Vnukblog

Smatrajte ovo prvim postom u nizu hrvatima opskurnih i nezanimljivh skijališta. Nezanimljivih zato što nadomak lijepe naše ima puno puno velikih i lijepih skijališta koja su puno zanimljivija hrvatima od ovih gdje se pašanac i ja smucamo. Budimo realni, tko se želi voziti skoro četiri sata do skijališta veličine Rogle?

Prvi u nizu malih i opskurnih skijališta je Mönichkirchen – Mariensee. Da nisam bio ziher siguran da smo u Austriji, mislio bih da smo negdje krivo skrenuli i završili u Mađarskoj. Da, Mađara je bilo ko Hrvata na Krvavcu vikendom.

Mönichkirchen je jedno lijepo skijalište koje vas svojom nepretencioznošću jednostavno osvoji. Neće vas privući ogromnim brojem staza ili žica, ali će vas osvojiti sa svojim pitoresknim pogledom, blagim stazama i kratkim redovima za žice. Ako imate klince ili se još učite na snijegu, ovakvo skijalište želite.

Iznenađujuće, cijene hrane i pića na skijalištu su bile vrlo vrlo normalne. Gulaš i pecivo su bili 3,5€ što je ugodna promjena od recimo Obertauern-a gdje bez 7€ nećete ni primirisati nešto za jesti. Vrijeme nas baš i nije poslužilo, dolje su bili oblaci ali nas je sreća poslužila pa je većina skijališta bila iznad oblaka. Umalo smo otišli bez ijedne fotke, ali pred kraj dana se vrijeme malčice popravilio pa sam skočio do auta po digitalac da okinem koju. Uživajte!

Spinalonga je jedno od klasičnih turističkih odredišta na Kreti gdje ćete sresti hrpe turista. Ipak, zahvaljujući malo zabačenijoj lokaciji nećete doživjeti gužve poput onih na Knossosu.

Tvrđava smještena u predivnom zaljevu, postala je otok zahvaljujući Veneciji koji su iskopali vezu tog malog otoka sa velikim otokom pokraj – da bude učinkovitija kao tvrđava. Nakon što su prošle sve te vojne potrebe za Spinalongu postala je kolonija za gubavce. Da stvar bude još bolja, među gubavce je i sirotinja išla živjeti jer uvjeti nisu uopće bili loši, a sama Spinalonga je bila prva građevina u tom dijelu Europe koja je imala struju zahvaljujući Englezima koji su donirali dizelski generator. Samo da dobijete dojam koliko je ovo nedavna povijest, posljednji stanovnik Spinalonge – svećenik – je napustio otok 1962. godine.

Spinalonga je definitivno mjesto na koje se isplati otići. Same ruševine tvrđave nisu nešto vau, ali zato okoliš u kojem je sve to smješteno nešto prekrasno.

Prije nego što krenete na slike, samo bih napomenuo da boje nisu frizirane u post-processingu. Ovo je kako ih moj Canon EOS 450D vidi, a ja moram priznati da su začuđujuće blizu stvarnoj boji.

Elafonisi je plaža na koju vas turistička agencija neće voditi. Razlog je jednostavan – cestovna katarza koju morate proću odvraća normalne turiste tako da ostaju samo oni nenormalni. Toliko je zabačena da čak nema ni stranicu na wikipediji. Spominje se, na popisu plaža te regije i to je to. Ali dragi moji – katarza koju morate proći dok dođete jebeno vrijedi. Ne vjerujete mi? Pogledajte kako to izgleda na Google Earth za početak.

Elafonisi kako ga Google Earth vidi

Ako ste u Iraklionu/Hersonnisu, do tamo će vam trebati nešto preko pet sati vožnje. Preporučam stajanje i razgledavanje Chanie, nakon koje imate još skoro dva sata katarzične ceste, planinskih prijevoja, jednotračnog tunela i inih serpentina do plaže. Ali zato, kad dođete tamo, i kročite na taj pijesak, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Ja takav pijesak u životu nisam vidio. Nije muljast, i ne muti vodu. Kada hodate kroz plićak, što je cijela plaža, pijesak koji podignete odmah se spušta na dno. Najdublji dijelovi imaju vodu do pasa, dok je većina plaže sa vodom do koljena. I da stvar bude još bizarnija, u takvom plićaku ima ribe. Voda je odvratno ugodna, ne pretopla, ne prehladna. Šta da kažem, dašak Kariba u Europi.

Pošto je plaža okružena koraljnim grebenom, dotični se mrve već stotinama godina te pijesku daju crveknasto/ružičasti sjaj koji je nešto nevjerojatno. Da stvar bude još bolja, vodi i pijesak su toliko čisti da ugrožena vrsta morske kornjače Caretta Caretta dolazi tu položiti svoja jaja.

Moram priznati, od svega viđenog i doživljenog, moram priznati da mi je najdraže bilo vidjeti (i osjetiti) dašak radikalno drugačijeg turizma. Pod radikalno svrstavam ono kad te konobar ne gleda sa mržnjom jer si mu došao u vrijeme kad baš nema gostiju pa može odmorit malo, kad te ne žele oderati u restoranu ko zadnju budalu, kad ti ne podvaljuju splačine ili jednom riječju – kad te tretiraju ko čovjeka. Ovo zadnje mislim doslovno.

