Vnukblog

Kada sam pokretao tvrtku, odnosno u vremenu između otkaza sa zadnjeg radnog mjesta i otvaranja tvrtke, imao sam i planove i ciljeve i načine kako ću ostvariti te ciljeve itd. Ono što bi braća ameri rekli - the whole works.

Danas, kada gledam unazad ne mogu da se ne čudim i ne smijem sam sebi. Svi planovi su propali a sve ideje koje sam imao su doživjele crash&burn ogromnih razmjera. Sve ono što sam mislio da je bitno, zapravo uopće nije bitno, ali ni najmanje. I da stvari budu još gore, da sam nastavio gurati te planove sad bih vrlo vjerojatno bio u ogromnim dugovima i bio bih prisiljen uzeti GOOD (Get Out Of Debt) job.

Pošto je 01.06.2008. bio moj prvi breaking point koji je sada zaista i prošao, mogu reći da sam došao do jednog vrlo bitnog zaključka.

Vrijeme. Vrijeme je vaš najbolji prijatelj. Vrijeme će riješiti sve probleme ili će ih učiniti nebitnima.
Time is on your side.

Sjetite se što vas je mučilo prije recimo deset godina. Koji su bili vaši problemi tada? I jesu li još uvijek?

Vrijeme će vam pokazati da li je vaš plan dobar. Vrijeme će vam donijeti nove kupce i riješiti vaš starih koji nisu više bitni. Što vi trebate napraviti da bi ovo ispalo idilično kako i izgleda? Osigurati prihode kroz vrijeme.

Kada to napišem ovako, zvuči šuplje. Uvjeravam vas da je u mojoj glavi to puno bolje zvučalo. Nemojte mi vjerovati na riječ. Svi savjeti koje ćete pročitati u vezi posla i financija, što vlastitih što poslovnih - su iznimno jednostavni. Ono što vi trebate - proizvesti svoju interpretaciju dotičnih savjeta. Savjet koji niste dobro promislili ne smijete nikako primijeniti.

Već sam ovo sigurno napisao u nekom od prethodnih postova u kategoriji Poduzeništvo - ali promislite još jednom. Nije li to najsavršeniji poslovni plan? Ako vam je zaista svejedno da li će vaš plan uspjeti ili ne (jer će vrijeme pokazati jeste li slučajno pogodili dobar plan) jer prihodi koje imate neovisno od vašeg plana će vam omogućiti da progurate kroz - što? Vrijeme.

Odgovor je uvijek vrijeme.

Vaša je samo odluka da li će vrijeme raditi za vas ili protiv vas.

Priznajem da nisam planirao pisati drugi dio posta o Exit strategy-u, ali komentar koji sam pročitao na tom postu je pokazao da sam ostavio prostora nedoumici, pa onda bolje da pojasnim. Isprva sam krenuo pisati odgovor na komentar ali kad sam vidio da je taj odgovor veličine omanjeg posta, zašto ga ne napisati. Hvala nebesima što postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom (neki zlobnici koji me poznaju će sada pomisliti da to uopće nije teško) jer tako nastaje zdrava diskusija. I postovi na vnukblogu.

Komentar kojeg je Zoran ostavio jest:

Ne bi se složio sa ovom teorijom jer za posao treba velika upornost najlakše je odustati.

Slažem se da je potrebna velika upornost, ali netko nije pažljivo čitao. Odustajanje je teška riječ, ali da li to znači da ju ne smijemo uopće koristiti jer zaziremo od nje same? Ljudi, zapamtite:

Sticks and stone may break my bones, but words can never hurt me.

Jasno je da bez velike upornosti nećemo nigdje stići, u poslu pogotovo, ali dokle? Gurati 20 godina, životariti i preživljavati te onda jedno nedjeljno kišno popodne zaključiti da ipak ne ide? Upropastiti si pola života i onda odustati? Poanta postavljanja breaking point-a jest točka u kojoj odustajemo, ali u pozitivnom smislu, da nas spasi od nas samih. Jasno da je nekim ljudima jednostavnije zabiti rogove u nešto i gurati svom snagom. To je dobra metoda, koju mnogi primjenjuju ali tu nastaju dva problema. Prvi je da dok snaga gura glava ne može intervenirati. Drugi je nastajanje comfort zone, koja će nas prije ili kasnije umrtviti i kroz vrijeme nam još više umanjiti šanse za uspjeh.

Gledano sa druge strane, ako nemamo postavljena mjerila za (ne)uspjeh, kako ćemo prepoznati u kojem smjeru naš posao ide. Napreduje ili nazaduje? Uspoređivati ćemo GFI od danas i prije pet godina? I vidjeti da smo dvije godine napredovali, dvije nazadovali i zadnju smo stagnirali. Efektivno, kuda smo stigli? Na isto mjesto odakle smo krenuli, samo sa pet godina života manje. Pet godina koje nam nitko ne može vratiti i nadomjestiti.

Zato treba imati exit stragtegy, breaking points i puno strpljenja za uspjeti u poslu. Upornost je ono kako će drugi to nazvati kad pričaju o vama. Vi ne smijete to tako zvati, zbog sebe samih.

U životu (a poslu pogotovo, pošto je posao samo mali podskup života) treba bit spreman na sve, pa tako i na odustajanje, ma koliko god nam to ružno zvučalo.

Za kraj, isječak iz mog valjda omiljenog crtića Hoodwinked, o tome kako uvijek treba biti spreman na sve. Uživajte.

Znam da vjerojatno svi čekate slikice Big Bena i ostalih world-famous pizdarija ali to će morati još malo pričekati. Ono što je meni bitnije jest tema spomenuta u naslovu.

