Vnukblog

Sa malim zakašnjenjem moram izvjestiti da je Vnukblog ponosni sponzor jedne velike avanture. Sugrađanin bivši i sadašnji - Švabo - je krenuo na put do Indije konvencionalnim metodama. Dakle - ne avionom. Kad sam ga jednom prilikom pitao zašto, dobio sam odgovor - zašto ne?

Tako je drug Švabo krenuo na put zvan hippie trail - doživljaje pogledajte na njegovom blogu - http://tomvito.blog.hr. Moram pohvaliti njegov vrlo osebujan stil bloganja, zahvaljujući kojem nakon par pročitanih postova imate filing kao da ste zaista bili tamo. Također, drug Švabo se vrlo uspješno bavi fotografijom, a njegove uratke sa puta možete vidjeti na filckr-u kojeg je Vnukblog sponzorirao.

Trenutno, za vrijeme pisanja ovog posta nalazi se u Peshawar-u, na sjeveru Pakistana, sa tendencijom kretanja prema Lahore-u.

Ove godine sezona je zaista kvalitetno otvorena - prvo Sljeme, zatim Obertauern i Krvavec. Tim redosljedom. Da, i meni je nevjerojatno da je Sljeme imalo otvorenje prije Krvavca. Otvorenje sezone na Krvavcu je bilo 29.11., praćeno vremenom kakvo se samo poželjeti može, nažalost sa malo snijega. Na dosta mjesta je virila travica i pokoji kamenčić a okolna brda su skoro kompletno bez snijega. Sukladno tome, staza prekrivena umjetnim snijegom može biti ništa drugo doli tvrda. Sreća da leda nije bilo previše, ali unatoč tome W je uspio pronaći jedan kvalitetan komad te na njemu unesrećiti koljeno.

Ljudi i nije bilo, parkirali smo na najgornjoj lokaciji, negdje oko 9 sati.

Malo sam u zaostatku sa bloganjem pa sa malim zakašnjenjem objavljujem da je sezona snježnih radosti i bordanja otvorena

U četvrtak 22.11. sam bio na Sljemenu našem svagdašnjem povodom otvorenja crvenog spusta. Ljudi su se mogli brojati na prste jedne ruke a snijeg je bio više nego upotrebljiv. Nevjerojatno ali istinito - sezona na Sljemenu je otvorena prije sezone na Krvavcu, našem tradicionalnom svetištu.

Evo par slika sa Sljemena da vidite kako to izgleda.

To je bilo recimo mini otvorenje sezone. A ono pravo otvorenje sezone je bilo u subotu, 24.11. na već tradicionalnom, drugom po redu, otvaranju sezone u Obertauern-u, Austrija. Osim vremena, koje je bilo relativno loše - red oblaka, red kiše, red sunca - bilo je predobro. Moj suborder i supatnik na dugim vožnjama autobusom W i ja smo uživali u svim blagodatima koje ogromna količina snijega pruža. A da dobijete dojam o količini snijega tamo - slika je dolje. W nije baš sitan. Slika baš nešto i nema jer sam nosio “stari” digitalac koji je već na umoru i kad mu se ne slika onda ne slika. To me podsjeća da moram napisati post o novom digitalcu.

Par slika koje je digitalac pred penziju ipak odlučio slikati (i spremiti na karticu).

Za još (ljepših) slika sa Obertauern-a pogledajte post od prošle godine.

Vožnja brodom do ulaza u NP Krka

Kadrovi iz NP

Nakon povratka iz NP, supruga i ja sjedimo u Skradinu na kavici poslije napornog obilaska i gledamo jahte. Ukratko - chillamo. Za stolom do nas, sjedi lokalac. Skoro pa dalmatinski prototip - visok, crn, duga zalizana kosica, lakoste košulja, puši se crveni marlboro. Ukratko, upicanjen. I pije se mali makijato, naravno. Ne prođe dugo, dolazi mu pajdo i sjeda s njim. Nešto trkeljaju, ništa koherentno. Uto, prođe skuter po cestici ispred nas i pajdo započinje temu…

“Vidio sam, banka XYZ nudi kredit za skutere za dvista kuna misečno na tri godine sa kacigom, osiguranjem, sve. Za iznajmljivati dok je ljeto savršeno!”
a na to će drugi
“Dvista kuna??? Ajme gospe ti puno je to. Mene srce boli kad moram pedeset kuna za mobilni dat.”

