Vnukblog

Stara narodna poslovica kaže:

Ako si sa nekim zadovoljan, nemoj ga hvaliti.

Kako sam prije dva mjeseca se ogriješio upravo o dotičnu poslovicu, posljedice su me stigle. Naime, u postu Web hosting rekao sam kako sam zadovoljan sa hostingom kod Studio4web-a. Ovaj mjesec je vnukblog bio nedostupan nekoliko dana što je prelilo čašu. Prije toga uvijek su neke sitnice bile, ali doslovno sitnice. Ali kad sitnice eskaliraju, onda je vrijeme za ići dalje. Zanimljivo kako je bashir sa svojim webom također hostan kod njih, ali na drugom serveru, i nikakvih problema nije imao. Dakle, laički rečeno, kurčeva sreća.

Vnukblog sada čitate sa novog servera, koji je malo sporiji od prošlog (jer se nalazi u nekom slijepom crijevu Amerike), ali je zato moj i samo moj. Dosta stvari nije radilo kod prošlog hosta, koji zbog hosting softvera (cPanel) ne može baš pratiti napredak softvera. Sada kad je cijeli server samo moj, sve napokon radi onako kako ja želim.

Nakon nekoliko godina vjernosti SonyEricsson-u i mnogobrojnih modela (A1018, T18, Z600, T68, T65, T20, T230, K700, T290, Z710) napustio sam SE klan. Odluka je pala da mobitel mora imati QWERTY tipkovnicu. a kako je jedini SE model koji zadovoljava taj uvjet (P1i) posvemašnji krš, odluka je pala na Nokiju E61i. Blackberry-i su mi preplastični i više mi djeluju kao igračke nego kao ozbiljni telefoni.

Moram priznati da napuštanje akvarija (SE softver) i isplovljavanje u divlje otvoreno more (S60 softver za kojeg nema šta ne postoji za instalirati) ne teče baš glatko. Zapravo, ne mogu se prestati pitati: ako je softver u mobitelu zapravo platforma za aplikacije, da li to znači da platforma ne mora pružiti osnovnu funkcionalnost mobitela?

Konkretan primjer, vrlo banalan: recurrent alarm. Dakle onaj koji postavite da zvoni od ponedjeljka do petka u 08:00 jer morate na posao. S60 u verziji koja je trenutno aktualna to ne podržava. Ono što drugi proizvođači mobitela, pa čak i šugavih mobitela kao što su Samsungovi to podržavaju već godinama. Naravno, postoji 101 aplikacija koju možete skinuti (da ne koristim teške riječi kao što je “kupiti”) i eto vam recurrent alarm. Ali to nije nikad isto kao da je integralni dio mobitela. Recimo ako ste slučajno izašli iz alarm aplikacije umjesto da ste joj rekli hide - pogađate, alarm nije zvonio jer aplikacija nije pokrenuta.

Pošto se bavim tim poslom (recimo), razumijem njihove developere - zašto ugrađivati stvari u osnovni softver kad se može nadograditi. Ali sa korisničke strane, to znači da svatko mora prvo pronaći aplikaciju koja mu odgovara za to, skinuti, instalirati, isprobati, ponoviti ako ne odgovara, ako odgovara vjerojatno ju mora i dodatno platiti. Na kraju - ispada da kad ste kupili mobitel koji u trgovini kod nas trenutno košta 4k kn još morate potrošiti cca 1000 kn da nadogradite sve što je ofrlje napravljeno u osnovnom softveru. Adresar recimo ima očajno sučelje - dok pronađete kontakt koji želite nazvati (čak i sa Bluetooth slušalicom na uhu) ćete se vrlo vjerojatno slupati u prometu. Osim ako niste potrošili $50 na softver koji će vam dati normalno sučelje za adresar.

Navikavanje će potrajati još neko vrijeme, pogotovo jer sam zadnji mobitel (Z710) kupio jer sam se zaljubio u njega - i to je valjda jedini mobitel koji sam kupio zbog toga, i to odmah čim se pojavio u oglasniku. I sad dok ovo pišem gledam ga kako stoji na stolu i nekako mi nedostaje.

