Ovaj tekst namjerno nisam stavio u svoj pizza vodič jer je totalno van kategorije po svim točkama optužnice – em nije lako dostupna (radi se o Londonu ipak), em je bezkvasno tijesto (sourdough ili ti kiselo tijesto) i za kraj tako je dobra da suza sama krene kad se sjetim.

Da krenem redom, kiselo tijesto ili sourdough je način dizanja tijesta bez kvasca, pomoću bakterija koje su već u brašnu, uz eventualnu pomoć dodatnih kultura bakterija. Pošto su bakterije sveprisutne u našim životima tako svako brašno (ovisno i tipu žitarica i načinu mljevenja) ima svoj set bakterija. Ako ih pustite da se razviju, zakiseliti će tijesto te će prilikom pečenja obaviti dizanje, što je inače posao kvasca. Za više informacija konzultirajte wikipediju.

Kvasac nije ništa drugo doli mješavina bakterija koja je uvijek nabrijana, tako da što brže obave svoj posao i da vam tijesto “uspije”. Proces kiseljenja tijesta sa bakterijama koje su već u brašnu obično dugo traje, do nekoliko tjedana i nosi visoki rizik od toga da vam tijesto ne uspije, pa nije ni čudno zašto se pizze sa ovim tijestom ne mogu naći na svakom koraku. Vjerojatno se pitate sad čemu sve to kad se to može sa kvascem napraviti za čas? Dva su razloga – okus i tekstura tijesta. Kvasac zbog svojeg osiguranja da vam tijesto uspije svaki put i to što prije donosi specifičan okus tijestu kojeg vrlo vjerojatno ni ne registrirate jer ste naviknuti na njega. Tekstura je također drugačija a sad kad razmišljam o njoj, nisam siguran da vam mogu opisati po čemu je drugačija. Barem ne bez još nekoliko odlazaka na degustaciju iste, koji se najvjerojatnije neće dogoditi.

Establishment se zove Franco Manca prema vlasniku koji još uvijek radi u kuhinji i upravlja svim bitnim aspektima iste. Mi smo posjetili prvi, ajmo reći originalni lokal u Brixtonu, jer nam je bio najbliži hostelu u kojem smo odsjeli. Put do istog nije bio ni najmanje lagan jer je bila subota, a vikendom se većina linija podzemne servisira, pa ih mijenjaju autobusne linije. A ako vam je snalaženje podzemnom komplicirano, bolje vam je da niti ne pokušavate pronaći zamjensku liniju autobusa. No, zahvaljujući temeljitom promišljanju i solidnoj intuiciji autora ovog teksta otprve smo sjeli na dobar autobus i za čas smo stigli na market u Brixtonu.

Market u Brixtonu sam po sebi je znamenit zbog nekoliko stvari, od kojih je samo jedna pozitivna. Prva (i to pozitivna), u njemu se nalazi Electric avenue, koju je opjevao Eddy Grant u istoimenom klasiku. Electric avenue je dobila taj naziv jer je bila prva shopping ulica koja je dobila električnu rasvjetu. Pjesma se odnosi na pobunu koja je izbila 1981. zbog gomilanja nezadovoljstva pretežno afro populacije Brixtona radom policije. Druga znamenitost Brixtona jest da se tamo svako malo bune, kao što možete vidjeti na wikipediji. Zbog većinom afro populacije koja je pušila travu na ulici policijske racije su bile česte i tek su nedavno uspjeli staviti (zlo)uporabu marihuane pod kontrolu. Treće, u Brixtonu je 17.4.1999. eksplodirala bomba punjena čavlima za vrijeme špice na tržnici u kojoj je ozlijeđeno 50 osoba ali na sreću nitko nije poginuo. Na mjestu eksplozije stoji spomen ploča svim žrtvama napada.

A najbolja pizza u Londonu je desno kod bijelo zelene zgrade pa prva lijevo…

Dakle, da se vratim na najbolju pizzu u Londonu. Ako ste kliknuli na službeni sajt Franco Manca vidjeli ste vjerojatno asketski dizajn koji se nastavlja se i u samoj pizzeriji. Na meniju imate šest pizza i nešto malo drugih jela i dac it. Jedno pivo na meniju i jedna limunada koji oboje spadaju u nešto najbolje u mom životu što sam probao kompletiraju asketski dojam kojemu unatoč, apsolutno ništa ne nedostaje. Ogroman red koji se ne smanjuje, u svakom trenutku barem petnaestak ljudi čeka svoju pizzu ili stol za sjesti. Za našeg boravka u pizzeriji, pizze bez prestanka izlaze iz peći i unatoč tome čekali smo nešto više od pola sata. Ali vrijedilo je svake minute čekanja. Ako se nađete u Londonu i imalo znate cijeniti dobru pizzu, Franco Manca je establishment kojeg ne smijete propustiti.

