Vnukblog

Ovaj tekst namjerno nisam stavio u svoj pizza vodič jer je totalno van kategorije po svim točkama optužnice – em nije lako dostupna (radi se o Londonu ipak), em je bezkvasno tijesto (sourdough ili ti kiselo tijesto) i za kraj tako je dobra da suza sama krene kad se sjetim.

Da krenem redom, kiselo tijesto ili sourdough je način dizanja tijesta bez kvasca, pomoću bakterija koje su već u brašnu, uz eventualnu pomoć dodatnih kultura bakterija. Pošto su bakterije sveprisutne u našim životima tako svako brašno (ovisno i tipu žitarica i načinu mljevenja) ima svoj set bakterija. Ako ih pustite da se razviju, zakiseliti će tijesto te će prilikom pečenja obaviti dizanje, što je inače posao kvasca. Za više informacija konzultirajte wikipediju.

Kvasac nije ništa drugo doli mješavina bakterija koja je uvijek nabrijana, tako da što brže obave svoj posao i da vam tijesto “uspije”. Proces kiseljenja tijesta sa bakterijama koje su već u brašnu obično dugo traje, do nekoliko tjedana i nosi visoki rizik od toga da vam tijesto ne uspije, pa nije ni čudno zašto se pizze sa ovim tijestom ne mogu naći na svakom koraku. Vjerojatno se pitate sad čemu sve to kad se to može sa kvascem napraviti za čas? Dva su razloga – okus i tekstura tijesta. Kvasac zbog svojeg osiguranja da vam tijesto uspije svaki put i to što prije donosi specifičan okus tijestu kojeg vrlo vjerojatno ni ne registrirate jer ste naviknuti na njega. Tekstura je također drugačija a sad kad razmišljam o njoj, nisam siguran da vam mogu opisati po čemu je drugačija. Barem ne bez još nekoliko odlazaka na degustaciju iste, koji se najvjerojatnije neće dogoditi.

Establishment se zove Franco Manca prema vlasniku koji još uvijek radi u kuhinji i upravlja svim bitnim aspektima iste. Mi smo posjetili prvi, ajmo reći originalni lokal u Brixtonu, jer nam je bio najbliži hostelu u kojem smo odsjeli. Put do istog nije bio ni najmanje lagan jer je bila subota, a vikendom se većina linija podzemne servisira, pa ih mijenjaju autobusne linije. A ako vam je snalaženje podzemnom komplicirano, bolje vam je da niti ne pokušavate pronaći zamjensku liniju autobusa. No, zahvaljujući temeljitom promišljanju i solidnoj intuiciji autora ovog teksta otprve smo sjeli na dobar autobus i za čas smo stigli na market u Brixtonu.

Market u Brixtonu sam po sebi je znamenit zbog nekoliko stvari, od kojih je samo jedna pozitivna. Prva (i to pozitivna), u njemu se nalazi Electric avenue, koju je opjevao Eddy Grant u istoimenom klasiku. Electric avenue je dobila taj naziv jer je bila prva shopping ulica koja je dobila električnu rasvjetu. Pjesma se odnosi na pobunu koja je izbila 1981. zbog gomilanja nezadovoljstva pretežno afro populacije Brixtona radom policije. Druga znamenitost Brixtona jest da se tamo svako malo bune, kao što možete vidjeti na wikipediji. Zbog većinom afro populacije koja je pušila travu na ulici policijske racije su bile česte i tek su nedavno uspjeli staviti (zlo)uporabu marihuane pod kontrolu. Treće, u Brixtonu je 17.4.1999. eksplodirala bomba punjena čavlima za vrijeme špice na tržnici u kojoj je ozlijeđeno 50 osoba ali na sreću nitko nije poginuo. Na mjestu eksplozije stoji spomen ploča svim žrtvama napada.

A najbolja pizza u Londonu je desno kod bijelo zelene zgrade pa prva lijevo…

Dakle, da se vratim na najbolju pizzu u Londonu. Ako ste kliknuli na službeni sajt Franco Manca vidjeli ste vjerojatno asketski dizajn koji se nastavlja se i u samoj pizzeriji. Na meniju imate šest pizza i nešto malo drugih jela i dac it. Jedno pivo na meniju i jedna limunada koji oboje spadaju u nešto najbolje u mom životu što sam probao kompletiraju asketski dojam kojemu unatoč, apsolutno ništa ne nedostaje. Ogroman red koji se ne smanjuje, u svakom trenutku barem petnaestak ljudi čeka svoju pizzu ili stol za sjesti. Za našeg boravka u pizzeriji, pizze bez prestanka izlaze iz peći i unatoč tome čekali smo nešto više od pola sata. Ali vrijedilo je svake minute čekanja. Ako se nađete u Londonu i imalo znate cijeniti dobru pizzu, Franco Manca je establishment kojeg ne smijete propustiti.

Možda vam naslov zvuči suicidalno ali vjerujte mi na riječ. Vožnja biciklom po praznom autoputu je ono što bi svaki ozbiljan biciklist koji drži do sebe trebao napraviti. Barem jednom u životu.

Naoružan sa puno vjere, entuzijazma i iskusnim vodičem krenuli smo dužom rutom iz Travnog prema Mićevcu, preko autoputa pa sve do početka Velikogoričke obilaznice koja je još u izgradnji – odmah poslije sela Kobilići. Fini novi asfalt koji samo čeka bicikliste.

Nakon stanke sa okrijepom na benzinskoj postaji nakon Velike Gorice, krenuli smo prema petlji za uključenje na autoput u izgradnji. Moram priznati da je samo uključenje na autoput bilo frkovito jer malo je teško oduprijeti se tom nagonu da će te nešto pokupiti sa 100 km/h. I to s leđa.

Do tog autoputa može se doći i kraćim putem – kroz Dugave preko ranžirnog kolodvora i onda samo ravno do gradilišta nadvožnjaka u Velikom Polju. Tamo se morate malo probiti kroz uličice da se uključite na autoput.

Cijelu kartu ove vožnje možete vidjeti ovdje

Dobar restoran i dobru hranu uvijek volim spomenuti na svom blogu, ali kad me neki ambijent tako oduševi sa hranom čini mi se da samo spominjanje nije dovoljno.

Novo otvoreni restoran Palatin u Varaždinu nosi potpis Stephana Macchija i mogu vam reći da to ime jako puno znači. Vjerojatno ga znate iz njegove serije na RTL-u, neki ga vole, neki ga mrze, nekima je antipatičan ali ono što mu morate priznati jest da stvarno zna svoj posao.

Hrana koju sam tamo imao priliku konzumirati je nešto fantastično. Samo ću posebno izdvojiti desert – mousse od tri vrste čokolade u slojevima sa prženim bademima. Taj desert je toliko dobar da sigurno postoji neka država gdje je zabranjen. Taj desert je jedan od onih kad poželite da ono sve prije što ste pojeli nije bilo baš tako fino pa da možete još jedan mrknuti. Nažalost, sve ono prije je bilo jako fino pa svoj desert možete jedino razvući da vam ćef što dulje traje.

Ukratko, ako ste u Zagrebu – isplati se otići na izlet do Varaždina zbog ovog restorana, a ako ste u Varaždinu – nemate izgovor da ga ne posjetite.

Njihov službeni web je malo štur i antipatičan (kao i svi flash only webovi na koje sam alergičan) ali na svu sreću puno više informacija možete saznati na njihovom Facebook profilu.

Ili drukčije, Bečko Sljeme, i to iz više razloga. Prvi bi bilo veliki broj staza sa samo tri žice (sidra i slično ne brojim). Drugi bi bio, uzrokovan prvim razlogom, velike gužve na sve tri žice. Osim toga, skijalište ima još nekoliko neobičnih detalja kojima se ističe od ostalih, a tko bude pažljivije gledao kartu, možda će i skužiti:

Došli smo u nedjelju, negdje oko 8 ujutro, i bili iznenađeni kako smo dobili mjesto na prvom parkingu, tik uz blagajnu. Na karti, taj parking je označen kao P1. Nakon podužeg čekanja za karte, i ništa ne sluteći, sjeli smo na žicu i krenuli gore. Prilikom sjedanja na žicu na najdoljnoj stanici, sjeda se na svaku drugu sjedežnicu. Nakon kraće vožnje, iznad njiva i kuća – šok i nevjerica. Na onu svaku drugu praznu sada sjeda ekipa sa prve stanice gdje staze završavaju. Nešto što zaista nigdje nisam vidio. Isto tako, ako vam se ne pješači, povratak nazad na P1 je isto žicom, inače ćete se nahodati. Inače, ekipa se parkira na zavojitoj cestici koja vodi skoro do pola skijališta, tako da nije čudno da ostaje mjesta na “glavnom” parkingu.

Osim toga, gužve na svakoj žici su poprilične. Da nemam završenu školu guranja na Sljemenu ovo bi bila totalna katastrofa. Ovako, sa usavršenim tehnikama guranja, prosječno čekanje na žici je bilo oko 20 minuta.

Inače, skijalište je vrlo simpatično. Gužvi na stazi nema, jer svi većinu vremena provode čekajući na žicu. Staze su dugačke i vrlo dobro uređene, poslije 12 dosta prelazi u led, ali ovo je takva sezona očito, jer se to svugdje događa. Na gornjoj trećini se nalazi novo otvoreni restoran sa prelijepim pogledom na okolna brda, a ni pogled sa samog vrha nije za baciti.

Ono što mi je žao što nismo probali, a nigdje do sada nisam vidio, jer uređena i ograđena staza za spuštanje na gumi

Možda u idućem posjetu, ako ga uopće bude, jer su gužve zaista bile brutalne, kao što se može vidjeti na slikama.