Srećom, supruga ima SonyEricsson S500 koji nas budi ujutro. I tu nema mjesta nedoumici hoće li zvoniti ujutro.

Jedna moderna:

Bože oslobodi nas gladi i Samsung printera.

Da - toliko su loši. Ne mogu se oteti dojmu da ih uopće ne isprobaju prije nego ih pošalju u distribuciju. Zadnjih par dana sam se družio (i nažalost još uvijek se družim) sa čak tri modela, tako da imam solidnu podlogu za ovo što pišem, za razliku od inače kad samo prigovaram bezveze.

Samsung ML-2250 - low end BW printer za kućnu uporabu. Nemam nekih velikih zamjerki osim što driver ruši Office (i 2003 i 2007) nakon nekoliko printanja. Od dva primjerka (nova novcata) koje sam dobio, jedan je imao neispravne valjke i bubanj. Deklariranih 20 ppm ali subjektivni dojam je nešto sporiji. Da se i moćni HP boji ovog printera, možete vidjeti ovdje - usporedba HP-ovog modela LaserJet 1160 koji je ekvivalentan ML-2250 i naravno uzdizanje HP-a u nebesa. Naravno, to im uopće nije bilo teško za napraviti kad je Samsung toliko loš. HP LaserJet 1160 je cca 1900kn a Samsung ML-2250 je cca 1200kn, toner za HP LJ1160 489kn (2500 stranica) odnosno 912kn (6000 stranica), toner za ML-2250 700kn (5000 stranica). Koliko para toliko muzike u punom smislu riječi.

Samsung ML-3050DN - nije high end ali nije bome ni low end printer. Ugrađen mrežni priključak i duplexing te deklariranih 28 ppm ga svrstavaju u tzv business skupinu. Ali ovaj je pun zabave. Naime, osim što driver isto ruši Office (ali ipak rijeđe nego ML-2250), ruši se i njegov softver u printeru. Pošaljete mu nešto na ispis, i umjesto da printa samo šuti. Kad bacite pogled na ekrančić vidite da se njegov interni software srušio (!!!). Resetirate ga i printa ono što ste mu zadali kao da se ništa nije dogodilo. Puno sam printera imao i vidio u životu, ali ovo nikada.

Samsung CLP-550N - color laser printer namijenjen nepoznatom tržištu. Ali zaista. Prespor je čak i za kućnu uporabu, kamoli poslovnu. Kvaliteta otiska ovisi jako o papiru ali i o stupnju zagrijanosti printera. Ako mu zadate puno stranica (gdje puno znači više od 10 odjednom) boja se ne hvata za papir kako treba već otpada u komadima. Ciči, škripi, i dok krene uopće sa ispisom treba mu sto gladnih godina. Crno bijeli ispis je deklariran na 20 ppm ali teško je reći da li ispunjava tu normu.

Ono što vrijedi za sve Samsung drivere jest da rade probleme u Terminal Services radu, što znači da na ozbiljnu poslovnu uporabu možete zaboraviti.

Utjeha u svemu ovome jest da sva tri navedena modela nisu više aktualni, odnosno nema ih na Samsungovim stranicama uopće. Doduše, ML-2250 se još uvijek može kupiti u trgovinama kod nas, tako da je to najnoviji model od tri ovdje navedena. Ono što je dotični pokazao je više nego razočaravajuće.

Neki dan sam shvatio da u svojih preko nekoliko godina freelancer bloganja (kako to što ja radim jimbo zove) nisam pisao niti jednom o prijeko potrebnoj komponenti bez koje nema bloga. Radi se o hostingu kojeg morate negdje zakupiti da bi ste hostali svoj blog.

Danas, hvala bogu, danas imate izbora na pretek. Sve naravno ovisi o vašim financijama koje imate na raspolaganju (i koje ste voljni izdvojiti za vaš blog). Istaknuti ću što se isplati, a što ne, isto tako gdje da ne idete jer je podrška katastrofalna.

