Vnukblog

Tri dana – tri skijališta – Stuhleck, Nassfeld i Katschberg-Aineck, i 1900 prijeđenih kilometara. Sva tri već posjećena i poznata skijališta, svako vrijedno pažnje i ponovne posjete.

Prosječnom ljubitelju snježnih radosti najveća nepoznanica u trolistu spomenutih skijališta je Stuhleck. Smješten sa “krive” strane Alpa ne nudi ništa zbog čega bi naš čovjek potegnuo do tamo, ali kad je početna stanica safarija Beč, dotični Stuhleck se nameće kao obavezna stanica.

Pisao sam o njemu prije na Vnukblogu, i nemam puno za dodati (bacite oko tamo za fotke, jer je vrijeme tad bilo puno bolje). Od onda su napravili beginners snowpark što je za nas matore koji si volimo utvarati da smo mladi odlična stvar – da provodimo eksperimentalno suočavanje ambicija sa stvarnosti u kontroliranim uvjetima. Ako se slučajno nađete sa te strane Austrije, svakako svratite na Stuhleck.

Nassfeld je u prošlom posjetu o kojem možete više pročitati ovdje dobio ne tako prolaznu ocjenu. Dapače, ostavio je konfuzan i pomalo gorak okus u ustima. No, milijuni muva koje idu na govno ne mogu biti u krivu, pa je Nassfeld zaslužio barem jednu priliku da popravi dojam. I popravio ga je. Gužva ujutro je bila užasna, ali to se nakon dva sata rasčistilo, kada su se sve školice maknule sa staze i ekipa posjedala u mnogobrojne birtije. Ono što je najviše popravilo dojam Nassfelda jest jedan dio (na karti Nassfelda skroz lijevo) koji je u prošlom posjetu prošao ispod radara, vjerojatno zbog lošeg vremena. Staze 9 i 8 su oličenje savršenstva, kako konfiguracijom tako i okolišem koji me tjera da se sa suzom u oku sjećam Francuske …

Pošto nas je vrijeme zaista poslužilo, bila bi grehota ne okačiti još koju sliku …

Katschberg-Aineck je nažalost razočarao i podbacio. Razlog – gužva. Dugačke i prazne staze koje opskrbljuje premali broj žica znače duga čekanja kada se skupi brdo ljudi. Kada između dva spusta prođe pola sata i više onda sve odlazi u Honduras (20+ minuta čekanja na žicu + cca 10 minuta vožnje). Najmanji broj vožnji koji smo napravili tijekom našeg safarija pojačavaju gorak okus u ustima i gunđanje da smo trebali ipak otići na Obertauern.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

O Nassfeldu sam se naslušao svega i svačega, ponajviše u kontekstu da je tamo većina domaćih celebova. To samo po sebi nije baš dobra preporuka, što znači da treba ići vidjeti o čemu se zapravo radi.

Titula koju se Nassfeldu ne može osporiti jest da je najbliže ozbiljno skijalište od Zagreba. Za cca 300km i 3 sata autom ne može se naći 100+ km staza. Doduše, oni tamo to vrlo dobro znaju pa je tako i dnevni ski pass ozbiljno cijenjen na 42€. Za usporedbu: Obertauern 40€, Katschberg-Aineck 40€.

Prvo ću izdvojiti pozitivne strane Nassfelda, osim blizine naravno. U (skoro) svakom establišmentu radi netko od naših ex-yu naroda, tako da sa narudžbom bilo čega sigurno nećete imati problema. Količina staza je stvarno dovoljna i gužvu nećete osjetiti sve dok ne dođete na neku od gondola. Sjedežnice su obično vrlo protočne i bez gužvi.

A sad ono loše. Ono što najviše zamjeram Nassfeldu i što smatram vrlo neozbiljnim jest ukoliko želite napraviti cijeli krug od vrha do početne stanice gondole morate jašiti sidro i nikako ga ne možete izbjeći. Da to bude još gore, na tom sidru vjetar luđački puše tako da vaša pokora bude još veća. Dok se vozite u Millenium Express gondoli na sam vrh (što traje cca 15 minuta) gledate reklame unutar kabine u stilu “najpovoljniji smo na Alpama” što tjera čovjeka da se zamisli. Nassfeld kao i ostala posjećenija skijališta u Austriji pati od hupserizacije kako dan odmiče, tako da po tome nije iznimka. Ponos i dika Nassfelda je staza Carnia, broj 80, označena kao crvena u dužini od 7.8 km. Ne mogu vam riječima opisati svoje razočarenje činjenicom da je na dva mjesta staza toliko ravna da ekipa na bordovima (myself included) mora stati i hodati neovisno o uzetom zaletu. Jednostavno nevjerojatno…

