Vnukblog

U nedostatku bolje, ili da budem brutalno iskren – hrvatske riječi – za to što se meni dogodilo moram koristiti englesku verziju. Prema wikipediji još su stari grci imali te probleme te su to vrlo lijepo sročili:

An epiphany (from the ancient Greek ἐπιφάνεια, epiphaneia, “manifestation, striking appearance”) is the sudden realization or comprehension of the (larger) essence or meaning of something. The term is used in either a philosophical or literal sense to signify that the claimant has “found the last piece of the puzzle and now sees the whole picture,” or has new information or experience, often insignificant by itself, that illuminates a deeper or numinous foundational frame of reference.

Ovaj post se velikim dijelom referencira na jedan prijašnji post, gdje je sad već legendarni poduzetnik izjavio “jebe se meni prodavao ja čavle ili software”. Ovaj post se odnosi na one koji naravno nisu “pravilno” nastrojeni poput našeg već legendarnog poduzetnika.

Da ova priča bude još bolja, nisam bio niti svjestan da mi se epiphany dogodio. Tek sam danas pri ležernoj rano jutarnjoj kavici sa kolegom dok smo pretresali neke trice i kučine iz vlastitih života, što trenutnih što prošlih shvatio.

Shvatio sam da sam napravio prvi korak prema stavu našeg legendarnog poduzetnika. Shvatio sam da negdje u minulih šest mjeseci počeo shvaćati da je moj rad – nazovimo ga programiranjem – samo sredstvo da se dođe do novca. Ponoviti ću bitan dio – samo sredstvo da se dođe do novca.

Wow. Mind blowing, zar ne

Premotajmo sad malo unazad, i to ne malo već dosta. Premotajmo do kraja 2007. kada sam (službeno) krenuo u vlastiti posao. Taj elan i vjera u sebe su zapravo strašno kvalitetna maska kojom su presvučeni svi strahovi, nesigurnost i bojazni kako će to sve u stvarnosti funkcionirati. Problem je što se ta maska treba u nekom trenutku skinuti. Poput pomoćnih kotačića na vašem prvom biciklu. A taj trenutak svakome će doći. Moj je došao vrlo suptilno, možda i presuptilno – da nisam ni primijetio da se maska skinula. Do jutrašnjeg epiphany-a.

Usporediti ću to sa onim trenutkom kad vas tata uči voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, i drži vas ispod sica. Vi veselo pedalirate da ni ne primijetite kako je vaš oslonac ostao negdje daleko iza vas, a da vozite sami.

Upravo je takav osjećaj. Kao da napokon vozim sam, bez pomoćnih kotačića.

Za kraj ću samo reći da krasan osjećaj riješiti se prtljage i omogućiti samom sebi rast u novim i nepoznatim smjerovima. Da povučem paralelu sa mojom trenutno omiljenom igrom – ovo je novi level, i to jedan kojeg sam jako dugo čekao.

Priznajem da nisam planirao pisati drugi dio posta o Exit strategy-u, ali komentar koji sam pročitao na tom postu je pokazao da sam ostavio prostora nedoumici, pa onda bolje da pojasnim. Isprva sam krenuo pisati odgovor na komentar ali kad sam vidio da je taj odgovor veličine omanjeg posta, zašto ga ne napisati. Hvala nebesima što postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom (neki zlobnici koji me poznaju će sada pomisliti da to uopće nije teško) jer tako nastaje zdrava diskusija. I postovi na vnukblogu.

Komentar kojeg je Zoran ostavio jest:

Ne bi se složio sa ovom teorijom jer za posao treba velika upornost najlakše je odustati.

Slažem se da je potrebna velika upornost, ali netko nije pažljivo čitao. Odustajanje je teška riječ, ali da li to znači da ju ne smijemo uopće koristiti jer zaziremo od nje same? Ljudi, zapamtite:

Sticks and stone may break my bones, but words can never hurt me.

