Vnukblog

Nakon godinu dana od prošle usporedbe došlo je do zanimljivih previranja na domaćem tržištu banaka, pogotovo kada se uzme u obzira da “kriza” još uvijek traje.

Došlo je do laganog “preslagivanja” – četiri banke su poskupile, četiri su pojeftinile svoje tarife, a Raiffeisen banka je ostala najpovoljnija ako ne radite sa gotovinom.

Ako radite sa gotovinom, iznenađenje je priredila Splitska banka sa svojim paketima u kojima daje popust na domaći platni promet od 15% u najmanjem paketu. E sad, postoji uvijek opcija da sam ja krivo protumačio njihove tarife, odnosno da je polog gotovine nekako “izuzet” iz tog popusta, pa to svakako provjerite. Ako je to točna informacija, ovisno o količini gotovine koju polažete možda vam se veći paket kod Splitske banke zaista može isplatiti.

Cijelu analizu možete preuzeti ovdje.

U nedostatku bolje, ili da budem brutalno iskren – hrvatske riječi – za to što se meni dogodilo moram koristiti englesku verziju. Prema wikipediji još su stari grci imali te probleme te su to vrlo lijepo sročili:

An epiphany (from the ancient Greek ἐπιφάνεια, epiphaneia, “manifestation, striking appearance”) is the sudden realization or comprehension of the (larger) essence or meaning of something. The term is used in either a philosophical or literal sense to signify that the claimant has “found the last piece of the puzzle and now sees the whole picture,” or has new information or experience, often insignificant by itself, that illuminates a deeper or numinous foundational frame of reference.

Ovaj post se velikim dijelom referencira na jedan prijašnji post, gdje je sad već legendarni poduzetnik izjavio “jebe se meni prodavao ja čavle ili software”. Ovaj post se odnosi na one koji naravno nisu “pravilno” nastrojeni poput našeg već legendarnog poduzetnika.

Da ova priča bude još bolja, nisam bio niti svjestan da mi se epiphany dogodio. Tek sam danas pri ležernoj rano jutarnjoj kavici sa kolegom dok smo pretresali neke trice i kučine iz vlastitih života, što trenutnih što prošlih shvatio.

Shvatio sam da sam napravio prvi korak prema stavu našeg legendarnog poduzetnika. Shvatio sam da negdje u minulih šest mjeseci počeo shvaćati da je moj rad – nazovimo ga programiranjem – samo sredstvo da se dođe do novca. Ponoviti ću bitan dio – samo sredstvo da se dođe do novca.

Wow. Mind blowing, zar ne

Premotajmo sad malo unazad, i to ne malo već dosta. Premotajmo do kraja 2007. kada sam (službeno) krenuo u vlastiti posao. Taj elan i vjera u sebe su zapravo strašno kvalitetna maska kojom su presvučeni svi strahovi, nesigurnost i bojazni kako će to sve u stvarnosti funkcionirati. Problem je što se ta maska treba u nekom trenutku skinuti. Poput pomoćnih kotačića na vašem prvom biciklu. A taj trenutak svakome će doći. Moj je došao vrlo suptilno, možda i presuptilno – da nisam ni primijetio da se maska skinula. Do jutrašnjeg epiphany-a.

Usporediti ću to sa onim trenutkom kad vas tata uči voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, i drži vas ispod sica. Vi veselo pedalirate da ni ne primijetite kako je vaš oslonac ostao negdje daleko iza vas, a da vozite sami.

Upravo je takav osjećaj. Kao da napokon vozim sam, bez pomoćnih kotačića.

Za kraj ću samo reći da krasan osjećaj riješiti se prtljage i omogućiti samom sebi rast u novim i nepoznatim smjerovima. Da povučem paralelu sa mojom trenutno omiljenom igrom – ovo je novi level, i to jedan kojeg sam jako dugo čekao.

