Vnukblog

Naslov je takav samo zato da ne koristim opet isti - Finale Eurosonga. Pijanstva naravno nije bilo, barem ne za vrijeme manifestacije, a poslije - tko zna. Kiča je naravno bilo, i to u izobilju. Ipak je to gay event godine.

Ove godine moje najveće zamjerke idu organizaciji koja je imala apsolutno najgoru kvalitetu slike do sad. Jasno mi je da je Srbija po pitanju toga još u kamenom dobu, ali s druge strane, sami smo si krivi jer smo pokupovali high-end lcd televizore da možemo pratiti Europsko prvenstvo u što kvalitetnijoj slici. Tako sad vidimo koliko je zapravo loša kvaliteta slike naših televizija.

Ovako, prijenos Eurosong-a sam bio prisiljen gledati na analognom signalu (umjesto na DVB-T) jer je bilo pretužno gledati piksele veličine Rubikove kocke. Na analognom signalu se fino zamuti slika pa je ajde gledljivo.

Što se pjesama tiče, najveći šok mi je bila Grčka sa svojom Britney Spears wannabe pjevačicom koju bi vratio u popravni dom za troubled youth iz kojeg je pobjegla. Zapravo, nije pjesma šok, nego činjenica da su dobili pun k bodova za taj pop užas.

U kategoriji pjesama koje nisu niti konkurirale za najveći šok jest Španjolska sa novom wannabe Macarenom. Mislim da bi UN trebao donijeti rezoluciju da se to više ne smije raditi. I onda osnovati instituciju koja će paziti na provođenje te rezolucije. Nešto kao ICTY, ali samo za muziku.

Srbi su ove godine u svojoj predstavnici imali mišung valjda svega dosad napravljenoga na prostorima ex-yu, što je nakon poprilično originalne pjesme koja im je prošle godine donijela pobjedu - razočaranje.

Ono što me fascinira jest kult Eurodance/Eurodisco muzike koji je još uvijek live and kicking u mnogim državama. Kod nas na svu sreću nije bilo stanice pa se taj vlak nije mogao zaustaviti. Pojedinci su prihvatili taj trend (ne, nemojte se prisjećati koji su to pojedinci, nije vrijedno) ali na svu sreću to je prošlo i daleko iza nas.

Kad malo bolje promislim, Eurosong je u stvari edukativna emisija. Glasovanje je zapravo demografsko, populističko-politički kviz. Igra pogađanja čija dijaspora je najjača u nekoj državi, tko žali za odcjepljenjem od koje države pa se ulizuju glasovima, itd - jer to je najveće glasačko tijelo. Kada nacionalni ponos proradi pred malim ekranima, teško je suzdržati se od glasovanja. Pa kao što i sami znamo - najveći i najponosniji Hrvati žive u dijaspori. A dok se još malo ne raštrkamo po zemljama Europe, teško da ćemo doći do nekog značajnijeg plasmana na manifestaciji ovog tipa.

Još jedan Eurosong je iza nas, još jedan poslovično jadan plasman naših predstavnika. A nagodinu sve ispočetka.

Nakon nekoliko godina vjernosti SonyEricsson-u i mnogobrojnih modela (A1018, T18, Z600, T68, T65, T20, T230, K700, T290, Z710) napustio sam SE klan. Odluka je pala da mobitel mora imati QWERTY tipkovnicu. a kako je jedini SE model koji zadovoljava taj uvjet (P1i) posvemašnji krš, odluka je pala na Nokiju E61i. Blackberry-i su mi preplastični i više mi djeluju kao igračke nego kao ozbiljni telefoni.

Moram priznati da napuštanje akvarija (SE softver) i isplovljavanje u divlje otvoreno more (S60 softver za kojeg nema šta ne postoji za instalirati) ne teče baš glatko. Zapravo, ne mogu se prestati pitati: ako je softver u mobitelu zapravo platforma za aplikacije, da li to znači da platforma ne mora pružiti osnovnu funkcionalnost mobitela?

Konkretan primjer, vrlo banalan: recurrent alarm. Dakle onaj koji postavite da zvoni od ponedjeljka do petka u 08:00 jer morate na posao. S60 u verziji koja je trenutno aktualna to ne podržava. Ono što drugi proizvođači mobitela, pa čak i šugavih mobitela kao što su Samsungovi to podržavaju već godinama. Naravno, postoji 101 aplikacija koju možete skinuti (da ne koristim teške riječi kao što je “kupiti”) i eto vam recurrent alarm. Ali to nije nikad isto kao da je integralni dio mobitela. Recimo ako ste slučajno izašli iz alarm aplikacije umjesto da ste joj rekli hide - pogađate, alarm nije zvonio jer aplikacija nije pokrenuta.

Pošto se bavim tim poslom (recimo), razumijem njihove developere - zašto ugrađivati stvari u osnovni softver kad se može nadograditi. Ali sa korisničke strane, to znači da svatko mora prvo pronaći aplikaciju koja mu odgovara za to, skinuti, instalirati, isprobati, ponoviti ako ne odgovara, ako odgovara vjerojatno ju mora i dodatno platiti. Na kraju - ispada da kad ste kupili mobitel koji u trgovini kod nas trenutno košta 4k kn još morate potrošiti cca 1000 kn da nadogradite sve što je ofrlje napravljeno u osnovnom softveru. Adresar recimo ima očajno sučelje - dok pronađete kontakt koji želite nazvati (čak i sa Bluetooth slušalicom na uhu) ćete se vrlo vjerojatno slupati u prometu. Osim ako niste potrošili $50 na softver koji će vam dati normalno sučelje za adresar.

Navikavanje će potrajati još neko vrijeme, pogotovo jer sam zadnji mobitel (Z710) kupio jer sam se zaljubio u njega - i to je valjda jedini mobitel koji sam kupio zbog toga, i to odmah čim se pojavio u oglasniku. I sad dok ovo pišem gledam ga kako stoji na stolu i nekako mi nedostaje.

Srećom, supruga ima SonyEricsson S500 koji nas budi ujutro. I tu nema mjesta nedoumici hoće li zvoniti ujutro.

Jedna moderna:

Bože oslobodi nas gladi i Samsung printera.

Da - toliko su loši. Ne mogu se oteti dojmu da ih uopće ne isprobaju prije nego ih pošalju u distribuciju. Zadnjih par dana sam se družio (i nažalost još uvijek se družim) sa čak tri modela, tako da imam solidnu podlogu za ovo što pišem, za razliku od inače kad samo prigovaram bezveze.

Samsung ML-2250 - low end BW printer za kućnu uporabu. Nemam nekih velikih zamjerki osim što driver ruši Office (i 2003 i 2007) nakon nekoliko printanja. Od dva primjerka (nova novcata) koje sam dobio, jedan je imao neispravne valjke i bubanj. Deklariranih 20 ppm ali subjektivni dojam je nešto sporiji. Da se i moćni HP boji ovog printera, možete vidjeti ovdje - usporedba HP-ovog modela LaserJet 1160 koji je ekvivalentan ML-2250 i naravno uzdizanje HP-a u nebesa. Naravno, to im uopće nije bilo teško za napraviti kad je Samsung toliko loš. HP LaserJet 1160 je cca 1900kn a Samsung ML-2250 je cca 1200kn, toner za HP LJ1160 489kn (2500 stranica) odnosno 912kn (6000 stranica), toner za ML-2250 700kn (5000 stranica). Koliko para toliko muzike u punom smislu riječi.

Samsung ML-3050DN - nije high end ali nije bome ni low end printer. Ugrađen mrežni priključak i duplexing te deklariranih 28 ppm ga svrstavaju u tzv business skupinu. Ali ovaj je pun zabave. Naime, osim što driver isto ruši Office (ali ipak rijeđe nego ML-2250), ruši se i njegov softver u printeru. Pošaljete mu nešto na ispis, i umjesto da printa samo šuti. Kad bacite pogled na ekrančić vidite da se njegov interni software srušio (!!!). Resetirate ga i printa ono što ste mu zadali kao da se ništa nije dogodilo. Puno sam printera imao i vidio u životu, ali ovo nikada.

Samsung CLP-550N - color laser printer namijenjen nepoznatom tržištu. Ali zaista. Prespor je čak i za kućnu uporabu, kamoli poslovnu. Kvaliteta otiska ovisi jako o papiru ali i o stupnju zagrijanosti printera. Ako mu zadate puno stranica (gdje puno znači više od 10 odjednom) boja se ne hvata za papir kako treba već otpada u komadima. Ciči, škripi, i dok krene uopće sa ispisom treba mu sto gladnih godina. Crno bijeli ispis je deklariran na 20 ppm ali teško je reći da li ispunjava tu normu.

Ono što vrijedi za sve Samsung drivere jest da rade probleme u Terminal Services radu, što znači da na ozbiljnu poslovnu uporabu možete zaboraviti.

Utjeha u svemu ovome jest da sva tri navedena modela nisu više aktualni, odnosno nema ih na Samsungovim stranicama uopće. Doduše, ML-2250 se još uvijek može kupiti u trgovinama kod nas, tako da je to najnoviji model od tri ovdje navedena. Ono što je dotični pokazao je više nego razočaravajuće.