London je ooogroman grad. Populacije između 12-14 milijuna ljudi (ovisi koliko ilegalaca je u posjeti rodbini) i površine kao da Zagreb razvučete od granice sa Slovenijom do Siska i skoro do Karlovca na jugu, iza Ivanića na istoku te Krapine na sjeveru. I da, Medvednica bi morala biti ravna. Otprilike toliko ogromno. Moj primitivni hrvatski mozak ima problema da uopće pojmi tu veličinu.

Sad par brojki. Vozač autobusa u Londonu ima plaću od 500 funti tjedno plus prekovremeni. Nisam siguran, ali mislim da se kod njih porez plaća iz plaće (dakle morate čuvati pare da možete platiti porez državi na kraju fiskalne godine). Najam minijaturnog stana (iliti garsonijere) je već od 150-180 funti po tjednu. Hrana je nešto kao kod nas sa tendencijom da je nešto skuplja. Fast food-ovi i sl su skuplji nego kod nas (burger king meni je preko 5 funti). Gradski prijevoz u najjeftinijoj varijanti (bus) košta 90p za jednu vožnju. Underground u najjeftinijoj varijanti košta 2 funte.

Brzi pogled na IT oglase za posao u Londonu pokazuje da cifra od 750 funti tjedno nije nedostižna. Nekako mi se čini da ako mi firma propadne selim na zapad.

Poduzetništvo u Londonu je nešto što me je najviše uzrujalo za vrijeme boravka. London ima preko 100 poslovnih inkubatora (centara) gdje možete dobiti poslovni prostor za đabe cijenu, savjete itd. Koliko ih ima cijela Hrvatska? Točan odgovor je - manje od 100. Šetnjom kroz grad vidio sam da dvije njihove banke startup-e oslobađaju plaćanja svih naknada(!!!!) za prve dvije godine poslovanja. Temeljni kapital za LLC (naš d.o.o.) iznosi 1000 funti.

Pokušao sam pronaći tax benefits za startupe ali nije mi pošlo za rukom. Nekako u svjetlu svega gore navedenoga ne mogu se ne čuditi našoj maloj prčiji od države. Ali sa druge strane, uspjeh vlastitog posla u našoj maloj prčiji sa dva bijesna orangutana na grbači (država i banka) skoro da garantira uspjeh bilo gdje u svijetu. Velika utjeha, zar ne?

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) - nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite - što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje - nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy - unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim - silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.

Mjesečni harači za tvrtku - mjesečno plaćate 55kn članarine Hrvatskoj Gospodarskoj Komori a od toga nemate ništa. Dapače, čini mi se da je i ništa ustvari nešto u odnosu na ovo što dobivaš od njih. Čak ni račun ne izdaju!!! A da stvar bude još bolja, taj harač sjedne na poreznu (isto kao i doprinosi) i nitko ti za to ne kaže, a oni uredno obračunavaju kamate, tako da ako nisi pazio možeš najebati vrlo jednostavno. Trebate ukalkulirati trošak knjigovodilice koja će vas voditi kroz sve to. Nikako nemojte pristati na cifru veću od 1000 kn mjesečno jer je to pljačka.

Osim toga, moram spomenuti i troškove za koje se ne zna (jer ni ja nisam znao u fazi u otvaranja tvrtke) – plaća se turistička članarina (0,025% od godišnjeg prometa – za 2007 do 30.4.2008) i naknadu za Hrvatske Šume (0,07% od godišnjeg prometa – za 2007 do 30.4.2008). Detaljnije od toga ne mogu reći jer ni sam ne znam (nisam još ništa od toga platio, već mi je knjigovodilica rekla za to). Mislim da ima neki godišnji porez na tvrtku ali za to nisam siguran niti koliko iznosi.

Iznos temeljnog kapitala - ako imate više od 20k kn kapitala koje želite uložiti u tvrtku, uplatite samo 20k kao temeljni kapital a ostalo kao pozajmicu kad otvorite račun u nekoj poslovnoj banci. Zašto? Kako u vojsci kažu – ne javljaj se dobrovoljno za ništa. A ako (zakonske) potrebe za nečime nema naravno da to nećete raditi, jel tako?

Velika je razlika između trošiti pare i izvlačiti pare (kada imate tvrtku)

U poslovanju tvrtke morate imati svaku kunu opravdanu, bilo računom, bilo isplaćenu kao plaću, bilo kako. Pojam izvlačiti znači da pare izađu iz tvrtke bez da država dobije svoj komad kolača (ili da taj komad bude što manji) a da vas prilikom toga ne uhvati sa šapom u cookie jar.

Razlozi za temeljni kapital iznad 20k kn su sljedeći: ego, strani investitor koji vam daje pare pa vas boli k*, javljanje na državne natječaje (na kojima ionako ne bi prošli bez rođaštva i sl) i javljanje na natječaje koji pomoću visine temeljnog kapitala žele eliminirati onemanband firme. Dakle, u stvarnim uvjetima života i poslovanja, nema dobrog razloga zašto imati temeljni kapital veći od minimuma. Pozajmice su dobre jer ono što ste posudili tvrtki (dakle ono iznad 20k kn) možete dobiti van legalno a da država ne uzima svoj dio. Ja trenutno živim tako što si isplatim plaću i onda neto iznos vratim nazad kao pozajmicu – jednog dana kad bude para moći ću ih dobiti van jeftino.

Unos stvari u tvrtku kao dio temeljnog kapitala - ukratko: nemojte. Ne prijavljujte ništa kao vlasništvo firme osim onog što apsolutno morate za obavljanje posla (opet vojska princip). Osim što ćete imati dodatne zajebancije (i troškove) oko procjene vrijednosti stvari, u slučaju zatvaranja tvrtke (a pogotovo stečaja) imati ćete problema da dobijete te stvari nazad.