Možda vam naslov zvuči suicidalno ali vjerujte mi na riječ. Vožnja biciklom po praznom autoputu je ono što bi svaki ozbiljan biciklist koji drži do sebe trebao napraviti. Barem jednom u životu.

Naoružan sa puno vjere, entuzijazma i iskusnim vodičem krenuli smo dužom rutom iz Travnog prema Mićevcu, preko autoputa pa sve do početka Velikogoričke obilaznice koja je još u izgradnji – odmah poslije sela Kobilići. Fini novi asfalt koji samo čeka bicikliste.

Nakon stanke sa okrijepom na benzinskoj postaji nakon Velike Gorice, krenuli smo prema petlji za uključenje na autoput u izgradnji. Moram priznati da je samo uključenje na autoput bilo frkovito jer malo je teško oduprijeti se tom nagonu da će te nešto pokupiti sa 100 km/h. I to s leđa.

Do tog autoputa može se doći i kraćim putem – kroz Dugave preko ranžirnog kolodvora i onda samo ravno do gradilišta nadvožnjaka u Velikom Polju. Tamo se morate malo probiti kroz uličice da se uključite na autoput.

Cijelu kartu ove vožnje možete vidjeti ovdje

Dobar restoran i dobru hranu uvijek volim spomenuti na svom blogu, ali kad me neki ambijent tako oduševi sa hranom čini mi se da samo spominjanje nije dovoljno.

Novo otvoreni restoran Palatin u Varaždinu nosi potpis Stephana Macchija i mogu vam reći da to ime jako puno znači. Vjerojatno ga znate iz njegove serije na RTL-u, neki ga vole, neki ga mrze, nekima je antipatičan ali ono što mu morate priznati jest da stvarno zna svoj posao.

Hrana koju sam tamo imao priliku konzumirati je nešto fantastično. Samo ću posebno izdvojiti desert – mousse od tri vrste čokolade u slojevima sa prženim bademima. Taj desert je toliko dobar da sigurno postoji neka država gdje je zabranjen. Taj desert je jedan od onih kad poželite da ono sve prije što ste pojeli nije bilo baš tako fino pa da možete još jedan mrknuti. Nažalost, sve ono prije je bilo jako fino pa svoj desert možete jedino razvući da vam ćef što dulje traje.

Ukratko, ako ste u Zagrebu – isplati se otići na izlet do Varaždina zbog ovog restorana, a ako ste u Varaždinu – nemate izgovor da ga ne posjetite.

Njihov službeni web je malo štur i antipatičan (kao i svi flash only webovi na koje sam alergičan) ali na svu sreću puno više informacija možete saznati na njihovom Facebook profilu.

Ili drukčije, Bečko Sljeme, i to iz više razloga. Prvi bi bilo veliki broj staza sa samo tri žice (sidra i slično ne brojim). Drugi bi bio, uzrokovan prvim razlogom, velike gužve na sve tri žice. Osim toga, skijalište ima još nekoliko neobičnih detalja kojima se ističe od ostalih, a tko bude pažljivije gledao kartu, možda će i skužiti:

Došli smo u nedjelju, negdje oko 8 ujutro, i bili iznenađeni kako smo dobili mjesto na prvom parkingu, tik uz blagajnu. Na karti, taj parking je označen kao P1. Nakon podužeg čekanja za karte, i ništa ne sluteći, sjeli smo na žicu i krenuli gore. Prilikom sjedanja na žicu na najdoljnoj stanici, sjeda se na svaku drugu sjedežnicu. Nakon kraće vožnje, iznad njiva i kuća – šok i nevjerica. Na onu svaku drugu praznu sada sjeda ekipa sa prve stanice gdje staze završavaju. Nešto što zaista nigdje nisam vidio. Isto tako, ako vam se ne pješači, povratak nazad na P1 je isto žicom, inače ćete se nahodati. Inače, ekipa se parkira na zavojitoj cestici koja vodi skoro do pola skijališta, tako da nije čudno da ostaje mjesta na “glavnom” parkingu.

Osim toga, gužve na svakoj žici su poprilične. Da nemam završenu školu guranja na Sljemenu ovo bi bila totalna katastrofa. Ovako, sa usavršenim tehnikama guranja, prosječno čekanje na žici je bilo oko 20 minuta.

Inače, skijalište je vrlo simpatično. Gužvi na stazi nema, jer svi većinu vremena provode čekajući na žicu. Staze su dugačke i vrlo dobro uređene, poslije 12 dosta prelazi u led, ali ovo je takva sezona očito, jer se to svugdje događa. Na gornjoj trećini se nalazi novo otvoreni restoran sa prelijepim pogledom na okolna brda, a ni pogled sa samog vrha nije za baciti.

