Vnukblog

Hvala Đoletu i Panonskoj mornarici što su nas počastili svojim vrhunskim glazbenim umijećem kroz velebnu Arenu Zagreb. Zaista, do zadnjeg mjesta puna Arena Zagreb je kao najveća pohvala vrhunskom opusu jednog bezvremenskog glazbenika kao što je Balašević. A i on sam to priznaje

Kažu da je glazbenik onakav kakva mu je publika. Da vas vidim (svjetla se pale u Areni)
Bome sam ja zaista dobar.

Za djelić te veličanstvene atmosfere možete pogledati video na Indexu.

O samom koncertu ima se štošta za reći. Sve njegove pjesme puno bolje zvuče uz podršku tamburice a kada majstor na bisernici oplete solo dionicu para dušu i tijelo na sastavne dijelove. Majstor Đula na violini koji mijenja redovnog violinistu, inače mu rođak, je zaista virtuoz bez premca. Zamjerke idu ton majstoru kojemu treba prste naribati i servirati mu ih na kiselo. Šumovi, krčanja i probijanja su neke stvari koje si niti jedan profesionalan ton majstor ne smije dopustiti.

Ukratko, koncert za pamćenje, jedino što može nadmašiti ovakav spektakl je koncert Balaševića na Maksimiru pred šezdeset tisuća ljudi. Nadam se novim nastupima u Kerempuh formatu koji mu jako dobro pristaje, jer Đole ima puno više toga za reći nego za otpjevati…

Isprva, bio sam pomalo razočaran kad su dodatni koncert (zbog interesa publike) stavili (kalendarski) prije prvog. Sad, nakon što je prvi koncert održan znam da nije bilo razloga da mi bude krivo. Jer publika je ono što čini koncertni spektakl – spektaklom. A prava publika je bila u prvim redovima za karte, cupkala na hladnoći satima i prava publika je bila sinoć na koncertu. Od ljudi na ulici smo čuli da je koncert bio bolji nego onaj sinoć, što se može jedino publikom objasniti. Jer ne može biti koncertni spektakl ako je deset posto stadiona prazno.

Jutro poslije, još uvijek mi je sve u maglici i ne vjerujem baš da se dogodilo to što se dogodilo. Zapravo sam skeptičan: U2 u mom gradu pred mojim očima. Koncertni spektakl kakav još nije viđen na ovim prostorima, a pitanje je kad će biti opet viđen. Audio vizualni doživljaj kakav će biti teško nadmašiti još godinama, a sigurno je da ga nitko od domaćih izvođača koji će nastupati na Maksimiru neće nadmašiti. Zvuk je blago rečeno bio savršen. Video dojam, i tu ne mislim samo na ekran iznad pozornice nego i na svjetlosne efekte – je fenomenalan. Kada stadion poput Maksimira izgleda kao diskoteka, onda vam je sve jasno o kakvim svjetlosnim efektima se radi.

Na slici iznad je The Hours – nama relativno nepoznati bend sa ok svirkom. Taman da zabavi ekipu i drži atmosferu. Ali je zato Snow Patrol prava poslastica. Ako pratite domaće radio postaje (koje preferiraju stranu glazbu, dakle ne Narodni Radio) vrlo vjerojatno znate njihove hitiće, a ni ostalo što imaju za odsvirati nije za baciti. Ipak, nakon deset godina svirke se skupi preko nekoliko dobrih stvari koje se svima sviđaju.

Kad je koncert završio prvo što se čulo iz razglasa je bio stih od Elton-ovog Rocket Man: And I think it’s gonna be a long long time…. Da, bojim se da će biti long long time do trenutka kad ćemo opet vidjeti ovakav spektakl.

A sad nešto dosad neviđeno na vnukblogu. Nadam se da će vam se svidjeti

Snow Patrol – Mix

U2 – In the name of love

U2 – Magnificent

U2 – Beautiful day

U2 – City of blinding lights

Dakle, prošli post je bio o pušioni na koju je upad koštao punih 80kn. Ponadali smo se da je samo lik žvaljavac koji je zapravo imao sreće, napravio par hitića i stigao do nekog “statusa”.

Petak je bio dan za popravak. U istoj Hacijendi je “nastupao” Martin Solveig – dj koji već godinama njeguje vlastiti stil, i to smo se nadali čuti. Nu, poučeni lošim iskustvom od srijede, pristupili smo sa dozom opreza.

Naime, Hacijenda je vrlo open-air klub. Ono što me fascinira kod takvih jest kad unuta nastupi neizdrživa vrućina a zraka niotkud. Nu, stigli smo pred Hacijendu negdje oko 23h. Daleko prerano za bilo kakvu akciju. Postava ekipe je bila u sastavu Kika (aka žena), Z, Sadam i moja malenkost. I scenarij već viđen preko nekoliko puta – cuga, zajebancija i mjuza iz auta.

Pošto je glazbeni zločin prošli put počeo tek oko pola tri/tri, imali smo više nego dovoljno vremena za ubiti. I naravno, bili smo najuporniji. Ekipe su se smjenjivale na parkingu ali mi se nismo dali.

