Vnukblog

Ili drugim riječima, kako si je Milan Bandić dio po dio izbio pobjedu iz ruku.

Nekoliko je razloga zašto Milan Bandić nije pobijedio na predsjedničkim izborima, pokušati ću ih sve suvislo elaborirati, pa ako neki od razloga koje ja vidim ne bude imao smisla, molim vas da me pitate u komentarima na ovaj post.

Razlog prvi – izbor između čovjeka i … zapravo ga je teško klasificirati

Još prije prvog kruga izbora, svakom iznadprosječno inteligentnom stanovniku ove banana države bilo je jasno da osoba kao što je Milan Bandić nije dostojna predstavljanja države prema ostatku svijeta. Uzmite ovo kao generalno pravilo – u slučaju jedne pro forma funkcije kao što je predsjednik države, ljudi žele da ih osoba na toj funkciji predstavlja u najboljem mogućem svjetlu, i to, pazite sad, bolje nego što bi se ljudi sami mogli predstaviti. Neki će reći (prema rezultatima prvog kruga), da za Bandića više glasaju ljudi u ruralnim područjima, ergo da glasaju za sebi sličnoga. Da, u pravu ste, u nedostatku jasnog kriterija za odabir “svog” kandidata (kad ni jedan kandidat nema nešto čime se ističe od ostalih), ljudi će zaokružiti onog koji im je sličan/simpatičan. Zato Milan Bandić nije ni trebao trošiti novac na oglašavanje u prvom krugu. Dovoljno bi bilo da se kandidirao te tu i tamo obratio svojem biračkom tijelu – gle čuda prošao bi u drugi krug.

U drugom krugu, čak i glasačko tijelo HDZ-a će shvatiti da je bolje progutati govno i glasati za Josipovića nego da nas osoba kao što je Milan Bandić predstavlja prema ostatku svijeta.

Razlog drugi – svrstavanje

U drugom krugu, odnosno marketingu kandidata koji je prethodio drugom krugu, Milan Bandić se hvalio na sva zvona kako ga podržava ovaj i onaj, ova udruga, ona udruga, pa čak i Crkva. Budimo realni, svi znaju da je podrška Crkve kupljena. Bojim se da u drugom krugu matematika i logika nisu bili naklonjeni Milanu Bandiću. Koliko sam (što je manje moguće) pratio taj cirkus kroz vijesti i članke na portalima, taktika Milana Bandića je bila da skupi podršku sa što je više moguće strana, što trebate pročitati kao – što više interesnih skupina. Ovo je iznimno loša taktika kada imate ograničena sredstva (novčana) od kojih je najbitnije vrijeme na raspolaganju.

Da pojasnim – 4,5 milijuna Hrvata ima pravo glasa (uključujući dijasporu). Siguran sam da je u izbornom stožeru Milana Bandića postojao netko tko je pogledao popis udruga, interesnih skupina i sličnih, sortirao ih po veličini/broju članova i krenuo skupljati potporu. Taj netko je recimo dobio potporu za Milana Bandića od udruge X koja ima 50,000 članova. To su rastrubili na sva zvona, reklamnim spotovima, web sajtu itd. Vjerojatno je onaj zadužen za brojanje potencijalnih glasova sav sret(an/na) pribroja(o/la) tih 50,000 na hrpu Bandića. To je vrlo loša taktika. Pripadnost nekoj organizaciji ne znači da njeni članovi slijepo slijede ono što im ta organizacija govori. Katolička crkva bi bila najsretnija da je to tako, ali na njihovu žalost a na našu sreću nije. Dakle od onih 50,000 članova samo će manji do vrlo mali postotak njih poslušati ono što im njihova organizacija govori.

Što želim reći? Komadanje glasačkog tijela po pripadnosti je vrlo loša taktika jer zahtijeva puno vremena i daje upitne rezultate. S druge strane, obraćanje općem glasačkom tijelu sa općim porukama će dati puno bolje rezultate jer dopire do pripadnika svih organizacija u jednakoj mjeri.

Da se razumijemo, toga je bilo i sa Josipovićeve strane (svrstavanja sa organizacijama ovih i onih boja, vrsta i oblika), ali u puno manjoj mjeri.

Razlog treći- dojam uživo

Jeste li vidjeli makar na pet minuta ijedno od sučeljavanja Josipovića i Bandića? Ako jeste, onda ćete se kao i većina ostale populacije složiti samnom kad kažem da Bandić može biti predsjednik samo ako potpiše da neće nikuda ići sa Pantovčaka i da mu nitko od stranih državnika neće dolaziti u goste na kavu i kolačiće.

Razlog četvrti – it’s just wrong

Ili drugim riječima, pošto gospodin Bandić ove ne razumije – to je jednostavno pogrešno. A što to? Kandidatura Milana Bandića za predsjednika države. Čovjek koji živi, diše i venama mu kola funkcionalna moć sa kojom može nešto konkretno napraviti ne može nikako doći na poziciju gdje jedino ima teoretsku moć. Čovjek koji živi da bi radio na takvom položaju gdje, budimo realni, jedva ima nešto za raditi vrlo brzo bi prolupao i počeo raditi svakakve pizdarije. Ili to, ili bi organizirao talent show “Tko želi biti pomilovan” za zatvorenike koji očekuju pomilovanje predsjednika republike, u kojem bi njegove radne sposobnosti ubrzo dovele do otkrivanja onih zatvorenika sa talentima koji bi najviše koristili svekolikom puku.

Razlog peti – koketiranje sa nacionalizmom

Milan Bandić se u drugom krugu žestoko propagirao sa “ujedinjenjem Hrvata”, sa “krajem podjela na crvene i plave” i raznim drugim nacionalističkim tendencijama. Koga on zavarava? Pa hrvati obožavaju podjele svih boja i oblika – ljudi se još aktivno svađaju zbog partizana i ustaša koji su bili aktualni prije više od pedest godina. Kad tome još dodate da Bandića ne zanima tko je predsjednik Europske Unije i da će on u svojim vanjskim posjetima uvijek govoriti na Hrvatskom, dobivate onu opasnu vrstu nacionalizma koja vodi samo izolaciji države. A na takav nacionalizam velika većina hrvata ima alergijsku reakciju.

Ovih pet razloga mislim da dovoljno dobro opisuje gdje se sve izborni stožer Milana Bandića pogriješio. Iako, da nisu napravili sve te greške opet ostaje četvrti razlog – it’s just wrong.