Vnukblog

Već dugo mi se to nije dogodilo – da imam problema sa bijesom, i do te mjere da ne mogu funkcionirati. Ne mogu se kontrolirati, niti smisleno razmišljati o tome što mi se događa, o tome što me dovelo do tog bijesa. Sad kad ovo pišem, prošlo je više od 24 sata – stvarno mi je trebalo toliko da se smirim. O čemu se radi, vjerojatno se pitate.

Radi se opakoj mješavini “živimo u banana državi”, “potkradaju me legalno” i “kreten je popušio foru pa sad ja plaćam”. Idemo u detalje.

Već drugu godinu za redom Ministarstvo Gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske provodi PROGRAM POTICANJA MALOG I SREDNJEG PODUZETNIŠTVA 2008.-2012. Ukratko – ako ste većinski vlasnik/osnivač tvrtke ili obrta, mlađi ste od 30 ili pripadate nekoj od drugih skupina kvalificirate za bespovratna sredstva. Naravno, da bi ste se prijavili morate prikupiti neku dokumentaciju. Tu počinju problemi.

Nešto što ćete uvijek i na vijeke morati prikazivati u ovakvim situacijama jest – bonitet. Bonitet je, najjednostavnije rečeno, pokazatelj vašeg poslovanja. Obrasci BON se dijele na BON-1 i BON-2. Podaci za obrazce BON se dobivaju iz statističkih izvještaja koje predajete kvartalno i jednom godišnje. U grubo, BON-1 prikazuje trenutnu i prošlu godinu, dok BON-2 prikazuje vaše poslovanje za zadnjiih 30 dana. Ono što je bitno naglasiti da su i BON-1 i BON-2 samo pokazatelji, ne i tumači vašeg poslovanja. Da li vi poslujete dobro/loše/super/odlično/koma/katastrofa, to je na onome koji čita vaše BON obrazce. Sve jasno? Idemo dalje.

Prvi problem je cijena. BON-1 košta 285.00 kn. Dakle vi plaćate FINA-i tu cifru da vam izda izvještaj sa podacima koje ste im vi dali u zadnjih dvije godine. Pošto vi imate svaki taj statistički izvještaj, realno, svaki poduzetnik može sam napraviti svoj BON-1. BON-2 je jeftiniji, izdaju ga i neke banke tako da mene u RBA on košta 70,00 kn dok u FINA-i on košta 180,00 kn. Realno, BON-2 se isto može napraviti iz podataka knjigovodstva svake tvrtke ali dobro, tu bi mogućnost zlouporabe bila prevelika pa se slažem da njega treba izdavati neka financijska institucija.

Drugi problem je gospodin Neimenovani Kreten (inicijali N.K. dalje u tekstu) zaposlen na (pretpostavljam) višoj poziciji u Ministarstvu gospodarstva koji je popušio priču gospode iz FINA-e. Kakvu priču, pitate se zasigurno?

BONPLUS priču. Što je sad BONPLUS? BONPLUS je nastao kao proizvod mentalno oboljelih luđaka koncentriranih u državnu firmu. Vjerojatno sam pretjerao – oni su sigurno vrlo simpatične birokratske izdrkotine kojih se i vlastite majke srame i poriču da su rodile, kamoli odgojile. Prvi njihov problem je bila ljubomora – kako neke banke mogu izdavati svoj BON-2 i naplaćivati ga trećinu naše cijene. Kako? Tome treba stati na kraj, i to pod hitno! Onda su mislili i smislili BONPLUS – obrazac koji objedinjuje BON-1 i podatke iz sudskog registra plus još neke ekstra điđebaje koje su ekstramegaturbosuperkul.

Tu dolazi gospodin N.K. iz Ministarstva u priču. Prošle godine, za prijavu u projekt je bilo potrebno priložiti BON-1 i BON-2, što je vrlo standardno i tu nema ničeg spornog. Ali ne! Zahvaljujući providnosti gospodina N.K. ove godine je potrebno priložiti BONPLUS.

U početku, nisam imao ništa protiv toga, osim cijene. Dotični košta 487,00 kn, što je otprilike duplo skuplje od BON-1 i BON-2 kombinacije. Problemi su nastali kad sam dobio svoj (skupo plaćeni) BONPLUS u ruke.