Jasno je da bez velike upornosti nećemo nigdje stići, u poslu pogotovo, ali dokle? Gurati 20 godina, životariti i preživljavati te onda jedno nedjeljno kišno popodne zaključiti da ipak ne ide? Upropastiti si pola života i onda odustati? Poanta postavljanja breaking point-a jest točka u kojoj odustajemo, ali u pozitivnom smislu, da nas spasi od nas samih. Jasno da je nekim ljudima jednostavnije zabiti rogove u nešto i gurati svom snagom. To je dobra metoda, koju mnogi primjenjuju ali tu nastaju dva problema. Prvi je da dok snaga gura glava ne može intervenirati. Drugi je nastajanje comfort zone, koja će nas prije ili kasnije umrtviti i kroz vrijeme nam još više umanjiti šanse za uspjeh.

Gledano sa druge strane, ako nemamo postavljena mjerila za (ne)uspjeh, kako ćemo prepoznati u kojem smjeru naš posao ide. Napreduje ili nazaduje? Uspoređivati ćemo GFI od danas i prije pet godina? I vidjeti da smo dvije godine napredovali, dvije nazadovali i zadnju smo stagnirali. Efektivno, kuda smo stigli? Na isto mjesto odakle smo krenuli, samo sa pet godina života manje. Pet godina koje nam nitko ne može vratiti i nadomjestiti.

Zato treba imati exit stragtegy, breaking points i puno strpljenja za uspjeti u poslu. Upornost je ono kako će drugi to nazvati kad pričaju o vama. Vi ne smijete to tako zvati, zbog sebe samih.

U životu (a poslu pogotovo, pošto je posao samo mali podskup života) treba bit spreman na sve, pa tako i na odustajanje, ma koliko god nam to ružno zvučalo.

Za kraj, u mom omiljenom crtiću Hoodwinked ima super pjesmica o tome kako uvijek treba biti spreman na sve. Ako niste svakako pogledajte.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) – nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite – što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje – nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy – unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim – silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Biti ću dobar i učiniti ću vam najveću uslugu u životu – reći ću vam nemojte.

Zašto ljudi kreću u otvaranje tvrtke? Zašto itko skače bungee jump (myself included, i to dva puta sa Šibenskog mosta)? Zbog avanture. U Hrvatskoj je to pogotovo avantura, i to avantura života. Neki psihopati otputuju u prašume Bolivije i šta ti ja znam kuda da bi doživjeli svoju avanturu života, a mi ostali odaberemo lakši način za to – otvorimo tvrtku u Hrvatskoj. Ili kako naša država to zove – trgovačko društvo.

Postoje dvije vrste ljudi koji otvaraju tvrtku, odnosno dva seta motiva. Prvi, onaj lošiji set jest frustracija trenutnim radnim mjestom, vjera u vlastito znanje/sposobnosti, vjera u bolje sutra i visoko samopoštovanje (ja to znam, ja to mogu, ja se to usudim). Pogodili ste, u prvi set spadaju naivci, optimisti i ja. Drugi, onaj bolji set jest želja (i sposobnost) za zaradu. U narodu se to zove “imati nos”.

Vrlo je lako provjeriti u koju skupinu spadate. Ako uz svoj posao uspijevate nešto zaraditi i sa strane te sanjate o tome kako ćete jednog dana živjeti od tog posla sa strane, onda ste definitivno u prvom setu. Ako živite sa filozofijom “jebe se meni prodavao ja čavle ili software” onda ste definitivno u drugom setu, i na tome vam odmah sad od sveg srca čestitam.

Također, ako spadate u drugi set, onda nemate potrebe čitati ovaj post. Ovaj tekst je namijenjen onima iz prvog seta, jer njih (i mene skupa s njima) tek čeka prava borba.

Za ovaj tekst impliciram neke faktore, a to su:

• da nemate bogatog tatu/mamu/ujaka/tkogod koji će vam financirati tvrtku
• da vam tata/mama/ujak/tkogod nemaju prijatelje koji će vam financirati tvrtku tako što će vam donositi posla
• da imate stvarne troškove života (kredit za stan/stanarina)

Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda nastavite čitati. Ako zadovoljavate gore navedene uvjete onda imate dobar razlog koji vas gura dalje i koji će vam davati motiv za dalje.

