Vnukblog

Što još ima za reći kad dvije godine za redom odete na isto mjesto? Apsolutno ništa. Sve što je napisano prošle godine vrijedi i ove. Cijene u trgovinama su čak i nešto niže nego kod nas, ali to je naš problem, a ne njihov.

Ove godine je vođa puta bio malo normalnija osoba pa nismo svaka dva sata stajali po 45 minuta, pa smo stigli za nekih 15 sati, ali tome je više razlog snijeg koji je padao u alpama, pa su morali postavljati lance na autobus. A sa lancima na prijevojima koji su zaista gadni nikome se žuri. Razumljivo.

Umjesto maksimalnih metar snijega ove godine bilo dva metra snijega, i vrijeme nas je vrlo poslužilo. Imali smo sunca, snijega, padalina i dva dana turbo svježeg snijega. Ili laičkim rječnikom rečeno - sve izgleda isto, samo ljepše.

Ono što me najviše boli, isto kao i prošle godine - fotografije jednostavno ne mogu prenijeti ljepotu te prirode, bjelinu tog snijega i toplinu sunca koje te grije. Ni kamera nije nešto uspješnija. To se jednostavno ne može opisati riječima - popneš se sa žicom, dođeš na početak staze, sjedneš i gledaš ovaj veličanstveni pogled nekoliko minuta. Mir i spokoj koji osjećam u tom trenutku ne mogu uopće opisati, a kamoli usporediti sa nečime.

Ove godine dinamičnom duo-u “Pašanac i ja - idemo nije bitno kuda bitno je da se ide” se pridružio i moj “Dobre fotke radim i čudnu hranu jedem” brat.

Ako stalni posjetitelji vnukbloga nisu primijetili - slika u zaglavlju se mijenja i to u šest varijanti. Od tih šest, jedna je ona stara iz Ponte di Legno, Italija bordanja prije puno godina (memoari dan po dan dostupni su ovdje (kad se otvori ctrl+f i tražite “dan prvi”). Ostale su iz Risoul 2008 kolekcije koju je moj brat uslikao, a ovdje ću podijeliti s vama meni najdraže.

Trackback URI | Comments RSS