Da se odmah malo ogradim, postoje velike razlike kod nas i nepobitna činjenica jest da što više idete južnije da je situacija gora. Istra i Kvarner su još u redu, ali čim nogom kročiš u Dalmaciju, bog ti pomogao.

Kreta spada pod Grčku, što je nekima bila vijest, jer im se na karti čini poprilično daleko, pa su zaključili da je sigurno samostalna. Najbolji način za doći je naravno avionom, ali ni brod nije isključen. Možete iz Trsta doći na Kretu za samo 3-4 dana. Ako vam se ne žuri – savršeno. Izrazito brdovit otok, unatoč tome što su vrlo nisko na Mediteranu (gledano na ekvator) imaju brdo koje je pod snijegom sve do početka srpnja. Nekih 260 kilometara dužine, na najužem dijelu svega 15 kilometara širine. Vjeruje se da je Kreta dom Grčkim bogovima, kao Zeusu – cijelu sapunicu o njegovom ocu Kronosu koji je jeo svoju djecu da ga ne bi zbacila za prijestolja možete pronaći ako si date malo truda i proguglate.

Doista, moram priznati da vas taj mističan osjećaj prati skoro od prvog trenutka kad kročite na otok. Zaista, toliko opipljive mitologije ćete rijetko gdje naći na jednom mjestu. Prvi naseljenici – Minoanci čije ostatke i iskopine ćete većinom gledati su bili izrazito napredna nacija. Zahvaljujući svojem položaju su bili izrazito trgovačka nacija, koja se nije bojala nikoga, iz razloga što su bili svjesni svoje geografske pozicije – zbog toga na otoku nije postojala niti jedna vojna utvrda dok Venecija nije kupila (sad glavni grad) Iraklion za svoje trgovinske poslove. Minoanski proizvodi kao i roba koja je prolazila preko njih (veza između bliskog istoka i kontinentalne Europe) bili su prisutni posvuda. Pronađeni su predmeti za koje je dokazano da su Minoanskog podrijetla u Velikoj Britaniji i Skandinavskim zemljama. Minoanci su bili vrlo napredno trgovačko carstvo koje jednostavno nije imalo sreće. Njihov kraj još uvijek nije točno objašnjen niti stavljem u točno vrijeme. Postoji nekoliko teorija ali sve su upravo to – teorije. Jedna od meni zanimljivijh jest da je vulkanska erupcija (od koje je nastao Santorini) prekrila cijelu Kretu pepelom i da je bila mini nuklearna zima od cca stotinjak godina – zbog koje je flora i fauna pocrkala pa je stanovništvo zbrisalo. Toplo preporučam članak na Wikipediji koji sam maloprije linkao da saznate više.

Kreta danas je vrlo moderna tvorevina, sa poviješću koja je protkana kroz apsolutno sve. Najbolji primjer za to je Chania koja je do 1971. bila glavni grad Krete. Sada je Chania duhovno središte stanovništva svih religija. Tako ćete na vrlo maloj udaljenosti naći sve religiozne građevine, od sinagoge do džamije.

Dojam Grčke kao države danas je vrlo zanimljiv. Prvo što se nameće jest to da se država ne nameće stanovništvu. Tako se na jumbo plakatima reklamiraju cigarete (sa cijenom), pušenje je dopušteno u birtijama i restoranima, policija na cesti je praktično nepostojeća. Prometna kultura je na zavidno niskoj razini. Traka na cesti ima onoliko koliko ima mjesta. Od vas se očekuje da se maknete na zaustavnu traku da bi ste propustili onog koji je brži od vas, tako da se pretjecanja bez problema rade i kad je dupla puna linija. Svi se utrkuju, pa i autobusi. Tako nije rijetkost da autobus blica svira trubi jebemačkumater dok pretječe cijelu kolonu, tri minute poslije stane na stanicu, pet minuta kasnije evo njega opet – pretječe cijelu kolonu. Ceste su im relativno dobre, dok se držite glavnih prometnica. Naravno da do svih odredišta nema glavne ceste, tako da ćete se nagledati svega i svačega. A sve to, gle čuda, usporkos činjenici da su u Europskoj uniji. Čovjek kad to vidi ne može se oteti dojmu da trebamo manje lizati europski šupak i više se brinuti o sebi.

Hrana košta isto kao i kod nas pa možda i malo jeftinije. Pdv na hranu im je 9% što je stvarno super. Cijene u restoranima su niže nego kod nas. Nemojte me krivo shvatiti, možete naći restoran u kojem će vas oderati 30€ za predjelo, ali postoji pregršt mjesta gdje možete dvije osobe nahraniti (glavno jelo, salata i cuga) za ispod 30€ i to u prvom redu do mora sa pogledom za koji vrijedi ubiti.

