Vnukblog

Pljusak neki dan u Zagrebu nije prošao bez posljedica u našem malom djeliću raja. Moram priznati da je ovo moje prvo iskustvo sa poplavom u stanu i da kakve su bile okolnosti – sve je moglo biti i puno gore.

Tih četrdesetak litara po kvadratnom metru koji se spustilo za kojih dvadesetak minuta je bilo too much to handle za kanalizacijski sustav na koji je zgrada spojena, te se voda počela dizati do nivoa da je počela izlaziti kroz sifon u kupaoni van.

Sam početak poplave je bio skoro ko u filmovima. Zvoni mi prva susjeda na vrata i pita jel i kod mene poplava. Ja kažem da nije, jer zaista nije. U to se okrenem i shvatim da je tepih u hodinku na kojem stojim do pola već mokar, otvorim vrata od kupaone, a ono gejzir u rodu sa onima na Islandu veselo bljućka vodu van.

Prvi pokušaji bacanja vode van nisu se pokazali efikasnima, pa sam krenuo u akciju minimiziranje štete. Pogasio sve osigurače koji nisu zaduženi za rasvjetu. Dizanje na stol/krevet svega što je na podu. Procjena do kuda voda može doći ovim tempom. Kada sam to sve obavio, postavio mini barikade za vodu od tepiha koje su tu više da uspore nadiranje vode u ostatak stana, vratio sam se na ručno izbacivanje vode iz kupaone van.

Negdje u to vrijeme, susjedi je došla mama od svojih 70tak godina da joj pomogne (!!!) i na stubištu se poskliznula i pala. Naravno, bio sam okružen nejakom ženskom čeljadi starije dobne skupine pa možete slobodno pogoditi tko ju je unio u stan. Zato i dva dana poslije plaćam danak u vidu jebene križobolje koja je tek pod lijekovima podnošljiva. Ajde, bar joj ništa nije bilo, samo se natukla.

Nakon što je voda prestala nadirati i supruga je stigla sa posla pa smo se bacili na brisanje parketa, deložiranje vodom natopljenih tepiha van na cijeđenje itd. Nekih tri sata nakon što je sve to počelo smo stan vratili u normalu.

Da stvar bude još gora, to jutro u teretani sam odlučio potegnuti malo dužu dionicu na traci za trčanje, oko sat vremena na finom usponu. Jer ionako neću vidjeti teretanu to ponedjeljka, pa ajde. Nakon što je sve to bilo gotovo koljena su mi gorila, leđa su vrištala za nekim položajem osim stajaćeg jer ovako više nije moglo.

Da rezimiram sebi, a i drugima za zlu ne trebalo u budućnosti:

• onaj koji je dobar i pomaže drugima – najebe
• tepisi na parketu možda jesu zlo, ali da ih nije bilo, morao bih spašavati cijeli stan a ne samo dio od vode
• ako živite u podrumskom/suterenskom stanu, obavezno razmislite o trajnom/polutrajnom zatvaranju sifona da vam se ovo ne može dogoditi

Pizzerija za koju neki u Zagrebu znaju, a za koju svi u Zagorju znaju – je doista nešto posebno. Pišem o njoj ovdje, jer mi se ne čini pošteno da ju uvrstim u moj pizza review. Pošteno prema ostalima, naravno. Oro-Goro je definitivno van bilo koje konkurencije.

Prvo što moram naglasiti jest rotaciona krušna peć u kojoj pizze putuju u krug da bi se ravnomjernije ispekle, a ovako vjerojatnije imaju veći kapacitet. Video kako to izgleda možete vidjeti na njihovoj stranici.

Drugo je količina priloga koja ide gore. Da kažem puno, nije dovoljan opis. Da kažem pretjeruju, isto mi ne zvuči baš kako treba. Količina je više negdje u rangu jebeno pretjeruju. Kad ste zadnji put vidjeli pizzu koja u prerezu izgleda kao sendvič, sa prilozima na nekoliko razina. Znam ja – vjerojatno nikad. Tijesto je također odlično i za svaku pohvalu.

Treće, cijene su nekih dvadesetak posto niže nego u Zagrebu, što je fina kompenzacija za 11kn (u jednom smjeru). Možete i starom cestom naravno, ali to vam je nekih pola sata više vožnje po lošoj cesti.

Ono loše je gužva vikendima i praznicima na koju morate računati. Pošto sama pizzerija ima veliko igralište(!!) dolaze obitelji sa djecom i to je ogromna gužva. Kad se i uspijete dokopati stola, pripremite se na čekanje od bar sat vremena u toj gužvi. Moja preporuka bi bila da idete radnim danom i to predvečer/navečer jer će tada gužva biti daleko manja. Ako planirate raditi rezervaciju, za to vam treba minimalno 8 osoba jer su stolovi ogromni.

Napokon smo i mi došli na red da poslušamo Đoleta i njegov “Kalendar mog djetinjstva”. Što reći osim da je bilo fenomenalno. Točno onako kako bi nastup Balaševića i trebao izgledati – puno priče i malo pjevanja. Zašto? Mnogi se žale da im nije dovoljno pjevanja.

Balašević ima puno više toga za reći nego što ima za otpjevati. A znate koliko on ima pjesama. Njegove pjesme možete uvijek poslušati sa nekog cd-a ili mp3ice. Ali te priče poslušati uživo je zaista velika čast. Njegove knjige, ukoliko ih niste čitali, trebali biste.

Panonski ecstasy je crtica iz knjige, kad se baba Marica i njena seka/snajka (baba iz ulice) na tablete za pretisak nacuclaju rakije (komovice), kuhanog vina i onda dođu gosti u odijelima koja smrde po naftalinu a đed je naložio peć – babe lete ko Rolling Stonesi. Ergo, panonski ecstasy…

Osobno, jedva čekam da izađe ta knjiga.