Ono što mi je žao što nismo probali, a nigdje do sada nisam vidio, jer uređena i ograđena staza za spuštanje na gumi

Možda u idućem posjetu, ako ga uopće bude, jer su gužve zaista bile brutalne, kao što se može vidjeti na slikama.

Smatrajte ovo prvim postom u nizu hrvatima opskurnih i nezanimljivh skijališta. Nezanimljivih zato što nadomak lijepe naše ima puno puno velikih i lijepih skijališta koja su puno zanimljivija hrvatima od ovih gdje se pašanac i ja smucamo. Budimo realni, tko se želi voziti skoro četiri sata do skijališta veličine Rogle?

Prvi u nizu malih i opskurnih skijališta je Mönichkirchen – Mariensee. Da nisam bio ziher siguran da smo u Austriji, mislio bih da smo negdje krivo skrenuli i završili u Mađarskoj. Da, Mađara je bilo ko Hrvata na Krvavcu vikendom.

Mönichkirchen je jedno lijepo skijalište koje vas svojom nepretencioznošću jednostavno osvoji. Neće vas privući ogromnim brojem staza ili žica, ali će vas osvojiti sa svojim pitoresknim pogledom, blagim stazama i kratkim redovima za žice. Ako imate klince ili se još učite na snijegu, ovakvo skijalište želite.

Iznenađujuće, cijene hrane i pića na skijalištu su bile vrlo vrlo normalne. Gulaš i pecivo su bili 3,5€ što je ugodna promjena od recimo Obertauern-a gdje bez 7€ nećete ni primirisati nešto za jesti. Vrijeme nas baš i nije poslužilo, dolje su bili oblaci ali nas je sreća poslužila pa je većina skijališta bila iznad oblaka. Umalo smo otišli bez ijedne fotke, ali pred kraj dana se vrijeme malčice popravilio pa sam skočio do auta po digitalac da okinem koju. Uživajte!

Spinalonga je jedno od klasičnih turističkih odredišta na Kreti gdje ćete sresti hrpe turista. Ipak, zahvaljujući malo zabačenijoj lokaciji nećete doživjeti gužve poput onih na Knossosu.

Tvrđava smještena u predivnom zaljevu, postala je otok zahvaljujući Veneciji koji su iskopali vezu tog malog otoka sa velikim otokom pokraj – da bude učinkovitija kao tvrđava. Nakon što su prošle sve te vojne potrebe za Spinalongu postala je kolonija za gubavce. Da stvar bude još bolja, među gubavce je i sirotinja išla živjeti jer uvjeti nisu uopće bili loši, a sama Spinalonga je bila prva građevina u tom dijelu Europe koja je imala struju zahvaljujući Englezima koji su donirali dizelski generator. Samo da dobijete dojam koliko je ovo nedavna povijest, posljednji stanovnik Spinalonge – svećenik – je napustio otok 1962. godine.

Spinalonga je definitivno mjesto na koje se isplati otići. Same ruševine tvrđave nisu nešto vau, ali zato okoliš u kojem je sve to smješteno nešto prekrasno.

Prije nego što krenete na slike, samo bih napomenuo da boje nisu frizirane u post-processingu. Ovo je kako ih moj Canon EOS 450D vidi, a ja moram priznati da su začuđujuće blizu stvarnoj boji.

Elafonisi je plaža na koju vas turistička agencija neće voditi. Razlog je jednostavan – cestovna katarza koju morate proću odvraća normalne turiste tako da ostaju samo oni nenormalni. Toliko je zabačena da čak nema ni stranicu na wikipediji. Spominje se, na popisu plaža te regije i to je to. Ali dragi moji – katarza koju morate proći dok dođete jebeno vrijedi. Ne vjerujete mi? Pogledajte kako to izgleda na Google Earth za početak.

Elafonisi kako ga Google Earth vidi

Ako ste u Iraklionu/Hersonnisu, do tamo će vam trebati nešto preko pet sati vožnje. Preporučam stajanje i razgledavanje Chanie, nakon koje imate još skoro dva sata katarzične ceste, planinskih prijevoja, jednotračnog tunela i inih serpentina do plaže. Ali zato, kad dođete tamo, i kročite na taj pijesak, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Ja takav pijesak u životu nisam vidio. Nije muljast, i ne muti vodu. Kada hodate kroz plićak, što je cijela plaža, pijesak koji podignete odmah se spušta na dno. Najdublji dijelovi imaju vodu do pasa, dok je većina plaže sa vodom do koljena. I da stvar bude još bizarnija, u takvom plićaku ima ribe. Voda je odvratno ugodna, ne pretopla, ne prehladna. Šta da kažem, dašak Kariba u Europi.

