Vnukblog

Neki dan me frend pitao što to znači “blentav” nakon što sam mu to natipkao putem ICQ-a, mog omiljenog mesenđera. Nakon kraćeg razmišljanja zaključio sam da zaista ne znam koje je značenje pojma “bletav” ali sam ga protumačio kao “glupav light”, ili drukčije “malo glupav i na simpatičan način, nešto kao naivan ali ipak jače”. Izvukao sam se, ovaj put.

Sad pogledajte ova dva screenshota koje sam danas skinuo sa jedne domaće dalekovidnice:

Možda su vam debilne facice toliko privukle pažnju da niti ne vidite izjavu u donjem dijelu ekrana koja ponosno tvrdi da je piletina Cekin već 16 godina na stolovima EU.

Ja nisam marketinški stručnjak, dapače daleko sam od toga. Ali tu su mi dvije stvari upale u oko. Prva je ta brojka – 16. Tko se hvali sa 16 godina nečega u reklamnoj kampanji na televiziji? Niti je značajan broj niti je lijepa brojka niti je okrugla. Dakle, nije ništa. Naspram broja 15 (koji u kontekstu 15 godina nečega negdje ostavlja dojam moći i kvalitete toga što se reklamira), broj 16 ispada kao krivi rezultat u nekoj matematičkoj operaciji. Ili još gore – ostavlja dojam tipfelera.

Vratimo se nazad na prvu i drugu sliku. Šta joj je? Da li ju je herc strefil? Ili moždana kap? Da li ima gumeni dildač zabijen u šupak pomoću kojeg redatelj kontrolira njezine facijalne grčeve? Ili je samo crazy person. Ali nije ni bitno, idemo dalje.

Druga stvar koja mi jednostavno nije zvučala kako treba – 16 godina na stolovima EU. Ja nisam bio neki odličan učenik i povijest mi nije bila među dražim predmetima, ali neke stvari mi ipak zvuče krivo kad ih čujem. Prema povijesti kakvu sam ja učio u školi, Europska Unija kakvu znamo, volimo i prema kojoj težimo je službeno nastala 07.02.1993. godine Mastrichtskim sporazumom. Ako malo primjenimo našu prijateljicu matematiku, vidjeti ćemo da EU još ne postoji 16 godina, iako nas Cekin želi u to uvjeriti sa svojim blentavim facicama. Ako ne vjerujete meni, vjerujte wikipediji

Sad opet dolazi zla matematika koja komplicira stvari i to bez računice – zapravo, sve je u točki gledišta. Na internetu, od wikipedije pa nadalje, imate preko nekoliko stranica koje pričaju priču o nuli. Kako ništa može biti nešto itd. Ja o matematici nemam pojma, ali naravno imam svoje mišljenje o nuli.

Da sam manje zaboravan sad bih se točno sjećao vica kojeg je prepričavao prof. matematike iz srednje škole, ali ovako ću morati samo poantu prenijeti. Matematičar je putovao vlakom i kondukter mu je htio naplatiti skuplju kartu zbog šest torbi, našto se ovaj usprotivio da ih ima samo pet, i pred kondukterom ih je prebrojao: nula, jedan, dva, …

Ako nastavim u tom tonu, EU postoji 15 godina i nešto sitno, ali ako brojimo i nultu godinu postojanja onda je EU u 16-toj godini postojanja. Sad ja vas pitam, da li ćete nakon prve godine reći da nešto postoji već nula godina, ili jednu godinu? Ono što je u programerskim krugovima uvijek aktualna tema, da li je nešto 0-based ili 1-based.

Evidentno je (da ne upotrebljavam teže novohrvatske riječi poput razvidno) da onaj koji je radio reklamni spot za Cekin mogao komotno napisati 15 godina i bi bio u pravu. Nitko ne bi išao (osim mene naravno) provjeravati da li EU postoji taj broj godina. Poruka reklame bi bila daleko moćnija i sa većim učinkom na krajnjeg potrošača.

Ali kad smo već kod Vindije i njihovog marketinga – jeste li posjetili njihove službene stranice? Relikvij iz prošlosti. Godina na stranici ponosno ističe 2003. godinu i tako izgledaju. U današnje vrijeme to je više nego sramotno. Pet godina u informatičkom vremenu je strašno puno, ali opet, pogledajmo to sa druge strane – kakav reklamni spot takva i stranica. Katastrofalna.

