Vnukblog

Vjerojatno vam na ovakav naslov svašta pada ma pamet (sram vas može biti) ali ovo je jedan vrlo ćudoredan blog, pa su i perverzije takve.

U ovoj konkretnoj instanci perverzije, radi se o snowboard izletu na Obertauern 25.4. ove godine. Da, dobro ste pročitali. Moram priznati da je na privremeno zatvorenu sezonu ovo sjelo ko kec na desetku. Kažem privremeno zatvorenu jer se sezona zatvara negdje početkom šestog mjeseca odlaskom na glečer.

No, da se vratimo na ovaj izlet. Vrijeme za poželjeti. Toliko sunca i plavog neba sam upio da mi ova kiša koja pada već danima (uključujući i sinoćnji potop) uopće ne smeta. Snijeg jer ujutro bio turbo tvrd, toliko da su nakon prve tri vožnje listovi molili za milost. Nakon što se organizam zagrijao i priviknuo na šok, snijeg se otpustio i prešao u stanje najslilčnije svježe napadanom snijegu. Mislim da je understatement reći da je to čista milina za voziti. Nakon toga je došla juhica koja je još bila ok dok se nisu počeli ogromni hupseri stvarati (iza 13h) i tada više nema bordanja već samo surfanje – težinu na zadnju nogu i veselo skačeš sa hupsera na hupser. Oko 14h smo obojica već bili krepani i snijeg je postao neupotrebljiv, pa smo zasjeli u birtiju i uz pšenično pivo čekali 16h i povratak u domovinu.

Broj ljudi na stazi se može prebrojati sa obje ruke (što možete vidjeti na slikama), što je super, vrlo ugodna promjena od one standardne gužve. Moram priznati da je baš lijepo kad još jedno skijalište upišeš u svoju svijest kao “domaće”. To su ona skijališta na kojima ste kao doma, znate sve staze napamet, gdje koja vodi, noć prije dolaska na skijalište ne možete spavati jer vam se vrte filmovi najboljih staza po glavi itd.

U mom slučaju to su Sljeme (naravno), Krvavec (kao i svim Zagrepčanima), Risoul (raj na zemlji) i sad Obertauern.

Nekidan sam instalirao Operu. Da, to je onaj treći web browser koji se kod mene nikad nije primio. Još prve verzije koju sam vidio, nešto mi je uvijek bilo čudno. Da li je problem u sučelju koje nije windows standard već izmišljaju svoju toplu vodu – ne znam. Jer ipak, to je ono što gledaš cijelo vrijeme.

Razlog zbog kojeg sam se prvotno zaljubio u Firefox, onomad kad je izašao, je bilo sučelje. Jednostavno i konzistentno sučelje windows aplikacije. U operi ovaj gradient meni mi nikako ne leži a u footeru kao da živi njegov mali brat koji nije zaslužio niti jednu stavku za kliknuti.

Ovo što Opera ima bi se trebalo zvati – skin – koji bi se trebao moći postaviti i na defaultni windows-like, ali toga nema. Zapravo, imati neki skin po defaultu je nešto što si samo rijetke aplikacije mogu dopustiti, poput WinAmp-a. Kad smo već kod teme skinanja aplikacija, ne mogu da ne iznesem jedan biser mudrosti koji pluta bespućima interneta već jako dugo, a vrlo je prikladan za ovu temu:

Whenever developers (or management for that matter) think that skinning an application is a good idea, their computer speakers should generate some sort of penis-shaped sound wave and plunge it repeatedly into their skulls until they achieve enlightenment.

Operi moram priznati da većinu stranica učitava vidno brže od Firefoxa, ali opet, donosi svoje html i css mušice na stol, a to niti jedan internet korisnik ne bi trebao trpiti. Dovoljno je što kao developer moram proliti litre znoja dok Internet Explorer i Firefox prikažu istu stvar, ali to sve ugroziti da bi ispalo kako treba u browseru kojeg koristi, barem kod nas, manje od 3% korisnika interneta, dok je kod naših istočnih susjeda Srba situacija malo povoljnija u korist Opere – oko 5%.

Da nije Opera toliko beskorisna, dokazuje Opera Mini – daleko najbolji browser za mobitele koji je stvarno divljenja vrijedan. Razlog mojoj instalaciji Opere na PC jest Opera Link – sinkronizacija između Opere na PC-u i Opere Mini na mobitelu. Ili drugim riječima – čista lijenost. Naravno da je lakše instalirati Operu na PC, importati bookmarke iz Firefoxa i pomoću Opera Linka ih prebaciti na mobitel nego ih ukucavati jedan po jedan na mobitelu. Sick, zar ne?

Inače, da koristim Operu full time, za što nažalost nema nikakvih šansi, na mobitelu bih imao čak Speed Dial (brzi izbornik), Notes (bilješke) i sve što sam ukucao kao url u Operu na PC. Moram skinuti kapu, ali zaista, i čestitati ekipi iz Opere na ovoj ideji, ali i realizaciji. Stvar jednostavno radi. Bez problema.

Kolega bloger, general bez dana ratnog staža i veliki mislilac – jimbo – ugostio nas je u svojoj studentskoj gajbi preko vikenda. Drug schokac i ja, zajedno sa boljim polovicama izvršili smo desant na glavni grad susjedne nam države – nešto što smo već dugo planirali. A kako VnukCar v3.0 praktički moli za svaki vikend da se ide nekamo i Sarajevo je došlo na red.

Moram odmah priznati da sam očekivao puno lošiju cestu od Slavonskog Broda do Sarajeva. Ugodno sam se iznenadio jer cesta nije ništa lošija od naših domaćih lokalnih pravaca. Opći dojam Sarajeva jest da sam se iznenadio koliko je Zagreb daleko dogurao a dok je tu vrijeme stalo. Grad je blago rečeno prljav, smeća ima posvuda i generalno se vidi da se ne održava. U jednu ruku to je i očekivano – zbog svega što su ljudi i sam grad prošli tijekom opsade (članak o sarajevu na wikipediji). Cijeli grad je još pun ruševina od rata, centar je dosta uređeniji i solidno obnovljen, ali čim se malo pomakneš izvan vidiš kakvi su se užasi tu događali. I malo ti bude neugodno kad nonšalantno prelaziš preko mostova i puteva na kojima su snajperi ubijali ljude punih 1425 dana.

Drugo što sam primjetio jest da ljudi katastrofalno voze. Obećajem svečano da sljedećih dva mjeseca neću pizditi na ljude da ne znaju voziti u Zagrebu. Obećajem. Časna pionirska.

Ono što mi se najviše urezalo jest DM Sat – folk kanal Dragane Mirković koji je izazvao toliko smijeha da sam samo čekao da mi pozli. Dva hita koja apsolutno morate poslušati su Sexy Seka by Rade Lacković i Malo viski malo coca cola by Fazlija.

Osim folk hitova, tu su naravno neizostavne gastro delicije na temelju kojih bi se komotno mogle odvijati radionice tipa “kako pojesti kilu pite i ne klonuti duhom” (duhovne vježbe) i “kako živjeti u sarajevu i ne imati 300 kila” (kondicioni treninzi). Burek, pita zeljanica, buregdžik, krompiruša i ine druge perverzije koje su mi sve redom draže od ćevapa. Nemojte me krivo shvatiti, nisu ćevapi za baciti, ali ipak u Zagrebu se daju naći jestivi ćevapi, dok ovih delicija nema ni za lijek.

Preporuka svima je posjetiti Sarajevo, barem na vikend ako ne može duže. Ima se šta vidjeti u gradu a navodno i izvan njega. Taj dio izvan njega smo ostavili za sljedeći posjet.