Pošto je plaža okružena koraljnim grebenom, dotični se mrve već stotinama godina te pijesku daju crveknasto/ružičasti sjaj koji je nešto nevjerojatno. Da stvar bude još bolja, vodi i pijesak su toliko čisti da ugrožena vrsta morske kornjače Caretta Caretta dolazi tu položiti svoja jaja.

Moram priznati, od svega viđenog i doživljenog, moram priznati da mi je najdraže bilo vidjeti (i osjetiti) dašak radikalno drugačijeg turizma. Pod radikalno svrstavam ono kad te konobar ne gleda sa mržnjom jer si mu došao u vrijeme kad baš nema gostiju pa može odmorit malo, kad te ne žele oderati u restoranu ko zadnju budalu, kad ti ne podvaljuju splačine ili jednom riječju – kad te tretiraju ko čovjeka. Ovo zadnje mislim doslovno.

Da se odmah malo ogradim, postoje velike razlike kod nas i nepobitna činjenica jest da što više idete južnije da je situacija gora. Istra i Kvarner su još u redu, ali čim nogom kročiš u Dalmaciju, bog ti pomogao.

Kreta spada pod Grčku, što je nekima bila vijest, jer im se na karti čini poprilično daleko, pa su zaključili da je sigurno samostalna. Najbolji način za doći je naravno avionom, ali ni brod nije isključen. Možete iz Trsta doći na Kretu za samo 3-4 dana. Ako vam se ne žuri – savršeno. Izrazito brdovit otok, unatoč tome što su vrlo nisko na Mediteranu (gledano na ekvator) imaju brdo koje je pod snijegom sve do početka srpnja. Nekih 260 kilometara dužine, na najužem dijelu svega 15 kilometara širine. Vjeruje se da je Kreta dom Grčkim bogovima, kao Zeusu – cijelu sapunicu o njegovom ocu Kronosu koji je jeo svoju djecu da ga ne bi zbacila za prijestolja možete pronaći ako si date malo truda i proguglate.

Doista, moram priznati da vas taj mističan osjećaj prati skoro od prvog trenutka kad kročite na otok. Zaista, toliko opipljive mitologije ćete rijetko gdje naći na jednom mjestu. Prvi naseljenici – Minoanci čije ostatke i iskopine ćete većinom gledati su bili izrazito napredna nacija. Zahvaljujući svojem položaju su bili izrazito trgovačka nacija, koja se nije bojala nikoga, iz razloga što su bili svjesni svoje geografske pozicije – zbog toga na otoku nije postojala niti jedna vojna utvrda dok Venecija nije kupila (sad glavni grad) Iraklion za svoje trgovinske poslove. Minoanski proizvodi kao i roba koja je prolazila preko njih (veza između bliskog istoka i kontinentalne Europe) bili su prisutni posvuda. Pronađeni su predmeti za koje je dokazano da su Minoanskog podrijetla u Velikoj Britaniji i Skandinavskim zemljama. Minoanci su bili vrlo napredno trgovačko carstvo koje jednostavno nije imalo sreće. Njihov kraj još uvijek nije točno objašnjen niti stavljem u točno vrijeme. Postoji nekoliko teorija ali sve su upravo to – teorije. Jedna od meni zanimljivijh jest da je vulkanska erupcija (od koje je nastao Santorini) prekrila cijelu Kretu pepelom i da je bila mini nuklearna zima od cca stotinjak godina – zbog koje je flora i fauna pocrkala pa je stanovništvo zbrisalo. Toplo preporučam članak na Wikipediji koji sam maloprije linkao da saznate više.

Kreta danas je vrlo moderna tvorevina, sa poviješću koja je protkana kroz apsolutno sve. Najbolji primjer za to je Chania koja je do 1971. bila glavni grad Krete. Sada je Chania duhovno središte stanovništva svih religija. Tako ćete na vrlo maloj udaljenosti naći sve religiozne građevine, od sinagoge do džamije.

