Vnukblog

Ne znam o čemu bih prije pisao - o tome kako su uništili biser opatijske rivijere ili o lošoj prijevari kojom to pokušavaju zataškati.

Medveja je premala da bi ju mogao čak i naseljem nazvati. Hotel, kamp, par kuća, jedan fast food, dvije konobe, Konzum i plaža. I to je to.

Ako pogledate rezultate koje nam Google Images daje kad upišemo Medveja, vjerojatno ćete se složiti samnom da lijepo izgleda. Ovdje možete vidjeti screenshot rezultata jer će se vjerojatno mijenjati kroz vrijeme. Čestitam, upravo ste uvučeni u prijevaru zvana Medveja. U stvarnom svijetu, to izgleda ovako:

Nemojte misliti da je ovako prazno cijelo vrijeme. Pošto je ovo jedina plaža u Medveji (do okolnih morate malo autom potegnuti) ovo će se poprilično napuniti (ovo je slikano oko 9 ujutro). Samo da dobijete dojam koliko su te ležaljke nagurane jedna na drugu, razmak između njih nije niti jedan metar.

Sad zamislite naš šok kad smo došli i vidjeli da je cijela plaža jebeni Hemingway bar. Ono što je nekoć bio samo jedan restorančić sa terasom (to smo vidjeli u povijesnim zapisima - brošura o Medveji na recepciji kampa) sada su tri birtije od kojih jedna ima podij za svakodnevni “after-beach” party (bože me sačuvaj šake jada), jedan fast food restoran i jedan normalan restoran.

Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv industrijalizacije turizma, ali se ne mogu oteti dojmu da je ovo krivi način. Isto tako nemam ništa protiv da koncesionar plaže naplaćuje svoje ležaljke, ali imam nešto protiv toga da se ljude pretresa na ulazu i zabranjuje unos hrane/pića, imam nešto protiv toga da se tjera ljude sa plaže koji donesu svoj šator za sunce (na dijelu plaže koji je u hladu skoro pa cijeli dan i na kojem nisu ležaljke vjerojatno samo zato što nitko neće platiti ležaljku u hladu), itd.

Isto tako činjenica je da ako vam netko nije rekao da Medveja nema plažu već ogromnu birtiju preko cijele plaže - vi to nećete nikako saznati. Danas je valjda pod normalno da kad idete bilo kuda po prvi put (što pogotovo vrijedi za ljetovanje) proguglate i vidite što ljudi kažu o vašoj destinaciji. Hemingway u Medveji se rijetko spominje a fotografiju u kakvom je stanju plaža danas je nemoguće pronaći. To je samo dio onoga zašto Medveju zovem prijevarom.

Na ex-plaži postoji kiosk od Tiska koji (naravno) ima razglednice u ponudi. Pregledao sam sve razglednice koje se nude, i pogodite što - niti jedna ne odgovara trenutnom stanju plaže u Medveji. Dakle, misao vodilja je sljedeća - vi dođete na prijevaru, shvatite da su vas prevarili i onda šaljete prijevaru dalje, valjda da se bolje osjećate zato što su vas zajebali.

Ako je ovo budućnost turizma onda ne mogu da se ne zabrinem. Slažem se da se treba pomaknuti sa kamen-more-sunce turističke ponude ali ne u ovom smjeru. Nikako u ovom smjeru.

Ako slučajno ne znate tko je Krešimir Sever onda vam moram čestitati jer to znači da ste svoju egzistenciju uspjeli dovesti u medijsku izolaciju. Krešimir Sever je predsjednik Nezavisnih Hrvatskih Sindikata.

Zanemarimo na trenutak kaos u koji vlada među sindikatima (jer ih ima mali milijun) i udruženi su malo manji milijun krovnih sindikata. Takav kaos odgovara samo državi (jer je tako moć pojedinih sindikata smanjena) i tako će to biti vjerojatno biti do pamtivijeka.

Gospodin Sever je vjerojano medijski najeksponiranija osoba hrvatskih sindikalista, te je kao takav sinoć gostovao u emisiji Fokus na HTV-u. Tema je bila ovogodišnja poskupljenja i težak život sirotinje. Upravo one sirotinje za koje se sindikati moraju boriti.

Pozivi slušatelja u emisiju su pokazali, osim ostaloga, da gledatelj te emisije ne zna razmišljati niti guzicom, a kamoli glavom (svaka čast jednoj gospođi iz Siska koja je pokazala da je iznimka). Tako je jedan slušatelj usputno priupitao g. Severa kolika mu je plaća - koji je spremno odgovorio: 8.5k kn. Ja sam ostao paf. Ali zaista. Smrznuo sam se.

Da pojasnim - 8.5k kn za taj posao je ništa. Zbunjeni ste? Imate mišljenje da sindikati ništa ne rade i da koliku god plaću dotični Sever ima - prevelika je? Dopustite mi da vas razuvjerim.