Fensi status Nassfelda potvrđuje i BMW koji iskače skoro kao iz paštete. Čak su uspjeli izložiti novu trojku na samom vrhu da promovira novi xDrive sustav. Taj fensi status i hrpa para ulupanih u skijalište je vidljiva čak i u wc-ima, stazi za skijaše koja mjeri vrijeme i glumi utrku sa zvučnim efektima, te automatu na izlasku na kojem možete dobiti ispis svog dana na Nassfeldu – na koje žice ste išli, koliko vam je trebalo za pojedini spust, itd …

Sve u svemu, skijalište nije loše ali teško se oteti dojmu da može to i bolje, pogotovo po pitanju staza. Otud naslov ovog posta, odnosno konfuzija. Potencijal je tu, samo ga treba iskoristiti. Jedan odlazak po sezoni na Nassfeld je više nego dovoljan, za ostale izlete preferiram bilo koje od skijališta koja su malo udaljenija ali po meni kvalitetnija – Obertauern ili Katschberg-Aineck.

Za kraj jedan video koji sam morao snimiti, kada se sunce i uvjeti na snijegu savršeno poklope, kada sunce grije sa leđa, kada vidiš svoju sjenu koja uživa skupa s tobom…

By popular demand i drugi video snimljen tog dana:

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Zašto misterij? Zato što se na pola sata vožnje od Katschberga nalazi Obertauern koji je po meni najbolje Austrijsko skijalište na kojem sam bio. Ako je to samo pola sata vožnje razlike, zašto bi netko stao u Katschbergu umjesto da produži prema Obertauernu?

Da razriješim taj misterij, uputio sam se posredstvom najboljeg organizatora jednodnevnih ski/board izleta – agencije Izazov – na Katschberg-Aineck. Pošto je datum 3.3. ovo je ujedno i zatvaranje sezone, barem meni, jer snijeg već dosta trpi i vrijeme je da se pozdravim sa njime.

U kontekstu skijanja/bordanja 3.3. treba uzeti u obzir da je temperatura bila vrlo visokih 11 stupnjeva u 14h što znači da se snijeg dosta topi. Ali, onda ono najbitnije dolazi do izražaja – mikrolokacija. Neke staze generiraju ogromne hupsere od ranog jutra dok neke prijeđu u hupsere tek iza 14h. Pod ogromne hupsere mislim zaista na ogromne hupsere od metra visine kakve još nigdje nisam vidio.

Upravo zbog te mikrolokacije Aineck je ono što želite, ne Katschberg. Osim bolje mikrolokacije zbog koje snijeg puno bolje drži, Aineck ima nekoliko širokih i dugačkih staza koje jako podsjećaju na one u Francuskoj. Jedna od njih se zove A1 te je na tablama označena ikonom za autoput. Ići ću čak toliko daleko da ću Aineck proglasiti daškom Francuske nadohvat Zagreba. Aineck ima nešto je rijetkost za skijališta općenito, a ne samo za skijalište te veličine – dvije gondole koje zaista imaju ogroman kapacitet te se čini da gužva na Ainecku ne postoji.

Moja preporuka jest da ako idete autom, potrošite još 15tak minuta (prema google mapsima) od Katschberga od Ainecka jer ćete ionako većinu vremena (ako ne i svo vrijeme) provesti tamo. U suprotnome osuđeni ste na rješavanje labirinta između hotela da dođete do žice za Aineck, a taj labirint nikako nije board friendly. Ako ste autobusom, ista preporuka vrijedi – prijeđite što prije na Aineck jer su staze daleko bolje.

Par slika sa ovog izleta:

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ovaj tekst namjerno nisam stavio u svoj pizza vodič jer je totalno van kategorije po svim točkama optužnice – em nije lako dostupna (radi se o Londonu ipak), em je bezkvasno tijesto (sourdough ili ti kiselo tijesto) i za kraj tako je dobra da suza sama krene kad se sjetim.

Da krenem redom, kiselo tijesto ili sourdough je način dizanja tijesta bez kvasca, pomoću bakterija koje su već u brašnu, uz eventualnu pomoć dodatnih kultura bakterija. Pošto su bakterije sveprisutne u našim životima tako svako brašno (ovisno i tipu žitarica i načinu mljevenja) ima svoj set bakterija. Ako ih pustite da se razviju, zakiseliti će tijesto te će prilikom pečenja obaviti dizanje, što je inače posao kvasca. Za više informacija konzultirajte wikipediju.

