Vnukblog

Saga o kupovini novog auta počela je, samo malo. Saga? Kakva je to saga koja nije trajala ni mjesec dana?

Saga je bila u mojoj glupavoj glavi koja se nije mogla odlučiti. Da, dobro ste zaključili, Alfa 159 nije bila prvi izbor. Dapače, nije bila u izboru uopće. Sad će se neki koji me poznaju začuditi i zapitati – kako?

Jednostavno, Alfa 159 po svom izlasku na tržište 2005-te godine mi je bila razočaranje, i to veliko. Smatrao sam da su dizajn totalno promašili. Da stvar bude još gora, zadnja linija 156-ice (zadnjih godinu-godinu i pol proizvodnje) mi je bila nešto prelijepo. I da nije bilo moje ljupke supruge koja me natjerala (da, natjerala) da idem pogledati Alfu, sad bih vozio Audi A4 ili neki drugi njemački horor.

Kad sam stigao u autosalon, dogodila se ljubav na prvi pogled. Ali doslovno. Zaljubio sam se ko tele u šarena vrata. I to samo na vanjštinu. A tek kad sam sjeo unutra. Majko. Mogao bih se zakleti da je prodavač (koji je sjedio za stolom prekoputa auta) vidio moju blentavo-zaljubljenu facu imao ka-ching efekt i dolare iznad glave. Nedugo nakon tog blaženog i svetog trenutka, došlo je razočarenje koje si neću oprostiti sljedeće četiri godine i jedanaest mjeseci (koliko još otplaćujem leasing).

Naime, da sam došao samo tjedan dana ranije, odnosno da su se u mojoj glupoj glavi stvari posložile tjedan dana ranije, sad bih za iste pare vozio 159-tku, ali karavan. Da, dobro ste pročitali, karavan. Za iste pare.

No, što je tu je. Leasing je bio riješen za tjedan dana, a isto toliko sam čekao i jedan glupi papir od FINA-e. Dakle sve skupa dva tjedna od predaje zahtjeva za leasing do preuzimanja vozila. Da, Autocommerce-u je trebalo tjedan dana da ga skinu sa skladišta. Zapravo, tjedan i par dana, ali tko broji.

Prvi dojam jest da cijeli auto djeluje strašno čvrsto i kvalitetno. Sva plastika konzole je na svom mjestu, centralni greben je presvučen sa grubo brušenim aluminijem, kao i krakovi volana. Naravno, nakon par kilometara se javio i prvi cvrčak i to gadan. U ploči iza zadnje klupe se i na najmanjim neravninama čuje kao neki metal da vibrira, i to dosta glasno. Sutra idem u servis da mi to srede. Sjedala su odlična, sa posebnim podešavanjem za donji dio leđa, drže tijelo baš onako kako treba. Mjenjač je precizan i praktički sam ide, samo ga treba usmjeriti u željeni položaj i on sam skoči.

Auto je težak, po mom mišljenju i malo pretežak za svoje gabarite, ali što je tu je. Sa ovim motorom (JTDm 150ks) ima 1490kg. Ako mislite da je to puno, kao što sam i ja mislio, onda će vas razveseliti da novi Ford Fokus karavan sa 1.4. benzinskim motorom ima 1600kg.

Ono što me najviše iznenadilo jest filing u vožnji. Osim što je (naspram 15 godina stare 145ice) auto veći, teži, jači, udobniji – filing je isti. Ovjes je udoban (za moje pojmove) ali vam neće niti jednu sitnicu sa površine ceste zatajiti. Nekima se to ne sviđa pa kažu da je auto “tvrd”. Ja to zovem karakterom auta – da vozač mora znati kakva je cesta i preko čega prelazi. Neizmjerno mi je drago što se u tih 15 godina fundamentalni koncepti u glavama Alfa Romeo projektanata nisu promijenile.

Prije nekih tjedan dva na jednom parkingu sam vidio 159-tku, ali prvu liniju. I nije ni čudo da mi se nije svidjela. Koliko god to nemoguće zvučalo, ali ona je kockasta. Sve linije su iste samo su nekako, pa, preblage i ne ističu se. Redizajnom su izvukli blatobrane van, prednja maska je agresivnija, itd. Sve u svemu, zadovoljan sam i to jako.

U skoroj budućnosti ćete moći čitati o “Drugim dojmovima”

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Jeste li ikada nešto toliko čekali, planirali i opet čekali da kad se to nešto i dogodilo vi i dalje čekate i čekate. To se meni dogodilo.

Rok kad se kupuje novi auto je bio postavljen prije više od godinu dana. Neki će reći da je to puno vremena, neki će reći da i nije. Meni osobno, to mi se čini kao cijela vječnost. Ponajviše zato što mi je svakim danom VnukCar 2.0 išao sve više i više na živce. Ipak, on je već u godinama kad treba imati strpljenja i razumijevanja za njega, a u meni je toga svakim danom bilo sve manje.