Što ti je poduzetnički duh. Bitno je napomenuti da je ovo “dvista kuna” rekao sa dozom gađenja kao da mu je rekao da može poluraspadnute organe mrtve majke ipak prodati za “dvista kuna”.

Ono što je dobro kod naših nacionalnih parkova jest to što ih stvarno ne fali. I stvarno su lijepi. A ipak, većina nas nije posjetila većinu, a kamoli sve. To je vjerojatno zato što su naši, pa ih ne cijenimo pretjerano. I nećemo baš ciljano otići tamo, već ono eventualno ako budemo u blizini. Zato imamo turiste da ih cijene i obilaze. Sve to vrijedi za NP Krku (službeni site, karta NP) koja stvarno ima prelijepu prirodu koju se isplati vidjeti. Ulaznica košta 80kn što nije malo, ali uključuje i povratnu vožnju brodom do samog ulaza u NP. Alternativno, možete doći do ulaza i autom/pješice i onda platiti 80kn.

Vožnja brodom traje kojih dvadesetak minuta nakon čega se iskrcavate na početak kružne staze kojom obilazite Skradinski Buk - najveći slap (odnosno kompleks slapova) u NP Krka. Šetnja stazom da ne stajete i ne gledate ništa (što je jednostavno nemoguće) traje oko dva sata. Preporučam nešto pojesti prije polaska u food parku kroz koji morate proći jer ćete ionako biti gladni kad završite sa obilaskom. Naravno, cijene su paprene ali ne pretjerano. Drugim riječima - za lokaciju (cca 100 metara od Skradinskog Buka, usred ničega) su cijene pristojne. Hamburger među lošijima koje sam jeo (ali na dnu tog popisa) košta 18kn ako me sjećanje dobro služi.

I onda tako sa hamburgerom u ruci tek što ste se maknuli sa štanda ste ugledali nešto što vas je omelo u žvakanju gumiranog hamburgera bar na trenutak.

Šta jest jest, lijepo je. Slobodno se možete kupati ako vam je to neki gušt. I tu sjedi baja koji se vidi na sljedećoj slici, koji valjda ima najkewl ljetni posao koji sam ja ikad vidio.

Dajte mašti na volju i zaključite sami čemu mu vesla služe. Nakon tog prelijepog ulaza, krećete se stazom koja vas vodi gore iznad slapa i nazad sa druge strane dođete odakle ste krenuli. A putem ima preko nekoliko info panoa o svemu i svačemu a meni je bio najzanimljiviji ovaj - kako smo SKORO pretekli Amerikance po pitanju prve hidroelektrane. Kapitalistička gamad, nema šta drugo. Osovina koju vidite na slici sad izgleda ovako. I dalje je ogromna. Za sve koji se pitaju o proporcijama, lijevo dijete ima cca 7 godina.

Bit će još slika, sad sam malo lijen, pa ću to neki drugi dan.

Kao neko prokletstvo. Probudiš se ujutro, sav ljepljiv od znoja jer je i po noći bilo sparno, u osam ujutro je već 20tak stupnjeva. Pogledaš van, vidiš da je vedro za popizditi i znaš da će biti još jedan pakleni dan. Sjedam u auto, okrećem ključ i zastanem na trenutak. Jer ako sad krenem, za cca tri sata mogu biti na 0-5 supnjeva, sa daskom pod nogama, spuštati se niz padinu. Da, za tri sata. I teško se othrvati tom porivu da okreneš auto prema autoputu i pravac Austrija. Filing je isti kao kad vani pljušti, hladno je, ležiš u toplom krevetu i ne ide ti se van - ona kasno jesenska jutra. Odvratno nešto.