Prvi šok je bio odmah po otvaranju fascikla. Ne znam da li se sjećate posta od prošle godine – u kojem pljujem po Samsung printerima. Čim sam došao na šalter Bonitetnih informacija u Vukovarskoj i vidio Samsung CLP-550 u pozadini, znao sam da se loše sprema. Netko od gorespomenutih birokratskih izdrkotina je smislio kako bi baš bilo super da taj famozni BONPLUS bude u plavoj boji, jer plava je boja Dinama, pa i FINA-e. Pa u režiji gorespomenutog smeća od printera to onda izgleda ovako:

Kao da se dijete igralo sa bojicama. Za 487,00 kn očekujem da papir bude izvezen zlatnim nitima, da me eunuh hladi ogromnim palminim listom kad dolazim preuzeti tako cijenjeni dokument, a kamoli da ispis bude savršen. Ali ipak, kriza je, treba paziti na svaku kunu. To što ja imam 487,00 kn da platim njihovo smeće od izvještaja ne znači da si oni mogu priuštiti cyan toner u printeru za iste te izvještaje. Ali, idemo dalje.

Ono čime oni pokušavaju popuniti rupu, odnosno dodati dodatnu vrijednost BON-1 izvještaju jest tumačenje, odnosno interpretacija statističkih podatka. Ako se već sad glupavo smijuljite to znači da ste pogodili što slijedi.

Naime, prema pokazateljima koje oni računaju, moja tvrtka je bogomdana. Svi osim jednog su vrlo dobri, a taj jedan je odličan. Ponavljam, koje oni računaju i prema njihovim tumačenjima dotičnih. I onda okrenete stranicu da vidite rejting tvrkte, kojeg isto tako oni procjenjuju i gdje u mom slučaju piše:

… spada u najniži razred rejtinga te je vrlo visoka vjerojatnost nastupa zastoja u plaćanju. Poslovna suradnja s poslovnim subjektom je vrlo nesigurna. Sa najviše 60% vjerojatnošću se može tvrditi da kod poslovnog subjekta neće u narednih godinu dana (do sljedećeg godišnjeg financijskog izvještaja) doći do zastoja u plaćanju.

A ispod toga stoji popis ocjena rejtinga (uočite kako se bojice prekrasno prelijevaju):

Tu je sad nekoliko problema. Onaj PLUS u BON-u je upravo ova nazovimo ju procjena. Osim što se sa njome ne bi složili svi moji dobavljači neki od kojih su MSAN Grupa, Recro, Vip, Iskon, Raiffeisen Leasing, Hetzner AG, ne slažem se ni ja. Slažem se sa činjenicom da novoosnovana tvrtka nosi svoje rizike, ali ja ću prije biti gladan, bos i promrzao nego biti dužan nekome. Ali kad malo bolje razmislim, znam zašto sam dobio najniži rejting. Nemam ni dana provedenog u blokadi, sve obveze podmirujem na vrijeme, nemam vjerovnika koji trče zamnom pokušavajući utjerati dug. Gledano sa FINA-inog stajališta, ja/moja tvrtka je samo još jedan pošteni naivac koji će kad tad zapasti u probleme. A sudeći po njihovoj procjeni, to će biti još ove godine.

I da stvar bude još bolja, FINA se ograđuje od te svoje procjene sa:

Za poslovnu odluku na temelju samo ove informacije o bonitetu poslovnog partnera FINA ne snosi posljedice

Iako je formulacija disclaimera namjerno takva da implicira i druge izvore informacija, jasno je da njihovo skupo plaćeno mišljenje zapravo ništa ne vrijedi. Pa kad i sami priznaju da im ta ocjena rejtinga ništa ne vrijedi, čemu onda takvi nebulozni kriteriji?

To je ujedno fundamentalni problem u ovoj banana državi (to što ne proizvodimo banane i nije neki problem) – kad si se već pomirio sa vlastitim ludilom, stavio glavu u torbu i otvorio vlastitu tvrtku, svatko si uzima za pravo da te jebe ko budalu. A država je tu prva, što se vidi u ovom primjeru.

Jer, kako drukčije objasniti to da se Ministarstvo gospodarstva odlučilo za BONPLUS kao dokaz boniteta koji njima daje manje informacija (od BON-1 + BON-2 kombinacije) a sve podnositelje zahtjeva puno više košta (osim onih kojima fina daje i BON-2, kao npr Zagrebačka banka, njih košta nekih 20tak kuna više).

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se bonitet dokaže, ali imam protiv drakonskih cijena za koje si FINA daje pravo. A tko je najveći vlasnik FINA-e? Pardon, jedini vlasnik – država, a tko drugi?

Trackback URI | Comments RSS