Kvasac nije ništa drugo doli mješavina bakterija koja je uvijek nabrijana, tako da što brže obave svoj posao i da vam tijesto “uspije”. Proces kiseljenja tijesta sa bakterijama koje su već u brašnu obično dugo traje, do nekoliko tjedana i nosi visoki rizik od toga da vam tijesto ne uspije, pa nije ni čudno zašto se pizze sa ovim tijestom ne mogu naći na svakom koraku. Vjerojatno se pitate sad čemu sve to kad se to može sa kvascem napraviti za čas? Dva su razloga – okus i tekstura tijesta. Kvasac zbog svojeg osiguranja da vam tijesto uspije svaki put i to što prije donosi specifičan okus tijestu kojeg vrlo vjerojatno ni ne registrirate jer ste naviknuti na njega. Tekstura je također drugačija a sad kad razmišljam o njoj, nisam siguran da vam mogu opisati po čemu je drugačija. Barem ne bez još nekoliko odlazaka na degustaciju iste, koji se najvjerojatnije neće dogoditi.

Establishment se zove Franco Manca prema vlasniku koji još uvijek radi u kuhinji i upravlja svim bitnim aspektima iste. Mi smo posjetili prvi, ajmo reći originalni lokal u Brixtonu, jer nam je bio najbliži hostelu u kojem smo odsjeli. Put do istog nije bio ni najmanje lagan jer je bila subota, a vikendom se većina linija podzemne servisira, pa ih mijenjaju autobusne linije. A ako vam je snalaženje podzemnom komplicirano, bolje vam je da niti ne pokušavate pronaći zamjensku liniju autobusa. No, zahvaljujući temeljitom promišljanju i solidnoj intuiciji autora ovog teksta otprve smo sjeli na dobar autobus i za čas smo stigli na market u Brixtonu.

Market u Brixtonu sam po sebi je znamenit zbog nekoliko stvari, od kojih je samo jedna pozitivna. Prva (i to pozitivna), u njemu se nalazi Electric avenue, koju je opjevao Eddy Grant u istoimenom klasiku. Electric avenue je dobila taj naziv jer je bila prva shopping ulica koja je dobila električnu rasvjetu. Pjesma se odnosi na pobunu koja je izbila 1981. zbog gomilanja nezadovoljstva pretežno afro populacije Brixtona radom policije. Druga znamenitost Brixtona jest da se tamo svako malo bune, kao što možete vidjeti na wikipediji. Zbog većinom afro populacije koja je pušila travu na ulici policijske racije su bile česte i tek su nedavno uspjeli staviti (zlo)uporabu marihuane pod kontrolu. Treće, u Brixtonu je 17.4.1999. eksplodirala bomba punjena čavlima za vrijeme špice na tržnici u kojoj je ozlijeđeno 50 osoba ali na sreću nitko nije poginuo. Na mjestu eksplozije stoji spomen ploča svim žrtvama napada.

A najbolja pizza u Londonu je desno kod bijelo zelene zgrade pa prva lijevo…

Dakle, da se vratim na najbolju pizzu u Londonu. Ako ste kliknuli na službeni sajt Franco Manca vidjeli ste vjerojatno asketski dizajn koji se nastavlja se i u samoj pizzeriji. Na meniju imate šest pizza i nešto malo drugih jela i dac it. Jedno pivo na meniju i jedna limunada koji oboje spadaju u nešto najbolje u mom životu što sam probao kompletiraju asketski dojam kojemu unatoč, apsolutno ništa ne nedostaje. Ogroman red koji se ne smanjuje, u svakom trenutku barem petnaestak ljudi čeka svoju pizzu ili stol za sjesti. Za našeg boravka u pizzeriji, pizze bez prestanka izlaze iz peći i unatoč tome čekali smo nešto više od pola sata. Ali vrijedilo je svake minute čekanja. Ako se nađete u Londonu i imalo znate cijeniti dobru pizzu, Franco Manca je establishment kojeg ne smijete propustiti.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Možda vam naslov zvuči suicidalno ali vjerujte mi na riječ. Vožnja biciklom po praznom autoputu je ono što bi svaki ozbiljan biciklist koji drži do sebe trebao napraviti. Barem jednom u životu.

Naoružan sa puno vjere, entuzijazma i iskusnim vodičem krenuli smo dužom rutom iz Travnog prema Mićevcu, preko autoputa pa sve do početka Velikogoričke obilaznice koja je još u izgradnji – odmah poslije sela Kobilići. Fini novi asfalt koji samo čeka bicikliste.

