Vnukblog

Ili drukčije:

Ja dajem mito u bijeloj koverti – to nije korupcija

Moram priznati da sam se šokirao kad sam vidio novu kampanju naše vlade za suzbijanje korupcije: Korupcija – to nisam ja. Imaju čak i službeni web.

Ova akcija je više nego smiješna. Jedino što je tužno su ozbiljna i ljutita lica Kosorice, Karamarka i drugih. Kao da je korupcija nešto što postoji od jučer i treba je satrti u korijenu prije nego što se kao najgori korov proširi svim porama našeg društva.

Zamislimo da SVI počnu prijavljivati korupciju. Ali SVI. Ova država bi stala. I propala deset minuta kasnije. Ništa se ne bi moglo napraviti. I ništa se više nikad ne bi napravilo. A, ako država i ne bi propala, došlo bi do drugog problema – tko bi radio na silnim šalterima, gradskim uredima, ministarstvima i inim javnim ustanovama koje su odgovorne za koješta? Nemojte se zavaravati – nakon što bi naš revni USKOK i državno odvjetništvo strpali korumpirane službenike u zatvor, nove ljude bi iste te javne ustanove zaposlile preko poznanstava i rodbinskih veza. I što je postignuto? Nekoliko bombastičnih naslova u novinama, par pobjedonosnih floskula političara, izvješća o antikoruptivnim akcijama za EU itd. Dakle, opet sve po starom.

Kad vidim ovakve akcije, pitam se da li oni koji ih pokreću (iniciraju) uopće žive u ovoj državi?

Od prvog dana ove naše nezavisne države, korupcija je integrirana u društvo na najdubljoj razini. Sjetimo se Tuđmana i njegovog plana 500 bogatih obitelji koje će upravljati ovom državom. Da ste tad pitali Kosoricu što misli o korupciji i da li je taj plan dovoljno kvalitetna implementacija korupcije – vjerojatno ne bi ste ni dočekali odgovor jer bi vas pojeo mrak. Bolji dokaz da je ova država, začeta na, osim Domovinskom ratu, i na korupciji – nemam. I sad to odjednom više nije u redu i tako više ne može. Što se promijenilo? Pristupni put Europskoj uniji? Ne. Svi su navukli svježu masku licemjerja i sad se prave da prije se 18 godina ništa nije dogodilo. A Jadranka Kosor pogotovo. Dok se mi Hrvati ne riješimo tog licemjerja, neće nikad biti ni pomaka po pitanju korupcije.

Prije neke dvije-tri godine, dok još ni ja ni on nismo imali svoju firmu, frend mi se žalio kako bez pravih veza i poznanstava ne možeš dobiti pošten posao (za firmu, ne zaposlenje). Pod pošten naravno čitajte ministarstva i državne firme, ukratko – one koje imaju puno para. Tad sam mu rekao, i stojim iza toga dan danas:

Ako igraš igru, nemaš pravo prigovarati na pravila igre jer ih svojim sudjelovanjem – prihvaćaš

Naravno, odstupanje od izjave, odnosno – prigovaranje – je jednostavno rečeno: licemjerje. Ukratko, plati onog kojeg treba platiti, uzmi pare onom kojem možeš i tako dalje.

Ako pogledate na službenoj stranici antikorupcijske kampanje definiciju što je korupcija, vidjet ćete da nema precizne definicije. Osobno, najbolja mi je – Korupcija je zlouporaba javnih ovlasti za privatnu korist. Pitao bih sad što znači javna ovlast, ali dobro, neću cjepidlačiti.

Ta korupcija javnih službenika mi je najzabavnija od svih. Ipak, oni rade za državu. Ja to vidim kao djecu koja rade pizdarije a roditelji im neće ništa reći (iz tko zna kojeg razloga), i onda se roditelji puno djece okupe u kampanju “Javite ako vidite da naša djeca rade pizdarije”, ili “Pizdarija – to nisam ja, ali znam čije dijete jest”. Da li vam to ima ikakvog smisla?