Svako malo smo gasili muziku u autu da čujemo kad će početi nastup. Ono što smo čuli u vremenu prije nastupa se poklapalo sa onime što smo čuli u srijedu od domaćeg rezidenta – čorba pjesmuljaka koji nemaju nikakve, ali apsolutno nikakve, niti beat niti stilske sličnosti. Pod alkoholnim ispravanjima sam smišljao nove i inovativne načine što bih mu sve radio, ali većina je prebrutalna čak i za ovaj blog.

Negdje iza pola tri sam utišao jukebox u autu i osluhnuli smo. Čula se njegova svar – Jelaousy. Dobro, nastup je započeo. Još jednom poučeni lošim iskustvom od srijede čekamo da vidimo kako će se parti odvijati. Razočarano i rezignirano pogledavali smo se u nevjerici. Apsolutna repriza onoga što smo čuli u srijedu, čak je i play lista bila vrlo slična.

Nakon cca pola sata glazbenog užasa opet primjećeno osipanje ljudi. Cca 20% ljudi je napustilo hacijendu. Pretpostavka jest da je to dio ljudi koji je došao zbog njega i njegove glazbe a ne zbog komercijalica koje je dobio da pušta usijanoj masi.

Što nas dovodi do slijedećeg zaključka – menađment hacijende izvali brdo para da dovede zvučna imena scene (btw, David Guetta je prema thedjlist.com na #18, Solveig na #80) i onda im uvali playlistu koju treba odvrtiti. To je jedini zaključak do kojeg smo uspjeli doći. Ono što se nameće kao pitanje – koliko para su oni tu utukli, odnosno koliko ti je kao (renomiranom) dj-u stalo to vlastitog stila, reputacije itd.

Razočarani onime što smo čuli i zadovoljni sa ušteđenih 70kn, napuštamo parking i idemo prema Exit-u. Exit je neveliki i nerazvikani klub u centru Vodica u kojem se svašta može čuti, pa tako i kvalitetnog. U petak je nastupao Inusa Dawuda – crnjo iz Dojčlandije impresivnih vokalnih sposobnosti. Nastupa u paru sa dj-om na čije stvari on daje vokal. I tako na totalno treću melodiju on uspije zapjevati outta space od prodigy-a tako da to ne zvuči nakaradno već, ne bi ste vjerovali – dobro.

Za vrijeme pisanja ovog posta slušao sam Martin Solveig – Sur La Terre. Odličan album kojim pokušavam izbrisati ljagu sa njegovog imena u svojim očima. Pa se možda i usudimo otići i poslušati ga u nekom drugom mjestu, mjestu koje definitivno neće biti Hacijenda u Vodicama.

Iz Vodica. Sponzoriran by sadam i njegov vodafone mobile connect

Neka bude kao upozorenje drugima – David Guetta live - ne slušati. Osim i samo osim ako se prepoznate u poslije navedenoj skupini. Dakle, dotični je autor par dobrih, al ono fakat dobrih hitova poput the world is mine, a little more love, itd. Stvari koje bi se svrstale bez problema u house stvari. Sukladno tome, čovjek kad ode na njegov party da ga čuje uživo, očekivao bi jelte nekakav house, i to kvalitetan dapače. A ono što smo čuli – nekakav techno sa umiksanim house stvarima, stvarima iz studija 54, početak devedesetih, itd. Ukratko – ćušpajz belosvetskih proporcija. Ipak, za slušati viva dance hitove ne ide se na parti, već do obližnjeg tv-a sa satelitskom. Dotični je također dobitnik i nekakve dj of the year nagrade, koju mu je vjerovatno tata kupio, jer ovakvom muzikom je sigurno nije zaslužio. A što je još najžalosnije od svega – raja se otura ko mutava na taj ćušpajz. Gužva za popizditi, ali osipanje ljudi cca pol sata nakon što je dotični počeo sa nastupom je bilo vrlo osjetno. Ono što nismo mogli identificirati, jest bila prva (ili druga) stvar koju je pustio, koja je jako vukla na domaće vokale, koju je raja masovno pjevala (a mi smo se zbunjeno pogledavali) – sumnja pada da je riječ o karmi ili tako nekom domaćem kvaziglazbenom uradku za široke mase. Dotični je sa nastupom počeo tek oko pola tri, tako da smo dežurnog neukusičara slušali skoro puna tri sata.

DJ koji je bio kao zagrijavanje dotičnom neukusu, vjerovatno rezident Hacijende, je također njegovao isti ćušpajz stil kao i Guetta. Nakon trosatnog nastupa istog, došao sam do zaključka da bi bilo najbolje otkidati mu članak po članak svakog prsta tupom žlicom da takav ćušpajz više nikad ne napravi.

Hacijenda, za one koji nisu bili, jedno vrlo lijepo uređeno mjesto, i ono najbitnije – a nice place to be. Sound savršen, podij doduše malčice sitan, vizualni efekti vrlo solidni, sekjuritija ko u priči i tako. Vrijedi otići bar jednom. Ali ne ako David Guetta gostuje.