crvena panda je ćorio na svom drvetu, dok je mama sa mladuncima bila negdje skrivena. Napravio sam krug po zološkom i vratio se nakon više od sat vremena. Mama je izašla na sunčanje dok su mladunci ostali sigurno skriveni u svojoj kućici. Više sreće u sljedećem izvlačenju.

Crvena panda je moja omiljena životinja u zološkom vrtu. Iako danas domaće pande nisu bile raspoložene sa fotosession, imam više nego dovoljno slika iz bečkog zološkog, pa ću napraviti jedan long overdue poseban post samo o crvenoj pandi.

Do tada, možete škicnuti moj današnji posjet zološkom vrtu ovdje.

UPDATE – neki su imali bolju informaciju od mene očito pa nisu došli ko tele na šarena vrata u zološki. RTL Televizija je imala prilog o bebama crvene pande, pa bi bio red da to okačim ovdje. Ako želite video u većoj rezoluciji, kliknite ovdje. Valjda se RTL neće ljutiti…

U ona dobra stara vremena kada su se susrele dvije skupine ljudi koje su bile dovoljno različite lijepo su se sukobile, jači bi pobili one slabije i život bi išao dalje.

U ovim novim vremenima, kada se sretnu dvije skupine ljudi koje su dovoljno različite, jedni preuzmu vlast nad državom a ovi drugi im seru četiri godine.

Kada usporedimo stara i nova vremena, koja vam zvuče primamljivije?

U trenutnom vremenu, kada HDZ ide sjebati ionako promašen referendum povlačenjem spornih izmjena ZOR-a, čovjek stvarno požali za dobrim starim vremenima, poput srednjovjekovnih npr.

Da se vrate barem na trenutak, ja bih stavio vladajuću koaliciju i oporbu u jedan kavez, podijelio toljage, buzdovane i boksere, pa tko preživi biti će na vlasti. Vrlo jednostavno. U tom slučaju ne bih imao ništa protiv da HDZ (ili ono što ostane od njega) vlada ovom državom i radi što god hoće.

No da se vratimo surovoj realnosti ovih vremena u kojima živimo. Za one kojima najnovija tragična humoreska oko ZOR-a/referenduma nije jasna, evo pojednostavljeno što se trenutno događa

- vlada želi izmijeniti ZOR
- sindikati se protive predloženim izmjenama ZOR-a i organiziraju potpisivanje peticije za referendum
- sindikati skupljaju pun k. potpisa za referendum
- vlada na sve načine pokušava umanjiti broj važećih potpisa tumačenjem zakona o referendumu kako to njima odgovara (po mom mišljenju dobivaju gadnu packu od cijele javnosti i ovo ne uspijeva)
- vlada POVLAčI sporne izmjene ZOR-a time pravi budalu od sindikata i cjelokupne javnosti koja želi referendum – jer predmet referenduma više ne postoji

Sada, sindikati imaju lufta N mjeseci prije nego što im skupljeni potpisi za referendum isteknu, vlada može napraviti dvije stvari:
- praviti se blesava tih N mjeseci i čekati istek tog roka prije nego što opet podnesu izmjene ZOR-a
- podnijeti nove izmjene ZOR-a koje su “potpuno” drukčije od starih i onda praviti budalu od sindikata i javnosti kako zahtjev za referendum nema veze sa novim izmjenama ZOR-a

činjenica da vlada bježi od referenduma kao krumpirova zlatica od koprive* je svakako dobar znak da se boje mišljenja javnosti. A za sve one koji su smetnuli sa uma, sljedeći izbori su jako blizu.

Ukoliko netko misli da fajt u kavezu sa početka posta ipak treba organizirati, neka mi se javi pa idemo skupljati potpise za referendum…