Vnukblog

Vidio neki dan na TV. Ekipa najrazvijenijih G20 se skupila u Pittsburgh, Pennsylvania, United states of America. Grad u lockdownu, mase protestiraju. Osiguranje neviđeno i tako svaki put. Gledajući to palo mi na pamet, a možda pošaljem i pismo u sjedište G20, ako uopće postoji:

Poštovani, Gdvadesetaši.

Znam da ste ste fine guze i da se volite nalaziti po fensi šmensi mjestima tipa Davos (onda ne znam baš kako vam se Pittsburgh uklapa, al dobro) ali imam prijedlog za vas. Pošto vam se uvijek nasere hrpa protestanata na vrat, zašto ne bi ste došli u Hrvatsku sa vašim summitom? Znam da nismo članica, i da vrlo vjerojatno nećemo nikad biti, ali ipak, razmotrite moj prijedlog.

Hrvatska je divna zemlja (pitajte bilokoga) u kojoj ljude boli kurac za većinu toga što se događa oko njih, i to iz više razloga. Kao prvo, svi su zaokupljeni svojim problemima, što onima koje im je država natovarila, što onima što su si ih sami natovarili. Drugo, ono malo ljudi što nema svoje probleme, kao šaka i pol studenata sa Filozofskog fakulteta policija će bez problema okružiti i izolirati tako da ih nećete ni čut, a kamoli vidjeti. Treće, možete ih još više zajebati tako da summit održite u Županji. Tako ćete zajebati sve koji su i mislili protestirati, jer se nikome ne ide baš do Županje (stara Hrvatska poslovica – jebeš ti to, nije vrijedno), studenti Filozofskog ne mogu ići jer nemaju para i tako ste riješili dvije muhe sa jednim udarcem.

Zvuči divno zar ne? Reklama za Hrvatsku kakva se samo poželjeti može. Naslovnice u svim novinama svijeta će prenijeti “Summit G20 prošao u najmirnijem okruženju do sada”. Pa naravno da je, pomisliti će Ivan Horvat dok mu se pluća pune domovinskim ponosom.

Jutarnji list je napravio odlično istraživanje u kojem sam sudjelovao i morao priznati da sam imao neke stereotipne predodžbe o životu nas Hrvata, odnosno kako Ivan Horvat razmišlja. Kada pogledate prvo pitanje, na koje sam i ja netočno odgovorio, vidite kako smo zapravo istraumatizirani situacijom u državi. Koliko god imaš, jednostavno nije dovoljno, jer uvijek će netko imati više od tebe, pa ako može on mogu i ja. Nezasitni smo i prokleti za još, što je, barem ja tako vjerujem, posljedica jungle privatizacije 90tih kada se stvorio ogroman jaz između manjine i većine. Jaz koji je bio bez konkretnog uporišta, jer ljudi koji su se bogatili zahvaljujući poznanstvima i dobrim startnim pozicijama kad je to sve počelo nikako ne mogu biti dobar uzor ostatku društva.

Kada idemo dalje razmišljati o tom prvom pitanju, dolazim do dva zaključka. Prvi je statistika – art thou hartless bitch. Statistika je disciplina koja ne laže i ništa ne implicira. Podaci koje statistika daje potrebno je interpretirati jer samo tako dobivaju na vrijednosti. Drugo je taj sklop da je, barem meni, situacija u državi u kurcu, pa je zato i moja sklonost (a i ona ostalih) negativnim odgovorima u ovom kvizu pojačana. Reklo bi se da Hrvati baš i nisu optimisti, osim kad se radi statističko istraživanje – onda jesu. Ono što treba imati na umu jest da postoji preko nekoliko nacija kojima je Hrvatska obećana zemlja za raditi i živjeti. Meni osobno je to toliko teško prihvatiti – isto kao i golim rukama omotati čeličnu šipku oko bandere. Jer, ako je ovdje tako loše, kako je tek onda u tim državama. Kao potvrda ovom razmišljanju – svi oni koji odu iz Hrvatske u zapadne zemlje, rijetko kad se vraćaju nazad (za stalno).

Prije par godina, bio je nekakav prilog o studentima na razmjeni i našoj curi koja je bila u (lupit ću) Brazilu godinu dana. Dotična je rekla (pred kamerom) kako je cijelim putem nazad plakala. Sad zamislite, prekooceanski jumbojet na relaciji (recimo) Rio de Jainero – Frankfurt, noć, idilična tišina koju para samo zujanje mlaznih motora, a iz repa aviona dopire neprestano tragično jecanje, šmrcanje, cmizdrenje i tuga u zraku do te mjere da su repna krilca aviona već deprimirala i najradije bi otpala – to sve može značiti samo jedno – Hrvat se vraća kući.

Na tragu tog kviza, mislim da bi bilo odlično kad bi Jutarnji napravio slično istraživanje o tome koliko hrvati misle svojom glavom, koliko vjeruju onome što im mediji/vlada/bilotko servira od informacjia, koliko ljudi simpatizira hdz, a koliko sdp, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša thompsona, koliko ljudi koji simpatiziraju hdz/sdp sluša uvozne narodnjake i takve stvari. I onda naravno te podatke razbiti po županijama. Naravno, neke stvari se daju i zaključiti u naprijed, ali bilo bi lijepo vidjeti prave brojke na tu temu.

Trackback URI | Comments RSS