Ovaj put i od sada na dalje, kroz objektiv moćnog Canona EOS 450D. Nakon par dana pjevušenja “bit će moj, bit će moj” je i postao moj. Apsolutno svaki review koji sam pročitao je bio više nego pun hvalospjeva pa odluka i nije bila tako teška.

Što reći, a da znači nešto? Većinu ljudi same brojke neće impresionirati, pa je zato bolje pokazati nešto od slika. Ako neka slika i ne valja, nije zbog njega nego mene koji još nije sposoban fotkati kako spada. Slike su sa subotnje pješačke ekspedicije na Sljeme, tijekom koje smo čak i Bandića glavom i bradom sreli.

Zahvala na poziranju ide jednom stanovitom psu koji zbog svoje magnetske privlačnosti i potencijalne horde obožavatelj/ica želi ostati anoniman.

Zašto prijevara? Zato što u Hrvatskoj last minute turistička ponuda ne postoji. Ako pogledate domaće last minute sajtove kao što su lastminute.hr, lastminute.com.hr vidjet ćete da je ponuda ogromna. Naravno da je, inače ne bi imali ništa za pokazati. Oba navedena last minute site-a ne ažuriraju ponude te tako stvaraju iluziju da izbor postoji. Naravno, pa to je “the” hrvatski način. Reklamiraš ono što nemaš da bi naivci ipak došli pa im onda možda uvališ nešto drugo.

Konkretnije, nekako smo se supruga i ja odlučili za Rodos. Od svih ponuda koje možete vidjeti na gore navedenim last minute siteovima, koliko ima stvarno raspoloživih ponuda? Jedna. Ta jedna iznosi nekih 660€ plus aerodromske takse po osobi. Koliko ta ponuda košta u redovnoj, dakle ne last minute ponudi? Pogodili ste, isto toliko.

Drugo govno koje morate progutati jest let iz Ljubljane. Pošto agencije žele što veći profit, objedinjuju Hrvatsko i Slovensko tržište u jedno, jer i kad se zbrojimo, još uvijek smo malo tržište. Osobno, ne želimo se truckati dva sata do Ljubljane jer i Zagreb ima aerodrom. Stvar principa. Da ponude let iz Ljubljane kao jeftiniju varijantu (i onda još doplata za transfer do Ljubljane) još bi bilo nekog prostora za razmišljanje, ali ovako – to ne dolazi u obzir.

Prva premisa last minute koncepta jest da je to kockanje. Dakle, vi se kockate sa vremenom (do polaska) jer vam je manje/više svejedno kuda putujete a kao dobitak na lutriji je jeftiniji aranžman. Ali kao i u svim ostalim igrama na sreću, i ovdje je kuća uvijek na dobitku.

Zapravo, mene tu najviše ljuti ovčarstvo, ili ovčarenje. Treba lažnom ponudom privući što više ovaca pa ćemo zahvaljujući teoriji velikih brojeva nekome i uvaliti nešto skupo. I još više me ljuti što ja to ne mogu raditi, zbog nekih tamo “principa” koje imam. Recimo reklamirati digitalce po stotinjak kuna i onda kad naivac dođe mu uvaliti model od deset tisuća kuna. To je posao, a ne ovo što radim. Ponekad me najviše ljuti to što se od poštenja nitko nije obogatio.

Poanta, odaberite aranžman i uplatite mjesec dana ranije.

Časopis o, kako oni tvrde – telekomunikacijama i multimediji, odgovorno tvrdim je smeće sa najgorim tekstovima u nas. Silom prilika bio sam prisiljen kupiti nešto da ubijem vrijeme, a u hrpi smeća tipa Men’s Health, Cosmo, itd ovo mi se činilo kao najbezazlenije. Itekako sam se prevario. Nekako sam mislio da su časopisi ovog tipa izumrli negdje krajem 90tih, ali opet – itekako sam se prevario.

Još me privuklo na naslovnici “auto radiji s bluetoothom”. Ajde, pa da i ja saznam o čemu se tu radi. Ako mislite da sam saznao, varate se. Trebalo mi je oko četrdeset minuta da pročitam cijeli časopis nakon čega sam se tresao poput malog cigančeta koje ima traume od djetinjstva.

Prije nekoliko godina su mi ponudili da pišem za jedan domaći časopis, što sam odbio jer smatram da ne znam pisati na tom nivou. Za tekstove koji izlaze u papirnatim publikacijama imam neka mjerila te smatram da ih nisam u stanju dosegnuti.

Nakon jednog pročitanog broja časopisa MobilMedia, imam osjećaj da bih mogao pisati nedjeljnu kolumnu u Vjesniku preko cijele stranice. Onom starom Vjesniku, sa stranicom veličine jumbo plakata.

Nemojte me krivo shvatiti, nije sve tako očajno. Dapače, neki tekstovi su manje očajni od ostalih pa se tako i može nešto saznati. Ali i to što nije tako očajno je u sjeni ostatka. Nije očajan review dva modela kineza, vijesti su isto ok. Ono što je još očajnije od glavnog teksta jest “zgode s mobitelima” i “vico-mobitel” koji su copy-pasetani sa njihovog (valjda) foruma koji časopis spuštaju na razinu OK!-a, Teen-a i Modre laste. Zašto im je to trebalo, nemam pojma. Broj bi bio puno ozbiljniji da nema tih šest stranica smeća.

Najveću traumu imam od glavnog testa – “auto radiji s bluetoothom”, autor Darko Brlečić. Osim toga što od svakog predstavljenog modela ne znam ništa više od toga da li se “brzo” ili “sporo” povezuje sa mobitelom, imam traumu od kvaziduhovitosti i pokušaja da se bude IN i KUL na načine kako “mladi” pričaju. Tako autor koristi izraz “kerefeka” kao i “stjegonoša”. Pa tako mladi pričaju, zar ne?

Uredniku, odnosno onaj tko je odgovoran za puštanje tekstova u tisak, treba dati otkaz. Nije autor kriv ako je napisao smeće od teksta, jer ne zna bolje. Kriv je urednik koji treba prepoznati to smeće i vratiti na doradu.

Fascinantno je kako tema “auto radiji s bluetoothom” ima jednu stranicu uvoda, zatim review šest modela, i na reviewu svakog modela opet imamo barem nekoliko rečenica o tome zašto nam treba bluetooth u autoradiju, kako je telefoniranje bitno, kako se telefoniranje bez nekog oblika slušalice kažnjava i onda usput ovaj model podržava gnja i truć i bla.

I najveći biser od svih – za svaki model je autor dao neko subjektivno mišljenje o kvaliteti zvuka za vrijeme telefoniranja, ali kad je došao posljednji na red (Sony), nema nikakvo mišljenje već:

Jedno od važnijih pitanja je, naravno, ono vezano uz kvalitetu prijema ovog signala, kao i prijenosa telefonskog razgovora. Naime, ne postoji određena referencija među head unitima koja bi diktirala razinu kvalitete po pitanje handsfree i bluetooth funkcija

(c) MobilMedia, broj 101/102, godina X.

Sad samo trebam čekati da me tuže zbog “prenošenja tekstova djelomice bez prethodne suglasnosti izdavača”. Onda ću ja njih tužiti da mi vrate 25 kuna i naknadu za duševne boli uzrokovane očajnim tekstovima.

Ili drukčije: zašto na Vnukblogu postoji ZG Pizza Review?

Ukratko, razlog je to što sam ja pizza fan. Ali ogromni. Mogu jesti pizzu više nego jednom dnevno svaki dan u tjednu i to sa ogromnim guštom. Pizza review je nastao kao rezultat mog poremećaja da kada razmišljam o nečemu to moram podijeliti sa drugima. Naposlijetku, tako je i vnukblog nastao.

Sad ću vam reći nešto što malo ljudi zna. Najbolja pizza u gradu je skrivena daleko od pogleda. Ima očajan interijer i opskurno radno vrijeme. Najbolje je otići radnim danom. Nedjeljom ne rade. Dostavu ima ali ne voze daleko. A i kad dođe dostavom, nije to to. Jednostavno, kartonska kutija doesn’t do justice jednom takvom remek djelu.

Ali zato imaju pravu krušnu peć i majstore koji ju znaju iskoristiti.

Pizzerija se zove “Gentleman” u Maksimiru, a nalazi se prekoputa stanice za tehnički pregled u Kraljevićevoj.

U prvom mjesecu ove godine napravio sam ovu usporedbu i moram se posuti pepelom. Mojom nepažnjom sort u Excelu mi je pokvario rezultate. Tako ispada na Zaba nije najnepovoljnija, već PBZ. I tu postoji jedan veliki ali.

Usporedbu možete skinuti ovdje.

Dakle, isto kao i prije šest mjeseci, u nekom hipotetskom godišnjem poslovanju, koje se sastoji od 100 transakcija mjesečno, od kojih je 30% unutar matične banke a 70% izvan, koje se sve zadaju putem internet bankarstva – evo rezultata:

RBA	1428,00
ERSTE	1644,00
HPB	1644,00
ZABA	1680,00
HYPO	1710,00
SPLITSKA	1728,00
ZABA model poduzetnik	1884,00
PBZ	2096,40

Zato sad ponovno radim tu istu usporedbu, ali sa jednim dodatkom. Pošto sam (naravno) sad pametniji nego prije šest mjeseci, ova usporedba će biti realnija. U svijetu tvrtki može se napraviti podjela na dvije vrste: one koje rade sa kešom i one koje ne.

Pod keš podrazumijevam sve oblike maloprodaje kao rezultat kojih imate dnevni utržak kojeg morate položiti u banku na kraju radnog dana. Naravno, pogodili ste, to je još jedna prilika banci da zaradi na vašoj grbači.

Ako vam je dnevni promet samo 10.000,00 kn i imate 25 radnih dana mjesečno, za godinu dana ćete banci vlastitom odlukom ostaviti pozamašnu svoticu. Koliko točno, piše vam u tabeli ispod:

PBZ	5700,00
HPB	6675,00
RBA	6738,00
SPLITSKA	6750,00
ERSTE	6825,00
HYPO	7050,00
ZABA model poduzetnik	8850,00
ZABA	8850,00

Kao što vidite, PBZ je najpovoljnija banka ako morate obavljati polog gotovine. A ako nemate promet gotovine klonite se PBZ-a u širokom luku.

Zaključak: ako ćete imati promet gotovine onda je PBZ najbolji izbor. Ako ćete sve obavljati preko internet bankarstva onda je RBA (na papiru) najpovoljnija. Drugo mjesto dijele Erste i Hrvatska Poštanska Banka.

Jeste li svjesni da svojim življenjem financirate Hrvatski Košarkaški Savez? Šokirani ste? Nemojte biti. Siguran sam da ste svjesni kako živite u Hrvatskoj. Kliknite na link, slobodno. Čisto da vidite tko je “zlatni sponzor”. Dakle neki iznos od svake litre preskupog goriva donirate Hrvatskom Košarkaškom Savezu, htjeli vi to ili ne.

Kako je od 1.7. poskupljenje struje stupilo na snagu, meni je vrlo zanimljivo kako će se trošiti moja skupo plaćena struja.

Sada pogledajte stranice Hrvatskog Nogometnog Saveza. Koliko državnih tvrtki vidite na popisu sponzora? Samo jednu, i to ona koja je na pola privatna.

Mene konkretno zanima ZAŠTO:

• se tvrtka u 100% državnom vlasništvu bavi sponzorstvom bilo čega?
• se prihod koji pripada državi troši prije nego što dođe državi na raspolaganje?
• se tvrtka koja N E M A konkurenciju na tržištu uopće oglašava?
• se poskupljuju usluge tvrtke koja može umjesto poskupljenja ukinuti nepotrebna trošenja sredstva u vidu sponzorstava

Zanimljiva pitanja zar ne? Pogledajmo sad jednu drugu tvrtku u 100% državnom vlasništvu – Hrvatske Autoceste. Jeste li vidjeli njih da se rasipaju sa državnim novcem (ako niste znali, naplaćena cestarina je prihod države, HAC je tu samo posrednik koji vrši naplatu)? Kratkim pretraživanjem sam došao do nekoliko stvari koje je HAC sponzorirao (uočite razlike u redovima veličine):

• 08. i 09. veljače 2007. godine na Građevinskom fakultetu u Zagrebu održat će se međunarodna radionica pod naslovom Suvremena dostignuća zaštite od požara u cestovnim tunelima, s podtemom Propisi, smjernice i primjena. Generalni pokrovitelj je World Road Association (PIARC) a ostali pokrovitelji su Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, National Fire Protection Association, ITA – International Tunnelling Association. Organizatori su Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Institut građevinarstva Hrvatske, Zagreb te Brodarski institut, Zagreb. Sponzori su Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, Hrvatske autoceste d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o.
• 29. Govorničku školu Filozofskog fakulteta (link) i to nije sponzorirala centrala HAC-a već podružnica Čakovec.

Primjećujete li razliku? Obje su u državnom vlasništvu, a opet, ovi u autocestama su daleko pametniji i više razboriti u trošenju novca koji nije njihov. Nadasve zanimljivo.

A onda opet, nije li lijepo sa tuđim kurcem mlatiti koprive. I u čudu uživati dok ništa ne peče…