Jedan od (po meni) trenutno najboljih stand-up komičara je Gabriel Iglesias. Dapače, toliko je dobar, i toliko ga volimo (supruga i ja) da sam joj obećao prvi put kada bude nastupao u Europi da ćemo ići. Obećanje je ispunjeno, 19.11.2011 Gabriel Iglesias je nastupio u Londonskom Shaw theatre. Dvorana prima (svega) 446 ljudi, i to garantira vrlo intimnu atmosferu. Sjedili smo u petom redu od pozornice tako da smo praktično bili manje od deset metara od njega. Vruhnski. Po obliku i konceptu, Shaw theatre je jako sličan Kerempuhu gdje smo imali prigode gledati (i slušati) fantastičnog Balaševića koji (po meni) ima puno više za reći nego za pjevati.

Glavne odlike Gabrielovog stand-up nastupa su iskrenost i improvizacija. Nema scenarija, nema predefiniranih skečeva koje će izvesti na konkretnom nastupu. Publika izvikuje što želi čuti i to jako usmjerava njegov nastup. Većina, ako ne i svi njegovi skečevi su stvari koje su se njemu osobno dogodile i to je valjda ono što ljudi prepoznaju i na što pozitivno reagiraju. Dapače, stare i poznate “stvar” aka skečeve ostavlja za kraj i to publika bira. Cijelom šarenilu njegovog nastupa pomaže brdo glasova (i efekata) koje Gabriel može proizvesti. Možda i najbitnije, Gabriel (i njegovi nastupi) su izrazito pozitivni i bez crnila. Kako mu to uspijeva, ja i dan danas ne znam.

Londonski nastup je dio njegove Standup Revolution turneje tijekom koje ga prati nekoliko komičara. Nisu vrhunski ali daleko od toga da su jad i bijeda poput naše domaće stand-up scene. Jedini izuzetak je Martin Moreno, komičar koji je Gabrielov najbolji prijatelj i sudionik skoro svega o čemu Gabriel priča u svojim skečevima. Najbolji Gabrielovi skečevi počinju sa “My friend Martin and I”…

Također, Gabriel ne propušta priliku za zajebanciju – tip iz prvog reda ide pišati usred nastupa, Gabriel ne propušta da mu dovikne koju, a po povratku slijedi skeč o tome kako je hodao kad je odlazio a kako kad se vraćao sa šekreta.

Prije nego što je Gabriel stupio na pozornicu, Martin nas je zamolio da ne snimamo nastup jer Gabriel sprema nove priče za novi dvd, za koje ne bi htio da procure na internet prije nego što budu spremne. To nas je isto zamolio i Gabriel kad je došao na pozornicu, i to je vrlo korektno od njih. Zauzvrat, nakon nastupa Gabriel strpljivo čeka i slika se sa svima koji se žele slikati, svakome stisne ruku i pita kakav vam je bio nastup večeras. Čekali smo skoro sat vremena da se slikamo sa njime, i dočekali naravno Oduševio se kad je čuo da smo iz Hrvatske, vjerojatno jer do tada nije nikad ni čuo za Hrvatsku.

Ono što je najgore u toj priči je što se vidi na njemu da bi se on htio više družiti sa svima, ali mu je bed jer to ne stigne.

Ukoliko imalo volite stand-up comedy onda je Gabriel Iglesias netko koga ne smijete propustiti. Dobar uvod su dva dvd-a koje možete pronaći na torrentima (Hot and fluffy i I’m not fat I’m fluffy). Isto tako skoro sve njegove skečeve možete pronaći na YouTube-u.

Gabriel je najavio da će se vratiti nagodinu u London, a ako bude imalo sreće (i para) mi ćemo opet biti predstavnici naše male kifle.

Napokon smo i mi došli na red da poslušamo Đoleta i njegov “Kalendar mog djetinjstva”. Što reći osim da je bilo fenomenalno. Točno onako kako bi nastup Balaševića i trebao izgledati – puno priče i malo pjevanja. Zašto? Mnogi se žale da im nije dovoljno pjevanja.

Balašević ima puno više toga za reći nego što ima za otpjevati. A znate koliko on ima pjesama. Njegove pjesme možete uvijek poslušati sa nekog cd-a ili mp3ice. Ali te priče poslušati uživo je zaista velika čast. Njegove knjige, ukoliko ih niste čitali, trebali biste.

Panonski ecstasy je crtica iz knjige, kad se baba Marica i njena seka/snajka (baba iz ulice) na tablete za pretisak nacuclaju rakije (komovice), kuhanog vina i onda dođu gosti u odijelima koja smrde po naftalinu a đed je naložio peć – babe lete ko Rolling Stonesi. Ergo, panonski ecstasy…

Osobno, jedva čekam da izađe ta knjiga.

Nakon dugo vremena, bio sam u posjeti kazalištu, ili preciznije satiričkom kazalištu Kerempuh. Ono što mene pati pri odlasku u kazalište jest određeni switch koji treba napraviti. Dakle prebaciti si u glavi da ne gledaš domaću tv seriju, da ne gledaš domaći film u kinu, već da gledaš performance glumaca uživo. Kada se to prebacivanje obavi, onda je sve super.

Gledali smo “Ništa nas ne smije iznenaditi” (link) by Ante Tomić. Priča o jednoj karauli na granici sa Albanijom gdje se naravno ništa nikad ne događa – ali ne i unutar karaule. Peripetije i zavrzlame uslijede a sve skupa je vrlo gledljivo i vrlo lagana zabava. Radnja actually ima i neke stvari share-ane sa višestruko nagrađivanim filmom Karaula (link), a pošto je jedan od scenarista dotični nam Ante, to i ne čudi previše.

Predstavu svakako pogledati, a pogotovo ako već dugo (ili nikad) niste bili u kazalištu. Vrijedi.

A kad smo već u tom ex-yu tonu, imam ekskluzivnu fotografiju sa snimanja filma o lovu na Karađića – Spring break in Bosnia (link). Pošto je dotični sniman i u okolici Zagreba, evo što su majstori ostavili za sobom.