Vnukblog

Napokon smo i mi došli na red da poslušamo Đoleta i njegov “Kalendar mog djetinjstva”. Što reći osim da je bilo fenomenalno. Točno onako kako bi nastup Balaševića i trebao izgledati – puno priče i malo pjevanja. Zašto? Mnogi se žale da im nije dovoljno pjevanja.

Balašević ima puno više toga za reći nego što ima za otpjevati. A znate koliko on ima pjesama. Njegove pjesme možete uvijek poslušati sa nekog cd-a ili mp3ice. Ali te priče poslušati uživo je zaista velika čast. Njegove knjige, ukoliko ih niste čitali, trebali biste.

Panonski ecstasy je crtica iz knjige, kad se baba Marica i njena seka/snajka (baba iz ulice) na tablete za pretisak nacuclaju rakije (komovice), kuhanog vina i onda dođu gosti u odijelima koja smrde po naftalinu a đed je naložio peć – babe lete ko Rolling Stonesi. Ergo, panonski ecstasy…

Osobno, jedva čekam da izađe ta knjiga.

Nakon dugo vremena, bio sam u posjeti kazalištu, ili preciznije satiričkom kazalištu Kerempuh. Ono što mene pati pri odlasku u kazalište jest određeni switch koji treba napraviti. Dakle prebaciti si u glavi da ne gledaš domaću tv seriju, da ne gledaš domaći film u kinu, već da gledaš performance glumaca uživo. Kada se to prebacivanje obavi, onda je sve super.

Gledali smo “Ništa nas ne smije iznenaditi” (link) by Ante Tomić. Priča o jednoj karauli na granici sa Albanijom gdje se naravno ništa nikad ne događa – ali ne i unutar karaule. Peripetije i zavrzlame uslijede a sve skupa je vrlo gledljivo i vrlo lagana zabava. Radnja actually ima i neke stvari share-ane sa višestruko nagrađivanim filmom Karaula (link), a pošto je jedan od scenarista dotični nam Ante, to i ne čudi previše.

Predstavu svakako pogledati, a pogotovo ako već dugo (ili nikad) niste bili u kazalištu. Vrijedi.

A kad smo već u tom ex-yu tonu, imam ekskluzivnu fotografiju sa snimanja filma o lovu na Karađića – Spring break in Bosnia (link). Pošto je dotični sniman i u okolici Zagreba, evo što su majstori ostavili za sobom.