Vnukblog

Source: WikipediaZa jeftini turistički posjet Londonu potrebno vam je par stvari, a jedna od njih je sreća. Naime, Wizz air svako toliko ima akciju da letite za 0€ (ili nešto smiješno malo €) a plaćate samo takse i ine namete koji idu uz letenje. Tako vas jedna povratna karta može koštati 57,35€.

Nakon slijetanja treba vam transfer do Londona. Wizz air slijeće na aerodrom London - Luton, što vam dođe kao da ste za Zagreb sletili na aerodrom u Sisku. Dakle, jedno sat vremena vožnje autobusom do grada. Preporučam da si rezervirate transfer putem EasyBus-a. Računajte na cca 5-7 funti po osobi u jednom smjeru. Također imajte na umu da imaju ograničenja što se tiče prtljage. Iako nisam primijetio da to itko gleda, treba imati na umu.

Smještaj je najskuplji dio cijele priče. Meni osobno najzabavnije jest to što za iste pare možete biti nekoliko autobusnih stanica od “centra” ili sat vremena vožnje od istog tog “centra”. Hosteli za mladež i one koji se tako osjećaju su dostupni od 15 do 18 funti po danu. Malo bolji hosteli su oko 30-40 funti po danu. Tako da vam četiri noćenja mogu izbiti finu svotu novaca.

Source: WikipediaMoj savjet jest da kad dođete tamo prestanete preračunavati cijene u kune i boravak u tom predivnom gradu će vam puno lakše sjesti. Bez funte (cca 9,5 kuna) skoro pa ništa ne možete kupiti. Kava? Oh kava. Nažalost kasno smo probali najbolju kavu. Starbucks je okej, ali to je više ogromna šalica sa tekućinom koja ima aromu kave i ugodan ambijent za odmoriti se. Nemojte me krivo shvatiti, nije me Starbucks razočarao, prvenstveno zbog toga što nisam imao nerealna očekivanja (kao većina ljudi koji pišu komentare na netu o dotičnom). Ali prava kava u Londonu je Caffe Nero. Njima skidam kapu i svaka im čast. Dotični imaju punktove po svim kolodvorima u Londonu sa coffee-to-go, kao i normalne birceve u kojima je uvijek ogromna gužva za ne vjerovati. Stavljaju po dva (2) espresso shota u svaku kavu tako da kad uzmete kavu za van dobijete dva deci ultra kvalitetne i jake kave. Svaka čast. A ako vam treba boost za shopping, onda naručite kratku i dobijete ista dva espresso shota u štomplici ko za rakiju. Kad te to zvekne letiš po trgovinama kao Duracell zeko.

Ovim postom zaključujem serijal o izletu u London. Nadam se ponoviti sve to skupa kad bude prilike.

U Londonu se zaista ima što vidjeti. Planirate li sve obići u dva dana, odmah odustanite. Ne samo da će vam noge otpasti nego nećete uspjeti. Ali zaista, niti pola toga što ima za vidjeti. Za kvalitetan obilazak svega što se isplati vidjeti valjda treba mjesec dana biti tamo. Za tjedan dana bi vjerojatno isto uspjeli, ali si pripremite štake za povratak jer vas noge više neće služiti. Prije odlaska u London svakako istražite na netu što sve ima i napravite popis stvari koje želite vidjeti. Ako budete skakali okolo naokolo kao jato skakavaca nećete puno vidjeti. Većina vremena će vam otpasti na putovanja unutar grada. Pa da krenem nekim redom, tj. stvari koje su me se najviše dojmile.

The Gherkin Building

Što reći? Kad se dignete na London Eye ovo je građevina koja definitivno najviše upada u oko. Pogledajte sliku iznad i pokušajte pogoditi o kojoj se zgradi radi. Nije teško. Ovako izdaleka je impozantna, a kad joj se priđe bliže dojam je još jači. Mogao bih nabrajati fascinantne tehničke podatke o zgradi, ali sve to možete sami pročitati na njezinoj stranici.

The London Eye

Atrakcija koju nikako ne smijete propustiti. To vam je kao da idete u Pariz i ne popnete se na Eiffelov toranj da vidite veličanstven pogled na megapolis koji kao da nema kraja.