I danas, mjesec dana nakon što je VnukCar 3.0 stigao, uhvatim se kako razmišljam o tome kako će biti super kad kupim novi auto. Da paradoks bude veći, uhvatim se u tom razmišljanju dok čekam zeleno na semaforu u novom autu. Kondicioniranje ljudskog uma – strašna stvar. Kad se osvrnem i pogledam koliko misaonog vremena sam potrošio na to čekanje – naježim se – to vrijeme je moglo biti daleko pametnije utrošeno. Ali s druge strane, mi ljudi smo jako daleko od savršenog, da ne kažem pametnog.

Dakle, ponosno predstavljam VnukCar 3.0 – punim imenom Alfa Romeo 159 JTDm.

Nije čist, ali nemojte zamjeriti, nisam freak za čistoćom, pogotovo ne auta. Nikad nisam bio i nikad neću biti. Kako je generacijski jaz između VnukCar-a 2.0 i 3.0 skoro 15 godina, teško je povjerovati da su uopće u rodu.

Detaljniji review će biti jednom, ne tako skoro, dok se dobro upoznamo. Zasad smo poput stranaca koji se povremeno sretnu i razmijene par riječi u prolazu.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

Dignuo novu verziju WordPress-a i pojeo mi post. A u listi fičura jedna od prvih stvari na popisu jest autosave feature – da više nikada ne izgubite post. Nevjerojatno ali istinito – niti jedan post mi nije propao dok nisam ovaj upgrade napravio. Go figure…

Za meme mi ipak treba nešto vremena, a ovih dana vremena stvarno niotkuda.

Danas je Alfa navršila svojih 100k kilometara i doživjela svoj prvi umfall. Jedno nedovoljno oprezno prestrojavanje i eto pizdarije. Nije neka šteta ali je ipak šteta koju moram platiti. Sreća pa je čovjek kojeg sam lupio bio normalan pa smo se sve dogovorili bez policije.

Ako ima netko da čita ovaj blog, i ne zna koji auto vozim (što mi je nevjerovatno ali dobro, moguće je), odgovor je Alfa Romeo 145, 1.6 boxer iz ’95-te. U analima ovog bloga poznata kao VnukCar 2.0.

Ne tako davno bio je post o tome kako me zaskočilo u uličici kraj zgrade. Nije dugo prošlo kad, evo opet. Idem jutros na posao, taman što sam sjeo u auto, izlazi tip iz zgrade i maše. Dolazi do prozora, i na onom hardcore dubrovačkom naglasku mi ispriča kako je nedavno kupio istu takvu i izrešeta me nizom pitanja o autu, pa i pitanjem jel se kvari makina. Auf. Sad si to vizualizirajte na onom hardcore dubrovačkom naglasku. Vjerovatno sam mu nešto i krivo odgovorio, zato što ga nisam razumio baš najbolje.

Na povratku s posla, vidim stoji Alfa 145 pred zgradom, na probnim tablicama. 1.4 twin spark motor. Sudeći po dizajnu unutrašnjosti, godišta minimalno ’97. Toliko o tome kupio sam istu takvu.

Došao sam do nekoliko zaključaka čemu takav iznenadan porast popularnosti dotičnog vozila. Prvo bi bilo da je većina takvih na tržištu sad ušlo u desetu godinu starosti, te im je cijena pala do iznosa prihvatljivih većem broju ljudi. Kraći pogled na oglasnik kaže da je cijena manje/više ista kao i prije godinu dana kada sam provjeravao. Dakle, može ali i ne mora biti. Drugo, series of unrelated events. Da se nekom kozmičkom providnošću ljudi sad više pale na Alfu koja im je u dosegu kupovne moći. Yeah right. I nekako se uvijek uspiju sresti samnom. Aha. I treće, auto ima svoj neki šarm koji ne blijedi nakon toliko godina i nekoliko nasljednika. Iako neki zli jezici sa kojima radim (neću imenovati ali znaju tko su) su moju kupovinu 145ice popratili pitanjem od svih alfi ti si baš morao kupiti najružniju.

Alfa Romeo kao marka načelno privlači ekscentrike, ljude koji su drukčiji, koji o autu razmišljaju srcem a ne razumom i to si mogu priuštiti.

Nastavite čitati na Vnukblogu:

današnji dapače koji je bio poprilično šugav, ali je na moju sreću imao uzlaznu putanju. nešto prije sedam idem po curu na posao, sjedam u auto, stavljam radio i krećem. kad li ono, dotrčava neki tip, maše ručicama, nešto hoće. spuštam prozor, bok bok, joj strava da sam te uhvatio, znaš, planiram se riješiti kadeta i uzeti si 145icu, pa daj mi reci kakav je auto, na šta paziti itd… ja sam se oduševio, ali ono totalno… čovjek je odlučio apgrejdat se na pravo auto, što je brate mnogo pohvalno… i ono što me još više oduševilo… kaže gledam auto tu već par mjeseci i nikako da vidim tko ga vozi da ga priupitam koju o autu… hehe, lijepo sam sve ispričao čovjeku, jer mi je popravio dan, ali ono, totalno mi je popravio dan… jedva čekam da još malo zatopli da se mogu voziti sa spuštenim prozorom i uživati u boxer zvuku, onako kako treba… al će potrošnja da mi skoči, već vidim …