Recimo da radite neki posao sa strane i došli ste do nekog platoa preko kojeg ne možete uz trenutni posao. Logičan slijed jest napuštanje trenutnog posla i otvaranje vlastite tvrtke. Prva i najvažnija stvar je toliko važna da to ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna – morate si osigurati prihode van firme koji će vam pokriti troškove života. To ne bi trebao biti problem – ako ste radili sa strane uz stalni posao onda to podrazumijeva da već imate prihode van firme. Najgluplju stvar koju možete napraviti jest da prihode svojih klijenata odmah prebacite na firmu. Država će vam pojesti zaradu sa doprinosima i raznim glupostima dok ste rekli keks.

Ako ste dvoumite da li otvoriti tvrtku ili obrt – odgovor je jednostavan: tvrtku!

Ljudi preferiraju obrt jer je lakše izvlačiti novac iz njega i knjige su samim time jednostavnije. Moje mišljenje jest da je to zadnja stvar koja vam treba. Mi u prvom setu živimo svoj posao, liježemo uz njega i budimo se sa iznova napunjenim baterijama za nove radne pobjede – jer svaka radna pobjeda godi egu. “Lakše” izvlačenje novca iz vlastitog posla je ne samo potkopavanje vlastitog posla, nego i varanje samog sebe. Ako je teže trošiti na pizdarije utoliko će vaš stav prema vlastitom poslu biti ozbiljniji – a to vam je više nego očajno potrebno.

U sustavu pdv-a želite biti ovako i onako, a i manje će vas mrziti na poreznoj kao tvrtku. I mislim da ne moram spominjati kako imate daleko ozbiljniji nastup kao tvrtka nego kao obrt.

Ono što sam ja primijetio jest da kad krenete tražiti klijente za svoju tvrtku – vaš rad odjednom vrijedi više. Možete dogovoriti veću cijenu jer ste tvrtka. Vaš rad više vrijedi jer ste tvrtka. Nevjerojatno. Jest da će vam država pojesti dobar dio tog povećanja vrijednosti, ali nema veze. Godi duši i tijelu.

Umjesto toga, prihode “starih” klijenata iskoristite da si financirate život dok se bavite traženjem novih klijenata. Razlog za to je vrlo jednostavan – ako imate sigurno pokriće za troškove života imati ćete opušteniji nastup i pristup novim klijentima, a oni to osjete. Kao što divlje zvijeri mogu nanjušiti strah. Isplaćujte si minimalnu plaću za svoju stručnu spremu dok ste još na temeljnom kapitalu. Dok vam prihodi tvrtke ne počnu pokrivati mjesečne troškove nemojte trošiti neto plaću već ju vratite nazad u tvrtku kao pozajmicu. Vjerujte mi, poslije će vam biti drago.

Mi u prvom setu smo čudna bića. Ali zaista. Cijelo vrijeme dok sam “sanjao” o vlastitoj tvrtki sam imao viziju kako ću se baviti poslom kojeg znam i volim više nego sad dok mi netko stalno dahće za vratom. Ajme koja zabluda. Valjda najveća od svih. Kada otvorite svoju tvrtku, vrijeme koje ćete imati za maloprije spomenuti posao će pasti na pola, ako ne i na manje. Porezna, knjigovođa, i FINA će vam pojesti nekih 10%-15% vremena a najveći danak će vam uzeti traženje novih klijenata kao i održavanje veza sa postojećima.

Nemojte zanemarivati postojeće klijente – ovo je strašno bitno. Apsolutno nije bitno koliko dobro obavljate svoj posao ako zanemarujete kontakt sa klijentom. Napravite si raspored i držite ga se. Ako nemate vremena za otići, nazovite i pitajte kako su i je li sve u redu. Za to vam treba telefon i pet minuta vremena. Navratite nenajavljeni, recite da ste bili u prolazu, popijte kavu i popričajte sa svim (bitnim) ljudima o vremenu. Nebitno. Prema mojem iskustvu, osobni kontakt je više od 50% dobro obavljenog posla. U mojoj branši, apsolutno nije bitno koliko ste dobri kao programer ili kao sistem inženjer ako ne njegujete odnos sa klijentom.

Prvi veći problem koji sam morao riješiti sam sa sobom (koji ćete i vi morati riješiti) jest rad odvojen od radnog kolektiva. Dok radite u tvrtki sa drugim ljudima niste ni svjesni koliko ste ovisni o kontaktu sa kolegama, pa čak i onima koji vam idu na živce. Radio pomaže. Nađite radio stanicu koja pušta muziku po vašem ukusu te sa što manje govorancije i reklama. Ja sam otkrio da me čak i vlastita MP3 kolekcija živcira jer se stalno vrte iste (one koje ja želim) stvari, i to mi je išlo na živce.

Ako ćete raditi od doma, što toplo preporučam jer nema nikakvog smisla uzimati poslovni prostor u najam dok ste sami (što iz financijskih što iz logističkih razloga), morati ćete se naviknuti na to da ste cijeli dan na istoj lokaciji. To mi je najteže palo i trebala su mi cca tri mjeseca (a možda i više) dok sam se naviknuo. Jer nema više “idem doma poslije posla” i “idem ujutro na posao”. Posao je tu, stalno i uvijek. Morate povući čvrste crte kad se radi a kad ne jer će vam inače privatni život otići u krasan k.

Ima dana kad očajnički želim biti u drugom setu ljudi – onom koji može odvojiti posao od privatnog života. Ima dana kad sam čak i ljubomoran. A ima dana kad mi svaki, pa i najmanji uspjeh/postignuće toliko godi da mi je jebeno drago što sam u prvom setu.

Kako god odlučili, sretno vam bilo.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Ovim postom započinjem novi smjer kojim će vnukblog ići od sad pa ubuduće; postovi kojima ću pokušati spriječiti druge da rade iste greške koje sam ja napravio i njihove posljedice iskusio na vlastitoj koži. Kategoriju postova nazvah “Male mudrosti”, jer mislim da je to najbolji opis – stvari koje svi znamo i svi smo ih svjesni ali kad ih treba primijeniti naravno, nigdje ih nema. Od ljudske psihe, obrazaca ponašanja do malih trikova kojima si možete olakšati život. I garantiram vam, da ćete za vrijeme čitanja klimati glavom u afirmativnom smislu, i na kraju se zamisliti – Pa da! Zašto to nisam prije tako gledao?

Silom prilika i odluka koje sam donio, stavio sam se u poziciju da moram stvarno svašta raditi. Jedna od tih stvari, o kojima apsolutno ništa ne znam, a prisiljen sam ju raditi jest marketing. Konkretan proizvod. Jedinstven na tržištu. Nekoć sam bio uvjeren da je to najbolja stvar na svijetu – biti prvi u nečemu. Sad više nisam tako siguran. Tijekom mog (relativno kratkog) radnog vijeka, nagledao sam se marketinških materijala za sve i svašta, što bi naš narod rekao, od igle do lokomotive. I mislio sam da nešto znam o tome. Naravno, kad sam krenuo pisati vlastiti materijal, shvatih da sam clueless poput rednecka na testiranju za članstvo u mensi.

I naravno, to me nije spriječilo da nešto i napišem. I napravim prvu (kapitalnu) grešku. Nadobudno sam na zadnju stranicu (treću) stavio izračun troška za 5 godina – vođen logikom da želim svima koji čitaju dati potpunu informaciju (velika greška). Učinak koji sam postigao je bio sljedeći – potencijalni kupac uzme materijal u ruku, preleti prvu stranicu (koja vrlo koncizno nabraja o čemu se tu radi, bez objašnjavanja), preskoči drugu stranicu (koja objašnjava o čemu se tu radi), dođe na treću stranicu koja objašnjava licenciranje i na dnu ima dotični izračun. Vidi da je zadnja cifra nekih 60k kn i tu je kraj. Potencijalni kupac je izgubljen.