Nakon stanke sa okrijepom na benzinskoj postaji nakon Velike Gorice, krenuli smo prema petlji za uključenje na autoput u izgradnji. Moram priznati da je samo uključenje na autoput bilo frkovito jer malo je teško oduprijeti se tom nagonu da će te nešto pokupiti sa 100 km/h. I to s leđa.

Do tog autoputa može se doći i kraćim putem – kroz Dugave preko ranžirnog kolodvora i onda samo ravno do gradilišta nadvožnjaka u Velikom Polju. Tamo se morate malo probiti kroz uličice da se uključite na autoput.

Cijelu kartu ove vožnje možete vidjeti ovdje

Dobar restoran i dobru hranu uvijek volim spomenuti na svom blogu, ali kad me neki ambijent tako oduševi sa hranom čini mi se da samo spominjanje nije dovoljno.

Novo otvoreni restoran Palatin u Varaždinu nosi potpis Stephana Macchija i mogu vam reći da to ime jako puno znači. Vjerojatno ga znate iz njegove serije na RTL-u, neki ga vole, neki ga mrze, nekima je antipatičan ali ono što mu morate priznati jest da stvarno zna svoj posao.

Hrana koju sam tamo imao priliku konzumirati je nešto fantastično. Samo ću posebno izdvojiti desert – mousse od tri vrste čokolade u slojevima sa prženim bademima. Taj desert je toliko dobar da sigurno postoji neka država gdje je zabranjen. Taj desert je jedan od onih kad poželite da ono sve prije što ste pojeli nije bilo baš tako fino pa da možete još jedan mrknuti. Nažalost, sve ono prije je bilo jako fino pa svoj desert možete jedino razvući da vam ćef što dulje traje.

Ukratko, ako ste u Zagrebu – isplati se otići na izlet do Varaždina zbog ovog restorana, a ako ste u Varaždinu – nemate izgovor da ga ne posjetite.

Njihov službeni web je malo štur i antipatičan (kao i svi flash only webovi na koje sam alergičan) ali na svu sreću puno više informacija možete saznati na njihovom Facebook profilu.

Ili drukčije, Bečko Sljeme, i to iz više razloga. Prvi bi bilo veliki broj staza sa samo tri žice (sidra i slično ne brojim). Drugi bi bio, uzrokovan prvim razlogom, velike gužve na sve tri žice. Osim toga, skijalište ima još nekoliko neobičnih detalja kojima se ističe od ostalih, a tko bude pažljivije gledao kartu, možda će i skužiti:

Došli smo u nedjelju, negdje oko 8 ujutro, i bili iznenađeni kako smo dobili mjesto na prvom parkingu, tik uz blagajnu. Na karti, taj parking je označen kao P1. Nakon podužeg čekanja za karte, i ništa ne sluteći, sjeli smo na žicu i krenuli gore. Prilikom sjedanja na žicu na najdoljnoj stanici, sjeda se na svaku drugu sjedežnicu. Nakon kraće vožnje, iznad njiva i kuća – šok i nevjerica. Na onu svaku drugu praznu sada sjeda ekipa sa prve stanice gdje staze završavaju. Nešto što zaista nigdje nisam vidio. Isto tako, ako vam se ne pješači, povratak nazad na P1 je isto žicom, inače ćete se nahodati. Inače, ekipa se parkira na zavojitoj cestici koja vodi skoro do pola skijališta, tako da nije čudno da ostaje mjesta na “glavnom” parkingu.

Osim toga, gužve na svakoj žici su poprilične. Da nemam završenu školu guranja na Sljemenu ovo bi bila totalna katastrofa. Ovako, sa usavršenim tehnikama guranja, prosječno čekanje na žici je bilo oko 20 minuta.

Inače, skijalište je vrlo simpatično. Gužvi na stazi nema, jer svi većinu vremena provode čekajući na žicu. Staze su dugačke i vrlo dobro uređene, poslije 12 dosta prelazi u led, ali ovo je takva sezona očito, jer se to svugdje događa. Na gornjoj trećini se nalazi novo otvoreni restoran sa prelijepim pogledom na okolna brda, a ni pogled sa samog vrha nije za baciti.

Ono što mi je žao što nismo probali, a nigdje do sada nisam vidio, jer uređena i ograđena staza za spuštanje na gumi

Možda u idućem posjetu, ako ga uopće bude, jer su gužve zaista bile brutalne, kao što se može vidjeti na slikama.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Smatrajte ovo prvim postom u nizu hrvatima opskurnih i nezanimljivh skijališta. Nezanimljivih zato što nadomak lijepe naše ima puno puno velikih i lijepih skijališta koja su puno zanimljivija hrvatima od ovih gdje se pašanac i ja smucamo. Budimo realni, tko se želi voziti skoro četiri sata do skijališta veličine Rogle?