Prepostavljam da ste trenutnim radnim mjestom koliko-toliko zadovoljni jer - uspijevate nešto napraviti. Nije bitno da li se radi o mutavom poslu koji je iz dana u dan identičan ili radite na super kreativnom radnom mjestu. Zajedničko im je da - uspijevate nešto napraviti. Sad zamislite da ne uspijevate ništa napraviti po cijeli dan iako u taj posao ulažete 110% sebe. Ako ste uspjeli to zamisliliti, čestitam. Upravo ste se stavili u kožu Krešimira Severa.

Mala digresija - ja sam nekih dvije godine svoje jadne karijere djelatnika proveo na upravo takvom radnom mjestu - gdje ništa značajno nisam uspio napraviti, a ono što sam uspio napraviti bilo je tako malo i beznačajno da sam zbog toga još više padao u depresiju.

Kao predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) on se u nekim intervalima (ubijte me, nisam uspio naći neki raspored) mora naći sa vladom, nerijetko i sa Velikim Ivom, sasuti im u facu sve što nevalja i gledati kako mu lažu u facu (ako mu i lažu uopće). Ako mislite na je sastancima Nacionalnog Vijeća za Konkuretnost (NVK) nešto bolja situacija, bojim se da nije. Jedina razlika, ako uopće postoji, jest gledanje Polančeca umjesto Sanadera.

Jedine uspjehe koji dotični može imati jest u malim stvarima poput ganjanja i cinkanja poslodavaca koji zaista rade pizdarije nad svojm djelatnicima. Ali na velikom planu, ne može ništa napraviti. Dodajte još nekoliko nastupa mjesečno na televiziji gdje uvijek ponavljate jedno te isto, bez nekog učinka. Dodajte još nekoliko intervjua mjesečno za novine/radio kojima govorite isto što i na televiziji. Ali vas nitko ne doživljava.

Sad vas molim, drage čitatelje ovog bloga, da mi kažete - kolika je pravedna plaća za takvo radno mjesto? Ako mene pitate, nema tih para.

p.s. - jesam li spomenuo da na njegovom radnom mjestu nema radnog vremena?

Ne mogu se oteti dojmu da sam, sasvim slučajno, pronašao najljepšu vožnju koju bi svaki vozač morao proći barem jednom u životu.

Moram odmah priznati da nikad nisam zašao dublje u unutrašnjost Istre, a ono što sam vidio - zapanjilo me. Napravio sam kartu na Google Maps koju možete pogledati:

Nakon što izađete iz tunela Učka i skrenete za Buzet, oko vas je sve vrlo nalik dalmatinskom kršu. Zemlja i biljke spaljene od sunca koje po ničemu ne odaju da će se uskoro dogoditi velika promjena.

Kada ste iz Buzeta krenuli za Buje, odmah vas napada zelenilo. Prije bih rekao da sam u podnožju austrijskih alpa u proljeće nego u srcu Istre u osmom mjesecu. Vozite se kroz oluke drvoreda koji kao da nemaju kraja. A oko vas brda koja su zaista impozantna. I zelena, naravno.

Cesta Buzet - Buje je nešto najljepše što sam vidio u Hrvatskoj. Ne mogu reći da sam baš cijelu državu prošao, ali ovo je zaista nešto posebno. Kad ste već u prolazu, šteta bi bila ne posjetiti Motovun i Grožnjan. Ali o tome u drugim postovima.

U Buju se uključite na Ipsilon i sa laganih 90 km/h uživajte u fascinantnom krajoliku. Nažalost morate platiti nešto cestarine. Sa Ipsilona silazite kod prvog putokaza za Pazin i pratite cestu. U Pazinu pratite putokaze pa prema Plominu/Labinu, odnosno Rijeci starom cestom (da vas ne vrati na Ipsilon slučajno).

Cesta Pazin - Plomin je nešto prelijepo. Toliko raznih krajolika će se izmijeniti da će vam se oči umoriti od zveranja okolo. Ono što je najbolje jest da se dotična na nekolilko mjesta presvlači novim asfaltom, tako da će za nekih tjedan dva vjerojatno biti savršena.

Stara cesta za Pulu, dio od Plomina do Rijeke je meni najzabavnija dionica (koju sam prošao preko nekoliko puta). Zavoj na zavoj koji kao da nemaju kraja. Jedino što se morate moliti da se ispred vas ne nasere kamper jer je mjesta za pretjecanje zaista malo. Asfalt je na dosta mjesta loš, ali to ni najmanje ne umanjuje zabavu.

Preporučam, naravno ako je izvedivo, vožnju ovim savršenim putem kroz Istru obaviti radnim danom, tako da izbjegnete kolone turista. I još toplije preporučam vožnju malo ispod ograničenja brzine jer se ta ljepota jednostavno mora upiti.