Rent-a-car je definitivno najbolji način za obilazak, pa i najjeftiniji ako vas je barem dvoje. Za dosta mjesta koje se isplati vidjeti nema organiziranih izleta jer su iza sedam gora i sedam dola (4+ sati vožnje od Irakliona, koji je točno na sredini Krete). Ako se pitate koja je cijena rent-a-car-a u visokoj sezoni – Seat Ibiza na pet dana sa full kasko osiguranjem i gorivom za 1500 kilometara – 320€.

U tih šest dana koliko smo bili tamo vidjeli smo zaista svašta. Ne bi bilo u redu da sve strpam u jedan post pa ću napisati po jedan post za sve što se isplati vidjeti.

Bez panike, ne odustajem od bloganja iako je to i meni prva asocijacija na slavnu rečenicu iz fenomenalne knjige (naravno uništene filmom) Hitchhiker’s guide to the galaxy by Douglas Adams. Ne, ovaj put samo želim najaviti da sam sljedećih tjedan dana u malo južnijem kvartu, pa ako budete u prolazu, javite se za kavicu, ouzo ili nešto treće.

Nadam se hrpi materijala za blog, kako foto tako i tekstualnih.

Živjeli pa se čitamo po povratku.

Pizzerija za koju neki u Zagrebu znaju, a za koju svi u Zagorju znaju – je doista nešto posebno. Pišem o njoj ovdje, jer mi se ne čini pošteno da ju uvrstim u moj pizza review. Pošteno prema ostalima, naravno. Oro-Goro je definitivno van bilo koje konkurencije.

Prvo što moram naglasiti jest rotaciona krušna peć u kojoj pizze putuju u krug da bi se ravnomjernije ispekle, a ovako vjerojatnije imaju veći kapacitet. Video kako to izgleda možete vidjeti na njihovoj stranici.

Drugo je količina priloga koja ide gore. Da kažem puno, nije dovoljan opis. Da kažem pretjeruju, isto mi ne zvuči baš kako treba. Količina je više negdje u rangu jebeno pretjeruju. Kad ste zadnji put vidjeli pizzu koja u prerezu izgleda kao sendvič, sa prilozima na nekoliko razina. Znam ja – vjerojatno nikad. Tijesto je također odlično i za svaku pohvalu.

Treće, cijene su nekih dvadesetak posto niže nego u Zagrebu, što je fina kompenzacija za 11kn (u jednom smjeru). Možete i starom cestom naravno, ali to vam je nekih pola sata više vožnje po lošoj cesti.

Ono loše je gužva vikendima i praznicima na koju morate računati. Pošto sama pizzerija ima veliko igralište(!!) dolaze obitelji sa djecom i to je ogromna gužva. Kad se i uspijete dokopati stola, pripremite se na čekanje od bar sat vremena u toj gužvi. Moja preporuka bi bila da idete radnim danom i to predvečer/navečer jer će tada gužva biti daleko manja. Ako planirate raditi rezervaciju, za to vam treba minimalno 8 osoba jer su stolovi ogromni.

Vjerojatno vam na ovakav naslov svašta pada ma pamet (sram vas može biti) ali ovo je jedan vrlo ćudoredan blog, pa su i perverzije takve.

U ovoj konkretnoj instanci perverzije, radi se o snowboard izletu na Obertauern 25.4. ove godine. Da, dobro ste pročitali. Moram priznati da je na privremeno zatvorenu sezonu ovo sjelo ko kec na desetku. Kažem privremeno zatvorenu jer se sezona zatvara negdje početkom šestog mjeseca odlaskom na glečer.

No, da se vratimo na ovaj izlet. Vrijeme za poželjeti. Toliko sunca i plavog neba sam upio da mi ova kiša koja pada već danima (uključujući i sinoćnji potop) uopće ne smeta. Snijeg jer ujutro bio turbo tvrd, toliko da su nakon prve tri vožnje listovi molili za milost. Nakon što se organizam zagrijao i priviknuo na šok, snijeg se otpustio i prešao u stanje najslilčnije svježe napadanom snijegu. Mislim da je understatement reći da je to čista milina za voziti. Nakon toga je došla juhica koja je još bila ok dok se nisu počeli ogromni hupseri stvarati (iza 13h) i tada više nema bordanja već samo surfanje – težinu na zadnju nogu i veselo skačeš sa hupsera na hupser. Oko 14h smo obojica već bili krepani i snijeg je postao neupotrebljiv, pa smo zasjeli u birtiju i uz pšenično pivo čekali 16h i povratak u domovinu.

Broj ljudi na stazi se može prebrojati sa obje ruke (što možete vidjeti na slikama), što je super, vrlo ugodna promjena od one standardne gužve. Moram priznati da je baš lijepo kad još jedno skijalište upišeš u svoju svijest kao “domaće”. To su ona skijališta na kojima ste kao doma, znate sve staze napamet, gdje koja vodi, noć prije dolaska na skijalište ne možete spavati jer vam se vrte filmovi najboljih staza po glavi itd.

U mom slučaju to su Sljeme (naravno), Krvavec (kao i svim Zagrepčanima), Risoul (raj na zemlji) i sad Obertauern.