Vnukblog

Jeste li svjesni da svojim življenjem financirate Hrvatski Košarkaški Savez? Šokirani ste? Nemojte biti. Siguran sam da ste svjesni kako živite u Hrvatskoj. Kliknite na link, slobodno. Čisto da vidite tko je “zlatni sponzor”. Dakle neki iznos od svake litre preskupog goriva donirate Hrvatskom Košarkaškom Savezu, htjeli vi to ili ne.

Kako je od 1.7. poskupljenje struje stupilo na snagu, meni je vrlo zanimljivo kako će se trošiti moja skupo plaćena struja.

Sada pogledajte stranice Hrvatskog Nogometnog Saveza. Koliko državnih tvrtki vidite na popisu sponzora? Samo jednu, i to ona koja je na pola privatna.

Mene konkretno zanima ZAŠTO:

• se tvrtka u 100% državnom vlasništvu bavi sponzorstvom bilo čega?
• se prihod koji pripada državi troši prije nego što dođe državi na raspolaganje?
• se tvrtka koja N E M A konkurenciju na tržištu uopće oglašava?
• se poskupljuju usluge tvrtke koja može umjesto poskupljenja ukinuti nepotrebna trošenja sredstva u vidu sponzorstava

Zanimljiva pitanja zar ne? Pogledajmo sad jednu drugu tvrtku u 100% državnom vlasništvu - Hrvatske Autoceste. Jeste li vidjeli njih da se rasipaju sa državnim novcem (ako niste znali, naplaćena cestarina je prihod države, HAC je tu samo posrednik koji vrši naplatu)? Kratkim pretraživanjem sam došao do nekoliko stvari koje je HAC sponzorirao (uočite razlike u redovima veličine):

• 08. i 09. veljače 2007. godine na Građevinskom fakultetu u Zagrebu održat će se međunarodna radionica pod naslovom Suvremena dostignuća zaštite od požara u cestovnim tunelima, s podtemom Propisi, smjernice i primjena. Generalni pokrovitelj je World Road Association (PIARC) a ostali pokrovitelji su Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, National Fire Protection Association, ITA – International Tunnelling Association. Organizatori su Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Institut građevinarstva Hrvatske, Zagreb te Brodarski institut, Zagreb. Sponzori su Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, Hrvatske autoceste d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o.
• 29. Govorničku školu Filozofskog fakulteta (link) i to nije sponzorirala centrala HAC-a već podružnica Čakovec.

Primjećujete li razliku? Obje su u državnom vlasništvu, a opet, ovi u autocestama su daleko pametniji i više razboriti u trošenju novca koji nije njihov. Nadasve zanimljivo.

A onda opet, nije li lijepo sa tuđim kurcem mlatiti koprive. I u čudu uživati dok ništa ne peče…

“Tekst” na Index-u počinje ovako:

OVO nije tekst o Slavenu Biliću. Ovo je tekst o slici Slavena Bilića koju su kreirali mediji

Moram priznati da me već dugo neki “tekst” nije uzrujao toliko da moram pisati post o tome. Koliko god ljudi pljuvali po Indexu kao trećerazrednom portalu ja sam uvijek imao mišljenje kako je Index - ok. Ali kad vidim za kakve izbljuvak tekstove netko dobiva pare onda mi stvarno pada mrak na oči. Uočite kako naglašavam riječ - tekst. U normalnom svijetu na takav članak Indexa bi bio samo jedan predugačak blog post na kojeg nitko ne bi obraćao pažnju. Ali kada vaše postove objavljuje jedan vrlo posjećen (prema mojim procjenama, naslovnicu Indexa dnevno u prosjeku otvori oko pola milijuna ljudi) portal, onda to dobiva na težini.

