Vnukblog

Naslov je takav samo zato da ne koristim opet isti - Finale Eurosonga. Pijanstva naravno nije bilo, barem ne za vrijeme manifestacije, a poslije - tko zna. Kiča je naravno bilo, i to u izobilju. Ipak je to gay event godine.

Ove godine moje najveće zamjerke idu organizaciji koja je imala apsolutno najgoru kvalitetu slike do sad. Jasno mi je da je Srbija po pitanju toga još u kamenom dobu, ali s druge strane, sami smo si krivi jer smo pokupovali high-end lcd televizore da možemo pratiti Europsko prvenstvo u što kvalitetnijoj slici. Tako sad vidimo koliko je zapravo loša kvaliteta slike naših televizija.

Ovako, prijenos Eurosong-a sam bio prisiljen gledati na analognom signalu (umjesto na DVB-T) jer je bilo pretužno gledati piksele veličine Rubikove kocke. Na analognom signalu se fino zamuti slika pa je ajde gledljivo.

Što se pjesama tiče, najveći šok mi je bila Grčka sa svojom Britney Spears wannabe pjevačicom koju bi vratio u popravni dom za troubled youth iz kojeg je pobjegla. Zapravo, nije pjesma šok, nego činjenica da su dobili pun k bodova za taj pop užas.

U kategoriji pjesama koje nisu niti konkurirale za najveći šok jest Španjolska sa novom wannabe Macarenom. Mislim da bi UN trebao donijeti rezoluciju da se to više ne smije raditi. I onda osnovati instituciju koja će paziti na provođenje te rezolucije. Nešto kao ICTY, ali samo za muziku.

Srbi su ove godine u svojoj predstavnici imali mišung valjda svega dosad napravljenoga na prostorima ex-yu, što je nakon poprilično originalne pjesme koja im je prošle godine donijela pobjedu - razočaranje.

Ono što me fascinira jest kult Eurodance/Eurodisco muzike koji je još uvijek live and kicking u mnogim državama. Kod nas na svu sreću nije bilo stanice pa se taj vlak nije mogao zaustaviti. Pojedinci su prihvatili taj trend (ne, nemojte se prisjećati koji su to pojedinci, nije vrijedno) ali na svu sreću to je prošlo i daleko iza nas.

Kad malo bolje promislim, Eurosong je u stvari edukativna emisija. Glasovanje je zapravo demografsko, populističko-politički kviz. Igra pogađanja čija dijaspora je najjača u nekoj državi, tko žali za odcjepljenjem od koje države pa se ulizuju glasovima, itd - jer to je najveće glasačko tijelo. Kada nacionalni ponos proradi pred malim ekranima, teško je suzdržati se od glasovanja. Pa kao što i sami znamo - najveći i najponosniji Hrvati žive u dijaspori. A dok se još malo ne raštrkamo po zemljama Europe, teško da ćemo doći do nekog značajnijeg plasmana na manifestaciji ovog tipa.

Još jedan Eurosong je iza nas, još jedan poslovično jadan plasman naših predstavnika. A nagodinu sve ispočetka.

Trackback URI | Comments RSS