Želite pokrenuti savršen vlastiti posao. Savršen? Onaj zbog kojeg ćete biti sretni kao prase u blatu? Zaraditi milijardu novaca? Ja sam vrlo oprezan po pitanju etiketiranja stvari i pojmova kao savršeni i idealni. Ali opet, kada me entuzijazam ponese tu je teško zadržati kontrolu nad samim sobom. Ako još i pokušavate obuzdati sami sebe to je odlično, jer već radite više na svom ponašanju nego većina ljudi.

Nikad neću zaboraviti kad sam sa jednim klijentom nešto dogovarao oko načina plaćanja, i onda me direktorica firme pitala: “Jel to zauvijek?”. Umm… Zauvijek je strašno teška riječ, a samo radi zabavnog faktora ću napomenuti da je nakon cca osam mjeseci ta suradnja prekinuta. Eto koliko “zauvijek” može trajati. No, vratimo se nazad na savršen posao.

O pokretanju posla sam već pisao, i ovaj post se odnosi na onaj dio populacije iz maloprije linkanog posta koji kreće u vlastiti posao iz entuzijazma i želje za bolje sutra.

Faktori koji trebaju biti zadovoljeni za pokretanje vlastitog posla (i savršenog i uspješnog) su:

Uočite mali kružić u sredini. To je vaš savršen posao. Jedan mali podskup tri navedena čimbenika koji čine svaki poduzetnički poduhvat.

Da ilustriram graf sa primjerom. Ja obožavam bordanje i to mi je najdraža aktivnost kojom se mogu baviti. Čist zrak, priroda, snijeg, brzina, sloboda – ukratko užitak. Dakle to su “stvari koje volim”. Trebamo zadovoljiti još dva segmenta. I tu već ulazim u probleme. Stvari u kojima se vidim – što bih ja mogao raditi vezano uz bordanje? Aummm. Ugh. Hmm. Ništa? Recimo otvaranje turističke agencije koja će voditi ljude na bordanje, pa ću posredno i ja se više baviti bordanjem. Iako je ovo vjerojatnije više zavaravanje samog sebe nego neko realno očekivanje. Sav posao koji ide uz pokretanje turističke agencije – prve asocijacije su fuj bljak papirologija natezanje sa ljudima.

Ali recimo da smo pokrili “stvari u kojima se vidim”. Treće je “stvari za koje su ljudi voljni platiti” ili drugim riječima prihodi vaše nove firme. Kako će moja agencija ponuditi aranžmane ljudima koji će biti privlačni sa dovoljnim prostorom za zaradu? Da li ću samo preprodavati tuđe aranžmane ili ću organizirati i vlastite?

I sad se vratimo korak nazad. Agencija mi nije baš dobra implementacija “stvari koje volim”. To je više birokracija nego “stvari koje volim”. Da bih bolje ispunio svoje želje, trebao bih biti bliže snijegu. Kao npr škola bordanja. Da li se od toga može živjeti? Sad je trenutak da odradite jednu cost-benefit analizu, kao i SWAT da realno sagledate stvari.

Graf kojim sam gore opisao proces odlučivanja je samo jedan pogled na tu analizu da li se trebate upustiti u pokretanje vlastitog posla. Kao i kod svake analize bitno je imati otvoren um i ne gledati sve ružičasto. Jer u stvarnom svijetu su sve boje prisutne, osim ružičaste. Flamingos not included.

Od zadnje usporedbe je prošlo više od godine dana, što znači da je nova usporedba long overdue. Pogotovo kad se uzme u obzir da je zadnja godina izrazito krizna, da se pipe masovno zavrću i da su mastodonti poput banaka shvatili da nečime trebaju privući poduzetnike u svoje okrilje.

Tako, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je većina banaka pojeftinila svoje usluge (barem oni koji su bili bezobrazno skupi) osim (očekivano) Zagrebačke banke koja svoje ovce, pardon klijente, sad još jače striže.

Splitska banka je iznenadila sa paketom koji zapravo i ima smisla (za razliku od onih u ZABA-i) ali s druge strane je razočarala sa webom kojeg kao da je radio neki epileptičar pa morate pogađati gdje treba kliknuti da bi ste nešto vidjeli, a olovka i papir za izračun konkretnih cijena usluga nisu na odmet.