Izbornik nacionalne vrste Slaven Bilić je zadobio srca i simpatije većine nakon utakmice sa Makedonijom u Skopju gdje smo izgubili 2:0. Komentar izbornika je bio: jebiga, izgubili smo. U današnjem vremenu političari (i sve ostale nepolitične njuške u medijima) se doslovno gade ljudima jer im ili lažu u facu ili simboliziraju ono što prosječan Hrvat nikad neće imati. A onda dođe jedan nogometaš koji ne mulja ljude, govori jezikom ljudi, ne pravi znanost od toga što radi i ono valjda najbitnije - ne laže vam u facu.

Poskupljenje struje neće osjetiti oni koji malo troše

Ivo Sanader, 10.06.2008

U vremenu kada ljudi žive sve teže i teže pa poskupljenje struje sjedne ko šaka u oko, premijer sa svojom izjavom ne uspijeva zamuljati nikome oči, čak ni najprosječnijem Hrvatu. I onda se pojavi jedan Slaven čija je direktnost naprosto osvježavajuća.

Činjenica je da su se SVI mediji u Hrvata malo zanijeli sa veličanjem Bilićevog lika i djela, ali u ovim vremenima kad je sve, da prostite, u kurcu - to je ono što naciji treba. Ali ne! Tu se našao jedan “komentator” (nažalost, Index ga promovira u komentatora, inače bi bio samo bloger za kojeg, ponavljam, nikog ne bi bilo briga) bez kojega bi smo bili izgubljeni. Ovo sve me podsjeća na “car je gol” priču kad samo klinac viče da je car gol, a tu ulogu u našim medijima je na sebe preuzeo Index.

U svom “tekstu” autor vuče paralelu između Đikića i Bilića odnosno kako se od Đikića (iako je postigao nešto značajno) mediji ne prave Mesiju kao što je to slučaj sa Slavenom. Ovo bi mogla postati nova uzrečica koja će zamijeniti “uspredbu krušaka i jabuka”. Nogomet svi razumiju, a pogotovo prosječan Hrvat - ipak smo mi nacija izbornika. Molekularnu biologiju razumije jako mali postotak Hrvata, pa zato se nitko ni ne trudi veličati njegov lik i djelo (barem ne na nivou Slavena Bilića). Naposlijetku, prosječan Hrvat neće vjerovati u lijek protiv raka dok netko iz njegove obitelji (bliže ili šire, nevažno) ne bude izliječen sa dotičnim. A i onda će njegov izumitelj biti zadnja stvar koje će se netko sjetiti.

Zašto se ne gradi kult ličnosti dr. Đikića? Najjednostavnije rečeno - nema karizmu. Slaven Bilić doslovno zrači. Ima ono nešto na što se ljudi (a mediji pogotovo) zalijepe ko moljci na ljepljivu traku u ormaru.

Sad mi je napokon jasan “incident” kad se Bilić obrecnuo na Index-ovu novinarku tijekom presice sa “Index? Kod vas je sve negativno!”.

Stari slogan vemila je bio centar vrhunskih tehnologija, koji bih lakše parafrazirao u centar vrhunskih debila, ali kad su ga promijenili onda je ispao ovakav.

Ono što je trebao biti relativno jednostavan zadatak - kupiti najjeftiniju sobnu tv antenu, ispostavilo se da je nemoguća misija. Malo sam čitao po news-ima i došao do informacije da vemil ima vulgaris Quadro sobnu antenu za nekih 90tak kuna.

Došao sam tamo, malo razgledao, našao dotičnu antenu i zaputio se prema blagajni. Dotična blagajnica okrene kutiji na sve moguće stranice i zaključi da nema šifre pa da ju ne može ukucati u blagajnu. Zanimljivo, ali ja sam bio uvjeren da barkod tome služi. Ali nema veze. Nakon par minuta kopanja po papirima, slijedi dijalog između blagajnice (B) i mene:

B: Nema na skladištu.
Ja: I? (antena stoji na pultu između nas dvoje)
B: Količina je nula. Nema na skladištu. Sigurno ste uzeli zadnju sa police.
Ja: Nisam, još su dvije na polici. I šta sad?
B: Pa ne mogu vam prodati. Nema na skladištu.
Ja: Vi to ozbiljno?
B: Pa da, program mi ne dozvoljava da vam prodam to jer je količina na skladištu nula (okreće ekran prema meni da vidim poruku koju joj je program izbacio).
Ja: Vi mora da se šalite (tužno pogledavam antenu koja stoji ispred mene).
B: (već uzrujana) Ne! Ne mogu vam to prodati jer nema na skladištu.
Ja: I ne možete nikoga nazvati da to provjeri/ispravi?
B: Sada ne (bila je subota, pred kraj radnog vremena).
Ja: Mhm. (spremam pare u novčanik i odlazim).

Jedna tvrtka koja živi od maloprodaje krajnjim kupcima si ne smije dopustiti da ne može prodati nešto jer u aplikaciji nije dozvoljeno negativno stanje skladišta. Nemojte me krivo shvatiti - ne kažem da se ne može dogoditi da nešto na polici nije uvedeno u aplikaciju (iako mogu dobiti kaznu za to ako im inspekcija tako nešto pronađe), ali da si jedna tvrtka koja živi od maloprodaje to ne smije dopustiti. Ili još gore, ne smije si dopustiti sramotu da kupac ne može kupiti nešto samo zato što Ivica iz skladišta nije unio primku (ili međuskladišnicu ili maloprodajnu kalkulaciju ili nešto treće jer postoji preko nekoliko načina kako se roba može prepisati iz skladišta u maloprodaju) u aplikaciju.

… kurva o poštenju. Moram priznati da mi ta stara narodna poslovica nikad nije bila pretjerano jasna, ali meni dobro zvuči. Onako moćno. Za razliku od onih koje g. Sijerković baca kao iz rukava na nedjeljnoj prognozi vremena.

Već sam pisao o tome kako je evolucija pronašla način kako se riješiti manje inteligentnih pojedinaca tako što će ih ekonomski oslabiti kroz emisije za šišanje ovaca kao što su Nova Lova. Jedan način koji je poprilično stariji od ovoga jest kurva koja je HIV pozitivna.

Ako niste pratili medije zadnjih tjedan dana, u Osijeku je pala madam sa par djelatnica a za jednu se ispostavilo da je HIV pozitivna. Krasno, zar ne?

Gdje je tu evolucija, pitate se?

Da bi jebao kurvu, trebaš biti idiot.
Da bi jebao kurvu bez kondoma, trebaš biti posebna vrsta idiota.

A za takve će se pobrinuti gospođa evolucija i ne treba ih žaliti. Treba žaliti one kojima su dotični iz posebne vrste prenijeli virus HIV-a.

Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme me progone slike i osjećaji iz djetinjstva. Preciznije, samo me opali mentalna slika i svi osjećaji vezani za nju.

Dok stojim na semaforu zelenog vala kod HNK samo mi se pojavi slika mene kao klinca u Zagrebu kako sjedim u tramvaju koji stoji na semaforu i velikim očima gledam na masivnu zgradu HNK. Slika traje djelić sekunde, ali taj djelić sekunde kao da sam se vratio dvadeset godina u prošlost.

Druga slika koja me progoni jest ona u kojoj stojim na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i čekam tramvaj sa roditeljima. Naime, pošto smo uvijek išli kod rodbine koja je živjela na Prilazu Gjure Deželića na Črnomercu, tako da smo uvijek čekali tramvaje broj 6 ili 2. Sjećam se kao da je bilo jučer da mi je šestica bila zilijun puta draža jer je išla preko Trga, a tamo se imalo svašta za vidjeti, dok je dvojka bila dosadna i uvijek je smrdila više od šestice. Ali ono čega se najviše sjećam, ono što me najviše kopkalo - što je na desnoj strani? Pošto smo uvijek išli na Črnomerec, odnosno lijevo (gledano leđima okrenuto prema zgradi kolodvora) strašna mi je bila misterija što je na onu “drugu” stranu. Nećete vjerovati, ali taj misterij sam riješio tek kad sam došao živjeti u Zagreb. Ali i dalje me ponekad opere isti taj osjećaj misterije i tajnovitosti - što je na toj strani?