Smatrajte ovo prvim postom u nizu hrvatima opskurnih i nezanimljivh skijališta. Nezanimljivih zato što nadomak lijepe naše ima puno puno velikih i lijepih skijališta koja su puno zanimljivija hrvatima od ovih gdje se pašanac i ja smucamo. Budimo realni, tko se želi voziti skoro četiri sata do skijališta veličine Rogle?

Prvi u nizu malih i opskurnih skijališta je Mönichkirchen – Mariensee. Da nisam bio ziher siguran da smo u Austriji, mislio bih da smo negdje krivo skrenuli i završili u Mađarskoj. Da, Mađara je bilo ko Hrvata na Krvavcu vikendom.

Mönichkirchen je jedno lijepo skijalište koje vas svojom nepretencioznošću jednostavno osvoji. Neće vas privući ogromnim brojem staza ili žica, ali će vas osvojiti sa svojim pitoresknim pogledom, blagim stazama i kratkim redovima za žice. Ako imate klince ili se još učite na snijegu, ovakvo skijalište želite.

Iznenađujuće, cijene hrane i pića na skijalištu su bile vrlo vrlo normalne. Gulaš i pecivo su bili 3,5€ što je ugodna promjena od recimo Obertauern-a gdje bez 7€ nećete ni primirisati nešto za jesti. Vrijeme nas baš i nije poslužilo, dolje su bili oblaci ali nas je sreća poslužila pa je većina skijališta bila iznad oblaka. Umalo smo otišli bez ijedne fotke, ali pred kraj dana se vrijeme malčice popravilio pa sam skočio do auta po digitalac da okinem koju. Uživajte!

Spinalonga je jedno od klasičnih turističkih odredišta na Kreti gdje ćete sresti hrpe turista. Ipak, zahvaljujući malo zabačenijoj lokaciji nećete doživjeti gužve poput onih na Knossosu.

Tvrđava smještena u predivnom zaljevu, postala je otok zahvaljujući Veneciji koji su iskopali vezu tog malog otoka sa velikim otokom pokraj – da bude učinkovitija kao tvrđava. Nakon što su prošle sve te vojne potrebe za Spinalongu postala je kolonija za gubavce. Da stvar bude još bolja, među gubavce je i sirotinja išla živjeti jer uvjeti nisu uopće bili loši, a sama Spinalonga je bila prva građevina u tom dijelu Europe koja je imala struju zahvaljujući Englezima koji su donirali dizelski generator. Samo da dobijete dojam koliko je ovo nedavna povijest, posljednji stanovnik Spinalonge – svećenik – je napustio otok 1962. godine.

Spinalonga je definitivno mjesto na koje se isplati otići. Same ruševine tvrđave nisu nešto vau, ali zato okoliš u kojem je sve to smješteno nešto prekrasno.

Prije nego što krenete na slike, samo bih napomenuo da boje nisu frizirane u post-processingu. Ovo je kako ih moj Canon EOS 450D vidi, a ja moram priznati da su začuđujuće blizu stvarnoj boji.

Elafonisi je plaža na koju vas turistička agencija neće voditi. Razlog je jednostavan – cestovna katarza koju morate proću odvraća normalne turiste tako da ostaju samo oni nenormalni. Toliko je zabačena da čak nema ni stranicu na wikipediji. Spominje se, na popisu plaža te regije i to je to. Ali dragi moji – katarza koju morate proći dok dođete jebeno vrijedi. Ne vjerujete mi? Pogledajte kako to izgleda na Google Earth za početak.

Elafonisi kako ga Google Earth vidi

Ako ste u Iraklionu/Hersonnisu, do tamo će vam trebati nešto preko pet sati vožnje. Preporučam stajanje i razgledavanje Chanie, nakon koje imate još skoro dva sata katarzične ceste, planinskih prijevoja, jednotračnog tunela i inih serpentina do plaže. Ali zato, kad dođete tamo, i kročite na taj pijesak, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Ja takav pijesak u životu nisam vidio. Nije muljast, i ne muti vodu. Kada hodate kroz plićak, što je cijela plaža, pijesak koji podignete odmah se spušta na dno. Najdublji dijelovi imaju vodu do pasa, dok je većina plaže sa vodom do koljena. I da stvar bude još bizarnija, u takvom plićaku ima ribe. Voda je odvratno ugodna, ne pretopla, ne prehladna. Šta da kažem, dašak Kariba u Europi.

Pošto je plaža okružena koraljnim grebenom, dotični se mrve već stotinama godina te pijesku daju crveknasto/ružičasti sjaj koji je nešto nevjerojatno. Da stvar bude još bolja, vodi i pijesak su toliko čisti da ugrožena vrsta morske kornjače Caretta Caretta dolazi tu položiti svoja jaja.