Kao i svake blog godine do sad, 12.08. pišem post o tome kako sam još jednu godinu stariji. Ni ova godina, naravno, nije iznimka.

Supruga mi kaže da sam prošle godine tjedan dana prije rođendana bio u depresiji. Iako se toga (naravno) ne sjećam, mislm da rođendanski post od prošle godine dovoljno govori o tome.

Ove godine se super osjećam. Možda ima veze sa time što sam napokon posložio život onako kako ja mislim da treba biti posložen. Možda ima veze se time što je puno stvari sjelo na svoje mjesto, a one koje nisu kreću se u pravom smjeru i samo su pitanje vremena. Možda ima još razloga, ali ih trenutno ne mogu smisliti.

Bilo kako bilo, razlozi znani i neznani, rođendan mi je i sretan sam

Još jedan post kao nastavak serijala započetog prošle godine. Nije baš neki serijal pošto ide jedan post godišnje u njemu ali nema veze. Možda ova godina bude drukčija. Ne znam uopće čemu ovo očekivano pošto svi znamo kojeg je okusa domaće more, pa je stoga i očekivano. Pretpostavljam zato što se svaki put iznenadim u kojim to sve područjima te domaće more može razočarati.

Nakon ovogodišnjih sedam dana provedenih na domaćem moru moram priznati da zaista razumijem našu braću Čehe kojima se toliko sprdamo i izrugujemo. Oni sa sobom donesu sve što im je potrebno, sve do zadnjeg paradajza i konzerve paštete (mala digresija - sudeći po onome što sam vidio u lokalnom Konzumu ovakvih Čeha ima malo, prije bih rekao da je to zaostali stereotip) a kod nas kupuju elemente - zrak, sunce, more (odnosno vodu).

Razumijem ih utoliko što sad i ja osjećam snažan poriv da na more ponesem sve do zadnje konzerve paštete. Zapravo, sad vam mogu i poantu otkriti - ovaj post se odnosi na ugostiteljsku ponudu domaćeg mora.

Rabac, Istra. Vrlo simpatično mjestašce sa ogromnim plažama. Ali o tome u nekom drugom postu. Iz prvog restorana su nas praktički izbacili jer smo došli u pet minuta do tri a u tri se restoran zatvara i opet otvara u šest popodne. Ne znam da li je moj (moralni ili neki drugi) kompas u kvaru, ali takvo ponašanje u šipici sezone mi je apsolutno nelogično i neprihvatljivo. Nakon konzultacija u lokalnoj trgovini sa ljubaznom prodavačicom kojoj je više nego dosadno došli smo u restoran Miramare.

Usluga više nego ljubazna, dapače ljubaznija nego što je potrebno. Pogled sa terase fantastičan. Ambijent više nego ugodan. Supruga je jela vrhunsku deliciju - njoke sa škampima. Sve je upućivalo na to da smo nabasali na kvalitetan restoran gdje se isplati vratiti. Dva dana kasnije smo napravili tu pogrešku.

Znate li onu staru staru narodnu poslovicu?

Bolje se roditi bez kurca nego bez sreće.

Dva dana poslije, usluga više nije tako ljubazna, što nije ni bitno, ali ni njoke sa škampima nisu što su bile. Od škampa ni š a umak je nešto totalno drugo. Naravno jedino što je isto je cijena, koja nije mala - 59 kn.

Koji je zaključak? Da bi dobro jeo na domaćem moru moraš imati sreće. Ali ono što ne smijete raditi jest tražiti od sreće da bude konzistentna.

Fascinira me kako je ista količina sreće potrebna za dobitak na lotu i za to da se dva puta za redom na domaćem moru dobro najedete u istom restoranu.

U drugom “incidentu”, nije bilo tako strašno. Pizzerija u Mošćenićkoj Dragi, prekoputa velikog Konzuma. Da, pogodili ste, Konzuma ima u svakoj šupi. Pizza nije loša, iako tipično “morska”. Ako ste pizza fan onda znate o čemu pričam. Još uvijek mi je misterij što joj rade da dobije taj “morski” šmek. Počinjem sumnjati da stavljaju prašak za pecivo/sodu bikarbonu umjesto ili da uštede na kvascu, ali to je zasad samo slutnja. Za vas koji pričate samo novohrvatski - predmnijevam - i sad pročitajte sve iza “počinjem sumnjati”.

Dakle pizza nije bila problem, što je onda? Razvodnjena Coca-Cola. Fascinira me (da, ponekad se osjećam kao petogodišnje derle kad vidim što me sve može fascinirati) da je, kao prvo,u Coca-Colinom interesu da se njihov proizvod prodaje sa manjom kvalitetom nego što zaista jest. Drugo, jasno mi je da taj aparat radi na principu da razrjeđuje koncentrat sa vodom ali da mogu toliko pretjerati to ne mogu vjerovati.

Pošto je pizza bila ok evo par fotki dotične.