Isto tako, može se primijetiti da nisu dirali proviziju i naknade na novčane pologe u bankama što je znak da je to ogromna krava muzara od koje neće smanjivati količinu vrhnja koje ubiru.

Cijelu usporedbu možete skinuti ovdje.

Nekako sam preskočio jedan update ove usporedbe ali nekako mi se čini da je dobro tako. Pošto se “kriza” ipak zahuktala, biti će zanimljivo vidjeti kako se banke ponašaju na domaćem tržištu.

Loša vijest za sve nas jest da su sve banke osim Zagrebačke podignule naknade, a pogotovo Hrvatska Poštanska Banka koja je dignula naknade za transakcije unutar i izvan banke za skoro 100%!!! Uprava HPB-a je vjerojatno vođena mišlju “ako će da te guli, bolje da te guli domaći nego stranac“.

RBA je i dalje najpovoljnija ako nećete polagati gotovinu, dok je PBZ najisplativija ako ćete imati gotovinu za polog.

Jedna ispravka u odnosu na prošlu usporedbu se odnosi na Model Poduzetnik Zagrebačke Banke koji je nakon pomnijeg proučavanja ispao veća prijevara nego što sam isprva mislio. Naime, naknade za transakcije su iste kao i kod obične tarife, a veću mjesečnu tarifu plaćate da bi ste bili oslobođeni raznih naknada kod recimo dizanja kredita itd – ukratko prijevara.

Cijelu usporedbu možete skinuti ovdje.

Već dugo mi se to nije dogodilo – da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata – stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko – ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest – bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao – oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora – kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS – obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine – u kojem pljujem po Samsung printerima. Čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) – kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik – država, a tko drugi?

U prvom mjesecu ove godine napravio sam ovu usporedbu i moram se posuti pepelom. Mojom nepažnjom sort u Excelu mi je pokvario rezultate. Tako ispada na Zaba nije najnepovoljnija, već PBZ. I tu postoji jedan veliki ali.

Usporedbu možete skinuti ovdje.

Dakle, isto kao i prije šest mjeseci, u nekom hipotetskom godišnjem poslovanju, koje se sastoji od 100 transakcija mjesečno, od kojih je 30% unutar matične banke a 70% izvan, koje se sve zadaju putem internet bankarstva – evo rezultata:

RBA	1428,00
ERSTE	1644,00
HPB	1644,00
ZABA	1680,00
HYPO	1710,00
SPLITSKA	1728,00
ZABA model poduzetnik	1884,00
PBZ	2096,40

Zato sad ponovno radim tu istu usporedbu, ali sa jednim dodatkom. Pošto sam (naravno) sad pametniji nego prije šest mjeseci, ova usporedba će biti realnija. U svijetu tvrtki može se napraviti podjela na dvije vrste: one koje rade sa kešom i one koje ne.

Pod keš podrazumijevam sve oblike maloprodaje kao rezultat kojih imate dnevni utržak kojeg morate položiti u banku na kraju radnog dana. Naravno, pogodili ste, to je još jedna prilika banci da zaradi na vašoj grbači.

Ako vam je dnevni promet samo 10.000,00 kn i imate 25 radnih dana mjesečno, za godinu dana ćete banci vlastitom odlukom ostaviti pozamašnu svoticu. Koliko točno, piše vam u tabeli ispod:

PBZ	5700,00
HPB	6675,00
RBA	6738,00
SPLITSKA	6750,00
ERSTE	6825,00
HYPO	7050,00
ZABA model poduzetnik	8850,00
ZABA	8850,00

Kao što vidite, PBZ je najpovoljnija banka ako morate obavljati polog gotovine. A ako nemate promet gotovine klonite se PBZ-a u širokom luku.

Zaključak: ako ćete imati promet gotovine onda je PBZ najbolji izbor. Ako ćete sve obavljati preko internet bankarstva onda je RBA (na papiru) najpovoljnija. Drugo mjesto dijele Erste i Hrvatska Poštanska Banka.