Prije dosta godina, kad je vnukblog još počinjao na smiješnom 64k linku (vaš adsl danas je minimalno 2048k) kabelskog interneta u Utrinama izbor baš i nije bio neki. Tako je vnukblog prvo bio hostan kod Tramota. Podrška je bila pristojna, sve se rješavalo u roku odmah ili tu negdje te sam dvije godine bio vrlo zadovoljan. Ali, proklet kakav jesam, tražio sam dalje i našao Studio4web koji nudi sve što i Tramot ali u pola cijene. I nakon dvije godine suradnje (sad ćemo uskoro u treću) sam prezadovoljan.

Isto tako, ako vas netko pita da mu napravite neku stranicu, hosting za 90 kuna godišnje je više nego povoljan a za većinu i više nego dovoljan. Kad sam već spomenuo da ću vam reći kuda da ne idete; jedna riječ - Avalon. Izbjegavati u širokom luku. Ne samo da su skupi (skuplji od svih u omjeru uloženo/dobiveno) nego im je support katastrofa neviđenih razmjera.

Ako pogledate cijene koje vam nudi Studio4Web vidjeti ćete da možete biti freelance bloger već od 90kn godišnje + 70kn za domenu (com, net ili org). Dakle, ako vam blog.hr ili neki treći ide na živce sada znate da alternativa stvarno nije skupa. Naravno da kad ste sam svoj gazda više vam nije sve servirano na pladnju te je potrebno malo zasukati rukave i instalirati platformu za bloganje (Wordpress (na kojoj je vnukblog i toplo preporučam), MovableType, ili nešto treće), ali ja sam čvrsti zagovornik toga (freelancer bloganja) i odgovorno tvrdim da se uloženo višestruko vraća. A za obaviti dotično potrebno je samo predznanje googlanja i sposobnost praćenja uputa.

Možda ste primijetili kako su fotografije na vnukblogu dobile na kvaliteti. A vjerojatno niste. Stari HP Photosmart R707 je odradio svoje i otišao u zasluženu mirovinu. Još uvijek radi, ali ne pretjerano. Nakon 4 godine i skoro 4000 slika nećemo mu zamjeriti.

Nezahvalno mjesto njegovog nasljednika osvojio je Canon IXUS Wireless.

Mali kompakt, 5 megapiksela, 3x optički zoom i ono najgeekovskije - wifi b. Ako puno slikate u jednom te istom prostoru, iliti doma, uredu, itd - onda će vam ovo biti genijalno. Upalite digitalac i spojite ga na postojeću kućnu wireless mrežu - svaka slika koju okinete automatski putuje na računalo i prikazuje se na ekranu. Isto tako možete prebaciti slike sa kartice na računalo preko wifi mreže (ako ste ljenkasti vaditi karticu iz aparata odnosno spajati digitalac usb kabelom). Ja ga nisam uspio spojiti na linksysa koji održava kućnu internet wireless mrežu na g standardu. Istina, nisam se ni previše trudio - pošto imam jedan d-link access point na b standardu jednostavnije je bilo izvući njega iz prašine neka još malo radi.

Što se kvalitete fotografija tiče, vidljiva je jedna ogromna razlika između hp-a i canona. Hp koristi AdaptiveLighting tehnologiju pomoću koje pokušava što vjernije dočarati boje. Naravno da to uvijek ne uspijeva ali mali se trudi. Canon je pribjegao puno jednostavnijim trikovima - polarizaciji. Ovo primjetite kad slikate nebo - jednostavno je “više plavo” nego što bi trebalo biti. Ja polarizaciju osobno preferiram jer je predvidljivija od ostalih trica i kučina kojima proizvođači pribjegavaju.

Ako ste u kupovini novog digitalca, toplo preporučam Canon IXUS seriju - nisu skupi, idu na SD kartice koje su poprilično jeftine i imaju svoju bateriju (iako vulgaris punjive baterije imaju svojih prednosti ali ja jednostavno preferiram ovo rješenje).

Da imam para na bacanje sad bih kupio Canon PowerShot G9 - kompaktna mrcina za plašiti djecu. Veliko ali ne SLR-veliko.