Vnukblog

Ako slučajno ne znate tko je Krešimir Sever onda vam moram čestitati jer to znači da ste svoju egzistenciju uspjeli dovesti u medijsku izolaciju. Krešimir Sever je predsjednik Nezavisnih Hrvatskih Sindikata.

Zanemarimo na trenutak kaos u koji vlada među sindikatima (jer ih ima mali milijun) i udruženi su malo manji milijun krovnih sindikata. Takav kaos odgovara samo državi (jer je tako moć pojedinih sindikata smanjena) i tako će to biti vjerojatno biti do pamtivijeka.

Gospodin Sever je vjerojano medijski najeksponiranija osoba hrvatskih sindikalista, te je kao takav sinoć gostovao u emisiji Fokus na HTV-u. Tema je bila ovogodišnja poskupljenja i težak život sirotinje. Upravo one sirotinje za koje se sindikati moraju boriti.

Pozivi slušatelja u emisiju su pokazali, osim ostaloga, da gledatelj te emisije ne zna razmišljati niti guzicom, a kamoli glavom (svaka čast jednoj gospođi iz Siska koja je pokazala da je iznimka). Tako je jedan slušatelj usputno priupitao g. Severa kolika mu je plaća - koji je spremno odgovorio: 8.5k kn. Ja sam ostao paf. Ali zaista. Smrznuo sam se.

Da pojasnim - 8.5k kn za taj posao je ništa. Zbunjeni ste? Imate mišljenje da sindikati ništa ne rade i da koliku god plaću dotični Sever ima - prevelika je? Dopustite mi da vas razuvjerim.

Prepostavljam da ste trenutnim radnim mjestom koliko-toliko zadovoljni jer - uspijevate nešto napraviti. Nije bitno da li se radi o mutavom poslu koji je iz dana u dan identičan ili radite na super kreativnom radnom mjestu. Zajedničko im je da - uspijevate nešto napraviti. Sad zamislite da ne uspijevate ništa napraviti po cijeli dan iako u taj posao ulažete 110% sebe. Ako ste uspjeli to zamisliliti, čestitam. Upravo ste se stavili u kožu Krešimira Severa.

Mala digresija - ja sam nekih dvije godine svoje jadne karijere djelatnika proveo na upravo takvom radnom mjestu - gdje ništa značajno nisam uspio napraviti, a ono što sam uspio napraviti bilo je tako malo i beznačajno da sam zbog toga još više padao u depresiju.

Kao predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) on se u nekim intervalima (ubijte me, nisam uspio naći neki raspored) mora naći sa vladom, nerijetko i sa Velikim Ivom, sasuti im u facu sve što nevalja i gledati kako mu lažu u facu (ako mu i lažu uopće). Ako mislite na je sastancima Nacionalnog Vijeća za Konkuretnost (NVK) nešto bolja situacija, bojim se da nije. Jedina razlika, ako uopće postoji, jest gledanje Polančeca umjesto Sanadera.

Jedine uspjehe koji dotični može imati jest u malim stvarima poput ganjanja i cinkanja poslodavaca koji zaista rade pizdarije nad svojm djelatnicima. Ali na velikom planu, ne može ništa napraviti. Dodajte još nekoliko nastupa mjesečno na televiziji gdje uvijek ponavljate jedno te isto, bez nekog učinka. Dodajte još nekoliko intervjua mjesečno za novine/radio kojima govorite isto što i na televiziji. Ali vas nitko ne doživljava.

Sad vas molim, drage čitatelje ovog bloga, da mi kažete - kolika je pravedna plaća za takvo radno mjesto? Ako mene pitate, nema tih para.

p.s. - jesam li spomenuo da na njegovom radnom mjestu nema radnog vremena?

Neki dan me frend pitao što to znači “blentav” nakon što sam mu to natipkao putem ICQ-a, mog omiljenog mesenđera. Nakon kraćeg razmišljanja zaključio sam da zaista ne znam koje je značenje pojma “bletav” ali sam ga protumačio kao “glupav light”, ili drukčije “malo glupav i na simpatičan način, nešto kao naivan ali ipak jače”. Izvukao sam se, ovaj put.

Sad pogledajte ova dva screenshota koje sam danas skinuo sa jedne domaće dalekovidnice:

Možda su vam debilne facice toliko privukle pažnju da niti ne vidite izjavu u donjem dijelu ekrana koja ponosno tvrdi da je piletina Cekin već 16 godina na stolovima EU.

Ja nisam marketinški stručnjak, dapače daleko sam od toga. Ali tu su mi dvije stvari upale u oko. Prva je ta brojka - 16. Tko se hvali sa 16 godina nečega u reklamnoj kampanji na televiziji? Niti je značajan broj niti je lijepa brojka niti je okrugla. Dakle, nije ništa. Naspram broja 15 (koji u kontekstu 15 godina nečega negdje ostavlja dojam moći i kvalitete toga što se reklamira), broj 16 ispada kao krivi rezultat u nekoj matematičkoj operaciji. Ili još gore - ostavlja dojam tipfelera.

Vratimo se nazad na prvu i drugu sliku. Šta joj je? Da li ju je herc strefil? Ili moždana kap? Da li ima gumeni dildač zabijen u šupak pomoću kojeg redatelj kontrolira njezine facijalne grčeve? Ili je samo crazy person. Ali nije ni bitno, idemo dalje.

Druga stvar koja mi jednostavno nije zvučala kako treba - 16 godina na stolovima EU. Ja nisam bio neki odličan učenik i povijest mi nije bila među dražim predmetima, ali neke stvari mi ipak zvuče krivo kad ih čujem. Prema povijesti kakvu sam ja učio u školi, Europska Unija kakvu znamo, volimo i prema kojoj težimo je službeno nastala 07.02.1993. godine Mastrichtskim sporazumom. Ako malo primjenimo našu prijateljicu matematiku, vidjeti ćemo da EU još ne postoji 16 godina, iako nas Cekin želi u to uvjeriti sa svojim blentavim facicama. Ako ne vjerujete meni, vjerujte wikipediji

Sad opet dolazi zla matematika koja komplicira stvari i to bez računice - zapravo, sve je u točki gledišta. Na internetu, od wikipedije pa nadalje, imate preko nekoliko stranica koje pričaju priču o nuli. Kako ništa može biti nešto itd. Ja o matematici nemam pojma, ali naravno imam svoje mišljenje o nuli.

Da sam manje zaboravan sad bih se točno sjećao vica kojeg je prepričavao prof. matematike iz srednje škole, ali ovako ću morati samo poantu prenijeti. Matematičar je putovao vlakom i kondukter mu je htio naplatiti skuplju kartu zbog šest torbi, našto se ovaj usprotivio da ih ima samo pet, i pred kondukterom ih je prebrojao: nula, jedan, dva, …

Ako nastavim u tom tonu, EU postoji 15 godina i nešto sitno, ali ako brojimo i nultu godinu postojanja onda je EU u 16-toj godini postojanja. Sad ja vas pitam, da li ćete nakon prve godine reći da nešto postoji već nula godina, ili jednu godinu? Ono što je u programerskim krugovima uvijek aktualna tema, da li je nešto 0-based ili 1-based.

Evidentno je (da ne upotrebljavam teže novohrvatske riječi poput razvidno) da onaj koji je radio reklamni spot za Cekin mogao komotno napisati 15 godina i bi bio u pravu. Nitko ne bi išao (osim mene naravno) provjeravati da li EU postoji taj broj godina. Poruka reklame bi bila daleko moćnija i sa većim učinkom na krajnjeg potrošača.

Ali kad smo već kod Vindije i njihovog marketinga - jeste li posjetili njihove službene stranice? Relikvij iz prošlosti. Godina na stranici ponosno ističe 2003. godinu i tako izgledaju. U današnje vrijeme to je više nego sramotno. Pet godina u informatičkom vremenu je strašno puno, ali opet, pogledajmo to sa druge strane - kakav reklamni spot takva i stranica. Katastrofalna.

Cijeli dan kontemplatiram šta i kako da napišem o sinoćnoj utakmici. Za početak, moram priznati da me je utakmica poprilično pogodila, odnosno pojela živaca jer nisam mogao negdje do dva u noći zaspati.

Moji vlastiti osjećaji u vezi ispadanja naše reprezentacije su mi fascinantni. Nisam razočaran, više tužan. Žao mi je igrača, apsolutno svih, ali Klasnića možda i najviše. Prirastao mi je srcu i nekako sam jako blizu tome da ga proglasim našim najboljim reprezentativcem, barem u mojim očima. Žao mi je Slavena, i to jako. Nije lako gledati nekoga tko je pokazao vlastitim ponašanjem da nije bahat, arogantan, nametljiv i prepotentan kako pati.

Bit će da je to ona famozna karizma. Današnji Jutarnji me iznenadio. Nema linča momčadi. Nema pribijanja izbornika na križ. Samo tuga i suosjećanje. Nismo izgubili jer smo bili lošija momčad, nego zato što je očito bog musliman i zato favorizira turke. Boljeg objašnjenja od tog kojeg je kolega Schokac dao - nema. Jedino tako se mogu objasniti njihovi čudesni oporavci u zadnjim sekundama utakmica i provlačenje u sljedeći krug natjecanja. Pretvaranje vode u vino je poput jeftinog trika našeg političara pred izbore kojeg nitko ne puši u odnosu na čudesne povratke turaka iz nepovoljnog rezultata.

Niti jedno prvenstvo dosad nije ovako solidariziralo Hrvate u nacionalnom ponosu. Možda je to zato što je cijela situacija u državi toliko loša da je ljudima očajno potrebno nešto dobro, nešto pozitivno što bi ih ujedinilo. A možda to objašnjava sve one silne zastavice na vozilima koje mi nikako nisu jasne. Da je dobro zbog nečega biti Hrvat. Zadnji put je to bilo 1991. Pa 2008.

Čini mi se da bi ti razlozi trebali češće dolaziti.

Naslov je takav samo zato da ne koristim opet isti - Finale Eurosonga. Pijanstva naravno nije bilo, barem ne za vrijeme manifestacije, a poslije - tko zna. Kiča je naravno bilo, i to u izobilju. Ipak je to gay event godine.

Ove godine moje najveće zamjerke idu organizaciji koja je imala apsolutno najgoru kvalitetu slike do sad. Jasno mi je da je Srbija po pitanju toga još u kamenom dobu, ali s druge strane, sami smo si krivi jer smo pokupovali high-end lcd televizore da možemo pratiti Europsko prvenstvo u što kvalitetnijoj slici. Tako sad vidimo koliko je zapravo loša kvaliteta slike naših televizija.

Ovako, prijenos Eurosong-a sam bio prisiljen gledati na analognom signalu (umjesto na DVB-T) jer je bilo pretužno gledati piksele veličine Rubikove kocke. Na analognom signalu se fino zamuti slika pa je ajde gledljivo.

Što se pjesama tiče, najveći šok mi je bila Grčka sa svojom Britney Spears wannabe pjevačicom koju bi vratio u popravni dom za troubled youth iz kojeg je pobjegla. Zapravo, nije pjesma šok, nego činjenica da su dobili pun k bodova za taj pop užas.

U kategoriji pjesama koje nisu niti konkurirale za najveći šok jest Španjolska sa novom wannabe Macarenom. Mislim da bi UN trebao donijeti rezoluciju da se to više ne smije raditi. I onda osnovati instituciju koja će paziti na provođenje te rezolucije. Nešto kao ICTY, ali samo za muziku.

Srbi su ove godine u svojoj predstavnici imali mišung valjda svega dosad napravljenoga na prostorima ex-yu, što je nakon poprilično originalne pjesme koja im je prošle godine donijela pobjedu - razočaranje.

Ono što me fascinira jest kult Eurodance/Eurodisco muzike koji je još uvijek live and kicking u mnogim državama. Kod nas na svu sreću nije bilo stanice pa se taj vlak nije mogao zaustaviti. Pojedinci su prihvatili taj trend (ne, nemojte se prisjećati koji su to pojedinci, nije vrijedno) ali na svu sreću to je prošlo i daleko iza nas.

Kad malo bolje promislim, Eurosong je u stvari edukativna emisija. Glasovanje je zapravo demografsko, populističko-politički kviz. Igra pogađanja čija dijaspora je najjača u nekoj državi, tko žali za odcjepljenjem od koje države pa se ulizuju glasovima, itd - jer to je najveće glasačko tijelo. Kada nacionalni ponos proradi pred malim ekranima, teško je suzdržati se od glasovanja. Pa kao što i sami znamo - najveći i najponosniji Hrvati žive u dijaspori. A dok se još malo ne raštrkamo po zemljama Europe, teško da ćemo doći do nekog značajnijeg plasmana na manifestaciji ovog tipa.

Još jedan Eurosong je iza nas, još jedan poslovično jadan plasman naših predstavnika. A nagodinu sve ispočetka.

Ili kako je od milja ja zovem - nova evolucija.

Neki dan sam uhvatio na našoj državnoj dalekovidnici prilog o tome kako NovaTV i RTL pljačkaju narod emisijama Nova Lova i Kunolovac. U prilogu su prikazali babu iz pripizdića donjeg koja se hvali kako je točno 30 puta (!!!) nazvala, a na telefonskom računu su joj naplatili 120 poziva. Naravno da u tih 30 poziva nije dobila vezu. Nakon toga prikažu tipa sa zamućenim licem (i moje bi bilo zamućeno da se spasim sramote) koji isto priča tužnu priču o tome kako su ga oderali. Pred kraj reportaže pokažu g. Markotu, direktora tvrtke Markottel (koja je inače dobavljač HRT-a za sve njihove telefonske potrebe kad treba uzeti pare ljudima glasovanjem i sl) koji je u mojim krugovima poznat kao čovjek koji je svojevremeno otvorio 060 broj, reklamirao ga kao erotski hotline u novinama, i puštao vjerske isječke svim bolesnicima koji zovu takve brojeve. Dotični mudro zaključi kako je tržište telekomunikacijskih usluga nesređeno i kako tu nitko ne vodi reda o ničemu. Šlag na kraju priloga - autorica reportaže iznosi podatak kako je Nizozemska zabranila emisije tog tipa.

Izuzmemo li činjenicu da je HRT velikodušno pružio (svojem dobavljaču) Markottelu medijski prostor da pljuje po konkurenciji koja mlati ogromnu paru na stvarima koje su njima ispod časti (dakle da iz čiste ljubomore seru po drugima), tu ima svašta zanimljivo.

Opće poznata činjenica jest da je medicina zaustavila evoluciju u obliku kojem je djelovala milijunima godina. Pošto svi znamo da samo mjena stalna jest, dotična je našla nove metode djelovanja. Osnovna metoda djelovanja evolucije milijunima godina bilo je da slabi ne mogu preživjeti. Nešto će im već doći glave, ili okoliš ili jači organizam. Tako će ostati samo snažni organizmi koji će svojim razmnožavanjem uzrokovati napredovanje svoje vrste.

Danas, zahvaljujući medicini, (skoro) svi preživljavaju, neovisno o slabostima. Ali, evolucija danas radi puno suptilnijim metodama. Danas, jači organizam će uzeti pare slabijem organizmu. Ili da preciziram, inteligentniji će uzeti pare neinteligentnom. Nažalost, tu dolazi načelo Idiokracije, odnosno da će manje inteligentni zavladati svijetom jer se brže razmnožavaju. Gledano sa druge strane - idiokracija znači da će sa vremenom biti sve više ovaca za šišanje, pardon, uzimanje para u emisijama gore navedenog tipa.

Ali pošto će vladati (ili već vlada) idiokracija se mora pobrinuti za svoje, pa tako u visoko razvijenim zemljama, aka gore spomenuta Nizozemska, se brine za svoje idiote zabranjivanjem emisija tog tipa.

Ali pošto samo mjena stalna jest, evolucija će naći novi način da više inteligentni uzmu pare manje inteligentnima.

Ako postoji nešto bolje od utrka u Top Gear-u, onda je to jedna utrka koja traje cijelu epizodu. Sve što ste do sad vidjeli od njih - možete slobodno zaboraviti, jer ovo je tako dobro, da ćete doživjeti instant amneziju svih prethodnih epizoda.

Najava sa skrinšotovima, link na mininova torrent search. Ako imate bandwidtha viška, iliti flat rate po naški, preporučujem skinuti HD verziju od 7 gb. Ja sam gledao normalnu (700 mb) i snimka je predobra - ali HD je ipak HD, a kad nešto ovako valja, onda valja to i skinuti. Tko se može strpiti da se skine, vrijedi čekati, više nego toplo preporučam.

Ukratko - odlučili su održati utrku do sjevernog pola. Clarkson i May u (čemu drugom) Toyoti, a Hammond sa psećom zapregom. Neću vam odati pobjednika utrke, ali jamčim urnebesnu zabavu i kadrove kakve još niste nikad vidjeli.

Kratka odjava - slijedeći tjedan supruga i ja smo na moru, planiramo dosta toga obići pa će biti slikica po povratku.

Uz ledeni Top Gear - pozdrav!

Došlo je i finale užasa zvanog Eurosong, sa detaljnim komentarima svih pjesama. Pa tko voli nek izvoli.

Moram priznati da mi je drago što je Srbija pobijedila - imala je najkvalitetniju pjesmu od svih. I lijepo je vidjeti da kvaliteta može pobijediti kič - u ovom slučaju Ukrajinu. A da ne spominjem kako jedva čekam da vidim kako će braća srbi organizirati Eurosong nagodinu.

Bosna i hercegovina - ništa posebno – ni glasa ni sluha. Tekst pjesme ne uspijeva zadržati pozornost.

Španjolska – super ultra turbo mega gay ansambl. Stanovita populacija upravo svršava. Sve frizure koje je David Becham nosio zadnjih pet godina na pozornici u isto vrijeme. Nevjerojatno. Sreća što traje samo tri minute.

Bjelorusija – teški ripof theme songa iz James Bond filmova, a pjeva David Copperfield look-a-like sa kilom šminke na licu i izblajhanim zubima. Kombinacija za vola ubiti. Još jedna zbog koje smo zahvalni što traje samo tri minute.

Irska – folk skupina zapela u hipijevskim godinama. Koreografije manje nego u našem nastupu. Tri paraplegična pavijana bi to isto mogla izvesti, ali bi se morali napiti prvo da bude sve u autentičnom Irskom tonu. Pjesma se i ne čuje od nazalnog engleskog pjevačice koja ima ozbiljne aspiracije prema Dolly Parton univerzumu. Supruga negoduje na moj komentar i moram ubaciti da su simpa.

Finska – ja hoću biti Lordi i ponoviti njihov uspjeh. Teško je reći ali izgleda kao da teški pubertet još uvijek traje i darkerske godine nikako da prođu. Pada mi nekoliko mojih (bivših) sugrađana na pamet. Izraz lica koji govori „mrzim sve i mrzim što sam ovdje i rezat ću se žiletom čim dođem doma da se opustim“. Pjesma slabo, melodija nema veze sa tekstom. Mjesec dana UN dijete prije nastupa ne bi joj škodilo.

Duško je vrlo iritantan i vrckav – taman toliko da mu poželiš pad aviona na povratku.

Makedonija – kostur na pozornici kojemu još nisu još rekli da se balkan više ne zove balkan nego jugoistočna europa. Da, nekidan na vijestima bilo. I Albanija je jugoistočna europa za neupućene. Pjesma je kopija naše – tepe tepe na makedonskom i onda dio na engleskom za sve koji ne razumiju. Zvuk pjesme jako vuče na Bijelo Dugme.

Slovenija – ovo sam već komentirao i ne planiram opet trošiti tastaturu na ovaj užas.

Mađarska – nakon slovenske nakaze ovo je stvarno praznik za uši. Vrlo ugodan ženski vokal sa prizvukom Alanah Myles (ona što pjeva Black Velvet). Nevjerojatno mi je da je mađarka uspjela svoj engleski dotjerati do te mjere da nema nikakvog naglaska, pa ni prizvuka materinjeg jezika koji je vazda zajeban. Odlično, naš favorit.

Litva – ugodan ženski vokal sa vrlo ugodnim instrumentalom u pozadini. Ne uspijevam baš razlučiti nešto ekstra pozitivno iz pjesme.

Grčka – ajme lošeg Ricky Martin klona. Razblažiti tu mutavu facicu i smanjit tempo pjesme za 50%. Tekst pjesme zvuči kao nešto što je Ricky Martin našvrljao na salveti i ostavio na stolu. A na kraju pjesme malo tradicionalnih grčkih plesova jer pjesma stvarno ne bi bila kompletna bez toga. Očaj i očaj.

Gruzija – još jedna u kojoj pjevačica ne čuje muziku. Odlično školovan glas ali taj čušpajz muzike je stvarno trebalo umiksati. U mješalici za beton vjerojatno – ambijentala, gruzijska narodna, teški ripof Madonne, violine. Nevjerojatno kako tako dobar glas može završiti u tako očajnoj pjesmi. Ona bi se trebala odlučiti da li želi biti operna pjevačica ili klon Madonne.

Švedska – šta god pjevali pjeva se u sjeni abbe. Gay publika svršava. Teško mi je opisati to stvorenje jer nije deklarirano kao transvestit, već samo kao da se ne može odlučiti što je. Lice je totalno žensko i sve dok kamera ne pokaže torzo ne vidi se da je muško. A i tad je upitno jer nema ni dlake na prsima. Pjesma nula bodova.

Francuska – gay senzacija sponzoriana by T-Mobile. Naš T-Mobile. Sve vrvi od roze. Samo još fali onaj zloglasni ti-ni-ni-nini u pozadini. Jezik na kojem pjevaju je nepoznanica, jer miješaju engleski i francuski u vrlo čudnim omjerima. Iskreno to me čudi, jer francuzi ko francuzi ne podnose engleski u bilo kojoj količini, tako da mi je ovo vrlo bizarno.

Latvija – četiri muška vokala vrlo čudno usklađena. Kao da ne uspjevaju pogoditi istu melodiju. Pjesma ništa.

Rusija – tri zločeste školarke u teškom pubertetu koji traje i u dvadesetima. Koreografije manje nego u našem nastupu. Čuješ da pjevaju na engleskom ali osim koje riječi tu i tamo ništa ne razumijem od teksta. Vjerojatno himna sponzoruša u majci Rusiji.

Njemačka – Frank Sinatra Gasterbajter edition.

Srbija – svaka čast. Već iskomentirano. Skinuo i mp3 čak. I stvar je odlična i ona ima odličan glas za takvu pjesmu. Definitivni favorit.

Ukrajina – nema baš riječi da se ovo opiše. Svemirska odijela, Kraftwerk iz mladih dana, Crazy Frog, ukrajinski narodnjak sa elektronikom, ma prestrašno. Ja bih ovo šmrkom i suzavcem otjerao sa pozornice.

Velika Britanija - teška sprdačina ali se fino nastavlja na ove ukrajince maloprije. Uskrsnuli su Aqua-u (sjetimo se sad svi Barbie Girl) , A-Teens (koji nikad nisu baš zaživjeli bogu hvala) i nešto malo Scooter-a iz ranih dana. A pevaljke samo potvrđuju činjenicu da su britanke generalno ružne.

Rumunjska – ne znam. Čudna pjesma i nastup i sve. Shema ala Kraljevi Ulice.

Bugarska – dobro je počelo, nekakav solo na bubnjevima, ali sve je palo u vodu kad je krenuo eurodance koji nkako da umre. Teški čušpajz narodne, bubnjeva i eurodance-a. Scenski nastup dosta zanimljiv.

Turska – najgori šund koji se plasirao u finale. Svakako poslušati mp3 da se uvjerite. Pjesma izaziva facijalni grč. Očaj, očaj i još očaja.

Armenija – jedan od Backstreet boysa u azilu. Ništa vrijedno spomena.

Moldavija – Vanessa Mae look-a-like. Također pobornik koncepta „težak pubertet“. Još jedna koja pjeva na engleskom ali ju ništa ne uspijevam razumjeti. Nekakav hibrid između pop-a i rock-a, ali je teško razlučiti.

I to je to što se tiče pjesama, kreće glasovanje, a meni se nekako čini da fali telefonski broj na koji bi se glasalo da Duško šuti. Nešto tipa – dajmo da šuti.