Prvi u nizu malih i opskurnih skijališta je Mönichkirchen – Mariensee. Da nisam bio ziher siguran da smo u Austriji, mislio bih da smo negdje krivo skrenuli i završili u Mađarskoj. Da, Mađara je bilo ko Hrvata na Krvavcu vikendom.

Mönichkirchen je jedno lijepo skijalište koje vas svojom nepretencioznošću jednostavno osvoji. Neće vas privući ogromnim brojem staza ili žica, ali će vas osvojiti sa svojim pitoresknim pogledom, blagim stazama i kratkim redovima za žice. Ako imate klince ili se još učite na snijegu, ovakvo skijalište želite.

Iznenađujuće, cijene hrane i pića na skijalištu su bile vrlo vrlo normalne. Gulaš i pecivo su bili 3,5€ što je ugodna promjena od recimo Obertauern-a gdje bez 7€ nećete ni primirisati nešto za jesti. Vrijeme nas baš i nije poslužilo, dolje su bili oblaci ali nas je sreća poslužila pa je većina skijališta bila iznad oblaka. Umalo smo otišli bez ijedne fotke, ali pred kraj dana se vrijeme malčice popravilio pa sam skočio do auta po digitalac da okinem koju. Uživajte!

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Spinalonga je jedno od klasičnih turističkih odredišta na Kreti gdje ćete sresti hrpe turista. Ipak, zahvaljujući malo zabačenijoj lokaciji nećete doživjeti gužve poput onih na Knossosu.

Tvrđava smještena u predivnom zaljevu, postala je otok zahvaljujući Veneciji koji su iskopali vezu tog malog otoka sa velikim otokom pokraj – da bude učinkovitija kao tvrđava. Nakon što su prošle sve te vojne potrebe za Spinalongu postala je kolonija za gubavce. Da stvar bude još bolja, među gubavce je i sirotinja išla živjeti jer uvjeti nisu uopće bili loši, a sama Spinalonga je bila prva građevina u tom dijelu Europe koja je imala struju zahvaljujući Englezima koji su donirali dizelski generator. Samo da dobijete dojam koliko je ovo nedavna povijest, posljednji stanovnik Spinalonge – svećenik – je napustio otok 1962. godine.

Spinalonga je definitivno mjesto na koje se isplati otići. Same ruševine tvrđave nisu nešto vau, ali zato okoliš u kojem je sve to smješteno nešto prekrasno.

Prije nego što krenete na slike, samo bih napomenuo da boje nisu frizirane u post-processingu. Ovo je kako ih moj Canon EOS 450D vidi, a ja moram priznati da su začuđujuće blizu stvarnoj boji.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Elafonisi je plaža na koju vas turistička agencija neće voditi. Razlog je jednostavan – cestovna katarza koju morate proću odvraća normalne turiste tako da ostaju samo oni nenormalni. Toliko je zabačena da čak nema ni stranicu na wikipediji. Spominje se, na popisu plaža te regije i to je to. Ali dragi moji – katarza koju morate proći dok dođete jebeno vrijedi. Ne vjerujete mi? Pogledajte kako to izgleda na Google Earth za početak.

Elafonisi kako ga Google Earth vidi

Ako ste u Iraklionu/Hersonnisu, do tamo će vam trebati nešto preko pet sati vožnje. Preporučam stajanje i razgledavanje Chanie, nakon koje imate još skoro dva sata katarzične ceste, planinskih prijevoja, jednotračnog tunela i inih serpentina do plaže. Ali zato, kad dođete tamo, i kročite na taj pijesak, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Ja takav pijesak u životu nisam vidio. Nije muljast, i ne muti vodu. Kada hodate kroz plićak, što je cijela plaža, pijesak koji podignete odmah se spušta na dno. Najdublji dijelovi imaju vodu do pasa, dok je većina plaže sa vodom do koljena. I da stvar bude još bizarnija, u takvom plićaku ima ribe. Voda je odvratno ugodna, ne pretopla, ne prehladna. Šta da kažem, dašak Kariba u Europi.

Pošto je plaža okružena koraljnim grebenom, dotični se mrve već stotinama godina te pijesku daju crveknasto/ružičasti sjaj koji je nešto nevjerojatno. Da stvar bude još bolja, vodi i pijesak su toliko čisti da ugrožena vrsta morske kornjače Caretta Caretta dolazi tu položiti svoja jaja.

Nastavite čitati na Vnukblogu: