Vnukblog

Source: WikipediaZa jeftini turistički posjet Londonu potrebno vam je par stvari, a jedna od njih je sreća. Naime, Wizz air svako toliko ima akciju da letite za 0€ (ili nešto smiješno malo €) a plaćate samo takse i ine namete koji idu uz letenje. Tako vas jedna povratna karta može koštati 57,35€.

Nakon slijetanja treba vam transfer do Londona. Wizz air slijeće na aerodrom London - Luton, što vam dođe kao da ste za Zagreb sletili na aerodrom u Sisku. Dakle, jedno sat vremena vožnje autobusom do grada. Preporučam da si rezervirate transfer putem EasyBus-a. Računajte na cca 5-7 funti po osobi u jednom smjeru. Također imajte na umu da imaju ograničenja što se tiče prtljage. Iako nisam primijetio da to itko gleda, treba imati na umu.

Smještaj je najskuplji dio cijele priče. Meni osobno najzabavnije jest to što za iste pare možete biti nekoliko autobusnih stanica od “centra” ili sat vremena vožnje od istog tog “centra”. Hosteli za mladež i one koji se tako osjećaju su dostupni od 15 do 18 funti po danu. Malo bolji hosteli su oko 30-40 funti po danu. Tako da vam četiri noćenja mogu izbiti finu svotu novaca.

Source: WikipediaMoj savjet jest da kad dođete tamo prestanete preračunavati cijene u kune i boravak u tom predivnom gradu će vam puno lakše sjesti. Bez funte (cca 9,5 kuna) skoro pa ništa ne možete kupiti. Kava? Oh kava. Nažalost kasno smo probali najbolju kavu. Starbucks je okej, ali to je više ogromna šalica sa tekućinom koja ima aromu kave i ugodan ambijent za odmoriti se. Nemojte me krivo shvatiti, nije me Starbucks razočarao, prvenstveno zbog toga što nisam imao nerealna očekivanja (kao većina ljudi koji pišu komentare na netu o dotičnom). Ali prava kava u Londonu je Caffe Nero. Njima skidam kapu i svaka im čast. Dotični imaju punktove po svim kolodvorima u Londonu sa coffee-to-go, kao i normalne birceve u kojima je uvijek ogromna gužva za ne vjerovati. Stavljaju po dva (2) espresso shota u svaku kavu tako da kad uzmete kavu za van dobijete dva deci ultra kvalitetne i jake kave. Svaka čast. A ako vam treba boost za shopping, onda naručite kratku i dobijete ista dva espresso shota u štomplici ko za rakiju. Kad te to zvekne letiš po trgovinama kao Duracell zeko.

Ovim postom zaključujem serijal o izletu u London. Nadam se ponoviti sve to skupa kad bude prilike.

U Londonu se zaista ima što vidjeti. Planirate li sve obići u dva dana, odmah odustanite. Ne samo da će vam noge otpasti nego nećete uspjeti. Ali zaista, niti pola toga što ima za vidjeti. Za kvalitetan obilazak svega što se isplati vidjeti valjda treba mjesec dana biti tamo. Za tjedan dana bi vjerojatno isto uspjeli, ali si pripremite štake za povratak jer vas noge više neće služiti. Prije odlaska u London svakako istražite na netu što sve ima i napravite popis stvari koje želite vidjeti. Ako budete skakali okolo naokolo kao jato skakavaca nećete puno vidjeti. Većina vremena će vam otpasti na putovanja unutar grada. Pa da krenem nekim redom, tj. stvari koje su me se najviše dojmile.

The Gherkin Building

Što reći? Kad se dignete na London Eye ovo je građevina koja definitivno najviše upada u oko. Pogledajte sliku iznad i pokušajte pogoditi o kojoj se zgradi radi. Nije teško. Ovako izdaleka je impozantna, a kad joj se priđe bliže dojam je još jači. Mogao bih nabrajati fascinantne tehničke podatke o zgradi, ali sve to možete sami pročitati na njezinoj stranici.

The London Eye

Atrakcija koju nikako ne smijete propustiti. To vam je kao da idete u Pariz i ne popnete se na Eiffelov toranj da vidite veličanstven pogled na megapolis koji kao da nema kraja.

Cijela vožnja traje nešto manje od pola sata, visina na vrhu je 130 metara, odakle pogled puca stvarno daleko. Vožnja koja vrijedi svake kune.

Tower Bridge

Uz Big Ben jedan od najpoznatijih landmark-ova Londona. Svakako pogledati. Moguć je i ulaz u muzej koji se proteže kroz oba tornja koji su povezani galerijom koja zasigurno pruža lijep pogled na Temzu.