Konkretno, hodočastili (ovaj izraz je vrlo prikladan, iz više razloga) smo Mölltaler glečer, dalje u tekstu MG, nama najbliži glečer u ove ljetne dane. Autom se može stići za cca tri sata, a mi smo autobusom putovali kvalitetnih pet. Nekih konkretnih razloga za to nije bilo, jednostavno su se pizdarije poklopile. Prva pizdarija je bila ujutro na uranak - iz nekog nepoznatog razloga, išli smo na granični prijelaz Harmica (za one koji ne znaju, a i ja sam do nedavno bio među njima, iza Zaprešića, prođeš Brdovec i onda još malo). Egzibicija preko tog prčvuljak graničnog prijelaza je trajala točno sat vremena, od trenutka kad smo krenuli ispred Velesajma do kad smo se dotaknuli autoputa u Sloveniji. Za popizdit. Onda smo još potrošili sat vremena na Slovensko/Austrijskoj granici. A autobus spada u smeće klase ZET-ovih truljotransa koji su do nedavno jedini orbitirali na relaciji Glavni kolodvor - Velika Gorica. Ovjes u sedam puta gorem stanju od moje alfe, neudoban, sve trese lupa i udara užas jedan. Ja inače nemam problema sa spavanjem u prijevoznim sredstvima, ali ovdje je spavanje bilo nemoguće. Čak smo na jednom stajalištu u Sloveniji planirali kako bi ispustili malo zraka iz guma ali ih je vozač budnim okom pazio. Vjerojatno su to već pokušavali. Tako kad se uzme trajanje puta, kao i stanje autobusa, putovanje se pretvorilo u hodočašće - svojevrsnu katarzu koju smo morali proći prije nego što dođemo do svetišta.

Do svetišta vodi podzemni vlakić koji vozi kroz tunel nešto preko deset minuta. Nije za klaustrofobične i paničare. Nakon izlaska iz vlaka nalazite se na prvoj stanici žičare, koja se nalazi na 2200m n.v. A oko vas ratom razorena površina marsa, kamen na kamenu.

A kad se stigne gore - raj na zemlji. Snijeg koji se ne da otjerati unatoč ljetu. Zrak je rijedak, što pri naporima nije baš dobro. Puno prije se tijelo umori i potrebno je neko vrijeme da se prilagodite na režim sa manje kisika u zraku. Žao mi je što nemam neku ultra super turbo mega kewl fotku sa samog vrha (3122 m n.v.) - tomu je krivac vrijeme. Oblaci koji putuju velikom brzinom ograničavaju pogled. Sad si u oblaku i ne vidiš prst pred nosom a sad nisi. Tako da ćete morati oprostiti za sivilo na fotkama. Ujedno i najveća nadmorska visina na kojoj sam bio, moram priznati da mi je dijelom žao što nije bilo apsolutno vedro (velikim dijelom mi nije žao) jer imam filing da bi se vidjelo sve do otadžbine. Nije mi žao jer na toj visini sunce prži žestinom kakvu niste nigdje sreli. Ako ste mislili da na moru prži, pa čak i ako se spustite na jug Mediterana, recimo Kretu, to je sve ništa spram ovoga.

Plovica šestog mjeseca, vani prži sunce i temperature nisu baš niske, na mom omiljenom radiju se vrte ljetni hitići, među kojima i Summer Jam (po meni, nekakva himna ljeta) - a ja čistim snowboard od prašine, skupljam opremu po ormarima i provjeravam da li je sve u redu za nedjelju.

The Underdog Project - Summer Jam

This ain’t nothing but a summer jam
Bronze skin and cinnamon tans, whoa!
This ain’t nothing but a summer jam
We’re gonna party as much as we can

U nedjelju moj sniježni suputnik W i ja idemo pravac Austrije, na otvorenje ljetne sezone na Molltaler glečer. Zahvaljujući nadmorskoj visini, sezona traje cijelo ljeto pa sniježnim radostima doslovno nema kraja. Iako treba ponijeti više kreme za sunčanje nego kad se ide na more, iako se igra ogromna lutrija sa vremenskom prognozom, neka, svaki rizik se isplati. Sa vrhom na 3,122m vrijeme zna biti itekako oštro.

Očekujte preko nekoliko fotografija, a oni koje inače tlačim forvardušama mogu očekivati i pokoji klipić.