U nedostatku bolje, ili da budem brutalno iskren – hrvatske riječi – za to što se meni dogodilo moram koristiti englesku verziju. Prema wikipediji još su stari grci imali te probleme te su to vrlo lijepo sročili:
An epiphany (from the ancient Greek ἐπιφάνεια, epiphaneia, “manifestation, striking appearance”) is the sudden realization or comprehension of the (larger) essence or meaning of something. The term is used in either a philosophical or literal sense to signify that the claimant has “found the last piece of the puzzle and now sees the whole picture,” or has new information or experience, often insignificant by itself, that illuminates a deeper or numinous foundational frame of reference.
Ovaj post se velikim dijelom referencira na jedan prijašnji post, gdje je sad već legendarni poduzetnik izjavio “jebe se meni prodavao ja čavle ili software”. Ovaj post se odnosi na one koji naravno nisu “pravilno” nastrojeni poput našeg već legendarnog poduzetnika.
Da ova priča bude još bolja, nisam bio niti svjestan da mi se epiphany dogodio. Tek sam danas pri ležernoj rano jutarnjoj kavici sa kolegom dok smo pretresali neke trice i kučine iz vlastitih života, što trenutnih što prošlih shvatio.
Shvatio sam da sam napravio prvi korak prema stavu našeg legendarnog poduzetnika. Shvatio sam da negdje u minulih šest mjeseci počeo shvaćati da je moj rad – nazovimo ga programiranjem – samo sredstvo da se dođe do novca. Ponoviti ću bitan dio – samo sredstvo da se dođe do novca.
Wow. Mind blowing, zar ne 
Premotajmo sad malo unazad, i to ne malo već dosta. Premotajmo do kraja 2007. kada sam (službeno) krenuo u vlastiti posao. Taj elan i vjera u sebe su zapravo strašno kvalitetna maska kojom su presvučeni svi strahovi, nesigurnost i bojazni kako će to sve u stvarnosti funkcionirati. Problem je što se ta maska treba u nekom trenutku skinuti. Poput pomoćnih kotačića na vašem prvom biciklu. A taj trenutak svakome će doći. Moj je došao vrlo suptilno, možda i presuptilno – da nisam ni primijetio da se maska skinula. Do jutrašnjeg epiphany-a.
Usporediti ću to sa onim trenutkom kad vas tata uči voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, i drži vas ispod sica. Vi veselo pedalirate da ni ne primijetite kako je vaš oslonac ostao negdje daleko iza vas, a da vozite sami.
Upravo je takav osjećaj. Kao da napokon vozim sam, bez pomoćnih kotačića.
Za kraj ću samo reći da krasan osjećaj riješiti se prtljage i omogućiti samom sebi rast u novim i nepoznatim smjerovima. Da povučem paralelu sa mojom trenutno omiljenom igrom – ovo je novi level, i to jedan kojeg sam jako dugo čekao.