Dojam Grčke kao države danas je vrlo zanimljiv. Prvo što se nameće jest to da se država ne nameće stanovništvu. Tako se na jumbo plakatima reklamiraju cigarete (sa cijenom), pušenje je dopušteno u birtijama i restoranima, policija na cesti je praktično nepostojeća. Prometna kultura je na zavidno niskoj razini. Traka na cesti ima onoliko koliko ima mjesta. Od vas se očekuje da se maknete na zaustavnu traku da bi ste propustili onog koji je brži od vas, tako da se pretjecanja bez problema rade i kad je dupla puna linija. Svi se utrkuju, pa i autobusi. Tako nije rijetkost da autobus blica svira trubi jebemačkumater dok pretječe cijelu kolonu, tri minute poslije stane na stanicu, pet minuta kasnije evo njega opet – pretječe cijelu kolonu. Ceste su im relativno dobre, dok se držite glavnih prometnica. Naravno da do svih odredišta nema glavne ceste, tako da ćete se nagledati svega i svačega. A sve to, gle čuda, usporkos činjenici da su u Europskoj uniji. Čovjek kad to vidi ne može se oteti dojmu da trebamo manje lizati europski šupak i više se brinuti o sebi.

Hrana košta isto kao i kod nas pa možda i malo jeftinije. Pdv na hranu im je 9% što je stvarno super. Cijene u restoranima su niže nego kod nas. Nemojte me krivo shvatiti, možete naći restoran u kojem će vas oderati 30€ za predjelo, ali postoji pregršt mjesta gdje možete dvije osobe nahraniti (glavno jelo, salata i cuga) za ispod 30€ i to u prvom redu do mora sa pogledom za koji vrijedi ubiti.

Rent-a-car je definitivno najbolji način za obilazak, pa i najjeftiniji ako vas je barem dvoje. Za dosta mjesta koje se isplati vidjeti nema organiziranih izleta jer su iza sedam gora i sedam dola (4+ sati vožnje od Irakliona, koji je točno na sredini Krete). Ako se pitate koja je cijena rent-a-car-a u visokoj sezoni – Seat Ibiza na pet dana sa full kasko osiguranjem i gorivom za 1500 kilometara – 320€.

U tih šest dana koliko smo bili tamo vidjeli smo zaista svašta. Ne bi bilo u redu da sve strpam u jedan post pa ću napisati po jedan post za sve što se isplati vidjeti.

Bez panike, ne odustajem od bloganja iako je to i meni prva asocijacija na slavnu rečenicu iz fenomenalne knjige (naravno uništene filmom) Hitchhiker’s guide to the galaxy by Douglas Adams. Ne, ovaj put samo želim najaviti da sam sljedećih tjedan dana u malo južnijem kvartu, pa ako budete u prolazu, javite se za kavicu, ouzo ili nešto treće.

Nadam se hrpi materijala za blog, kako foto tako i tekstualnih.

Živjeli pa se čitamo po povratku.

Pizzerija za koju neki u Zagrebu znaju, a za koju svi u Zagorju znaju – je doista nešto posebno. Pišem o njoj ovdje, jer mi se ne čini pošteno da ju uvrstim u moj pizza review. Pošteno prema ostalima, naravno. Oro-Goro je definitivno van bilo koje konkurencije.

Prvo što moram naglasiti jest rotaciona krušna peć u kojoj pizze putuju u krug da bi se ravnomjernije ispekle, a ovako vjerojatnije imaju veći kapacitet. Video kako to izgleda možete vidjeti na njihovoj stranici.

Drugo je količina priloga koja ide gore. Da kažem puno, nije dovoljan opis. Da kažem pretjeruju, isto mi ne zvuči baš kako treba. Količina je više negdje u rangu jebeno pretjeruju. Kad ste zadnji put vidjeli pizzu koja u prerezu izgleda kao sendvič, sa prilozima na nekoliko razina. Znam ja – vjerojatno nikad. Tijesto je također odlično i za svaku pohvalu.

Treće, cijene su nekih dvadesetak posto niže nego u Zagrebu, što je fina kompenzacija za 11kn (u jednom smjeru). Možete i starom cestom naravno, ali to vam je nekih pola sata više vožnje po lošoj cesti.

Ono loše je gužva vikendima i praznicima na koju morate računati. Pošto sama pizzerija ima veliko igralište(!!) dolaze obitelji sa djecom i to je ogromna gužva. Kad se i uspijete dokopati stola, pripremite se na čekanje od bar sat vremena u toj gužvi. Moja preporuka bi bila da idete radnim danom i to predvečer/navečer jer će tada gužva biti daleko manja. Ako planirate raditi rezervaciju, za to vam treba minimalno 8 osoba jer su stolovi ogromni.

Vjerojatno vam na ovakav naslov svašta pada ma pamet (sram vas može biti) ali ovo je jedan vrlo ćudoredan blog, pa su i perverzije takve.

U ovoj konkretnoj instanci perverzije, radi se o snowboard izletu na Obertauern 25.4. ove godine. Da, dobro ste pročitali. Moram priznati da je na privremeno zatvorenu sezonu ovo sjelo ko kec na desetku. Kažem privremeno zatvorenu jer se sezona zatvara negdje početkom šestog mjeseca odlaskom na glečer.

No, da se vratimo na ovaj izlet. Vrijeme za poželjeti. Toliko sunca i plavog neba sam upio da mi ova kiša koja pada već danima (uključujući i sinoćnji potop) uopće ne smeta. Snijeg jer ujutro bio turbo tvrd, toliko da su nakon prve tri vožnje listovi molili za milost. Nakon što se organizam zagrijao i priviknuo na šok, snijeg se otpustio i prešao u stanje najslilčnije svježe napadanom snijegu. Mislim da je understatement reći da je to čista milina za voziti. Nakon toga je došla juhica koja je još bila ok dok se nisu počeli ogromni hupseri stvarati (iza 13h) i tada više nema bordanja već samo surfanje – težinu na zadnju nogu i veselo skačeš sa hupsera na hupser. Oko 14h smo obojica već bili krepani i snijeg je postao neupotrebljiv, pa smo zasjeli u birtiju i uz pšenično pivo čekali 16h i povratak u domovinu.

Broj ljudi na stazi se može prebrojati sa obje ruke (što možete vidjeti na slikama), što je super, vrlo ugodna promjena od one standardne gužve. Moram priznati da je baš lijepo kad još jedno skijalište upišeš u svoju svijest kao “domaće”. To su ona skijališta na kojima ste kao doma, znate sve staze napamet, gdje koja vodi, noć prije dolaska na skijalište ne možete spavati jer vam se vrte filmovi najboljih staza po glavi itd.

U mom slučaju to su Sljeme (naravno), Krvavec (kao i svim Zagrepčanima), Risoul (raj na zemlji) i sad Obertauern.

Kolega bloger, general bez dana ratnog staža i veliki mislilac – jimbo – ugostio nas je u svojoj studentskoj gajbi preko vikenda. Drug schokac i ja, zajedno sa boljim polovicama izvršili smo desant na glavni grad susjedne nam države – nešto što smo već dugo planirali. A kako VnukCar v3.0 praktički moli za svaki vikend da se ide nekamo i Sarajevo je došlo na red.

Moram odmah priznati da sam očekivao puno lošiju cestu od Slavonskog Broda do Sarajeva. Ugodno sam se iznenadio jer cesta nije ništa lošija od naših domaćih lokalnih pravaca. Opći dojam Sarajeva jest da sam se iznenadio koliko je Zagreb daleko dogurao a dok je tu vrijeme stalo. Grad je blago rečeno prljav, smeća ima posvuda i generalno se vidi da se ne održava. U jednu ruku to je i očekivano – zbog svega što su ljudi i sam grad prošli tijekom opsade (članak o sarajevu na wikipediji). Cijeli grad je još pun ruševina od rata, centar je dosta uređeniji i solidno obnovljen, ali čim se malo pomakneš izvan vidiš kakvi su se užasi tu događali. I malo ti bude neugodno kad nonšalantno prelaziš preko mostova i puteva na kojima su snajperi ubijali ljude punih 1425 dana.

Drugo što sam primjetio jest da ljudi katastrofalno voze. Obećajem svečano da sljedećih dva mjeseca neću pizditi na ljude da ne znaju voziti u Zagrebu. Obećajem. Časna pionirska.

Ono što mi se najviše urezalo jest DM Sat – folk kanal Dragane Mirković koji je izazvao toliko smijeha da sam samo čekao da mi pozli. Dva hita koja apsolutno morate poslušati su Sexy Seka by Rade Lacković i Malo viski malo coca cola by Fazlija.

Osim folk hitova, tu su naravno neizostavne gastro delicije na temelju kojih bi se komotno mogle odvijati radionice tipa “kako pojesti kilu pite i ne klonuti duhom” (duhovne vježbe) i “kako živjeti u sarajevu i ne imati 300 kila” (kondicioni treninzi). Burek, pita zeljanica, buregdžik, krompiruša i ine druge perverzije koje su mi sve redom draže od ćevapa. Nemojte me krivo shvatiti, nisu ćevapi za baciti, ali ipak u Zagrebu se daju naći jestivi ćevapi, dok ovih delicija nema ni za lijek.

Preporuka svima je posjetiti Sarajevo, barem na vikend ako ne može duže. Ima se šta vidjeti u gradu a navodno i izvan njega. Taj dio izvan njega smo ostavili za sljedeći posjet.

Da razbijemo monotoniju i bolesnu fikasciju stanovitog pojedinca da treba ići i na druga skijališta u Sloveniji osim na Krvavec – posjetili smo Vogel.

Smješten iznad Bohinjskog jezera, moram priznati da je Vogel jedno vrlo vrlo simpatično skijalište. Prometno nije baš najbolje povezan jer morate proći kroz Bled i hrpu lokalnih cestica, a i autoput poslije Kranja nije baš gotov do kraja pa možete očekivati gužve. Od Zagreba, trebati će vam nekih 2:45 ako ne nabasate na kolone. Ako ostanete do fajrunta, računajte da ćete zbog gužvi do Zagreba stići za više od tri sata.

Zamjerke se odnose na parking koji je rasut na sto malih parkingića, tako da trebate dobro zapamtiti gdje ste ostavili auto, i na postojanje samo jedne(!!!) blagajne za kupovinu ski pass-a.

Kad ste to sve riješili, kupili kartu, dočekali red na gondolu i napokon došli na stazu (što vikendom traje do 2 sata), imate lijep pogled i preko nekoliko staza na odabir. Vrhunac ponude, i razlog zašto morate barem jednom otići na Vogel je Žagarjev graben – 6.8 kilometara kojih možete spojiti sa stazom iznad i tako dobiti stazu od skoro 11 kilometara neprekinutog užitka koja spaja vrh i polaznu stanicu kabinske žičare. Iako ima jedan dio gdje ćete ipak prošetati (nerealno bi bilo očekivati da će tolika staza biti baš cijela savršena) staza je millina. Na jednom dijelu imate prekrasan pogled na Bohinjsko jezero, i baš na tom dijelu vam prolazi misao kroz glavu kako za ovo vrijedi i umrijeti.

Ostale staze su ok sa tendencijom prema ništa posebno. Sve je blago do umjereno, tako da se za početnike Vogel nameće kao dobar izbor. Pogled, ono što je najvažnija sporedna stvar na skijalištu je vrlo dobar, dapače, podsjeća me na Risoul, vjerojatno zbog nostalgije pošto ga ove godine nije bilo.

Otkako se bavim bordanjem, što je sad valjda peta sezona, čini mi se kao da postoje dvije struje u slično orijentiranih hrvata – oni koji idu na Roglu i oni koji idu na Krvavec. Prije nekih tjedan dana sam po prvi put hodočastio na Roglu, pa mi se učinilo prikladnim da napišem usporedbu.

Najbolji opis Rogle bi bio – obiteljsko skijalište. Sukladno tome, ako tražite staze za iole brži spust, i to u nekoj normalnoj dužini, Rogla nije mjesto za vas. Veličinom i dužinom staza je kao da ste pored Sljemena stavili još jedno Sljeme i povezali ih sidrom. Za bordere ovo je loša vijest, jer ako niste usavršili vještinu vožnje na sidru veći dio Rogle će vam biti nedostupan. Sa druge strane, ima odličan ograđen box za edukaciju početnika, kao i ultra blagu prvu stazu koja počinje kao jedva zelena i završava kao plava. Jedina poštena staza na Rogli je plavo-crvena-crno/crvena. Da, dobro ste pročitali. Hibrid kakvog još nigdje nisam vidio. Počinje kao plava, pa nakon jedva 500m ima tablu uspori, postaje crvena, i na kraju, ovisno o tome da li ste skrenuli lijevo ili desno, postaje crna, odnosno ostaje crvena. Ukratko – monstrum. Jedan minus koji pišem Rogli jest nedostatak pogleda. Čak i Sljeme, koliko god to jadno zvučalo, ima bolji pogled.

Zaključak – ako vodite početnike sa sobom, ili vršite edukaciju – Rogla je odličan izbor. Ako tražite duže staze i lijepu vožnju, onda bolje ne.

Krvavec, u odnosu na Roglu, ima veći izbor staza, duže staze i pogled za koji vrijedi umrijeti. Minus mu je česta vjetrovitost i nerijetko pretvrde staze, no to ovisi o količini snijega. U trenutku pisanja ovog posta na Krvavcu je preko tri metra snijega tako da su staze više nego savršene. Možda nije idealan za početnike, zbog nedostatka blagih staza, ali zato nadoknađuje onima koji znaju i umiju.

Da bi ste došli na Roglu iz Zagreba, trebate platiti 84 kn cestarine, što nije malo, ali vam zato ne treba vinjeta. Da bi ste došli na Krvavec, treba vam vinjeta. Ako upotrijebite matematiku, nakon tri odlaska (po sezoni) na Krvavec ste u plusu jer ste otplatili polugodišnju vinjetu (u odnosu na odlaske na Roglu). Cijena ski-pass-a je vrlo slična, što nije u redu jer Rogla nudi manje od Krvavca. Vremenski, do oba skijališta vam treba dva sata vožnje, sa razlikom što do Krvavca skoro cijelim putem imate autoput, dok do Rogle imate samo naš autoput.

Sigurno ste, ako živite u Zagrebu, barem jednom čuli da netko kaže kako je Zagreb zapravo Beč u malom. Zapravo, to ste mogli čuti i ako ne živite u Zagrebu. Ergo, uvodna rečenica i nema nekog smisla.

Spomenuo sam to zato što sljedeći put kad čujete da to netko kaže, slobodno mu pljunite u lice/nagazite na nogu svom snagom/lupite šamarom/ozljedite na bilo koji način. Dotična izjava ne može biti dalje od stvarnog stanja stvari. Da pojasnim, vizualizirajte Donji grad u Zagrebu. Onaj dio omeđen Trgom, Željezničkim kolodvorom, Frankopanskom na zapadu i Draškovićevom na istoku. Sad taj komadić umnožite sto puta, utrostručite slobodan prostor između zgrada, kao i prometnice, svaki komadić zelene površine povećajte bar deset puta i dobili ste centar Beča. A kada vidite to sve uživo – tek onda shvatite kako bilo kakva usporedba Beča i Zagreba jednostavno ne stoji. Neki će reći da sve zgrade isto izgledaju. Da, umanjene i puno jadnije. Broj oronulih i zapuštenih fasada koje sam u tri dana vidio u Beču mogu nabrojati na prste jedne ruke, dok u Donjem gradu jedino što postoji jesu zapuštene fasade sa castingom za Night of the living dead koji nikako da odabere glumce.

No, pustimo domaći jad i fokusirajmo se na jedinu pravu metropolu u ovom dijelu Europe. Autom, normalne vožnje i normalnog vremena prelaska slovenske granice treba vam četiri sata. U Beču zaista imate što za vidjeti i posjetiti, a u ovom postu ću se fokusirati na advent u Beču.

Advent je vrlo vjerojatno najbolje vrijeme za posjetiti Beč. Cijeli grad je okićen i to je nešto prelijepo. Svaki malo veći trg ima svoj božićni sajam. Na dotičnim, osim što možete pojesti zilijun vrsta kobasica, raznih peciva, gigantskih krafni itd, možete i kupiti razne proizvode. I gle čuda, nema kineskog junk-a. Možda je Bandić napokon nešto dobro prekopirao od Beča? Moguće. Ono što me najviše fasciniralo jest sloga – na svih tih 12 sajmova, sva topla pića se toče u identične šalice. Plave su boje i simboliziraju Advent u Beču 2008. Prilikom kupovine napitka plaćate kauciju od 2,5€ koju, ukoliko ne želite zadržati šalicu za uspomenu, dobivate nazad na bilo kojem štandu.

Znam da vam to sigurno zvuči kao sci-fi, ali pokušajte tako nešto zamisliti u Zagrebu. Prvi dio nije težak za zamisliti – božićni sajam sa drvenim kućicama na Trgu, Cvjetnom trgu, kod HNK, na kolodvoru, i tako na još par lokacija širom grada. Dva mjeseca prije nego što advent počne, Bandić na tiskovnoj konferenciji ponosno objavljuje kako će ove godine, Zagreb ponuditi nešto tradicionalno, novo i originalno po uzoru na Beč! Da, nema plastičnih jefitlen čaša već prave šalice sa motivom Zagreba koje će svatko moći ponijeti kući za uspomenu na divno vrijeme provedeno u Zagrebu, najljepšoj metropoli jugoistočne europe, da baš ne kaže Balkana.

Sljedeći dan, Index.hr objavljuje ekskluzivnu vijest – natječaj za nabavu 50,000 šalica na javnom natječaju dobio je kum od Bandićevog smetlara koji je oženjen sestrom od Bandićevog poštara. Skandal! Korupcija! I to po cijeni koja je tri puta veća od prvog sljedećeg ponuđača. Za dva dana se javljaju obrtnici koji su uzeli štandove u zakup – gradski ured za žnja i blja koji to sve organizira ih reketari jer moraju platiti šalicu deset kuna, isto koliko je i propisana kaucija za svaku na štandu. Tako da osim što moraju izvaliti pare unaprijed, moraju paziti na njih i na njima neće zaraditi ni kune. Nakon što je kamera neke od televizija napokon uhvatila brzonogog Bandića, dotični je rekao da tu nema ništa sporno, da je sve transparentno i po zakonu i da neka pustimo institucije rade svoj posao.

Šalu na stranu, šanse da se gore opisani scenario dogodi su velike, i vjerojatno nije smiješan – upravo zbog toga. Advent u Beču je nešto što jednostavno morate doživjeti, barem jednom. A što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv da to postane redoviti godišnji doživljaj. U nastavku par slika koje ne mogu dočarati doživljaj Adventa u Beču.

Sad kad smo riješili ulične ukrase i razne dekoracije, red je za par slika sa božićnog sajma.