Vnukblog

Iako u teretanu ne idem zbog zabave, priznajem da moram pronaći način kako da zabavim vlastite misli u trenutku kad nisam koncentriran na samu vježbu. Ako razmišljam o poslu i obvezama koje me čekaju koncentracija brzo odlazi i više nemam volje za vježbanjem. Dosad sam primjetio da je najučinkovitije ne razmišljati o ničemu, ali to mi je vrlo teško za izvesti.

Kako sam do sada promjenio preko nekoliko teretana, sad sam siguran koji sve tipovi se mogu identificirati na flooru za vježbanje.

Debela svinja u pvc trenerci - ovaj tip me uvijek i iznova fascinira. Skoro uvijek pretila osoba, ali nije pravilo. Nosi pvc trenerku, popularni šuškavac (još popularniji osamdesetih godina prošlog stoljeća) zakopčan do vrata i znoji se toliko da znoj probija kroz materijal van. Očita žrtva glasina da se u pvc odijelu bolje mršavi. Zanimljivo je što sam do sada sreo isključivo pripadnike muškog spola u ovoj ulozi.

Profesionalci - svaka iole ozbiljna teretana ima barem jednog. Ističu se iz gomile ne mišićnom masom već iznimno oskudnom odjećom kojom pokrivaju dotičnu. Puštaju vonj respekta i bahatosti. Dolaze u oba spola.

Frendovi - da se razumijemo, i sam sam bio pripadnik ovog tipa. Sa frendom sam krenuo u teretanu i tako je to išlo godinama. Radili smo iste vježbe, mjerili čiji je biceps veći itd. Ovaj tip najlakše je prepoznati po brzom izmjenjivanju na spravama. Češći su muški nego ženski parovi.

Preseratori - tipovi za koje se pitate zašto uopće dolaze. Ogromni su, ali ne debeli. Izgledaju kao medvjedi u ljudskoj koži. Uzme najveće bučice i razbacuje se sa njima kao da su igračke. Pravi pripadnik ovog tipa obožava ponižavati profesionalce.

Družitelji - sam ili u paru, lik koji dolazi u teretanu družiti se a ne vježbati. Vrlo iritantni lik. Najčešće ga zaposle u teretani jer voli visiti tu a ne da mu se previše vježbati. Vole se hvaliti kako su proveli četiri sata jučer u teretani i kako su se ubili do jaja. Prepričavanje sinoćnjih doživljaja, količina popijenog alkohola i zbarenih treba su omiljene teme.

Sportaši - najčešće su to košarkaši, rukometaši i odbojkaši tako da ćete ih vrlo vjerojatno prepoznati po visini. Obično su ozbiljni, koncentrirani i ne druže se previše.

Početnici (n00bs) - hodaju od sprave do sprave sa papirom i olovkom, ne uspostavljaju očni kontakt, ne silaze sa sprave između serija. Ne druže se.

Eto, sad znate čime se zabavljam u teretani a da mi ne odvlači misli sa vježbanja.

Štovani posjetitelji Vnukbloga, bili vi slučajni ili namjerni… Čast mi je predstaviti najnoviju pridošlicu u moj mali izdavački imperij:

Simple photoblog

Došlo je vrijeme za mjesto gdje mogu pokazati svoje foto uradke, da ne budem preskroman i kažem remek djela također. Odlučio sam se za engleski jer će tako doseg publike biti daleko veći. Redovitim čitateljima će neke slike vjerojatno biti poznate od prije

Eto. Navratite ponekad.

Najgore što se ljudskom biću može dogoditi jest da postane žrtva vlastitih očekivanja bez da toga bude svjestan. Upravo je to ono što se dogodilo mnogima kad su novi Star Wars-i u pitanju.

Ako ne znate o čemu se radi, da pojasnim - novi Star Wars-i su crtić. Ali crtić u punom smislu te riječi. Idu na Cartoon Network-u kao 20 minutne epizode a ovaj dugometražni koji je u kinu je navlakuša da se ljudima uzmu pare i da se stvori hype.

Čitajući reviewe na IMDB-u pripremio sam se na najgore i ostavio apsolutno sva očekivanja doma. Kad je tip napisao “moj 14 godišnji sin mi je rekao da je to za djecu i da neće to ići gledati u kino pa sam otišao sam” shvatio sam o čemu se radi. A i svi ostali review-i nisu nešto bolji. A povremeno netko pita “dobro ljudi koji je vaš problem???”. Ja spadam u tu grupu ljudi.

