Vnukblog

Cijeli dan kontemplatiram šta i kako da napišem o sinoćnoj utakmici. Za početak, moram priznati da me je utakmica poprilično pogodila, odnosno pojela živaca jer nisam mogao negdje do dva u noći zaspati.

Moji vlastiti osjećaji u vezi ispadanja naše reprezentacije su mi fascinantni. Nisam razočaran, više tužan. Žao mi je igrača, apsolutno svih, ali Klasnića možda i najviše. Prirastao mi je srcu i nekako sam jako blizu tome da ga proglasim našim najboljim reprezentativcem, barem u mojim očima. Žao mi je Slavena, i to jako. Nije lako gledati nekoga tko je pokazao vlastitim ponašanjem da nije bahat, arogantan, nametljiv i prepotentan kako pati.

Bit će da je to ona famozna karizma. Današnji Jutarnji me iznenadio. Nema linča momčadi. Nema pribijanja izbornika na križ. Samo tuga i suosjećanje. Nismo izgubili jer smo bili lošija momčad, nego zato što je očito bog musliman i zato favorizira turke. Boljeg objašnjenja od tog kojeg je kolega Schokac dao - nema. Jedino tako se mogu objasniti njihovi čudesni oporavci u zadnjim sekundama utakmica i provlačenje u sljedeći krug natjecanja. Pretvaranje vode u vino je poput jeftinog trika našeg političara pred izbore kojeg nitko ne puši u odnosu na čudesne povratke turaka iz nepovoljnog rezultata.

Niti jedno prvenstvo dosad nije ovako solidariziralo Hrvate u nacionalnom ponosu. Možda je to zato što je cijela situacija u državi toliko loša da je ljudima očajno potrebno nešto dobro, nešto pozitivno što bi ih ujedinilo. A možda to objašnjava sve one silne zastavice na vozilima koje mi nikako nisu jasne. Da je dobro zbog nečega biti Hrvat. Zadnji put je to bilo 1991. Pa 2008.

Čini mi se da bi ti razlozi trebali češće dolaziti.

Trackback URI | Comments RSS