Sa druge strane, prijavljivanje korupcije u Hrvatskoj može se bez problema tumačiti kao ekstremni sport. Život vam je dosadan i jednoličan? Zarađujete dovoljno i zadovoljni ste sa radnim mjestom? Želite probati nešto novo? Heroin i ostali narkotici vas ne uništavaju dovoljno brzo? Jebete kurve bez kondoma i nikako da se zarazite nečime? Od sad postoji novi i najučinkovitiji način da si sjebete život – PRIJAVITE KORUPCIJU. Vaš dosadni i monotoni život će postati pravo bojno polje za preživljavanje. Šikanirati će vas sa svih strana, ostat ćete bez posla, plaćanje režija će postati umjetnost a vi pravi virtuoz. Ali to još nije sve, završiti ćete u zatvoru na barem mjesec dana pošto državu boli za vašu predanu borbu protiv korupcije jer se time griješite o N zakona, a Hrvatska je barem država u kojoj se zakoni poštuju. I to još nije sve – jer ako požurite i još danas prijavite korupciju u tvrtki gdje trenutno radite (preferably državnoj i po mogućnosti što većoj) dobiti ćete otkaz brže nego da nabavite kozu i silujete je na sastanku nadzornog odbora, te onda nudite redom sve članove istog tog odbora tko želi jedan krug.

Sad zamislimo, u ovo krizno vrijeme kad je proračun pun rupa poput madraca na kojem spava dikobraz, kako zakrpati proračun pomoću korupcije. Da, dobro ste pročitali. Ako je već došlo do priljeva sredstava u privatnu korist – to može značiti samo jedno: da ta sredstva treba oporezovati.

Kako bi to izgledalo u praksi? Javne službenike bi stavio na minimalac, tek toliko da imaju plaćeno zdravstveno i mirovinsko. Za sve što uspiju naplatiti od građana bi plaćali (barem) 22% poreza. Sposobniji službenici će obaviti više posla, više zaraditi i platiti više poreza. Što je država time postigla? Prvo, smanjila je izdavanja za plaće javnih službenika. Drugo, učinkovitost svih javnih službenika će se povećati višestruko, išao bih tako daleko i da kažem eksponencijalno. Treće, država će zaraditi na porezu od sredstava uplaćenih direktno službeniku za potrebe korupcije.

Možda sam pretjerao, ali uvođenje dinamičnih pravila slobodnog tržišta u igru koju inače igraju mrki medvjedi u hibernaciji mi zvuči kao utopija. Zamislite javnog službenika koji će dati sve od sebe i polomiti se od posla da vam napravi ono što vam treba, što prije i što kvalitetnije jer će za to biti plaćen. Oni sposobniji (čitaj spretniji) će imati veću cijenu, što je u redu, jer su to osobine slobodnog tržišta.

Mogu na ovu temu još dugo i široko, ali nema smisla. Nadam se da ste se barem malo uživili u mojoj utopiji. Za kraj najprikladnija moguća pjesma na ovu temu:

Otkako se bavim bordanjem, što je sad valjda peta sezona, čini mi se kao da postoje dvije struje u slično orijentiranih hrvata – oni koji idu na Roglu i oni koji idu na Krvavec. Prije nekih tjedan dana sam po prvi put hodočastio na Roglu, pa mi se učinilo prikladnim da napišem usporedbu.

Najbolji opis Rogle bi bio – obiteljsko skijalište. Sukladno tome, ako tražite staze za iole brži spust, i to u nekoj normalnoj dužini, Rogla nije mjesto za vas. Veličinom i dužinom staza je kao da ste pored Sljemena stavili još jedno Sljeme i povezali ih sidrom. Za bordere ovo je loša vijest, jer ako niste usavršili vještinu vožnje na sidru veći dio Rogle će vam biti nedostupan. Sa druge strane, ima odličan ograđen box za edukaciju početnika, kao i ultra blagu prvu stazu koja počinje kao jedva zelena i završava kao plava. Jedina poštena staza na Rogli je plavo-crvena-crno/crvena. Da, dobro ste pročitali. Hibrid kakvog još nigdje nisam vidio. Počinje kao plava, pa nakon jedva 500m ima tablu uspori, postaje crvena, i na kraju, ovisno o tome da li ste skrenuli lijevo ili desno, postaje crna, odnosno ostaje crvena. Ukratko – monstrum. Jedan minus koji pišem Rogli jest nedostatak pogleda. Čak i Sljeme, koliko god to jadno zvučalo, ima bolji pogled.

Zaključak – ako vodite početnike sa sobom, ili vršite edukaciju – Rogla je odličan izbor. Ako tražite duže staze i lijepu vožnju, onda bolje ne.

