Vnukblog

Parafraza onomad vrlo dobre kampanje za Kraševu Torticu je ovdje pun pogodak. Da vam u slici pokažem koliko je Torchlight zakon, najbolje da kliknete na slikicu ispod – da vidite što se meni dogodilo kad sam ga instalirao. Skoro

Torchlight je Diablo klon koji to ne skriva ni najmanje. Gameplay je skoro pa identičan onome na čemu je Diablo 2 stao sa nekim izmjenama koje su uspjele još unaprijediti cijelu priču. Jedan od komentara koje sam pročitao jest da je “Torchilight više Diablo 3 nego što će on sam to biti”. Apsolutno se slažem.

Ako ne vjerujete reviewima drugih – vjerujte mom. Igra je zakon. Jednostavno i nepretenciozno vas uvuče u svoj svijet iz kojeg jednostavno ne želite izaći. Baš kako je onomad to Diablo 2 radio.

A kada čujete da Torchlight košta $19.95 i da je cijela igra download od cca 500 MB – jednostavno reći svaka čast. Možete skinuti igru koja vam daje trial od dva sata. Ako se u ta dva sata ne uvučete u taj čarobni svijet i mirne duše ju deinstalirate, svaka čast. Ja nisam uspio i odao sam počast ekipi iz Runic games u vidu tih pišljivih dvadeset dolara. Svaka čast još jednom.

Moja generacija odrasla je i zaljubila se u zvuke Bajage i Instruktora sa izlizanih kaseta, koje su bile kopije kopijinih kopija. Malo kasnije, te izlizane kasete su zamijenile MP3-ce koje kao da su skinute sa istih tih kaseta, dakle, bez neke velike promjene.

Nakon prva tri rifa gitare na koncertu Bajage u Ciboni, doživio sam eye-opening experience nakon kojega je uslijedio ogromni nalet ljubomore – na sve one koji su bili te 1984. na prvim koncertima Bajage, pa su i taj izlizani zvuk sa kaseta kroz godine drukčije doživljavali. Moja generacija se navukla na Bajagu zbog tekstova, ne zbog muzike.

Sad kad znam kojom žestinom praše vjerojatno najbolji rock zvuk na prostorima bivše Jugoslavije i te izlizane MP3-ce će biti lakše slušati, barem dok se ne dokopam nekog kvalitetnog live albuma da ga stavim u auto.

Što se tiče samog koncerta u Ciboni, posjećenost nije bila maksimalna, bilo je mjesta na parketu, dok su tribine bile skoro potpuno ispunjene, barem po onome što sam ja uspio vidjeti. Ugodna je promjena kad imate mjesta oko sebe, i da ne morate skakati kad svi skaču. Zamjerke idu ton majstoru za kojeg sam na trenutke mislio da je nagluhi kvadriplegičar – da ne čuje i da ne može okrenuti taj prokleti potenciometar u pravu stranu. Na nekoliko pjesama visokotonci su se šamarali ko klinci na velikom odmoru, a kad je gošća Aleksandra Kovač pjevala “Poljubi me” mislio sam da će mi glava eksplodirati kao u kultnom filmu Davida Cronenberga – Scanners.

Čitam po drugim stranicama osvrte na koncert, svi su oduševljeni, naravno i ja sam, ali zamjerke ipak postoje i idu očajnoj ventilaciji – na podiju je bilo vruće, a na tribinama sauna – zatim nagluhom ton majstoru kojem mogu zahvaliti što mi deset sati nakon koncerta još uvijek pišti u ušima. Pošto je ovo moj prvi koncert u Ciboni, moram primjetiti da je akustika doista dobra, što se vjerojatno može zahvaliti ovalnom obliku dvorane.

Što se playliste tiče, Bajaga bi mogao napraviti dva dvoipo satna (dva sata redovno plus dva bisa od 15 minuta) koncerta za redom sa različitim setovima pjesama i opet ne bi imao dovoljno vremena da ih sve pokrije. Tako sinoć nismo čuli Muziku na struju (vjerojatno zato što zahtijeva ženske backvokale), 442 do Beograda, Dobro jutro džezeri i još mnoge mnoge druge.

Get the Flash Player to see this player.
Na vrhovima prstima

Get the Flash Player to see this player.
Život je nekad siv, nekad žut

Get the Flash Player to see this player.
Plavi safir

Odgovornost je vrlo teška riječ. Rijetko se koristi, a kada ju vidim u uporabi obično je ili u nekoj negaciji, kao “nedostatak odgovornosti” ili “odricanje od odgovornosti” ili “bježanje od odgovornosti”. Ukratko, ne pamtim zadnji put kad sam čuo da se odgovornost koristi u pozitivnom kontektstu.

Odgovornost koja je zapravo pozitivna stvar, odlika kojoj bi svi trebali težiti, ispada nekakav bauk. Zašto? Zato što je odgovornost rezultat navigacije moralnog kompasa svakog pojedinca. A pošto živimo u državi u kojoj živimo, moralni kompas je sjeban većini te kao takav navigira u raznim smjerovima – rijetko onom pravom.

Odakle ova priča o odgovornosti? Kako je pašanac odselio u Beč tako sam više vremena proveo u Austriji, proučavajući njihove načine i metode društvenog utređenja. Ako se pitate koja je najveća razlika koju primjećujem između Austrije i Hrvatske? Pogodili ste – odgovornost.

Da svaki pojedinac shvaća odgovornost za svoje postupke i prihvaća odgovornost za njih Hrvatska bi bila puno kvaltetnije uređena i sličnija Austriji. Ovako, tamo teče med i mlijeko u tubi, a kod nas teče korupcija pomaganje rođacima, lopovluk i nepotizam.

Za to, kao i za dosta drugih stvari koje ne valjaju u ovoj državi krivim rat, ali nije on toliko zaslužan koliko idiotski planovi ljudi tad na vlasti. U ne tako rijetkim trenutcima kada odlutam mislima dok čekam zeleno na semaforu uhvatim se kako razmišljam o tome – kako bi naša država izgledala da nije dopušteno bogaćenje odabranih 90-tih, da je privatizacija provedena kako treba (ili da nije uopće provedena), da su lopovi adekvatno kažnjeni umjesto da su sad na vodećim pozicijama, da su na vlast postavljeni sposobni ljudi sa jasnim ciljevima… mislim da ste shvatili.

Da je baba muško zvala bi se Duško

pristojna verzija jedne stare narodne poslovice

Moram prestati razmišljati o odgovornosti i naučiti kako biti neodgovoran…