Vnukblog

Saga o kupovini novog auta počela je, samo malo. Saga? Kakva je to saga koja nije trajala ni mjesec dana?

Saga je bila u mojoj glupavoj glavi koja se nije mogla odlučiti. Da, dobro ste zaključili, Alfa 159 nije bila prvi izbor. Dapače, nije bila u izboru uopće. Sad će se neki koji me poznaju začuditi i zapitati – kako?

Jednostavno, Alfa 159 po svom izlasku na tržište 2005-te godine mi je bila razočaranje, i to veliko. Smatrao sam da su dizajn totalno promašili. Da stvar bude još gora, zadnja linija 156-ice (zadnjih godinu-godinu i pol proizvodnje) mi je bila nešto prelijepo. I da nije bilo moje ljupke supruge koja me natjerala (da, natjerala) da idem pogledati Alfu, sad bih vozio Audi A4 ili neki drugi njemački horor.

Kad sam stigao u autosalon, dogodila se ljubav na prvi pogled. Ali doslovno. Zaljubio sam se ko tele u šarena vrata. I to samo na vanjštinu. A tek kad sam sjeo unutra. Majko. Mogao bih se zakleti da je prodavač (koji je sjedio za stolom prekoputa auta) vidio moju blentavo-zaljubljenu facu imao ka-ching efekt i dolare iznad glave. Nedugo nakon tog blaženog i svetog trenutka, došlo je razočarenje koje si neću oprostiti sljedeće četiri godine i jedanaest mjeseci (koliko još otplaćujem leasing).

Naime, da sam došao samo tjedan dana ranije, odnosno da su se u mojoj glupoj glavi stvari posložile tjedan dana ranije, sad bih za iste pare vozio 159-tku, ali karavan. Da, dobro ste pročitali, karavan. Za iste pare.

No, što je tu je. Leasing je bio riješen za tjedan dana, a isto toliko sam čekao i jedan glupi papir od FINA-e. Dakle sve skupa dva tjedna od predaje zahtjeva za leasing do preuzimanja vozila. Da, Autocommerce-u je trebalo tjedan dana da ga skinu sa skladišta. Zapravo, tjedan i par dana, ali tko broji.

Prvi dojam jest da cijeli auto djeluje strašno čvrsto i kvalitetno. Sva plastika konzole je na svom mjestu, centralni greben je presvučen sa grubo brušenim aluminijem, kao i krakovi volana. Naravno, nakon par kilometara se javio i prvi cvrčak i to gadan. U ploči iza zadnje klupe se i na najmanjim neravninama čuje kao neki metal da vibrira, i to dosta glasno. Sutra idem u servis da mi to srede. Sjedala su odlična, sa posebnim podešavanjem za donji dio leđa, drže tijelo baš onako kako treba. Mjenjač je precizan i praktički sam ide, samo ga treba usmjeriti u željeni položaj i on sam skoči.

Auto je težak, po mom mišljenju i malo pretežak za svoje gabarite, ali što je tu je. Sa ovim motorom (JTDm 150ks) ima 1490kg. Ako mislite da je to puno, kao što sam i ja mislio, onda će vas razveseliti da novi Ford Fokus karavan sa 1.4. benzinskim motorom ima 1600kg.

Ono što me najviše iznenadilo jest filing u vožnji. Osim što je (naspram 15 godina stare 145ice) auto veći, teži, jači, udobniji – filing je isti. Ovjes je udoban (za moje pojmove) ali vam neće niti jednu sitnicu sa površine ceste zatajiti. Nekima se to ne sviđa pa kažu da je auto “tvrd”. Ja to zovem karakterom auta – da vozač mora znati kakva je cesta i preko čega prelazi. Neizmjerno mi je drago što se u tih 15 godina fundamentalni koncepti u glavama Alfa Romeo projektanata nisu promijenile.

Prije nekih tjedan dva na jednom parkingu sam vidio 159-tku, ali prvu liniju. I nije ni čudo da mi se nije svidjela. Koliko god to nemoguće zvučalo, ali ona je kockasta. Sve linije su iste samo su nekako, pa, preblage i ne ističu se. Redizajnom su izvukli blatobrane van, prednja maska je agresivnija, itd. Sve u svemu, zadovoljan sam i to jako.

U skoroj budućnosti ćete moći čitati o “Drugim dojmovima”

A neki i nisu. Od nedavno, možete dobiti email kada napišem novi post na Vnukblogu. Ljude koje ja osobno maltretiram da sam napisao novi post sam već stavio na mailing listu, a vi ostali možete se sami prijaviti.

Jeste li ikada nešto toliko čekali, planirali i opet čekali da kad se to nešto i dogodilo vi i dalje čekate i čekate. To se meni dogodilo.

Rok kad se kupuje novi auto je bio postavljen prije više od godinu dana. Neki će reći da je to puno vremena, neki će reći da i nije. Meni osobno, to mi se čini kao cijela vječnost. Ponajviše zato što mi je svakim danom VnukCar 2.0 išao sve više i više na živce. Ipak, on je već u godinama kad treba imati strpljenja i razumijevanja za njega, a u meni je toga svakim danom bilo sve manje.

I danas, mjesec dana nakon što je VnukCar 3.0 stigao, uhvatim se kako razmišljam o tome kako će biti super kad kupim novi auto. Da paradoks bude veći, uhvatim se u tom razmišljanju dok čekam zeleno na semaforu u novom autu. Kondicioniranje ljudskog uma – strašna stvar. Kad se osvrnem i pogledam koliko misaonog vremena sam potrošio na to čekanje – naježim se – to vrijeme je moglo biti daleko pametnije utrošeno. Ali s druge strane, mi ljudi smo jako daleko od savršenog, da ne kažem pametnog.

Dakle, ponosno predstavljam VnukCar 3.0 – punim imenom Alfa Romeo 159 JTDm.

Nije čist, ali nemojte zamjeriti, nisam freak za čistoćom, pogotovo ne auta. Nikad nisam bio i nikad neću biti. Kako je generacijski jaz između VnukCar-a 2.0 i 3.0 skoro 15 godina, teško je povjerovati da su uopće u rodu.

Detaljniji review će biti jednom, ne tako skoro, dok se dobro upoznamo. Zasad smo poput stranaca koji se povremeno sretnu i razmijene par riječi u prolazu.

Da razbijemo monotoniju i bolesnu fikasciju stanovitog pojedinca da treba ići i na druga skijališta u Sloveniji osim na Krvavec – posjetili smo Vogel.

Smješten iznad Bohinjskog jezera, moram priznati da je Vogel jedno vrlo vrlo simpatično skijalište. Prometno nije baš najbolje povezan jer morate proći kroz Bled i hrpu lokalnih cestica, a i autoput poslije Kranja nije baš gotov do kraja pa možete očekivati gužve. Od Zagreba, trebati će vam nekih 2:45 ako ne nabasate na kolone. Ako ostanete do fajrunta, računajte da ćete zbog gužvi do Zagreba stići za više od tri sata.

Zamjerke se odnose na parking koji je rasut na sto malih parkingića, tako da trebate dobro zapamtiti gdje ste ostavili auto, i na postojanje samo jedne(!!!) blagajne za kupovinu ski pass-a.

Kad ste to sve riješili, kupili kartu, dočekali red na gondolu i napokon došli na stazu (što vikendom traje do 2 sata), imate lijep pogled i preko nekoliko staza na odabir. Vrhunac ponude, i razlog zašto morate barem jednom otići na Vogel je Žagarjev graben – 6.8 kilometara kojih možete spojiti sa stazom iznad i tako dobiti stazu od skoro 11 kilometara neprekinutog užitka koja spaja vrh i polaznu stanicu kabinske žičare. Iako ima jedan dio gdje ćete ipak prošetati (nerealno bi bilo očekivati da će tolika staza biti baš cijela savršena) staza je millina. Na jednom dijelu imate prekrasan pogled na Bohinjsko jezero, i baš na tom dijelu vam prolazi misao kroz glavu kako za ovo vrijedi i umrijeti.

Ostale staze su ok sa tendencijom prema ništa posebno. Sve je blago do umjereno, tako da se za početnike Vogel nameće kao dobar izbor. Pogled, ono što je najvažnija sporedna stvar na skijalištu je vrlo dobar, dapače, podsjeća me na Risoul, vjerojatno zbog nostalgije pošto ga ove godine nije bilo.