Naime, crtić vrvi sa humorom i zajebancijom, ali zaista. Da sve dosadašnje Star Wars-e skupite zajedno ne bi imali niti pola humora koji je ovdje prisutan. Crtić je nacrtan umjetnički umjesto realno - to znači da nisu pratili modu hiper-realnih likova koji su as-good-as-stvarni nego su se odlučili za umjetnički pristup. Po meni - hrabra odluka.

Ovako kad razmišljam o viđenome - nemam niti jednu zamjerku za prijaviti. A kad pogledate review-e na IMDB-u - katastrofa. Jedan je ljut što nisu bila slova na početku koja putuju kroz svemir već je glas sve to ispričao. Zamislite koji problem. Pa se isti taj buni da je radnja loše raspoređena kroz trajanje crtića. Po mome, sve je ok - nije u niti jednom trenutku bilo dosadno, dapače, čak je bio i neočekivani zaplet pred kraj. Isti taj je popljuvao stil crtanja jer su Star Wars-i uvijek bili cutting edge u animaciji i svemu ostalom. Da, 1977. Star Wars je bio cutting edge u svemu, ali nakon toga sve manje i manje.

Zamislite sve te, bez ustručavanja ću ih nazvati - jadnike, koji su došli u kino očekivajući novi nastavak najboljeg filmskog serijala svih vremena. Probajte zamisliti to razočarenje. Žalim ih, zaista ih žalim.

Sve u svemu mr. Lucas je napravio vrlo pametan potez sa ostavljanjem rupa u radnji koje se mogu popunjavati i nikad do kraja popuniti. Ovaj serijal, iako u crtanom obliku, je više nego dobrodošao u Star Wars obitelj.

Nakon previše vremena bez ikakve tjelesne aktivnosti, s tim da par odlazaka na bordanje godišnje jedva mogu ubrojati u tjelesnu aktivnost - uspio sam sebi objasniti da je nužno pokrenuti se. I sad dolazi onaj dio koji mi je fascinantan.

Nekako, sjećam se kao da je bilo jučer - klinac koji je išao u teretanu iz totalno krivih razloga. Zbog toga što je ekipa išla, zbog toga što će biti lakše skupljati šljive (ne pitajte), zato što cure padaju na meso, itd. Sto i jedan mali glupi razlog koji su činili višegodišnji odlazak u teretanu više nego jednostavan i ono najbitnije - neupitan. Neki zlobnici (a vi ćete se prepoznati) će reći da sam jučer i bio klinac.

Kada gledam unazad, vidim da kondicioniranje ponašanja pojedinca, u ovom konkretnom slučaju - tinejđera - užasno ovisi o društvu odnosno o ljudima sa kojima se druži. Period u kojem tražiš sebe jer još ne znaš tko si i što si a najmanje kamo ideš najlakše je proći sa drugim takvim ljudima koji su na istom putu.

Kada razmišljam o svemu tome vidim mudrost iza izreke “Šta dijete zna šta je 100 kila, dijete uzme i nosi!”. Zapravo, to je fascinantna strana ljudske psihe - kada ne znaš kuda ideš i kako ćeš tamo stići samo putovanje do tamo apsolutno nije nikakav problem. Nekoliko godina poslije, kada znaš kuda ideš i kako ćeš tamo doći, odjednom na putovanju tamo iskrsne zilijun problema i prepreka koje treba riješiti.

U teretanu sam nekako prestao ići iz valjda najglupljeg mogućeg razloga - jer sam se našao. Da, upravo tako. I kada to napišem to mi toliko glupo zvuči da još uvijek ne vjerujem da je to istina. Kada sam shvatio svoju poziciju u životu, kuda želim ići i kako tamo doći - jednostavno nije više ostalo entuzijazma za teretanu. Sav entuzijazam se pretočio u, ajmo reći posao, utoliko da po dolasku u teretanu sam samo razmišljao o odlasku i poslu koji me čeka. To je jedan dio života koji bih rado potisnuo i zaboravio.

Sada mogu reći da sam našao neki balans između entuzijazma za poslom i želje/potrebe za teretanom. Čak mi ni traka za trčanje nije uspjela pokvariti novopronađeni osjećaj ravnoteže. Po prvom dolasku odmah sam se uhvatio trake za trčanje i u oko mi je upala “fitness test” funkcija. Ajmo. Trčkaranje 5 minuta na različitim stupnjevima opterećenja. I na kraju mi ispiše - very poor. Vjerojatno nema ocjenu you suck jer bi to već moglo uvrijediti nekoga. A siguran sam da je to moja ocjena.