Krvavec, u odnosu na Roglu, ima veći izbor staza, duže staze i pogled za koji vrijedi umrijeti. Minus mu je česta vjetrovitost i nerijetko pretvrde staze, no to ovisi o količini snijega. U trenutku pisanja ovog posta na Krvavcu je preko tri metra snijega tako da su staze više nego savršene. Možda nije idealan za početnike, zbog nedostatka blagih staza, ali zato nadoknađuje onima koji znaju i umiju.

Da bi ste došli na Roglu iz Zagreba, trebate platiti 84 kn cestarine, što nije malo, ali vam zato ne treba vinjeta. Da bi ste došli na Krvavec, treba vam vinjeta. Ako upotrijebite matematiku, nakon tri odlaska (po sezoni) na Krvavec ste u plusu jer ste otplatili polugodišnju vinjetu (u odnosu na odlaske na Roglu). Cijena ski-pass-a je vrlo slična, što nije u redu jer Rogla nudi manje od Krvavca. Vremenski, do oba skijališta vam treba dva sata vožnje, sa razlikom što do Krvavca skoro cijelim putem imate autoput, dok do Rogle imate samo naš autoput.

Sigurno ste već nešto čuli o ovom filmu, a kad je već tako, morate ga pogledati, naravno ako još niste.

The Curious Case of Benjamin Button je priča pomalo nalik Forrest Gump-u, ali u najboljem mogućem smislu. Misao koja se provlači kroz cijeli film – You never know what’s coming for you – vrlo slična onoj iz Forrest Gump-a – Life is like a box of chocolates. You never know what you’re gonna get.

Film je životna priča gospodina Benjamina, koji tek kasnije u životu saznaje da se preziva Button. Rodio se u tijelu smežuranog starca koji je sa svakim danom bio sve mlađi, ali um mu je sazrijevao normalnim putem, tj. suprotno od tijela. Tijekom ovog filma shvatiš kako su rana mladost i kasna starost zapravo ista stvar, samo sa drugim predznakom. U svakom slučaju si u pelenama. Donekle si nesposoban za samostalan život i ovisiš o drugima. Zanimljivo je kako nikad ne razmišljaš o tome.

Da li razmišljate o starenju? Ja osobno, još uvijek nešto čekam. Tijelo mi se mijenja, to je nepobitna činjenica. Ali u glavi, još uvijek se osjećam kao dječak od nekih 14 godina koji jedva čeka da odraste, da bude sam svoj čovjek, da ne mora ići u školu, da može ići na posao itd. Da, takav sam bio kao dijete. Uvijek stariji od nego što sam trebao biti. Zato običavam reći da sam star u duši. I ponekad, u rijetkim trenutcima dokolice, uhvatim se kako razmišljam o tome kako će to biti super kad odrastem. Da, biti će super…

Film je odličan, u istoj kategoriji kao i Forrest Gump. Možda je najjednostavnije povući paralelu – ako vam je Forrest Gump bio dobar film, i Benjamin će vam biti dobar. Brad Pitt je napokon prihvatio ulogu u ozbiljnom filmu i pokazao da zna glumiti, i po meni, za ovu ulogu je zaslužio oskara.

Ovo preuranjeno proljetno vrijeme me podsjetilo da ima jedna priča od minulog ljeta koju sam ostao dužan ispričati. Jedan od razloga zašto smo krenuli cestom Buzet – Buje na Vožnju života je bio i posjet Motovunu. Namjerno nismo htjeli ići na Motovun Film Festival, i to iz više razloga. Prvi bi bio naravno gužva, a drugi nemogućnost da vidiš kako tako malo mjesto uopće izgleda.

I moram priznati da mi je teško i zamisliti kako Motovun izgleda sa 10,000+ ljudi. Ne teško – nemoguće. Ljepotu Motovuna je teško prenijeti riječima, a ni slike ne obavljaju taj posao kako bi trebalo. Mjesto je jednostavno simpatično. Jako simpatično. Uvuče ti se pod kožu. Kao malo pseće govno u postu niže. Upravo tako. Male uske uličice, povijest koja te zaskoči svako malo i sitni detalji jednostavno čine cijelo mjesto užasno simpatičnim.

Za kraj vam poklanjam panoramu snimljenu sa zidina Motovuna. Panorama pokazuje cestu Buzet – Buje aka vožnja života. Možda sad možete zamisliti kako izgleda to prelijepo nepregledno zelenilo koje kao da nema kraja. Upozorenje – velika fotka.