Zašto?

Zato što je vidio brojku koja mu je prevelika i bez konteksta (jer mu se ne da čitati sve prije nje)

Zašto?

Zato što su svi ljudi lijeni čitati/razmišljati i skloni su donošenju zaključaka naprečac.

Zašto?

Zato što je u ljudskoj prirodi težnja da se za što manje truda dobije što više. U ovom slučaju – informacija. Pošto takvim ponašanjem ljudi nisu egzistencijalno ugroženi, to si mogu dopustiti i to se vjerojatno nikad neće promijeniti.

Konkretno, ja sam mogao ponuditi letove na mjesec, jednom mjesečno, za narednih pet godina, za ukupnu cifru od 60k kn. Rezultat bi bio isti. Zašto? Zato što ga prva stranica nije zaintrigirala, druga ga nije ni mogla jer ima previše teksta, a treća je deal breaker jer je na kraju velika cifra.

Ljudi su svežderi, to je opće poznata činjenica. Pod svežderi se misli na blijožder i mesožer. Ali unutar zadnjih dvadesetak godina, evolucija je napravila jedan (veliki) korak, i dodala još jednu stavku – informažder (eng. informavore). Jeste li primijetili koliko je više informacija oko nas, i nama na dohvat ruke? Sigurno jeste, ali to ne doživljavate kao nešto bitno. Vjerojatno zato što vam je google na dohvatu prstiju kad god vam nešto zatreba.

Kad nešto tražite putem google-a (ili nečeg drugog, nebitno) i baš vam ne polazi za rukom da pronađete to što tražite? I da stvar bude još gora, šef (ili netko treći) vam dahće za vratom jer je to nešto bitno. I da stvar bude još gora, recimo da vam cijeli sustav u produkciji stoji – jer vi ne možete nešto naći.

Probajte se uhvatiti u slijedećem takvom trenutku i pogledajte kako pregledavate stranice. Sažetak koji vam google da za svaku stranicu vam nije pretjerano informativan i morate kliknuti na svaki link. Prvih par ste vjerojatno detaljno proučili. A one stranice nakon njih? Otvorite, preletite pogledom, back, otvarate slijedeću. Zašto? Zato što vas nije zaintrigirala. Vidite li vezu? Kad stranica (ili materijal) vas ničime ne zaintrigira – nećete se previše dvoumiti od odustajanja. Koliko članaka na webu niste pročitali jer vam se činilo da je “previše teksta”. Ja znam da jesam. Ili ste odustali nakon prvog paragrafa. To se već smatra uspjehom dotičnog materijala, jer ste počeli čitati. I vjerojatno će veliki broj posjetitelja ovog članka pročitati prvi paragraf, scrollati do kraja, zaključiti da je previše teksta i odustati. Nekih dvadesetak posto će zapeti na “tri zašto dijelu”, pročitati ih, te se zainteresirati za članak.

Jedno istraživanje je pokazalo da se korisnik zadržava do dvije minute na stranici na kojoj traži neku informaciju. Ovo dvije minute shvatite kao statistički prosjek, a u stvarnosti je (vjerojatno) vrlo vrlo kraći.

Univerzalan recept za 100%-tni uspjeh nekog (reklamnog) teksta ne postoji. Jednostavno je nemoguće sve informacije složiti tako da se letimičnim pregledom (koji će većina napraviti) svi čitatelji zainteresiraju za temu. Kada prvi put dolazite sa nekime u kontakt, i servirate mu bilo kakvu brojku – osuđeni ste na propast. Ako je previsoka nećete ga uopće dobiti da se zainteresira za to što nudite. Ako je preniska biti će sumnjivo i nećete dobiti ozbiljan tretman čak i ako se zainteresira. Poanta – izbjegavajte brojke.

Više o ljudskoj psihi, kako traži i probavlja informacije u nekom od budućih postova u kategoriji – Male mudrosti.

Nastavite čitati na Vnukblogu: