Vnukblog

Plovica šestog mjeseca, vani prži sunce i temperature nisu baš niske, na mom omiljenom radiju se vrte ljetni hitići, među kojima i Summer Jam (po meni, nekakva himna ljeta) - a ja čistim snowboard od prašine, skupljam opremu po ormarima i provjeravam da li je sve u redu za nedjelju.

The Underdog Project - Summer Jam

This ain’t nothing but a summer jam
Bronze skin and cinnamon tans, whoa!
This ain’t nothing but a summer jam
We’re gonna party as much as we can

U nedjelju moj sniježni suputnik W i ja idemo pravac Austrije, na otvorenje ljetne sezone na Molltaler glečer. Zahvaljujući nadmorskoj visini, sezona traje cijelo ljeto pa sniježnim radostima doslovno nema kraja. Iako treba ponijeti više kreme za sunčanje nego kad se ide na more, iako se igra ogromna lutrija sa vremenskom prognozom, neka, svaki rizik se isplati. Sa vrhom na 3,122m vrijeme zna biti itekako oštro.

Očekujte preko nekoliko fotografija, a oni koje inače tlačim forvardušama mogu očekivati i pokoji klipić.

Eto mene nazad, sa tjedan dana snježnog raja. Moj vjerni supatnik W i your’s truly smo bili tjedan dana u Francuskoj, preciznije - Risoul. Snježna meka sa 180km staza se pokazala kao odličnim izborom za zimski godišnji, a bome i daleko bolji izbor od Italije (koja je bila prvotno razmatrana). Razloga za to je puno:

• apartmani su hotel Hitlon like u odnosu na Italiju, što kvalitetom što sitnicama koje život znače
• cijene u trgovinama su otprilike iste kao kod nas
• staze su daleko bolje, ima ih više i duže su
• ista cijena kao za Italiju (!)

Sve to lijepo ima samo jedan nedostatak - daleko je brate ta Francuska. Dok se u Italiju stigne za nekih 6 (8 max) sati, do Risoul-a smo se vozili 17 sati (busom, uz daleko previše i predugih stajanja). Kad se sagleda sve gore navedeno kao pozitivno, svatko za sebe mora odlučiti da li se ta vožnja isplati. Moje mišljenje već nakon pola prvog dana na snijegu je bilo da vrijedi svake minute provedene u autobusu.

Postavit ću i neke sličice čim mi se bude dalo, zasad bez njih jer sam malo kratak sa vremenom. Pošto smo W i ja kupili kameru za potrebe dokumentiranja snježnih dogodovština trebam još i editirati dva i pol sata video uratka u nešto smisleno što neće tjerati ljude da umiru od dosade kad ih budem(o) tlačili.

Tjedan dana me nije bilo i odmah su se pojavili neki novi trendovi u blogosferi. “Meme”, odnosno zadavanje teme prijateljima blogerima je sad novi fah koji hara netom, na koji sam čak naletio i na mojim - developerskim - blogovima koje pratim. Tako da to što me jimbo opendrečio “meme”-tom nije za zanemariti.

Obećajem da ću napisati dotični čim se riješim produkcije našeg dokumentarca o Francuskoj i dohvatim malo slobodnog vremena.

Eto mene opet, i to o čemu drugom nego o bordanju. Danas smo W i ja posjetili Krvavec - skijalište koje Hrvati poprilično svojataju, te zbog toga treba pomno paziti prilikom odabira psovki na stazi.

Na svu sreću, danas to nije bilo potrebno. Vrijeme je bilo savršeno, ljudi taman toliko da se ne može opisati kao gužva - i najbolje od svega, zadnja vožnja nije bila ukleta.

Da pojasnim - dosadašnje iskustvo je pokazalo da kad se vožnja (iliti đir) proglasi zadnjom, onda se tu događaju razne pizdarije. Tipa padovi, gadni padovi, i još gadniji padovi, zatim bliski susreti treće vrste sa skijašima itd. A faktor ukletosti zadnje vožnje raste na N-tu potenciju ako se nakon već proglašene zadnje vožnje ide u još jednu. Koja je naravno opet proglašena zadnjom. Dijelom tu ukletost stvara i tjelesni umor koji je već na vrhuncu, ali isto tako i stanje staze, koja je također već izmučena i zahtijeva snažnu ruku našeg prijatelja ratraka da ju dovede u red.

Ovaj put to nije bio slučaj, i ono bitno - zadnje dvije vožnje su bile daleko najbolje od svih odvoženih. Led koji je izbio na površinu zbog oguljenog (umjetnog) snijega je omekšao taman toliko da kvalitetno naoštreni rubovi borda ga mogu savladati sa lakoćom. Borba sa hupserima koji se sve više pojavljuju kako dan odmiče je bila više nego naporna, ali i to smo nekako savladali.

I otud naslov - tako njihov službeni web opisuje stanje na skijalištu. Pa što ne bi i ja.

Mislim da mi se ovaj naslov posta ponavlja već po tko zna koji put, ali to je nuspojava kad na blogu pišeš većinom o stvarima koje željno iščekuješ.

Ovaj put se radi o prvom ovogodišnjem bordanju, odnosno susretu sa snijegom. Za tu prigodu smo iskoristili jednodnevni aranžman agencije Izazov u Obertauern na njihov “Omirišite snijeg” dan - ili ti ono nama balkancima bitnije - 50% niža cijena dnevnog ski pass-a. Nezgodno u cijeloj situaciji jest udaljenost dotičnog, konkretno oko 5,5 sati vožnje autobusom. U povratku je majstor nagazio malo pa smo stigli za nešto ispod 5 sati vožnje.

Doživljaj tamo se može opisati samo jednom riječju - božanstveno. Vrijeme savršeno, nigdje oblačka, temperatura nešto iznad nule a na suncu i još više - a snijeg savršeno drži. Jednostavno nije moglo biti bolje. Gužva poprilična, svih nacionalnosti - česi, poljaci, nijemci, slovenci, čak i talijani - ali ipak austrijanci znaju kako se taj biznis radi, pa smo svega na dvije žice imali nešto što bi se eventualno moglo okarakterizirati kao gužva.

Cijene su poprilične, a za naš standard pogotovo - kava od 2-3€ pa nadalje, u restoranima ništa ne možeš pojesti bez 10€, trgovine niti jedne nema (ili je mi nismo našli, a bome smo tražili) a dnevni ski pass je 38€. Pa ti uživaj onda.

Evo par slika sa dotične pustolovine:

Italija jest bogamu lijepa, ali Slovenija svojim vonjem kvari tu ljepotu. Jer moraš proć kroz nju htio ne htio. Ali više o tome poslije.

Dan treći bio je dezigniran kao dan za povratak, a vremenom obilježen isto kao i prethodna dva. Kiša sere ne sere par kapi sunca i opet kiša. Odjava iz kampa na piđn talijanskom i idemo put Verone. Kao, kad smo već tu da malo bacimo oko. E još da se na nešto ima baciti oko bilo bi još bolje. Uzmi bilo koji grad u Istri, recimo Pula, stavi u unutrašnjost tako da nije na moru, pojačaj industriju okolo na opako i stavi par znamenitosti. I dac it. Teško razočaranje. Ali ono što nam je popravilo dan jest pošteni supermarket sa normalnim cijenama. U odnosu na one na Lago di Garda naravno.

Što se tiče ponude u trgovini ima brate svega, ali neke stvari mi ipak nisu jasne. Prvo, nema vulgaris jogurta (dakle bez primjesa voća itd) u pakiranju većem od male čašice. Da pas mater. Na kraju kupujemo neki jogurt za kojeg smo dešifrirali da je tekući (u čašici od 0,2), no i to je bila jedna dobra obmana. Naime, ono na što smo mi hrvatići navikli u našem jadu i bijedi jest da tekući jogurt ima svoj okus, za razliku od onog čvrstog u komunizmu koji ima svoj okus - onaj ružni kiseli koji je skoro pa izumro. Ovdje je tekući jogurt upravo tog komunističkog okusa, samo što su mu nešto napravili da ga možeš popiti. Diskasting. Ali zato ako želite popiti jogurt sa marakujom i ekstraktom muda tromjesečnog orangutana koji još nije orangutanske pičke vidio nema problema. Vrlo frustrirajuće. Ono uglavnom, kupili smo neke šunke, sira, normalan kruh, sirnog namaza koji je loša kopija vajkrema, još nekih điđebaja i idemo van iz Verone. Ono, samo da se krene…

Plan je bio stati na prvom autogrillu na autoputu pa tamo to požderati. A to je tek bio prizor. Ulijećem na parking, a ono gužva za popizdit. Doslovno auto na autu a povremeno i kamion na kamionu. Nu, taman se otvori mjesto i ja se parkiram. A kraj nas sjedi lik u odijelu u novom Mercedesu ML i čita novine. Bolje je reći da je čitao novine, jer kad su dva balkanca počela razvlačiti šunku, sir i ostale peripetije za život nužne po autu čovjeku se vjerovatno život zgadio. Ali ni to ga nije omelo u čitanju novina. A mi se još zajebavamo kako vjerovatno čeka pošiljku droge ili nečeg trećeg. Kad ono, dolazi mu pajdo u novo BMW klase 6, izgrle se i uđu u trgovinu autogrilla. Ne prođe ni minuta, izlaze van, svaki sjeda u svoj auto i štura. Ni bok ni đenja ništa, ko da se ne poznaju. Kako ta mafija dobro funkcionira - strava.

Kao jednu pozitivnu stranu cijelog putovanja moram prijaviti da smo isprobali sve moguće kave u konzervi koje smo našli. Pa čak i Nescafe u konzervi koji ima okus - upravo tako, pogodili ste, kao da je netko napravio nescafe na vodi i stavio ga u frižider. Ali zato definitivni pobjednik je Emmi - Caffe Latte Macchiato. Svaka čast ali ovo je tako dobro da bi trebalo biti protuzakonito. Prvo - promućkaš i dobiješ pjenu gore kao da je upravo svježe skuhana. Drugo ima plastični poklopac kojim možeš sigurno zatvoriti čašu. Treće nije u konzervi već u kartonu, pa je već time dojam daleko bolji. I naravno nema za kupiti kod nas. Dapače, nema ni svugdje u Italiji za kupiti - samo jedna benzinska uz autoput.

E sad - napisao sam sve što je bilo fora i zanimljivo a sad ono loše tog dana. Gužva je bila poprilična, ali to se i ne može primjetiti dok si na autoputu sa tri trake. Ali kad se iznad Venecije to spusti na dvije trake - tu počinje pakao. Naime, situacija koja meni još uvijek ne ide iz glave: imaš autoput sa tri trake koji se suzi u dvije trake, onda dolaze naplatne kućice. Naravno mora doći do zagušenja to je normalno. Ali što nije normalno jest da naplatnih kućica ima dvadeset (da dvadeset) i da onda nakon tih dvadeset naplatnih kućica je nazad na dvije trake autoputa sa jedva 200m prostora. U praksi je to ovako izgledalo - platiš tipu na naplatnoj, rampa ti se digne a ti još par minuta ne ideš nikamo jer auto ispred tebe još uvijek stoji. U kaos u par slika ne može naravno to dočarati ali prizor je bio prestrašan. Tako bezočno guranje ja u životu nisam radio, ali drukčije ne ide. A ionako sam čuo da se u italiji tako vozi, pa… kad si u Rimu ponašaš se kao Rimljanin.

Do onog famoznog raskršća gdje je desno Slovenija a lijevo Austrija bila je stani-kreni vožnja sa periodima stajanja do dvadeset minuta. Za popizdit. Ali najveći popizditis dobiješ gdje? Pa u Sloveniji naravno. Onaj moćan komad obilaznice oko Ljubljane. Uletimo u kolonu. Nakon par minuta sa desne strane tabla, kaže kolona 1km. Okej, super. Mi smo sljedećih sat i pol proveli u koloni nepoznatog porijekla sve do samog kraja, gdje na samom suženju na jednu traku autoputa stoji tabla - oprostite radovi su do nekog datuma u devetom mjesecu, sretan put. Bezobrazluk do neba. Pošto nemamo more i turisti se baš ne zadržavaju previše, ajmo usred turističke sezone u radove na autoputu tako da se ekipa na proputovanju za Hrvatsku što više zadrži na našim cestama. Jooooj. Nekako se probijamo kroz Sloveniju u koloni koja vozi cca 70 km/h. Ja još sav sretan kako sam pametan, pa ja ću zajebati sve glupe švabe i idem n Malu Breganu da izbjegnem gužvu na granici. Aha. Kolona kamiona od kojih desetak kilometara je zatvorila izlaz sa autoputa prema Maloj Bregani tako da nam nije ostalo druge već skupa sa ostalom stokom na Breganu. Cca sat vremena čekanja na granici i za čas smo bili doma.

Suma sumarum - Lago di Garda - Zagreb - cca 11sati puta od čega otprilike tri sata stanjanja u Italiji i dva sata stajanja u Sloveniji. I zaključak da petkom nije pametno ići u Italiju a bogamu niti iz nje.

Dan drugi u Italiji nije dobro počeo. Cijelu noć je padala kiša i dobar dio jutra. Ležali smo u šatoru i pitali se da li će ikada prestati. Napokon je stala oko deset i promolili smo nos van šatora. A kamp brate pun nizozemaca i svi ljubazni za popizdit. Na putu do sanitarnog čvora stalno te bombardiraju sa morgen. Bit će da im ličim na njihovog. Jedan me čak upozorio da mi je stražnja desna guma slabije napumpana i na engleskom mi objasnio gdje je najbliža pumpa. Lepo brate, volim kad vidim da i drugi narodi znaju engleski, odmah mi je nekako lakše.

Tako sa iznimno tmurnim nebom nad glavom smo se zaputili put Verone, jer nema šanse da bi izdržali cijeli dan u šatoru bez da poludimo. Kao u gardaland ćemo sutra, pa odmah nakon gardalanda doma. Negdje nakon prve table za gardaland pada odluka da ipak idemo u gardaland, pa kud puklo da puklo. Nebo i dalje nije pokazivalo ni najmanju namjeru razvedravanja. Upad na parking od gardalanda je 4€ za cijeli dan. Sljedeće čega se sjećam jest kako sjedimo u autu i guramo leće u oči. Jer ipak nije fora ćorav lutati po gardalandu. Još sam par puta opsovao zašto nisam ponio sunčane iz šatora i krenuli smo prema ulazu. Na moje veliko zaprepaštenje - nismo bili sami. Ljudi nije falilo, izlazili su iz nekoliko autobusa, dolazili u vlastitom aranžmanu i punili parking.

Pri kupovini karata na blagajni dobivamo i nekakav prospekt koji je ličio na nekakvu bezveze reklamu šta sve ima unutra. To sam naravno odmah otpisao kao junk i završilo je u prvoj kanti. Pet metara nakon što smo ušli unutra smo vidjeli kako se taj junk prospekt zapravo otvara i da je sa druge strana karta gardalanda. Pošto se bez nje ne može ni prdnuti, kamoli biti cijeli dan u gardalandu, brzo i neprimjetno zavlačenje ruke u prvu kantu za smeće je rezultiralo našom novom kartom. Bravo ja i moja moć prosuđivanja. U vlastitu obranu, jako me glava boljela cijeli dan. Nemilice i bez prestanka.

Prva atrakcija na kojoj smo bili je bila Tunga Adventure. Lijepa vožnjica kroz đunglu ali bome i dječja poprilično. Odmah po izlasku nas je kiša uhvatila i sljedećih skoro sat vremena smo stajali na verandi restorana na divljem zapadu, gdje nas nisu htjeli pustiti unutra jer se mora i nešto jesti. Tako da je stajanje na verandi, gledanje kiše koja ne misli prestati, slušanje istog cd-a od kojih desetak minuta vrlo lošeg country-a na loop-u over and over ipak ostavilo nekog traga na našim živcima. Čim je kiša popustila kupujemo njihove poncho style kabanice 5€ komad pa da se bar možemo normalno kretati po gardalandu i obići sve indoors atrakcije. Naravno da pet minuta nakon što smo kupili kabanice kiša prestaje.

Odlazimo u 4D kino koje je stvarno preprejeben doživljaj. Svaka čast onome tko je smislio koncept jer je filing prejeben. Po izlasku iz 4D kina - čudo. Počelo se razvedravati i sunce je lagano provirivalo. Tako da smo ipak imali sreće i to puno. Zato jer je bilo (za pojmove gardalanda) užasno malo ljudi i nigdje, apsolutno nigdje se nije čekalo. Za svaku vožnju kako si došao tako si bio odmah na redu. Što je po pričama drugih koji su bili u gardalandu, prava rijetkost. Odlazimo u piramidu, koja je onako - prilično forastična priča o drevnom egiptu i njegovim prvim kolonizatorima. I još smo maznuli bocu vode od 0,5 koja je nedužno stajala na ulazu - 3€ uštede.

Nakon toga, odvažili smo se na prvi rollercoaster - Magic Mountain. To se za mene pokazalo kao velika greška. Da pojasnim svima koji se možebit nađu u sličnoj situaciji. Ako imate glavobolju uzrokovanu niskim tlakom i viškom sna - nemojte ići na rollercoaster. Ja sam mislio da će mi se mozak pretvoriti u kašu i iscuriti na uši. Pola sata sam sjedio na klupi dok su mi se glava i želudac svađali tko će veću pizdariju napraviti. Nu, kad sam napokon došao k sebi slikali smo se sa medvjedom kojeg je naš korporacijski prijatelj CocaCola ljubazno ostavio u Gardalandu da djeci pere mozak. Ono što je dobro jest to da kroz cijeli park ima nekoliko zona za osvježavanje - tematski ukusno uklopljeni i puštaju tako finu paru da se možeš osvježiti ko čovjek a pritom se ne smočiti ni najmanje.

Panoramski pogled na Gardaland i okolicu sa nekih 70m visine je nešto prejebeno. Skoro pa vidiš snijeg na alpama. Ono što je najjebenija vožnja smo zbog moje glavobolje i njezinog straha ostavili za sljedeći posjet Gardalandu. Pričam naravno o najboljem (tako kažu) rollercoasteru u ovom dijelu europe - Blue Tornado. Ali zato smo napravili dva kruga na Atlantidi. Jebeno kewl vožnjica u čamcu na šinama sa dva jebena pada niz vodu - ono kad u duši osjetiš kako te gravitacija povuče k sebi. Jeben filing.

Druga najjebenija stvar, barem nama, bila je nekakva kuća čarolije gdje se sve jako čudno vrti a filing je totalno jeben. Onako na početku pizdiš jer ti Gardi (onaj njihov zeleni zmajček) nešto tepe i tepe na talijanskom, uđeš u sobu koja je zapravo u valjku, i svaka polovica se rotira za sebe. Tako da vizualno vidiš da si naopačke a zapravo nisi jer u nijednom trenutku ne visiš naglavačke. Izlaziš van totalno zbunjen i dezorijentiran. Ma mrak. Poslije toga smo još malo šetali i škljocali po gardalandu.

Na izlasku smo zapeli na reviji na ledu koja je bila prejebena. Svaka čast ljudima, a najbolji komentar bi bio - sad znamo što profesionalni klizači rade kad nema natjecanja.

I skupa bome. No o tome poslije. Ovo će biti serijal postova o tome kako smo mi zapravo još mali, jadni i nerazvijeni naspram naših susjeda - u turističkom smislu, kako su kolone na Sv. Rok-u i ostalim našim vrlim polutunelima zapravo jedan ogroman pičkin dim, kako su Slovenci govna (potvrđeno po N-ti put), i tako dalje. No ajmo nekim redom.

Priča počinje prije preko nekoliko mjeseci sa jednim obećanjem. Naime, obećao sam ženi, još dok mi nije bila žena da ću je voditi u Gardaland. A pošto imam ružnu naviku da se držim tako nekih obećanja, došlo i to na red. Skovali smo velebni plan - otići dan prije, dići šator u kampu, prespavati, otići u gardaland, prespavati, vratiti se nazad. Tako da su putovanja odvojena od posjete Gardalandu.

Pa tako je došao dan prvi - put u Italiju. Obilježen kišom i hladnoćom. Do te mjere da smo kroz Sloveniju povremeno palili grijanje u autu. A oboje u dugim rukavima. Kiša sere cijelim putem skroz do Italije gdje je već nešto nakon Trsta granulo sunce. Ostatak puta smo se kuhali. Na granicama (sve tri) kontrola nula bodova. Mogli smo u gepeku imati tri mrtve kurve narezane na kockice za gulaš i par kila heroina. Nitko nas nije tražio niti da gepek otvorim. Jedno krivo skretanje kod Verone i onda dvadesetak minuta lutanja po obilaznici da se opet vratimo na pravi put. Inače, sve pohvale za ViaMichelin! Karta sa tekstualnim uputama gdje treba skrenuti i kad stvarno je za svaku pohvalu. Uz takve upute teško se izgubiti, no ja sam i to uspio - jer nisam doslovno pratio upute već sam se pravio pametan. Naravno.

Kamp se nalazi na samom Lago Di Garda, kao i brdo drugih. I to vrlo lijep, vrlo uređen, sanitarni čvorovi na razini hotela visokih kategorija. Nu, mlad je i drveće im još nije izraslo do kraja, tako da nema još dovoljno hlada zasad. Evo mali šator dva sa dva. Za neupućene, Lago Di Garda je jezeruština povećeg obujma te kao takvo predstavnik elitnog turzima za Italiju. Ovo elitno se naravno odnosi na cijene svega koje su otprilike duplo veće nego u gradovima. Naši kampovi se niti u jeku sezone ne mogu pohvaliti ovakvom popunjenošću kakvu talijani imaju na jednoj jezeruštini. Nevjerovatno ali istinito, svi kampovi su puni cijelu sezonu i to najviše (fanfare) - nizozemcima. Niste to očekivali? E pa nismo ni mi. Da je netko spreman potegnuti 1000+km sa kamp kućicom i motornim čamcem (da, vuku i čamce sa sobom) da bi došao na jezeruštinu koja jest lijepa, ali brate ipak je samo jezeruština, sa cijenama koje su otprilike tri do četiri puta veće nego u elitnim hrvatskim destinacijama na moru. Nije vam jasno? Nije ni nama.

Engleski je naravno svim talijanima očajan na razini očaja koja je nama totalno nepojmljiva. Sreća pa je talijanski onako jednostavan poprilično pa se uspijevamo nekako rukama i nogama sporazumjeti. Pošto smo bili smješteni odmah do prilično vesele skupine nizozemaca imali smo prilike vidjeti kako se zabavlja 40+ generacija sa klincima i to sve porijeklom iz razvijene europe. Ajme užasa. Muzika koju slušaju je tako očajna da je nekadašnji hit Barbie Girl (ako se tko još sjeća, a ja mislim da bi svi trebali) kao Mozartova sonata naspram ovoga. I tako oni tri do četiri pjesme vrte na loop-u a djeca plešu na to, roditelji plješču i bodre ih, i svi sretni i zabavljeni. Onako, vrlo plemenski. I onda imaju nešto protiv nas balkanaca u europi. Pizda im materina licemjerna.

Nakon uspješnog postavljanja šatora otišli smo do prve trgovine i tamo skoro doživjeli srčani udar. Cijene su belosvetske! Možda su nizozemcima u turizmu normalne, ali za nas hrvate sa primanjima daleko ispod europskih su astronomske! Kruh da nije čisto bijelo smeće je od 3€ pa nadalje, litra i pol obične vode je 1,5€, pivo u konzervi od 0,5 je bilo oko 2,5€ itd. Užas i katastrofa. Potrošili smo brdo para da kupimo nešto za jesti, i nakon toga se uz umirujuće zvuke horror benda uživo u kampovskoj birtiji onesvjestismo.

Italija jest bella, ali ovo je bella pljačka bome. Ovo je prvi post u seriji - sljedeći će biti o samom Gardalandu