Vnukblog

Moja generacija odrasla je i zaljubila se u zvuke Bajage i Instruktora sa izlizanih kaseta, koje su bile kopije kopijinih kopija. Malo kasnije, te izlizane kasete su zamijenile MP3-ce koje kao da su skinute sa istih tih kaseta, dakle, bez neke velike promjene.

Nakon prva tri rifa gitare na koncertu Bajage u Ciboni, doživio sam eye-opening experience nakon kojega je uslijedio ogromni nalet ljubomore – na sve one koji su bili te 1984. na prvim koncertima Bajage, pa su i taj izlizani zvuk sa kaseta kroz godine drukčije doživljavali. Moja generacija se navukla na Bajagu zbog tekstova, ne zbog muzike.

Sad kad znam kojom žestinom praše vjerojatno najbolji rock zvuk na prostorima bivše Jugoslavije i te izlizane MP3-ce će biti lakše slušati, barem dok se ne dokopam nekog kvalitetnog live albuma da ga stavim u auto.

Što se tiče samog koncerta u Ciboni, posjećenost nije bila maksimalna, bilo je mjesta na parketu, dok su tribine bile skoro potpuno ispunjene, barem po onome što sam ja uspio vidjeti. Ugodna je promjena kad imate mjesta oko sebe, i da ne morate skakati kad svi skaču. Zamjerke idu ton majstoru za kojeg sam na trenutke mislio da je nagluhi kvadriplegičar – da ne čuje i da ne može okrenuti taj prokleti potenciometar u pravu stranu. Na nekoliko pjesama visokotonci su se šamarali ko klinci na velikom odmoru, a kad je gošća Aleksandra Kovač pjevala “Poljubi me” mislio sam da će mi glava eksplodirati kao u kultnom filmu Davida Cronenberga – Scanners.

Čitam po drugim stranicama osvrte na koncert, svi su oduševljeni, naravno i ja sam, ali zamjerke ipak postoje i idu očajnoj ventilaciji – na podiju je bilo vruće, a na tribinama sauna – zatim nagluhom ton majstoru kojem mogu zahvaliti što mi deset sati nakon koncerta još uvijek pišti u ušima. Pošto je ovo moj prvi koncert u Ciboni, moram primjetiti da je akustika doista dobra, što se vjerojatno može zahvaliti ovalnom obliku dvorane.

Što se playliste tiče, Bajaga bi mogao napraviti dva dvoipo satna (dva sata redovno plus dva bisa od 15 minuta) koncerta za redom sa različitim setovima pjesama i opet ne bi imao dovoljno vremena da ih sve pokrije. Tako sinoć nismo čuli Muziku na struju (vjerojatno zato što zahtijeva ženske backvokale), 442 do Beograda, Dobro jutro džezeri i još mnoge mnoge druge.

Na vrhovima prstima

Život je nekad siv, nekad žut

Plavi safir

Trackback URI | Comments RSS