Cijela vožnja traje nešto manje od pola sata, visina na vrhu je 130 metara, odakle pogled puca stvarno daleko. Vožnja koja vrijedi svake kune.

Tower Bridge

Uz Big Ben jedan od najpoznatijih landmark-ova Londona. Svakako pogledati. Moguć je i ulaz u muzej koji se proteže kroz oba tornja koji su povezani galerijom koja zasigurno pruža lijep pogled na Temzu.

Odmah pokraj nalazi se zgrada gradske vijećnice, koja se uklapa kao šaka u oko. A mi se onda žalimo na Bandidasa i njegove megalomanske projekte.

To je to što se tiče stvari koje su me se baš dojmile. U nastavku par fotografija po eto da se nađe principu.

Znam da vjerojatno svi čekate slikice Big Bena i ostalih world-famous pizdarija ali to će morati još malo pričekati. Ono što je meni bitnije jest tema spomenuta u naslovu.

London je ooogroman grad. Populacije između 12-14 milijuna ljudi (ovisi koliko ilegalaca je u posjeti rodbini) i površine kao da Zagreb razvučete od granice sa Slovenijom do Siska i skoro do Karlovca na jugu, iza Ivanića na istoku te Krapine na sjeveru. I da, Medvednica bi morala biti ravna. Otprilike toliko ogromno. Moj primitivni hrvatski mozak ima problema da uopće pojmi tu veličinu.

Sad par brojki. Vozač autobusa u Londonu ima plaću od 500 funti tjedno plus prekovremeni. Nisam siguran, ali mislim da se kod njih porez plaća iz plaće (dakle morate čuvati pare da možete platiti porez državi na kraju fiskalne godine). Najam minijaturnog stana (iliti garsonijere) je već od 150-180 funti po tjednu. Hrana je nešto kao kod nas sa tendencijom da je nešto skuplja. Fast food-ovi i sl su skuplji nego kod nas (burger king meni je preko 5 funti). Gradski prijevoz u najjeftinijoj varijanti (bus) košta 90p za jednu vožnju. Underground u najjeftinijoj varijanti košta 2 funte.

Brzi pogled na IT oglase za posao u Londonu pokazuje da cifra od 750 funti tjedno nije nedostižna. Nekako mi se čini da ako mi firma propadne selim na zapad.

Poduzetništvo u Londonu je nešto što me je najviše uzrujalo za vrijeme boravka. London ima preko 100 poslovnih inkubatora (centara) gdje možete dobiti poslovni prostor za đabe cijenu, savjete itd. Koliko ih ima cijela Hrvatska? Točan odgovor je - manje od 100. Šetnjom kroz grad vidio sam da dvije njihove banke startup-e oslobađaju plaćanja svih naknada(!!!!) za prve dvije godine poslovanja. Temeljni kapital za LLC (naš d.o.o.) iznosi 1000 funti.

Pokušao sam pronaći tax benefits za startupe ali nije mi pošlo za rukom. Nekako u svjetlu svega gore navedenoga ne mogu se ne čuditi našoj maloj prčiji od države. Ali sa druge strane, uspjeh vlastitog posla u našoj maloj prčiji sa dva bijesna orangutana na grbači (država i banka) skoro da garantira uspjeh bilo gdje u svijetu. Velika utjeha, zar ne?

Sreo sam starog druga u Londonu. Nije baš bio razgovorljiv. Čudni su ti špijuni.

Naslov je takav jer slobodno možete to pitati svaku osobu sa kojom ćete imati neku komunikaciju. Koliko god loše pričate engleski (ili mislite da ga loše pričate) - pričate ga bolje od većine. Jedno su stari hard-core englezi koji imaju neki svoj naglasak i gutaju slova, ali potpuno druga priča su došljaci koji toliko mumljaju da nema šanse da ih razumijete. Zaista žalosno. Prvi susret sa takvima je bio odmah na aerodromu. Immigration officer je bila indijka sa tako odvratnim naglaskom da mi je morala sve tri puta ponoviti dok sam shvatio što me pita.

London je stvarno jedan prelijepi grad u kojem se ima što vidjeti. Dva puna dana koliko smo bili tamo ni približno nisu dovoljna. Pitanje je da li bi i za sedam dana vidjeli sve što se ima za vidjeti. Isto tako, ne bi bilo u redu da napravim samo jedan post o njemu, pa će biti serijal postova u kojem ću pokušati pokriti sve što se vidjelo i fotografiralo.

Tražio sam neki citat od poznate osobe na ovu temu, ali uzaludno. Pa ću biti licemjer i citirati sebe:

Ako ne znate kada (i kako prestati) - nemojte ni počinjati.

Wikipedia ima članak na ovu temu, ali je poprilično suhoparan i nepotpun za ono što ja želim reći.

Bitnije od odluke da krenete u vlastiti biznis, bitnije od volje za rizikom i stavljanja glave u torbu jest exit strategy ili plan za izlazak. Ostali izrazi koji se koriste za ovu svrhu ali nisu baš poplarni su bailout limit, breaking point i vjerojatno još neki. Sjednite i dobro razmislite - što se mora dogoditi (odnosno ne dogoditi) da odustanete od koncepta vlastite tvrtke?. Bitno je imati definiranu tu misao prije nego što krenete u sve to. Jer nema ništa gore od životarenja i čekanja da se stvari pokrenu sa mrtve točke.

Za prvi plan za izlazak, odaberite neki ne predugi period, maksimalno godinu dana. Ovo je moja topla preporuka. Godinu dana već je malo puno po mom mišljenju, jer ako uzmete da će tih godinu dana biti protraćeno na pokušavanje - nije malo. Kad ste odabrali period, odaberite uvjet koji se mora dogoditi da bi odustali od vlastitog posla i vratili se nazad među obične ljude, 9-17h radno vrijeme, itd. Vrlo je vjerojatno da će vaš uvjet biti vezan za novac, kao što je i moj bio. Ali uvjet može biti bilo što. Možda imate dovoljno para pa ćete definirati exit strategy na bazi prodaje vašeg proizvoda ili usluge.

Primjer koji ću dati jest moj osobni exit strategy - unutar prvih šest mjeseci ne uvaliti se u dugove veće od limita na Mastercard-u. Da pojasnim - silom prilika koje su bile van mog utjecaja (oslanjanje na ljude na koje se nije moglo (i trebalo) osloniti) morao sam na brzinu skupiti pare za temeljni kapital. To sam napravio na način da sam od (nekih) fush-eva uzeo pare za šest mjeseci unaprijed, a to su bile pare od kojih sam trebao živjeti dok se firma ne postavi na svoje noge. Dakle morao sam zavrnuti pipu i ne trošiti na bilo šta osim stanarine, režija i goriva za auto. Naravno da to ni teoretski nije moguće, ali štednja na svim razinama je bila sveprisutna. Trenutno, do isteka tih šest mjeseci je manje od dva mjeseca a već sad znam da uvjet za izlaz neće biti zadovoljen, jer je firma već počela prihodovati (kikiriki, ali pare su pare).

Nakon što uspješno prođete prvi uvjet definiran kao breaking point, odmah postavite novi. Ovaj put slobodno upotrijebite duži rok. Mislim da ne moram napominjati da je bitno ne zaboraviti na uvjet koji ste si postavili. Barem jednom mjesečno sjednite i razmislite o putu na kojem ste trenutno, te ako tako nastavite da li ćete uspjeti proći uvjet. Ako je odgovor negativan, mislim da ćete instinktivno pokrenuti neke promjene (ili pokušati).

Za sve novo što pokušavate pokrenuti, nebitno da li se radi po poslu ili o nečem puno banalnijem, dobro je imati definiran breaking point. Tako možete kontrolirati svoje postupke i usmjeravati ih prema željenom cilju.

Ako ste krenuli u teretanu da smanjite kilažu, definirajte na kojoj kilaži želite biti za šest mjeseci. Naravno nemojte pretjerivati u svojim nastojanjima.

Važno je biti realan. Ali, ako postavite taj uvjet da vam bude prelagano dostižan, motivacija koju bi ste inače dobili od cijelog koncepta će izostati.