Odmah pokraj nalazi se zgrada gradske vijećnice, koja se uklapa kao šaka u oko. A mi se onda žalimo na Bandidasa i njegove megalomanske projekte.

To je to što se tiče stvari koje su me se baš dojmile. U nastavku par fotografija po eto da se nađe principu.

Tako se najlakše može opisati današnji posjet Bandićevom glečeru. A ovo “glečeru” shvatite doslovno. Crvena staza na Sljemenu postoji pri ovoj ultravisokoj temperaturi za ovo doba godine samo zato što je ekipa za potrebe utrke doslovno napravila glečer. Glečer čini led koji negdje tek pri kraju staze prelazi u neku čudnu juhicu. Osim jednog penzionera i mene, bilo je pun kurac klinaca koji treniraju za “Zlatnu Vjevericu”, te vrlo efektivno kopaju rupe u maloprije spomenutom ledu.

Da mi je netko pričao o ledenoj stazi na kojoj se čak može i upravljati rekao bih mu da me zajebava. Ovako kad sam to sam iskusio, mogu reći da više nikad u životu neću prigovarati za led na stazi. Apsolutno nikad. Svoju vještinu upravljanja snowboard-om na ledu sam danas doveo do vrhunca.

Tako da ovo u naslovu više rezignirano nego zadovoljno konstatiram. Ipak, ako uzmemo obzir “gdje je” (u Hrvatskoj) moglo bi biti i puno lošije.

Što još ima za reći kad dvije godine za redom odete na isto mjesto? Apsolutno ništa. Sve što je napisano prošle godine vrijedi i ove. Cijene u trgovinama su čak i nešto niže nego kod nas, ali to je naš problem, a ne njihov.

Ove godine je vođa puta bio malo normalnija osoba pa nismo svaka dva sata stajali po 45 minuta, pa smo stigli za nekih 15 sati, ali tome je više razlog snijeg koji je padao u alpama, pa su morali postavljati lance na autobus. A sa lancima na prijevojima koji su zaista gadni nikome se žuri. Razumljivo.

Umjesto maksimalnih metar snijega ove godine bilo dva metra snijega, i vrijeme nas je vrlo poslužilo. Imali smo sunca, snijega, padalina i dva dana turbo svježeg snijega. Ili laičkim rječnikom rečeno - sve izgleda isto, samo ljepše.

Ono što me najviše boli, isto kao i prošle godine - fotografije jednostavno ne mogu prenijeti ljepotu te prirode, bjelinu tog snijega i toplinu sunca koje te grije. Ni kamera nije nešto uspješnija. To se jednostavno ne može opisati riječima - popneš se sa žicom, dođeš na početak staze, sjedneš i gledaš ovaj veličanstveni pogled nekoliko minuta. Mir i spokoj koji osjećam u tom trenutku ne mogu uopće opisati, a kamoli usporediti sa nečime.

Ove godine dinamičnom duo-u “Pašanac i ja - idemo nije bitno kuda bitno je da se ide” se pridružio i moj “Dobre fotke radim i čudnu hranu jedem” brat.

Ako stalni posjetitelji vnukbloga nisu primijetili - slika u zaglavlju se mijenja i to u šest varijanti. Od tih šest, jedna je ona stara iz Ponte di Legno, Italija bordanja prije puno godina (memoari dan po dan dostupni su ovdje (kad se otvori ctrl+f i tražite “dan prvi”). Ostale su iz Risoul 2008 kolekcije koju je moj brat uslikao, a ovdje ću podijeliti s vama meni najdraže.

Sa malim zakašnjenjem moram izvjestiti da je Vnukblog ponosni sponzor jedne velike avanture. Sugrađanin bivši i sadašnji - Švabo - je krenuo na put do Indije konvencionalnim metodama. Dakle - ne avionom. Kad sam ga jednom prilikom pitao zašto, dobio sam odgovor - zašto ne?

Tako je drug Švabo krenuo na put zvan hippie trail - doživljaje pogledajte na njegovom blogu - http://tomvito.blog.hr. Moram pohvaliti njegov vrlo osebujan stil bloganja, zahvaljujući kojem nakon par pročitanih postova imate filing kao da ste zaista bili tamo. Također, drug Švabo se vrlo uspješno bavi fotografijom, a njegove uratke sa puta možete vidjeti na filckr-u kojeg je Vnukblog sponzorirao.

Trenutno, za vrijeme pisanja ovog posta nalazi se u Peshawar-u, na sjeveru Pakistana, sa tendencijom kretanja prema Lahore-u.